Search
Close this search box.
Search
Close this search box.

Aporije srbijanske politike: Kosovsko pitanje i utopija o kompenzaciji teritorija u Bosni i Hercegovini

Devedestih godina prošlog stoljeća pokazalo se da zvanična beogradska politika nije napustila kurs hegemonizma kojim se vodila u periodu između dva svjetska rata i da nove prilike, osobito nakon smrti Josipa Broza Tita i slabljenja političke baze Komunističke partije, otvaraju prostor za velikonacionalne ideologije. Njihov reprezent, Slobodan Milošević, koji je 1986. godine izabran za predsjednika Saveza komunista Srbije, koristeći se propagandom i nacionalnim zanosom svog glasačkog tijela inaugurirao je nacionalizam kao legitimno sredstvo za realizaciju projekta tzv. ˝Velike Srbije˝. Ne slučajno, tražeći alibi svojoj politici osporavao je Ustav iz 1974. godine, kojim su Vojvodina i Kosovo, pokrajine u sastavu Socijalističke Republike Srbije, stekle izuzetno visok stepen autonomije. Upravo na Kosovu, 28. juna 1989. godine, držeći govor na Gazimestanu on je, posežući za provjerenim ˝receptom˝ za potpaljivanje nacionalne i vjerske netrpeljivosti, okupljeni srbijanski živalj podsjetio na kosovski boj protiv ˝Turaka˝ iz 1389. godine i nedvosmileno najavio oružani sukob regionalnih razmjera. Danas, skoro tri decenije od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i okončanja rata, u fokusu domaće i međunarodne politike ponovo je Zapadni Balkan, a povijesnom koincidencijom ili ne, svjedočimo krizi odnosa između Srbije i Kosova. Težina ovog trenutka, za razliku od 1974. i 1989. godine, ogleda se u činjenici da je Kosovo danas de facto nezavisna i od značajnog broja članica Ujedinjenih Nacija priznata država. Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, čovjek čija je biografija kompromitirana ulogom koju je imao u ratovima 1992 – 1995. godine, odbacuje bilo kakvu mogućnost proznanja kosovske nezavisnosti smatrajući je, barem za sada, ustupkom koji je najveća prijetnja regionalnom miru i stabilnosti. Njegovu politiku u Bosni i Hercegovini slijedi Milorad Dodik, dugogodišnji vlastodržac u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska, koji sa svojim političkim ocem u vješto kreiranoj sapatničkoj poziciji trpi rastući pritisak srpske javnosti, opozicije i jednog dijela međunarodne zajednice. Suočen sa sve izvjesnijim ekonomskim slomom tog entiteta i prijetnjom pravnog sankcionisanja kriminalnog naslijeđa svog režima, on se Vučićevoj pregovaračkoj strategiji reciprociteta nudi kao faktor ucjene u pogledu kosovske krize i suštinu iste identificira sa sudbinom bosanskoherecgovačkog entiteta Republika Srpska. Bijeg u jednu ovakvu opasnu i politički neizvjesnu avanturu odnose Srbije i Kosova stavlja u drugi plan, a Bosnu i Hercegovinu suočava sa najvećim izazovom po njen teritorijalni integritet i suverenitet. Pregovori između Srbije i Kosova, koji pod monitoringom i pritiskom evropskih centara moći sada već izvijesno ulaze u operativnu fazu, obje strane obavezuju na kompromis i napuštanje prvobitnih ciljeva. Srbijanski režim, koji jedan dio tamošnje javnosti percipira kao izdajnika interesa naroda, u paničnoj je potrazi za bezbolnim izlaskom iz ove složene političke situacije i to ga, vrlo često, u dovodi u kontekst Dodikove populističke propagande o osamostaljenju entiteta Republika Srpska. No, pronalazak spasa u Dodiku, čovjeku koji živi zabludu o entitetu kao Pijemontu srpstva, nosi više opasnosti nego koristi za Vučićev režim. Ona se ogleda u možebitnoj Dodikovoj ambiciji da se nametne kao novi Karađorđević ˝ujedinitelj˝, na što upućuje i geneza njegove političke misli. U njihovom sudejstvu sinhorinizovano se provode destabilizacije političkih sistema Kosova i Bosne i Hercegovine, svjesno održavajući takvo stanje do trenutka kada će se pitanje aneksije entiteta u državno-pravni okvir Srbije postaviti kao supstitucija za izgubljeno Kosovo. Zahtjevi za kompenzacijom teritorija u Bosni i Hercegovini ne samo da su nelegitimni i protivni međunarodnom pravu, nego su višestruko opasan presedan koji bi otvorio pandorinu kutiju novih podjela prema etničkom načelu. Ono što zabrinjava jeste činjenica da se sve ovo zbiva u odsutnosti međunarodnog faktora u Bosni i Hercegovini, čiju je inertnost i zaokupljenost ruskom invazijom na Ukrajinu entitetski estblišment iskoristio za derogiranje i slabljenje najviših institucija države. Visoki predstavnik, koji je svoje djelovanje podredio agendama vanjskih politika Srbije i Hrvatske, napustio je prvobitnu misiju ostvarenja integracije bosanskohercegovačkog društva. Ili to, možda, nikada nije ni bio cilj? Ako se, takva kakva jeste, nekonzistentna i netransparentna u djelovanju, ne osvijesti svu ozbiljnost ovog političkog trenutka, međunarodna zajednica će ponoviti grešku    iz devedesetih godina prošlog stoljeća i snositi odgovornost za sve ono što takvo stanje može imati za posljedicu.