Rekonceptualizacija energetske sigurnosti Bosne i Hercegovine u geopolitičkoj stvarnosti
O čemu pričamo? Kada raspravljamo o energetskoj sigurnosti, često ukazujemo na postojanje težnje ka određivanju ključa funkcionisanja međunarodnih odnosa, što u vremenima u kojima živimo postavlja snažne dokaze koji potvrđuju „pravilo“. Svjedočanstva u velikim promjenama, koje nisu bile, a zaokružuju, barem djelomično, razočarenja po demokratije (Democracy Index, 2024), vojnu invaziju i agresiju Rusije na Ukrajinu, novi val sukoba u različitim regionalnim kompleksima, globalni talas vještačke inteligencije, historijski dogovor postignut kako bismo se “odmakli od fosilnih goriva” i weaponizaciju (Galeotti, 2013) svega. Energetska sigurnost dolazi na velika vrata, noseći dugoročne izazove koji su dodatno pogoršani globalnim geopolitičkim previranjima. Rat u Ukrajini od 2022. godine djelovao je kao multiplikator prijetnji i otvorio karte na stolu, dodatno destabilizirao već ranjive sisteme, naročito u Evropi i susjednim regijama. Energetska, ekološka i prehrambena sigurnost, kao netradicionalni sigurnosni izazovi direktno utječu na ljudsku sigurnost i razvoj, a njihovo ignoriranje sve lakše prerasta u prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Nezavisno o kojem nivou analize je riječ, od značaja je osvijestiti da se energetska sigurnost smatra ključnim dijelom nacionalne i evropske sigurnosti, čiji je sastavni dio i Bosna i Hercegovina. Šarolika alineja savremenih različitih neizvjesnosti izaziva anksioznost širom planete i djeluje da je evropska politika u centru ove drame, gdje se s ponovnim izborom predsjednika Donalda Trumpa, javljaju mnogostruke strepnje o rekalibraciji odnosa. Strateško pozicioniranje u savremenom međunarodnom okruženju nije tek paušalno, emocionalno ili trenutno opredjeljenje, već rezultat dugoročnog promišljanja i usklađivanja sa širim sigurnosno-geopolitičkim okolnostima. U tom smislu, energetski sektor postaje ključni pokazatelj stvarne vanjskopolitičke orijentacije jedne države. To se naročito vidi na primjeru redefinirane američke razvojne politike, gdje je, uprkos općem zaokretu i restrukturiranju aktivnosti USAID-a tokom Trumpove administracije, podrška energetskim projektima ostala izuzetno značajna. Ovaj kontinuitet nije slučajan i reflektira novu logiku američke pomoći, usmjerene na suzbijanje malignog utjecaja Kine i Rusije, jačanje energetske nezavisnosti i otpornosti partnerskih država, te poticanje regionalne integracije u okvirima transatlantskog prostora. USAID-ov opstanak i fokus upravo na ovom polju jasno ukazuje da energetika više nije samo tehničko i ekonomsko pitanje, već fundamentalno sigurnosno pitanje koje definira sposobnost zemlje da ostvari političku autonomiju i izbori se za relevantnost u širim strateškim kalkulacijama. Osjećaj anksioznosti unutar evropskog političkog prostora, posebno s obzirom na povratak izolacionističke administracije u Sjedinjenim Američkim Državama, Evropa ostaje „sama kod kuće“, u metaforičnom scenariju iz filma Sam u kući, dok se Balkan ponovo potvrđuje kao zona geopolitičkog presjecanja i konkurentskih utjecaja. Energetska mapa u regiji, kao i ostatku Evrope, značajno se i brzo mijenja zbog globalnih geopolitičkih previranja, energetske krize i imperativa dekarbonizacije, prije svega energetike, ali i drugih sektora. Niže cijene i povećana raznolikost ponude mogli bi smanjiti asimetričnu ovisnost koja kvari politiku balkanskih država od Rusije zbog uvoza energije (Shentov, Stefanov i Vladimirov, 2018). Siddi (2019) ipak objašnjava da je pitanje istočnog proširenja EU i energetska kriza krucijalno za donošenje energetske sigurnosti na nivo Evropske Unije, gdje je diverzifikacija centralno pitanje energetske nezavisnosti. Prema Kurtyka (2023) tri ključna elementa energetske politike moraju obuhvatiti energetsku sigurnost, klimatsku krizu i geopolitičke rizike. Energetska dinamika, puna povremenih turbulencija, i dalje ima značajan utjecaj na geopolitiku. Bosna i Hercegovina u srcu Evrope i na balkonu Evropske unije ostaje neuralgična tačka analize u sve izazovnijem evropskom teatru. Rat u Ukrajini kao prekretnica podstakao je duboke promjene u evropskom energetskom sistemu i potaknuo tranzicijske napore Zelenog dogovora za razvoj obnovljive energije, energije bez ugljika i poboljšanja energetske efikasnosti. Takav novoformirani evropski “mentalitet hitnosti” u pristupu energetskim i sigurnosnim izazovima razdvaja evropsku od evroazijske dogme i praktično, kako ističe Gerard Reid, autoritet u razumijevanju savremenih promjena u energetskim sistemima, zbog ubrzanog razvoja tehnologija, posebno umjetne inteligencije i digitalizacije, Evropa je u riziku da zaostane i time izgubi relevantnost na globalnoj sceni. Njen energetski sistem izložen je čestim cyber i fizičkim napadima, nestabilnostima opskrbe električnom energijom i gasom, te novim ovisnostima od kritičnih rijetkih minerala potrebnih za proklamovanu tranziciju. Kriza uzrokovana pandemijom, ratom u Ukrajini i energetskom krizom potaknula je inventivnost EU i veliku strategiju da napusti ovisnost o ruskom gasu, čime je postala otpornija u djelatnosti gasa, ali istovremeno se suočila sa novim problemima kao što su rastuće cijene energije i zabrinutost za zalihe gasa. Dinamičan evropsko-ruski odnos opisuju autori Kratochvíl i Tichý (2013) kroz tri etape, i to integraciju, liberalizaciju i diverzifikaciju. Kako je taj dugogodišnji proces zapravo izgledao možda ponajbolje opisuje litvanijski slučaj zatvaranja jedine nuklearke po zahtjevu EU koji je imao negativni utjecaj na nivo zavisnosti od ruske opskrbe (Mišik i Pracharova, 2016) sve do 2014. godine i izgradnje LNG terminala koji je omogućio natjecanje i smanjenje cijene gasa. Aktuelno njemačko reaktiviranje nuklearne energije pokazuje da ništa nije nemoguće, i da je i dalje sve u igri. Jasan znak historijske diverzifikacije pokazuje da se nekadašnje potrebe za ruskim gasom kroz gasovode danas namiruje uvozom LNG-a. Od početka evropskog projekta i stvaranja Zajednice za ugalj i čelik 1951. godine, kao i potpisivanja Euratomskog ugovora 1957. godine, energija je tada, kao i sada, vitalna za sigurnost i prosperitet Evrope. Evropska sposobnost da napreduje u sve konkurentnijem i destabilizovanom svijetu je u igri. Na nivou analize bosanskohercegovačkih uslova, politizacija Južne interkonekcije i spajanja na Jonsko-jadranski gasovod upućuje na vanjsku destabilizaciju (Higgins, 2024) i nedostatak energetske politike koja razumije geopolitičke megatrendove jer geopolitika aktivno preoblikuje energetske tokove, posebno u svjetlu rata u Ukrajini i sankcija. Nadalje, trgovina sirovom naftom i derivatima morskim putem je značajno pogođena, a strateška konkurentnost naftovoda sada zavisi od više faktora poput sigurnosti rute snabdijevanja, načina transporta (tanker vs. naftovod), udaljenosti, kapaciteta, modernizacije, te troškova kupovine sirove nafte. Primjer Srbije to najbolje ilustruje gdje zemlja 90% svoje sirove nafte uvozi putem JANAF-a. Iako su američke sankcije na ovaj aranžman bile najavljene 27. februara, njihova primjena je već tri puta odgođena (trenutno do 27. juna). U takvom situaciji, planirana je izgradnja novog naftovoda Srbija – Mađarska, što otvara i pitanja o energetskoj zavisnosti i političkom pozicioniranju Srbije unutar šireg evropskog energetskog pejzaža. Energetska infrastruktura, time, postaje ne samo infrastruktura snabdijevanja, već i infrastruktura suvereniteta i političkog pozicioniranja. Stoga, krvotok energetske sigurnosti i prateću infrastrukturu moramo posmatrati kroz naučene lekcije koje su
GEOPOL: Institucije moraju pokazati da pojedinac nije iznad države, EUFOR može dati podršku državnim agencijama!
Bosna i Hercegovina je u najvećoj političkoj i sigurnosnoj krizi od Deytonskog sporazuma pa do danas. Proces koji je vođen pred Sudom Bosne i Hercegovine predsjedniku bh entiteta Rs Miloradu Dodiku završen je osuđujućom presudom. Presuda je iskorištena kao povod da bh. entitet Rs krene putem secesije i razbijanja Bosne i Hercegovine. Milorad Dodik je to najavljivao već duže vrijeme, samo što ga mnogi politički akteri u Bosni i Hercegovini nisu shvatali dovoljno ozbiljno. Domaće vlasti i institucije očekuju pomoć i podršku od međunarodnih organizacija, te geopolitičkih aktera. Prije nekoliko dana stigle su jasne poruke od ključnih aktera međunarodne zajednice. Nakon što su Turska i Iran iskazali svoj stav, došlo je i do reakcija zapadnih zemalja. Oglasio se prvo sekretar Sjedinjenih Američkih Država Marko Rubio, što je svakako najznačanija iskazana podrška državi Bosni i Hercegovini, a onda su se redale lančane reakcije. Domaće vlasti su dobile jasnu poruku i signale iz vana da konkretne poteze prema odmetnutom entitetskom rukovodstvu mora poduzeti vlast i institucije Bosne i Hercegovine. Istog je stava bio i generalni sekretar NATO saveza Mark Rutte, pri svojoj posjeti Sarajevu.. Država Bosna i Hercegovina je na velikom ispitu i raskrsnici. Milorad Dodik je pred zidom i sve raspoložive adute je bacio u napad. Shodno aktuelnoj situaciji, nameću se dva pitanja: Da li je entitet jači od države, te da li je pojedinac jači od države? Država Bosna i Hercegovina, da bi opstala, mora naći načina da se obračuna sa separatistima, u suprotnom to je kraj za državu! Sva međunarodna pomoć koja je jasno i nedvojbeno ukazana od relevantnih geopolitičkih aktera sa Istoka i Zapada, neće imati smisla ukoliko relevantne državne institucije Bosne i Hercegovine, propuste “poentirati”, te riješiti ovu situaciju na jedini adekvatan način koji se sam nameće, a to je hapšenje i uklanjanje iz političkog života! Uslijed novonastalih političkih turbulencija unutar Bosne i Hercegovine, koja je posljedica separatističkih intencija Milorada Dodika i ostatka političkog vodstva bh. entiteta Rs, postalo je jasno da hapšenje Milorada Dodika i saradnika, te njihovo ukalanjanje sa političke scene predstavlja izlaz iz najteže situacije nakon završetka agresije i rata protiv Bosne i Hercegovine! U slučaju privođenja po nalogu Tužilaštva Bosne i Hercegovine, stvari su kristalno jasne. Tu nema mjesta političkim konotacijama ovog slučaja. Dakle, svaka politizacija koja dolazi sa bilo koje strane je deplasirana! Radi se o privođenju ljudi koji su za sada osumnjičeni da su izvršili najteži oblik krivičnog djela – protiv integriteta Bosne i Hercrgovine. Napad na ustavni poredak čl. 156. i Ugrožavanje teritorijalne cjeline čl. 157. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine to mora dokazati u procesu koji će se voditi protiv osumnjičenih. Radi se o poštivanju ili nepoštivanju Zakona. Za nepoštivanje Zakona snose se posljedice. Svako opiranje hapšenju je novo krivično dijelo, a svako organizovano opiranje hapšenju je stjecaj u činjenju krivičnih dijela, odnosno organiziranje u izvršavanju krivičnog dijela, a može biti tretirano u skladu sa počinjenim djelima po klasifikaciji od oružane pobune, preko pripreme i naoružanja pobunjenika, pa do terorizma. To su činjenice i svako drugačije interpretiranje, koje potencira strana Dodikovih Srba je neutemeljena! Dakle, niko od građana koji poštuju zakon nije ugrožen u Bosni i Hercrgovini. Čak i oni koji su van zakona imaju sve pravne alate da dokažu svoju nevinost. Sve dok su u status osumnjičenih i optuženih u postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine. Što se tiče samog privođenja po pozivu Tužilaštva, ako se to ne desi zbog nepronalaženja lica na adresi, onda se raspiše potjernica za osumnjičenim licima i u to se uključuju sve policijske agencije u Bosni i Herceogovini koje mogu doći do podataka gdje se lica nalaze i u vezi s tim zatražiti pomoć međunarodnog faktora ili ako smatraju da bi sigurnost policajaca i građana mogla biti dovedena u pitanje. Asistencije vanjskog faktora domaćim sigurnosnim agencijama bile su primjenjene u više navrata od Daytonskog mirovnog sporazuma do danas. Možda i najeklatantniji primjer takve prakse viđen je tokom 2001. godine kada je lider pobunjenih bh. Hrvata Ante Jelavić, nastojao da organizira tzv. hrvatsku samoupravu u Bosni i Hercegovini. Konkretno u kontekstu EUFOR-a, bitno je pojasniti da njegov mandate proizilazi iz rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija (UN) ne obuhvata samo pasivno promatranje situacije, te da ima sve ingerencije da asistira državnim sigurnosnim agencijama kada to konstelacija odnosa zahtijeva! Institucije moraju pronaći način kako da privedu Dodika i saučesnike, jer od toga u velikoj mjeri zavisi budućnost državnog aparata Bosne i Hercegovine. U ovom trenutku jeftini međustranački populizam pada u drugi plan te je potrebno imati prodržavno orijentirano jedinstvo, koje će primijetiti i međunarodni faktor, koji se jasno opredijelio za Bosnu i Hercegovinu. Nadležne institucije moraju znati da su na najvažnijem ispitu koji će u velikoj mjeri odrediti put kojim će u budućnosti ići država Bosna i Hercegovina.
Uz diplomatski, Aleksandar Vučić je doživio i poraz vlastitog narativa
Od trenutka kada je saznao za Rezoluciju o genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici i diplomatskim aktivnostima u smjeru njenog usvajanja pred Skupštinom Ujedinjenih nacija (UN), Aleksandar Vučić je panično pokrenuo različite aktivnosti, prije svega s ciljem kreiranja narativu prema kome se Srbi kao narod optužuju za počinjeni genocid. Također, Vučić je kroz svoje dramatične javne istupe učinio sve da se od Rezolucije o genocidu načini sekuritizacija, s namjerom kako bi se njeno usvajanje promatralo kao uvod u narušavanje sigurnosti na Zapadnom Balkanu. Koliko je samo pitanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici važno za Aleksandra Vučića, Milorada Dodika, te ostatak političkog rukovodstva u Beogradu i Banja Luci, svjedoče napori Vučića na diplomatskom planu da izlobira neusvajanje ove Rezolucije. Prvi fijasko je doživio u Francuskoj, gdje je svega dan nakon njegovog boravka i sastanka sa predsjednikom Francuske Emmanuelom Macronom ova država javno obznanila da će biti sponzor Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Vučićevo “sto za jednoga” – ponovo Ni u New Yorku Aleksandar Vučić nije prošao kako je zamišljao jer je u direktnim verbalnim okršajima sa predsjednicom Kosova Vjosom Osmani i predsjedavajućom sjednice UN-a Vanessom Fraizer, također, doživio medijski fijasko. Nakon povratka u Srbiju, pred medijama je svoje bezuspješno djelovanje nastojao prikazati kao diplomatsku pobjedu Srbije koja se bori protiv “sile”. Znajući da njegova diplomatija neće polučiti priželjkivane rezultate, podudarno je posegnuo za relativiziranjem genocida u Srebrenici, te prijetnjama koje bi trebale da imaju za cilj “discipliniranje” Bošnjaka i bosanskohercegovačke diplomatije. Potonje Vučićevo ponašanje u prethodnim sedmicama samo je potvrda da se lično nije odmakao od devedesetih godina, kada je kao član srpskih radikala, radikalno propagirao “sto muslimana za jednog Srbina”! Autostrada Banja Luka – Beograd Iako je u prethodnim godinama nastojao da u kriznim trenucima ne bude sinhroniziran sa Dodikovim radikalnim istupima, ovoga puta se Vučić nije ustezao, što je doprinijelo usklađenim stavovima Beograda i Banja Luke u javnosti. Svi prethodni događaji ukazuju nam da Srbija ne želi da se suoči sa istinom i doživi katarzu. Ne postoji niti najmanja iskazana količina empatije prema bošnjačkim žrtvama presuđenog genocida koje su počinile vojska i policija Republike srpske. Ako analiziramo odnos Njemačke, ili neke druge države prema počinjenim zločinima, jasno je zaključiti kako politički vrh Srbije ne radi ništa na tome da u skorijoj budućnosti izgradi političara poput bivšeg njemačkog kancelara Willy Brandta, koji bi svojim gestom amnestirao srpski narod od kolektivne odgovornosti za počinjeni genocid. Nadavni govor direktora Memorijalnog centra u Srebrenici dr. Emira Suljagića tokom promocije knjige Dekodiranje agresije: Uloga Vrhovnog saveta odbrane Savezne Republike Jugoslavije u ratu protiv Republike Bosne i Hercegovine, u kojem je naveo kako su svi na neki način doživjeli određeni napredak od ratnog perioda do danas osim “srpskih nacionalista i četnika”, porvrđuje konstataciju da su Srbija i entitet Republika srpska taoci radikalnog srpskog nacionalizma, koji direktno promovira i podržava politički vrh u Beogradu. Da je srpska politička elita u Banja Luci i Beogradu spremna da se suoči s prošlošću, te iskreno u maniru Willy Brandta ponudi ruku pomirenja Bošnjacima nad kojima je počinjen genocid, ne bi nam ni bile potrebne međunarodne rezolucije koje osim njegovanja kulture pamćenja pozivaju i na suočavanje sa istinom odgovornih, te onih koji to nisu spriječili, a imali su mogućnost. Narativ prema kojem Bošnjaci žele staviti kolektivnu stegu srpskom narodu koji živi u nekoliko država na Zapadnom Balkanu, nema kredibilna uporišta. Niti jedan bošnjački političar, javni intelektualac ili nevladin aktivista, nisu optužili srpski narod da je genocidan, kao što to zvanična Banja Luka i Beograd nastoje prikazati. Potvrde ovoj konstataciji jeste tekst Rezolucije o genocidu, ali i govori pred UN-om bosanskohercegovačkih zvaničnika, te predstavnika nevladninog sektora i institucija. Beograd i Banja Luka nastoje da iz svake krizne situacije izvuku maksimalan benefit, što je slučaj i u kontekstu aktuelnog pitanja o usvajanju Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Testiranje “kiparskog scenarija” Na tom putu ne biraju sredstvo, niti razmišljaju o posljedicama, o čemu svjedoči Dodikova prijetnja na secesiju, te javno nuđenje novca za “mirno razilaženje”. Na ovaj način Dodik i Vučić žele ispitati teren za potencijalno provođenje “kiparskog scenarija” u Bosni i Hercegovini. Pitanje Kosova također je opterećavajuće za Vučića, te se diplomatski porazi na Kosovu nastoje nadomjestiti određenim potencijalnim pobjedama u jednom dijelu Bosne i Hercegovine. U svojoj politici Srbija i entitet Republika srpska ostaju definitvno usamljeni, jer su se države Zapadnog Balkana podrškom Rezociji o genocidu odlučile svrstati na stranu istine, čime su učinile civilizacijski gest vrijedan poštovanja. Posebno je odluka Crne Gore teško pala Dodikovom i Vučićevom režimu, koji su svjesni da ni u ovoj državi nemaju onoliki utjecaj na koji su računali poslije događaja iz 2020. godine, kada su se u Crnoj Gori dogodile političke promjene prema volji Beograda. Diplomatski poraz Vučić nastoji ublažiti i pretvoriti ga u pobjedu prema starom ustaljenom velikosrpskom receptu. Ipak, to mu neće ići baš lahko, te mu jedino preostaje da prati javno angažirane bošnjačke i bosanskohercegovačke intelektualce poput prof. dr. Seada Turčala, te da na maliciozan način komentira njihove analize zasnovane na kredibilnim činjenicama. Autor je magistar historije, istraživač u oblasti regionalnih političkih odnosa, međunarodnih politika i dijaspornih zajednica. Doktorant je na FPN u Sarajevu.
Odnosi Bosne i Hercegovine i Kosova: Kako dalje?
Kosovo je 17. februara 2008. godine proglasilo nezavisnost, čime se i zvanično odvojilo od Srbije. Nezavisnost Kosova su podržale i Sjedinjene Američke Države (SAD) bez čije pomoći i odobrenja ne bi uspjeli u svom naumu odvajanja od Srbije. Tome svjedoče imena pojedinih ulica i trgova u Prištini koji su nazvani po zvaničnicima SAD koji su pomogli da Kosovo stekne nezavisnost. Također, u jednom dijelu Prištine, koji se zove Dardania, nalaze se i statue američkih zvaničnika poput Madelaine Albright, Bob Doyle i Bill Clinton. Time su kosovski zvaničnici i građani izrazili zahvalnost američkim saveznicima za podršku i pomoć prilikom stjecanja nezavisnosti. Kosovo kao nezvavisnu državu je priznalo 99 država članica UN dok njih 79 to nije učinilo. Pet članica EU nije priznalo Kosovo: Španija, Grčka, Kipar, Rumunija i Slovačka. Međutim, u Grčkoj i Srbiji, državama koje nisu priznale kosovsku nezavisnost, postoje uredi za vezu koji djeluju kao neka vrsta diplomatskog predstavništva. Njihov zadatak je da pomognu građanima Kosova u slučaju potrebe u navedenim državama. Jedina država na Zapadnom Balkanu koja nije priznala Kosovo je Bosna i Hercegovina (BiH). Iako nije došlo do priznanaja Kosova od strane institucija BiH, građani Kosova uz uredno izdatu vizu mogu posjetiti BiH. Isti slučaj je i sa građanima BiH koji posjećuju Kosovo. Izazovi politčkih odnosa BiH kao i Kosovo teži ka članstvu u EU. Na putu ispunjavanja uvjeta za članstvo u EU mora se uspostaviti između ostalog i funkcionalna regionalna saradnja. To je jedan od preduslova koji EU stavlja pred aspirante za njeno članstvo. Da bi imali uspješniju regionalnu saradnju prilikom ispunjavanja uvjeta za članstvo u EU, Njemačka je 2014. godine pokrenula inicijativu Berlinski proces. Članica Berlinskog procesa postala je i država Kosovo koja redovno prirsustvuje sastancima. Tako su države Zapadnog Balkana 3. novembra 2022. potpisale tri sporazuma o mobilizaciji čime se omogućava putovanje regionom sa ličnom kartom, te priznanje sporazumom navedenih akademskih zvanja i profesija. Iako je potpisnica ovih sporazuma, BiH do dan-danas nije ratificirala potpisane sporazume. Time su građani onemogućeni da koriste benefite koje su im ovi sporazumi omogućili. Potpisnik ovih sporazuma u ime BiH je bio tadašnji predsjedavajući Vijeća Ministara Zoran Tegeltija, iz Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD). Bitno je napomenuti, da je Vlada Kosova prošle godine odobrila sporazume za putovanje sa ličnim kartama sa BiH. Jedini krivac za neratificiranje ovih sporazuma je Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske (RS) i predsjednik SNSD. Pored njega odgovornost snose i svi članovi parlamenta iz SNSD ali i opozicioni članovi iz RS koji se protive ratificiranju sporazuma. Pored protivljenja ratifikaciji ovih sporazuma, Dodik se protivio otvaranju i Ureda za vezu koji bi pomogao Kosovarima kada se nađu u BiH. Iako je Srbija otvorila isti ured na svojoj teritoriji, Dodik se protivi otvaranju istog ureda u BiH Time izvršava ono što bi inače predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, na neki način radio ali zbog svoje trenutne pozicije i interesa nije u stanju. Sa ovakvim postupanjem, Dodik je pokazao kako je srpski nacionalizam kočnica napretku regiona ka članstvu u EU. Saradnja ipak postoji S obzirom na nepriznavanje Kosova od strane BiH, institucionalna saradnja dvije države ne postoji. Međutim, saradnja između političkih subjekata iz obje države kao i posjete profesora, akademika, novinara ne izostaju. Premijer Kosova, Albin Kurti, se često sastaje sa političkim predstavnicima BiH. Među njima su parlamentarci Šemsudin Mehmedović, Sabina Čudić te članovi predsjedništva Denis Bećirović i Željko Komšić. Teme ovih sastanaka su bile regionalna saradnja te kako sprovesti potpisane sporazume o mobilnosti. Pored političke saradnje, postoji i ona nepolitička saradnja. Tako je Admir Lisica promovirao svoju knjigu „Bošnjaci pred izazovima globalnih političkih procesa“ u Prizrenu gdje je prisustvovao značajan broj posjetilaca. Delegacija u sastavu prof. dr. Sedad Dedić, Nezim Halilović Muderris i Harun ef. Hodžić su učestvovali na manifestaciji Dan Bošnajaka. Tom prilikom su posjetili i mjesto gdje je živio ubijeni policajac Afrim Bunjaku izražavajući riječi sućuti porodici. Pored ovakvih vrsta saradnje, postoji i ona ekonomska saradnja. Iako BiH ne uvvozi mnogo sa Kosova, izvoz BiH na Kosovo je značajan. Tako je u 2018. i 2022. izvoz na Kosovo dosegao cifre preko 60 miliona eura za svaku od navedenih godina. Kako dalje? Sagledavajući realno situaciju, BiH ima interesa da ratificira potpisane sporazume iz 2022. Međutim, nacionalističko djelovanje Milorada Dodika sprečava dalje razvijanje bosansko-kosovskih odnosa. Jedini put ka razvijanju političkih odnosa je ratificiranje sporazuma i otvaranje kancelarije za vezu. Ovim bi se učinili prvi koraci koji bi bili značajni za ekonomiju BiH ali i za posjete članovima porodica koji žive u obje države. Također, ovo bi otvorilo i put ka uspostavljanju institucionalne saradnje među državama što bi omogućilo i razmjenu informacija pogotovo onih od sigurnosnog značaja. Sve dok ne dođe do promjene političkog momenata u BiH, dok srpski predstavnici ne pristanu na gore navedeno, potrebno je raditi kampanju kojom bi se zalagalo za uspostavljanje međuinstitucionalne saradnje dvije države. Kampanja bi morala da okupi nevladine organizacije ali i političare iz obje države. Kao sastavni dio te kampanje, nevladine organizacije bi pokrenule vlastitu medijsku platformu prezentirajući benefite saradnje između dvije države. Pored pokretanja medijske platforme, značajnu ulogu u ovoj kampanji bi odigrala i organizacija okruglih stolova, seminara, objavljivanje policy papera. Na taj način bi se ova tema više tretirala u medijima što može dovesti i do svojevrsnog pritiska na donosioce odluka. Iako politički odnosi BiH i Kosova ne postoje, razumijevanje političke zbilje u kojima se države nalaze i djeluju ne izostaje. Zvaničnici Kosova razumiju politički sistem u BiH te znaju ko je odgovoran za nepostojanje političkih odnosa dvije države. Sa druge strane, probosanske snage su svjesne čemu bi ova saradnja doprinijela i na taj način djeluju. Iako ne mogu putem zvaničnih institucija, probosnaske snage u insittucijama BiH čime sve što mogu kako bi politički odnosi BiH i Kosova zaživjeli.