Analiza najave nabavke američkih helikoptera Leonardo AW119Kx za potrebe OSBiH
Polazeći od procijene vlastitih snaga i prijetnji prema državi Bosni i Hercegovini i njenoj teritoriji koje su definirane u nekoliko javno iznesenih dokumenata, Memoranduma SANU 1 iz 1986. I Memoranduma 2 iz 2012. i njegove redefinicije kroz deklaraciju Svesrpskog sabora iz 2024. Zatim, aktivne secesije i oružane pobune bh. entiteta RS koja se odvija od februara 2025. godine, restrukturiranje kompletnog sistema odbrane treba da polazi od koncepta oslanjanja na vlastite snage I kapacitete kao posljedicu izolacije BiH od strane njenih susjeda kao 1992. Sama organizacija kompletnog odbramnenog sektora treba da polazi od tzv. Harmoničnog razvoja oružanih snaga i pripravnosti za vođenje svih oblika ratovanja u njegovih pet dimenzija sa akcentom na petoj dimenziji ili elementu tzv. Informatičko-kibernetičkom elementu ratovanja. Ozbiljan pristup vojnoj organizaciji više je nego potreban, jer u slučaju bilo kakve vojne akcije pokrenute sa od strane države i usmjerene ka očuvanju teritorijalnog integriteta, te suvereniteta, Vojske susjednih zemalja bi se na svoj način aktivno direktno ili indirektno uključile u borbena djelovanja protiv OS BiH. S obzirom na trenutno stanje koje je opisano u prethodnom poglavlju, država Bosna i Hercegovina u očuvanju svog teritorijalnog integriteta i suvereniteta suočava se sa stvarnim i realnim prijetnjama svojih susjeda. U političkom smislu potrebno je razvijati dobrosusjedske odnose i bilateralnu saradnju sa okolnim zemljama, ali je potrebno istovremeno razvijati sistem odbrane koji bi bio adaptivan na sve moguće scenarije raspada zemlje u skladu sa gore objašnjenom harmoničnom strategijom. Taj sistem ne smije se oslanjati na vanjski faktor ni kratkoročno ni dugoročno. On mora biti introvertan, samodorživ i dovoljan. Okosnica odbrambenog sistema trebaju da budu ne samo Oružane snage BIH, već kantonalni MUP-ovi i to po potrebi oni kantoni koji žele učestvovati u finansiranju i opremanju svih potreba za nabavkom opreme za civilnu upotrebu i razvoj ukupnih vojnih I civilnih odbrambenih kapaciteta BiH. S tim u vezi, a na tragu već nekih javno objavljenih razmišljanja, potrebno je ozbiljno razmisliti o formiranju Civilnog zrakoplovno-helikopterskog servisa Federacije BiH u koji bi ušli svi postojeći kapaciteti I oni koji se planiraju kupiti za potrebe kantonalnih MUP-ova. U okviru ove institucije treba objediniti sve aspekte zrakoplovno helikopterskog servisa od obuke zračnog i kopnenog ešalona, nabavke rezervnih djelova, uspostave certificiranih medicinskih ustanova, skladištenja i remionta svih kapaciteta koji budu nabavljeni i onih koje posjeduju OS BiH. U tom kontekstu 20. maja 2025. godine, Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a odobrilo je moguću prodaju Bosni i Hercegovini helikoptera Leonardo AW119Kx i pripadajuće opreme i usluga, s procijenjenom ukupnom vrijednošću od 100 miliona dolara. Iako tačan broj traženih helikoptera nije naveden u službenoj obavijesti, zahtjev za nabavku uključuje kompletan paket podrške i obuke i ima za cilj poboljšanje operativnih kapaciteta Oružanih snaga Bosne i Hercegovine (OSBIH). Glavni izvođač radova je Leonardo Helicopters U.S., konkretno putem AgustaWestland Philadelphia Corporation u Pennsylvaniji. Do danas nije predložen nikakav sporazum o kompenzaciji, ali svi budući aranžmani o kompenzaciji bit će predmet direktnih pregovora između kupca i izvođača radova. I pored skorminijh kapaciteta helikopteri AW119Kx će ipak poboljšati kapacitete Bosne i Hercegovine za djelovanje u planinskim i nepristupačnim terenima i povećati spremnost u humanitarnim misijama kao što su pomoć u katastrofama, potraga i spašavanje, te druge neborbene operacije. Trenutno, flota helikoptera Oružanih snaga Bosne i Hercegovine (OSBIH) sastoji se od 3 operativna Bell UH-1H Huey II koje su isporučile SAD 2021. godine i jednog operativnog SOKO SA -342 Gazelle. Desetak helikoptera Bell UH-1H Huey doniranih u okviru američkog programa “Opremi i obuči” 1996/97 su uskladišteni I čekaju temeljiti remont. Dodatni kapacitreti helikoptera uključuju jedan Mil Mi-34, koji više nije u upotrebi jedan Bell – 204B JetRanger III kojeg je MUP Federacije BiH nabavio u period 1999/2003. Do jučer je egzistirao i helikopterski servis RS-a koji je u svom sastavu inkorporirao jedan Leonardo AW109 Koala i jedan Bell 206B JetRanger III. MUP RS sa druge strane posjeduje tri veoma moderna ruska helikoptera Kazan “ANSAT” od čega je jedan helikopter opremljen medicinskim modulom i ima mogućnost transporta svih povrijeđenih ili bolesnih lica, odnosno lica u nepristupačnim područjima kojima je to potrebno ili iz drugih bolnica gdje su potrebne hitne intervencije. S obzirom da je Helikopterska jedinica u sastavu Specijalne antiterorističke jedinice, ispada da je SAJ RS jedna od najoperativnihih jedinica u regionu, jer je jedinici je ovim putem omogućeno da interveniše u kratko vrijeme u bilo kojem dijelu BiH gdje se ukaže potreba da se pomogne građanima, spriječi eskalacija ili narušavanje javnog reda i mira ili eventualno spriječi teroristički akt. Treba naglasti da su helikopteri „Ansat“ multifunkcionalne letjelice sa dva motora ruske proizvodnje, dok su svi ostali helikopteri u sastavu OS BiH i MUP-a Federacije BiH jednomotorne mašine uključujući i nove AW-119 Kx. Ovaj helikopter je napravljen po najvišim standardima civilnog zrakoplovstva, a sa dodavanjem posebne opreme može se koristiti i kao laki jurišni i izviđački helikopter. Njegova nosivost je jedna tona, bez obzira da li je unutrašnji ili vanjski teret. Helikopter takođe posjeduje bočnu dizalicu za spašavanje ili izvlačenje povrijeđenih, sa 275 kg nosivosti i sedam putničkih sjedišta. Helikopter razvija brzinu do 275 KM/H, a dolet je 500 km. Mnoge od ovih pomenutih platformi koriste se za medicinsku evakuaciju, gašenje požara ili druge civilne svrhe. Ova najavljena akvizicija lakih jednomotornih helikoptera AW-119 za potrebe OS BiH također treba da slijedi šire planove Bosne i Hercegovine za modernizaciju njenih odbrambenih sposobnosti koje treba da uključuje i nabavku srednjih dvomotornih transportnih helikoptera, te avijacije fiksnih krila. Nabavkom helikoptera AW119Kx s opsežnim paketima obuke i podrške u okviru FMS-a, Bosna i Hercegovina ima za cilj unaprijediti svoje ciljeve modernizacije odbrane, poboljšati interoperabilnost s NATO-om i poboljšati svoju sposobnost ispunjavanja vojnih i misija civilne zaštite. Predloženi sporazum, nakon što bude finaliziran, doprinio bi izgradnji sposobnijih i samoodrživijih rotacijskih snaga unutar Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Helikopteri AW-119 će podržati sposobnost Bosne i Hercegovine da odgovori na trenutne i buduće prijetnje poboljšanjem interoperabilnosti s NATO-om i regionalnim partnerima. Platforme AW119Kx su također namijenjene poboljšanju kapaciteta Oružanih snaga Bosne i Hercegovine (OSBIH) za djelovanje u planinskim i nepristupačnim terenima i povećanju spremnosti u humanitarnim misijama kao što su pomoć u katastrofama, potraga i spašavanje i
Vojno-sigurnosna analiza eskalacije između Pakistana i Indije
Smrtonosni militantni napad u Pahalgamu, Kašmiru pod indijskom upravom, izazvao je oštru eskalaciju između Indije i Pakistana, pri čemu su obje strane razmjenjivale pucnjavu preko linije kontrole i narušavale diplomatske odnose. Sukob između Indije i Pakistana proizašao je iz podjele Britanske Indije 1947. godine. Podjela je uspostavila Pakistan s većinom muslimana i Indiju s većinom hinduista i pružila je različitim regijama Džamua i Kašmira priliku da odaberu kojoj zemlji će pristupiti. Maharadža (kašmirski monarh) je u početku tražio nezavisnost, jer je Kašmir vekovima bio zanemaren i potčinjen osvajanjem imperija. Međutim, na kraju je pristao da se pridruži Indiji u zamjenu za pomoć protiv invazije pakistanskih stočara, što je izazvalo Indo-pakistanski rat 1947-48. Sporazum iz Karačija iz 1949. godine privremeno je okončao nasilje u regiji Jammu-Kashmir uspostavljanjem linije prekida vatre koju su nadgledali članovi UN-ovog potkomiteta za primirje. Napetosti su tinjale sve dok okršaj između graničnih kontrola nije eskalirao do potpunog rata 1965. Godine 1971. Indija i Pakistan su vodili još jedan kratki rat oko Istočnog Pakistana, pri čemu su indijske snage pomogle Istočnom Pakistanu da stekne nezavisnost, što je rezultiralo uspostavljanjem današnjeg Bangladeša. Indija i Pakistan su pokušali da uvedu novu eru bilateralnih odnosa Sporazumom iz Simle iz 1972. godine, kojim je uspostavljena linija kontrole. Ova privremena vojna kontrolna linija podijelila je Kašmir na dvije administrativne regije. Međutim, 1974. sukob je dobio novu dimenziju uvođenjem nuklearnog oružja, podižući ulog svake konfrontacije. Te godine Indija je testirala svoje prvo nuklearno oružje, što je pokrenulo trku u nuklearnom naoružanju u kojoj će Pakistan dostići istu prekretnicu dvije decenije kasnije. Pakistan je 1989. iskoristio rastući pokret otpora u Kašmiru pod indijskom upravom kako bi potkopao indijsku kontrolu, ponovo podstakao tenzije i započelo decenijama zajedničkog nasilja. Uprkos ponovnom opredjeljenju za LOC 1999. godine, pakistanski vojnici su prešli LOC, što je izazvalo Kargil rat. Iako obje zemlje održavaju krhko primirje od 2003. godine, redovno razmjenjuju vatru preko sporne granice. Obje strane optužuju drugu za kršenje primirja i tvrde da pucaju kao odgovor na napade. 26. novembra 2008. godine, strahovi da će Indija i Pakistan ponovo krenuti u direktnu vojnu konfrontaciju porasli su nakon što su militanti započeli opsadu indijskog glavnog grada Mumbaija. Tokom tri dana ubijeno je 166 ljudi, uključujući 6 Amerikanaca. I Indija i Sjedinjene Države okrivile su pakistansku Lashkar-e-Taiba (LeT), militantnu grupu s navodnim vezama s pakistanskom obavještajnom službom Inter-Services Intelligence (ISI) – primarnom obavještajnom agencijom Pakistana – za izvršenje napada. Indijska vlada je sarađivala sa pakistanskom vladom kako bi počinioce privela pravdi, otvarajući put za poboljšanje odnosa. 2014. mnogi su se nadali da će Indija nastaviti značajne mirovne pregovore s Pakistanom nakon što je novoizabrani premijer Indije, Narendra Modi, pozvao pakistanskog premijera Nawaza Sharifa da prisustvuje njegovoj inauguraciji. Nakon kratkog perioda optimizma, odnosi su se pogoršali u augustu 2014. godine kada je Indija otkazala razgovore s pakistanskim ministrom vanjskih poslova nakon što se pakistanski visoki komesar u Indiji sastao s liderima kašmirskih separatista. Zamah ka značajnim razgovorima zaustavljen je u septembru 2016., kada su naoružani militanti napali udaljenu bazu indijske vojske u Uriju, ubivši osamnaest indijskih vojnika u najsmrtonosnijem napadu na indijske oružane snage u posljednjih nekoliko desetljeća. Indijski zvaničnici optužili su Jaish-e-Mohammad (JeM), drugu grupu koja ima navodne veze sa ISI, za izvođenje napada. Kao odgovor, indijska vojska je objavila da je izvela “hirurške napade” na terorističke kampove unutar Kašmira pod pakistanskom upravom. Nasuprot tome, pakistanska vojska je negirala da se takva operacija dogodila. Ovaj period je obilježen porastom graničnih okršaja koji su počeli krajem 2016. i nastavljeni u 2018., ubivši na desetine i raselivši hiljade civila s obje strane linije kontrole. Više od tri hiljade prekograničnih udara prijavljeno je u 2017. godini, dok je skoro hiljadu prijavljeno u prvoj polovini 2018. Militanti su u oktobru 2017. pokrenuli napade na indijski paravojni kamp u blizini Srinagara i, u februaru 2018., na bazu indijske vojske u regiji Jammu, u kojima je ubijeno pet vojnika i civil. Za to vrijeme nastavljene su i nasilne demonstracije i antiindijski protesti koji pozivaju na neovisni Kašmir. Preko tri stotine ljudi, uključujući civile, indijske snage sigurnosti i militante, ubijeno je u napadima i sukobima 2017. Nakon višemjesečnih indijskih vojnih operacija usmjerenih na kašmirske militante i demonstracije, Indija je u maju 2018. objavila da će poštovati primirje u Kašmiru tokom mjeseca Ramazana po prvi put u skoro dvije decenije; operacije su nastavljene u junu 2018. Kasnije u maju, Indija i Pakistan su se formalno dogovorili o prekidu vatre duž sporne granice sa Kašmirom, čime bi se obnovili uslovi njihovog sporazuma iz 2003. godine. U februaru 2019. u napadu na konvoj indijskih paravojnih snaga u Pulwami, Kašmiru pod indijskom upravom, ubijeno je najmanje četrdeset vojnika. Napad, koji je preuzela pakistanska militantna grupa JeM, bio je najsmrtonosniji u Kašmiru u tri decenije. Indija je uzvratila zračnim napadom na kampove za obuku terorista unutar pakistanske teritorije, nakon čega su uslijedili pakistanski zračni napadi na Kašmir pod indijskom upravom. Razmjena je eskalirala u zračni sukob, tokom kojeg je Pakistan oborio dva indijska vojna aviona i zarobio indijskog pilota; pilot je pušten dva dana kasnije. Ovaj kratkotrajni sukoba trebao je Indiji da bude upozorenje da su pakistanske oružane snage daleko od one dezorganizirane vojne formacije iz sedamdesetih I osamdesetih godina prošlog stoljeća. U avgustu 2019., nakon raspoređivanja desetina hiljada dodatnih vojnika i paravojnih snaga u regionu, indijska vlada je odlučila da opozove član 370 indijskog ustava. Promjena je uklonila poseban status Džamua i Kašmira, prisiljavajući Kašmire da se pridržavaju indijskog imovinskog i običajnog prava i efektivno umanjujući njihovu autonomiju. Ovaj potez ne samo da je razljutio Kašmirce, već je i u Pakistanu smatran “teškom nepravdom”. Uklanjanje člana 370 značilo je agresivniji pristup Modijeve vlade da integriše Kašmir u Indiju kroz doktrinu hinduističkog nacionalizma. Tokom 2024. godine, nasilje se nastavilo u Kašmiru kao odgovor na spomenute sve veće napore New Delhija da konsoliduje teritorijalnu kontrolu. Napadi su posebno bili usmjereni na indijske putnike i radnike u regiji. U junu 2024. militanti su otvorili vatru na autobus koji je prevozio hodočasnike koji su putovali do hinduističkog svetilišta u gradu Reasi. U napadu je poginulo
Demokratka tranzicija i sigurnosni izazovi
Tranzicija – razvoj pluralističke demokratije i tržišne ekonomije. Njena ekonomska i socijalna cijena je porast nezaposlenosti, socijalne nejednakosti i siromaštva, negativne ocjene procesa privatizacije i drugim društvenim konfliktima. pa i ratu. Kroz sve to je Bosna prošla u protekle tri decenije. Sigurnost – u svom izvornom sematničkom shvaćanju, „nepotresenost“; „bezbrižnost“; U političkom smislu sigurnost znači lišenost svake vrste ugroženosti. Sigurnosni izazovi proizilaze iz sumnje u poremećaj bezbrižnosti društva. Bosna je u permanetnom stanju poremećaja bezbrižnosti društva, kao rezultat neostvarenih ratnih ciljeva i želja naših susjednih zemalja. Međunarodna zajednica je dijelom odgovorna za to stanje, kroz svoj dio odgovornosti preuzetim iz Dejtonskog mirovnog sporazuma. Međutim, ne treba generalizirati ponašanje međunarodne zajednice. Postoje zemlje koje su prijatelji BiH. Postoje zemlje koje su učinile neophodne korake za zaustavljanje agresije na RBiH. Međunarodna zajednica je bila aktivan akter društvene i političke zbilje u BiH i onda se prije više od 15 godina pasivizirala uz floskulu da se političari u BiH moraju dogovoriti oko svih važnih stvari za funkcionisanje države. U međuvremenu, potaknuta promjenom geopolitičke paradigme, međunarodna zajednica je iz pasivnog odnosa prema Bosni i Hercegovini koji je trajao skoro deceniju i pol, prešla u aktivan odnos koji se s obzirom na učestalost negativnih tendencija može okarkterisati kao namjera zadržavanja statusa quo. Taj status quo podrazumijeva da međunarodna zajednica u određenim situacijama bude apriori protiv evolucije Bosne i Hercegovine u pravcu građanske države, što je apsurdno sa aspekta ukupne evropske pravne stečevine i njenog sistema vrijednosti. Dakle, nikakvi pisani sporazumi i konvencije ne mogu biti jače od prikrivenih motiva i partikularnih političkih interesa određenih političkih oligarhija u samoj EU. SAD sa druge strane nedozvoljavaju raspakivanja ili prepakiranje Dejtonskog mirovnog sporazuma, jednim dijelom iz istih pobuda kao i EU, ali drugim dijelom upravo i zbog nepredvidivog ponašanja i izgranje ukupnih odnosa u EU. Paradigma Balkana kao vječite tempirane bombe uzima se kao light motiv za zauzimanje stavova protiv Ruske Federacije koja će krizno područje Balkana aktivirati u dogledno vrijeme, dok se istovremeno ta opsanost kombinira sa tzv. Islamskim radikalizmom sve u svrhu zadovoljavanja kratkoročnih političkih agendi pojedinih interesnih sfera sa desnog spektra u Evropi i naročito naših susjeda. Bosna se stoga nalazi u procijepu između svog bremenitog konfliktnog naslijeđa i svog bosanskog identiteta i većinskog muslimanskog Bošnjačkog stanovništva koje se ne uklapa u etničku sliku Balkana i Evrope i pored toga što baštini većinu zapadnih vrijednosti. Iz tog razloga EU odstupa od svojih deklariranih principa i pored činjenice da je ruski faktor kud i kamo veća opasnost po sigurnost Evrope. Ključni problem je što Bošnjaci imaju dio suvereniteta i etabliranog bosanskog identiteta koji djele sa svojim košijama Srbima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini kojoj se svenacionalni bosanski identitet u skladu sa anglosaksonskim pravom osporava od sticanja nezavisnosti. Intencija gospodina Šmita Visokog predstavnika u BiH da se obrati Internacionalnom sudu u Strasburgu po pitanju presude u slučaju apelacije gospodina Slavena Kovačevića je otvoreno osporavanje bosanskog identiteta. Koji zaključak treba da izvučemo kao društvo? Mi svi znamo šta je imperativ međunarodne zajednice – Euroatlanske integracije BiH, borba protiv korupcije, okretanje od prošlosti ka budućnosti, pomirenje, toelrancija itd. Zadržimo se sada na borbi protiv korupcije sa čim se ja slažem u načelu, ali prema aktuelnoj sudskoj i tužilačkoj peraksi ispade da je samo Bošnjački politički establišment u BiH dekalrativno korumpiran, dok se svi grijesi u tom kontekstu Srpskog političkog establišmenta vežu za Dodika! Evo i da se složimo sa svim tim tvrdnjama u kojima ima i istine, sa druge strane gospodin Čović je na kako on to reče „anđeoskoj listi“ zaštićen od medijskih hajki i sudskih procesa. Ali hajmo u meritum problema oko korupcije kao postamenta djelovanja najjačih zemlja u BiH… U ovom trenutku Graničnoj policiji BiH nedostaje 700 ljudi, a do kraja godine zbog odlaska većeg broja policijskih službenika u penziju, taj broj preći će 1000. Tek na sjednici 10. Juna ove godine Vijeće ministara BiH je usvojilo plan prijema kadeta u tri državne policijske agencije za 2024. godinu, dok o alarmantnoj situaciji u Graničnoj policiji BiH Vijeće ministara nije zauzelo nikakav stav. Planom je predviđeno 150 kadeta u GP BiH, 50 u DKPT i 30 (po 15 mlađih inspektora i policajaca) u SIPA-u. Upravo zbog nedostatka kadrova, GP BiH se pridružio određeni broj policajaca MUP Rs i drugih agencija u nadzoru granice i spriječavanju ulaska migranata! Posljedica namjernog urušavanja sistema kontrole granice je da su kadrovi MUP-a Rs na istočnim granicama kao ispomoć GP BiH! Član rukovodstva Doma naroda PS BiH Dragan Čović kazao je da je jačanje sigurnosti u nadležnosti Vijeća ministara BiH, međutim konkretnih poteza od Premijerke Krišto u jačanju sigurnosti za sada nemamo. Umjesto toga imamo od strane Ministra odbrane Zukana Heleza najavu donacije Republike Turske u obliku 6 bespilotnih taktičkih borbenih letjelica Bajraktar TB-2. Dakle, blokada iz Banja Luke po konkretnom problemu Granične policije BiH se ogleda u tome da se godinama odbija njeno jačanje. Samo ove godine, skoro 6 mjeseci ministar Nešić nije postavio tačku dnevnog reda na sjednicu Vijeća Ministara u vezi sa teškom kadrovskom situacijom u Graničnoj policiji BiH. Za to vrijeme njemu i sličnima su puna usta između ostalog i migrantske krize i opasnosti koja ona sa sobom donosi, koju opet ni slučajno ne treba zanemarivati. Dok, se sa druge strane blokada iz Mostara ogleda u činjenici da Vijeće Ministara, zbog suzdržanosti delegata i parlamentaraca i ministara iz reda srpskog i hrvatskog naroda nije povećalo broj potrebnih izvršioca za Graničnu policiju barem za 100 i pored prijedloga koji bili upućeni VM iz Parlamenta BiH. Očito se otvara prostor za jačanje entitetskih i kantonalnih MUP-ova, dok se državne sigurnosne agencije i finansijski i kadrovski pustoše i u konačnici dovode pred svršen čin. Umjesto da Visoki predstavnik reaguje na činjenicu da se na ovaj način urušava sigurnosni sistem BiH, on svojim djelovanjem dodatno potiče urušavanje državnih institucija zadržavanjem ovoga stanja. Želite dokaz, lobiranjem protiv presude Kovačević Visoki predstavnik u BiH nastoji da nagovori institucije EU da protivno svojim principima zadrže institucionalno etničku podijelu kao model političkog sistema u BiH. Model, koji je zahvaljujući mehanizmu blokada prouzročio ovakvo ktastrofalno stanje sa sistemom
Eskalacija u Evropi jedino je moguća na Zapadnom Balkanu
Odgođena je rasprava o razudruživanju bosanskohercegovačkog entiteta Rs od entieta FBiH u NSRS. Da li je to samo desniačrska politička retorika Gašpara (Vučića) i Misirca (Dodika) sa kojim njih dvojica podgrijavaju tenzije na Balkanu u interesu Moskve ili tu ima političke susptance koju bi i zapad podržao? Wiliam S. Lind, penzionisani američki oficir i kontzervativni autor, a prema pisanjima mnogih u SAD-u osvjedočeni antisemita i zagovornik tzv. „Jake države“, za koju jednio na Balkanu smatra Srbiju kaže sljedeće – „Situacija u Bosni i Hercegovini je slična onoj na Kosovu. Bosna nikada nije bila država od vladavine kralja Tvrtka, gotovo pre sedam vijekova – a čak i tada bila je samo jedan od mnogih njegovih slavnih vlastelinskih posjeda. Bosna nije država sada i nikada neće biti država. Hrvatsko-muslimanska federacija je nestabilna, neprihvaćena ni od Hrvata ni od Muslimana. Hrvati žele ujedinjenje sa Hrvatskom, a Muslimani hoće da kontrolišu cijelu Bosnu. Nema nikakvih izgleda da će se Bosna razviti dalje od te tačke. Jedini entitet u Bosni sa legitimitetom koji proizlazi iz lojalnosti njenih građana je Republika Srpska; međutim, ni ona, isto tako, nije država. Njen legitimitet proizlazi iz činjenice da je njena vlada sastavljena od Srba koji predstavljaju narod koji se smatra Srbima, i ništa drugo, najmanje „Bosancima“. Oni sebe vide, jednog dana, kao građane države Srbije. Država u kojoj oni zamišljaju da će, jednog dana, biti njeni građani, jeste Srbija. U međuvremenu, upravo kao i na Kosovu, nepostojanje prave države (i njena nemogućnost) ostavlja Bosnu kao zgodno lovište za delovanja ratova „Četvrte generacije“, ona vrvi od džihadista i najrazličitijih kriminalaca, koji su našli korisno uporište u muslimanskoj Bosni. Jasne posledice Klintonovih u Balkanskoj politici jesu da je oslabljena jedna država, Srbija, i da su stvorena dva bezdržavna regiona, Kosovo i Bosna. Ako se nastavi sadašnja američka politika, i sama Srbija može postati lažna država, dok su i Kosovo i Bosna osuđeni da takvi i ostanu. Amerika bi mogla otkriti da je, u direktnoj suprotnosti sa svojim interesom da neguje i jača sistem države, ona taj sistem još više oslabila. Takva perspektiva otvara pitanje: kako bi mogao Evropski Koncert (dok SAD ostaje izvan) da deluje na Balkanu da bi se tamo ojačao sistem države? Prvo, mogli bi prestati da potkopavaju srpsku državu. To bi značilo da olakšaju ekonomski oporavak Srbije i, u isto vreme, da se omogući srbijanskoj vladi da ponudi svom narodu razuman plan da se zadrže neka prava na Kosovo. Toliko dugo dok plan postoji, Kosovo neće postati ono odlučujuće pitanje koje bi dovelo do de-legitimizacije srpske Vlade. Ako pogledamo iz te perspektive ponovno angažovanje SAD-a na Balkanu, sa ciljem da se nanesu nove nepravde Srbima, zaključci su veoma upozoravajući…“ Ovo je između ostalog ideološka predloška na kojoj Miliorad Dodik i Orban razmatraju mirnu secesiju Bosne i Hercegovine i otuda njegov žal za Trumpovom administracijom koja je generisala i oslanjala se upravo ovakve retrogradne desničarske ideje. Kao da nema ništa amoralno u tome, što je Srbija napadala susjedne bivše jugoslavenske republike koje nisu imale organiziranu vojnu silu i što su pri tom ubijane na desetine hiljada civila samo zato što se zovu drugačije i mole se bogu na drugi način. To je u ratovima četvrte genracije opravdano protiv ljudi koji prema Wilimau S. Lindu nisu vjerni jakoj državi kao pravnoj normi već su vjerni etniji, ideologiji i vjerskom fanatizmu. U tom kontekstu pobiti 10.000 nenaoružanih i vezanih ljudi za 96 sati nakon pada Srebrenice nije amoralno, već su oni koji su „nelojalni jakoj državi“ opravdano uklonjeni kao koletaralna šteta sukoba. „Zato je sada najvažnije da se složno sanja i projektuje jedna mnogo jača i veća Srbija nego što je ova danas…“ kaže nedavno ponovo reizabrani predsjednik Matice Srpske profesor Dragan Stanić. Brendan Simms, profesor povijesti međunarodnih odnosa na Sveučilištu u Cambridgeu napisao je 2020. knjigu „Hitler: globalna biografija“ u kojoj se prožima osnovna teza da je „Čitava Hitlerova strategija se sastojala u korištenju opasnosti boljševizma kako bi ostvario utjecaj u Njemačkoj, Evropi i prije svega Angloamerici”. A holokaust je proizvod ideološke zasljepljlenosti i krutosti politike koju je Hitler vodio. Dakle, ponovo se primjećuje naučna tendencija da se političkom ideologijom opravdava amorlano i devijantno ponašanje, jer biti ohol i nemilosrdan prema Lindovim džihadistima je isto što i biti ohol i nemilosrdan prema jevrejskim biznismenima koji su krivi za lihvarenje i veliko siromaštvo Njemačke. Njih treba ili sve odstraniti, jer im se ne može vjerovati ili ih staviti pod kontrolu „Jake države“, koja će im nametnuti pravilan način ponašanja. Upotrebu sile kao instrumenta za ostvarivanje političkih ciljeva Dodik razmatra kao sredstvo za mirno razdruživanje. Da je to tako govore i neka razmišljanja u pogledu navodne odbrane BH entiteta RS. O kojoj govori Dr. Nebojša Vuković u iz Beogradskog Instituta za međunarodnu politiku i privredu. Inače Dr. Vuković je autor knjige „Koncept rata četvrte generacije – geneza, elementi i značaj“ objavljene 2018. godine upravo na tezama Wilima S. Linda koji je kao aktrivni oficir učetvovao u naučnoj definiciji ratova četvrte generacije koja je rađena u Pentagonu 1989. godine. Naime Dr. Nebojša Vuković u svom znakovitom tekstu pod naslovom „Slučaj Arcaha i odbrana R. Srpske“ kaže sljedeće: „Posle četvrt veka, očigledno je da BiH nije optimalan format za slobodan razvoj srpskog naroda u njoj. Srpskom narodu u BiH drugi činioci (političari iz Federacije BiH i strani administratori) „kroje kapu“ i on u svakom smislu stagnira u jednoj nefunkcionalnoj i složenoj tvorevini. Srpski narod u BiH nije do kraja slobodan i srpski entitet samo delimično je omogućio njegovu emancipaciju. Njegova budućnost leži, optimalno, u nezavisnosti i spajanju sa Srbijom, a minimalno – u doslednoj konfederalizaciji BiH. Druga strana, pak, negira mu svako pravo na samoopredeljenje, i preti ratom ukoliko bi on pokušao da mirno, na nekom hipotetičkom referendumu, izglasa samostalnost“. I nastavlja: …“Što bi bila jača neka hipotetička oružana sila Republike Srpske, koja bi mogla da nanese drugoj strani velike, za nju neprihvatljive gubitke, veće bi bile šanse da se realizuje upravo onaj scenario koji se u srpskom entitetu priželjkuje – miran razlaz entiteta. Jer, druga strana se ne bi usudila da se upusti u