Search
Close this search box.
Search
Close this search box.

Demokratka tranzicija i sigurnosni izazovi

Tranzicija –  razvoj pluralističke demokratije i tržišne ekonomije. Njena ekonomska i socijalna cijena je porast nezaposlenosti, socijalne nejednakosti i siromaštva, negativne ocjene procesa privatizacije i drugim društvenim konfliktima. pa i ratu. Kroz sve to je Bosna prošla u protekle tri decenije. Sigurnost – u svom izvornom sematničkom shvaćanju, „nepotresenost“; „bezbrižnost“; U političkom smislu sigurnost znači lišenost svake vrste ugroženosti. Sigurnosni izazovi proizilaze iz sumnje u poremećaj bezbrižnosti društva. Bosna je u permanetnom stanju poremećaja bezbrižnosti društva, kao rezultat neostvarenih ratnih ciljeva i želja naših susjednih zemalja. Međunarodna zajednica je dijelom odgovorna za to stanje, kroz svoj dio odgovornosti preuzetim iz Dejtonskog mirovnog sporazuma. Međutim, ne treba generalizirati ponašanje međunarodne zajednice. Postoje zemlje koje su prijatelji BiH. Postoje zemlje koje su učinile neophodne korake za zaustavljanje agresije na RBiH. Međunarodna zajednica je bila aktivan akter društvene i političke zbilje u BiH i onda se prije više od 15 godina pasivizirala uz floskulu da se političari u BiH moraju dogovoriti oko svih važnih stvari za funkcionisanje države. U međuvremenu, potaknuta promjenom geopolitičke paradigme, međunarodna zajednica je iz pasivnog odnosa prema Bosni i Hercegovini koji je trajao skoro deceniju i pol, prešla u aktivan odnos koji se s obzirom na učestalost negativnih tendencija može okarkterisati kao namjera zadržavanja statusa quo. Taj status quo podrazumijeva da međunarodna zajednica u određenim situacijama bude apriori protiv evolucije Bosne i Hercegovine u pravcu građanske države, što je apsurdno sa aspekta ukupne evropske pravne stečevine i njenog sistema vrijednosti.  Dakle, nikakvi pisani sporazumi i konvencije ne mogu biti jače od prikrivenih motiva i partikularnih političkih interesa određenih političkih oligarhija u samoj EU. SAD sa druge strane nedozvoljavaju raspakivanja ili prepakiranje Dejtonskog mirovnog sporazuma, jednim dijelom iz istih pobuda kao i EU, ali drugim dijelom upravo i zbog nepredvidivog ponašanja i izgranje ukupnih odnosa u EU. Paradigma Balkana kao vječite tempirane bombe uzima se kao light motiv za zauzimanje stavova protiv Ruske Federacije koja će krizno područje Balkana aktivirati u dogledno vrijeme, dok se istovremeno ta opsanost kombinira sa tzv. Islamskim radikalizmom sve u svrhu zadovoljavanja kratkoročnih političkih agendi pojedinih interesnih sfera sa desnog spektra u Evropi i naročito naših susjeda. Bosna se stoga nalazi u procijepu između svog bremenitog konfliktnog naslijeđa i svog bosanskog identiteta i većinskog muslimanskog Bošnjačkog stanovništva koje se ne uklapa u etničku sliku Balkana i Evrope i pored toga što baštini većinu zapadnih vrijednosti.  Iz tog razloga EU odstupa od svojih deklariranih principa i pored činjenice da je ruski faktor kud i kamo veća opasnost po sigurnost Evrope. Ključni problem je što Bošnjaci imaju dio suvereniteta i etabliranog bosanskog identiteta koji djele sa svojim košijama Srbima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini kojoj se svenacionalni bosanski identitet u skladu sa anglosaksonskim pravom osporava od sticanja nezavisnosti. Intencija gospodina Šmita Visokog predstavnika u BiH da se obrati Internacionalnom sudu u Strasburgu po pitanju presude u slučaju apelacije gospodina Slavena Kovačevića je otvoreno osporavanje bosanskog identiteta. Koji zaključak treba da izvučemo kao društvo? Mi svi znamo šta je imperativ međunarodne zajednice – Euroatlanske integracije BiH, borba protiv korupcije, okretanje od prošlosti ka budućnosti, pomirenje, toelrancija itd. Zadržimo se sada na borbi protiv korupcije sa čim se ja slažem u načelu, ali prema aktuelnoj sudskoj i tužilačkoj peraksi ispade da je samo Bošnjački politički establišment u BiH dekalrativno korumpiran, dok se svi grijesi u tom kontekstu Srpskog političkog establišmenta vežu za Dodika! Evo i da se složimo sa svim tim tvrdnjama u kojima ima i istine, sa druge strane gospodin Čović je na kako on to reče „anđeoskoj listi“ zaštićen od medijskih hajki i sudskih procesa. Ali hajmo u meritum problema oko korupcije kao postamenta djelovanja najjačih zemlja u BiH… U ovom trenutku Graničnoj policiji BiH nedostaje 700 ljudi, a do kraja godine zbog odlaska većeg broja policijskih službenika u penziju, taj broj preći će 1000.  Tek na sjednici 10. Juna ove godine Vijeće ministara BiH je usvojilo plan prijema kadeta u tri državne policijske agencije za 2024. godinu, dok o alarmantnoj situaciji u Graničnoj policiji BiH Vijeće ministara nije zauzelo nikakav stav.  Planom je predviđeno 150 kadeta u GP BiH, 50 u DKPT i 30 (po 15 mlađih inspektora i policajaca) u SIPA-u. Upravo zbog nedostatka kadrova, GP BiH se pridružio određeni broj policajaca MUP Rs i drugih agencija u nadzoru granice i spriječavanju ulaska migranata! Posljedica namjernog urušavanja sistema kontrole granice je da su kadrovi MUP-a Rs na istočnim granicama kao ispomoć GP BiH!  Član rukovodstva Doma naroda PS BiH Dragan Čović kazao je da je jačanje sigurnosti u nadležnosti Vijeća ministara BiH, međutim konkretnih poteza od Premijerke Krišto u jačanju sigurnosti za sada nemamo. Umjesto toga imamo od strane Ministra odbrane Zukana Heleza najavu donacije Republike Turske u obliku 6 bespilotnih taktičkih borbenih letjelica Bajraktar TB-2. Dakle, blokada iz Banja Luke po konkretnom problemu Granične policije BiH se ogleda u tome da se godinama odbija njeno jačanje. Samo ove godine, skoro 6 mjeseci ministar Nešić nije postavio tačku dnevnog reda na sjednicu Vijeća Ministara u vezi sa teškom kadrovskom situacijom u Graničnoj policiji BiH. Za to vrijeme njemu i sličnima su puna usta između ostalog i migrantske krize i opasnosti koja ona sa sobom donosi, koju opet ni slučajno ne treba zanemarivati.  Dok, se sa druge strane blokada iz Mostara ogleda u činjenici da Vijeće Ministara, zbog suzdržanosti delegata i parlamentaraca i ministara iz reda srpskog i hrvatskog naroda nije povećalo broj potrebnih izvršioca za Graničnu policiju barem za 100 i pored prijedloga koji bili upućeni VM iz Parlamenta BiH. Očito se otvara prostor za jačanje entitetskih i kantonalnih MUP-ova, dok se državne sigurnosne agencije i finansijski i kadrovski pustoše i u konačnici dovode pred svršen čin. Umjesto da Visoki predstavnik reaguje na činjenicu da se na ovaj način urušava sigurnosni sistem BiH, on svojim djelovanjem dodatno potiče urušavanje državnih institucija zadržavanjem ovoga stanja. Želite dokaz, lobiranjem protiv presude Kovačević Visoki predstavnik u BiH nastoji da nagovori institucije EU da protivno svojim principima zadrže institucionalno etničku podijelu kao model političkog sistema u BiH. Model, koji je zahvaljujući mehanizmu blokada prouzročio ovakvo ktastrofalno stanje sa sistemom

Eskalacija u Evropi jedino je moguća na Zapadnom Balkanu

Odgođena je rasprava o razudruživanju bosanskohercegovačkog entiteta Rs od entieta FBiH u NSRS. Da li je to samo desniačrska politička retorika Gašpara (Vučića) i Misirca (Dodika) sa kojim njih dvojica podgrijavaju tenzije na Balkanu u interesu Moskve ili tu ima političke susptance koju bi i zapad podržao? Wiliam S. Lind, penzionisani američki oficir i kontzervativni autor, a prema pisanjima mnogih u SAD-u osvjedočeni antisemita i zagovornik tzv. „Jake države“, za koju jednio na Balkanu smatra Srbiju kaže sljedeće – „Situacija u Bosni i Hercegovini je slična onoj na Kosovu. Bosna nikada nije bila država od vladavine kralja Tvrtka, gotovo pre sedam vijekova – a čak i tada bila je samo jedan od mnogih njegovih slavnih vlastelinskih posjeda. Bosna nije država sada i nikada neće biti država. Hrvatsko-muslimanska federacija je nestabilna, neprihvaćena ni od Hrvata ni od Muslimana. Hrvati žele ujedinjenje sa Hrvatskom, a Muslimani hoće da kontrolišu cijelu Bosnu. Nema nikakvih izgleda da će se Bosna razviti dalje od te tačke. Jedini entitet u Bosni sa legitimitetom koji proizlazi iz lojalnosti njenih građana je Republika Srpska; međutim, ni ona, isto tako, nije država. Njen legitimitet proizlazi iz činjenice da je njena vlada sastavljena od Srba koji predstavljaju narod koji se smatra Srbima, i ništa drugo, najmanje „Bosancima“. Oni sebe vide, jednog dana, kao građane države Srbije. Država u kojoj oni zamišljaju da će, jednog dana, biti njeni građani, jeste Srbija. U međuvremenu, upravo kao i na Kosovu, nepostojanje prave države (i njena nemogućnost) ostavlja Bosnu kao zgodno lovište za delovanja ratova „Četvrte generacije“, ona vrvi od džihadista i najrazličitijih kriminalaca, koji su našli korisno uporište u muslimanskoj Bosni. Jasne posledice Klintonovih u Balkanskoj politici jesu da je oslabljena jedna država, Srbija, i da su stvorena dva bezdržavna regiona, Kosovo i Bosna. Ako se nastavi sadašnja američka politika, i sama Srbija može postati lažna država, dok su i Kosovo i Bosna osuđeni da takvi i ostanu. Amerika bi mogla otkriti da je, u direktnoj suprotnosti sa svojim interesom da neguje i jača sistem države, ona taj sistem još više oslabila. Takva perspektiva otvara pitanje: kako bi mogao Evropski Koncert (dok SAD ostaje izvan) da deluje na Balkanu da bi se tamo ojačao sistem države? Prvo, mogli bi prestati da potkopavaju srpsku državu. To bi značilo da olakšaju ekonomski oporavak Srbije i, u isto vreme, da se omogući srbijanskoj vladi da ponudi svom narodu razuman plan da se zadrže neka prava na Kosovo. Toliko dugo dok plan postoji, Kosovo neće postati ono odlučujuće pitanje koje bi dovelo do de-legitimizacije srpske Vlade. Ako pogledamo iz te perspektive ponovno angažovanje SAD-a na Balkanu, sa ciljem da se nanesu nove nepravde Srbima, zaključci su veoma upozoravajući…“ Ovo je između ostalog ideološka predloška na kojoj Miliorad Dodik i Orban razmatraju mirnu secesiju Bosne i Hercegovine i otuda njegov žal za Trumpovom administracijom koja je generisala i oslanjala se upravo ovakve retrogradne desničarske ideje. Kao da nema ništa amoralno u tome, što je Srbija napadala susjedne bivše jugoslavenske republike koje nisu imale organiziranu vojnu silu i što su pri tom ubijane na desetine hiljada civila samo zato što se zovu drugačije i mole se bogu na drugi način.  To je u ratovima četvrte genracije opravdano protiv ljudi koji prema Wilimau S. Lindu nisu vjerni jakoj državi kao pravnoj normi već su vjerni etniji, ideologiji i vjerskom fanatizmu. U tom kontekstu pobiti 10.000 nenaoružanih i vezanih ljudi za 96 sati nakon pada Srebrenice nije amoralno, već su oni koji su „nelojalni jakoj državi“ opravdano uklonjeni kao koletaralna šteta sukoba. „Zato je sada najvažnije da se složno sanja i projektuje jedna mnogo jača i veća Srbija nego što je ova danas…“ kaže nedavno ponovo reizabrani predsjednik Matice Srpske profesor Dragan Stanić. Brendan Simms, profesor povijesti međunarodnih odnosa na Sveučilištu u Cambridgeu napisao je 2020. knjigu „Hitler: globalna biografija“ u kojoj se prožima osnovna teza da je „Čitava Hitlerova strategija se sastojala u korištenju opasnosti boljševizma kako bi ostvario utjecaj u Njemačkoj, Evropi i prije svega Angloamerici”. A holokaust je proizvod ideološke zasljepljlenosti i krutosti politike koju je Hitler vodio. Dakle, ponovo se primjećuje naučna tendencija da se političkom ideologijom opravdava amorlano i devijantno ponašanje, jer biti ohol i nemilosrdan prema Lindovim džihadistima je isto što i biti ohol i nemilosrdan prema jevrejskim biznismenima koji su krivi za lihvarenje i veliko siromaštvo Njemačke. Njih treba ili sve odstraniti, jer im se ne može vjerovati ili ih staviti pod kontrolu „Jake države“, koja će im nametnuti pravilan način ponašanja.  Upotrebu sile kao instrumenta za ostvarivanje političkih ciljeva Dodik razmatra kao sredstvo za mirno razdruživanje. Da je to tako govore i neka razmišljanja u pogledu navodne odbrane BH entiteta RS. O kojoj govori Dr. Nebojša Vuković u iz Beogradskog Instituta za međunarodnu politiku i privredu. Inače Dr. Vuković je autor knjige „Koncept rata četvrte generacije – geneza, elementi i značaj“ objavljene 2018. godine upravo na tezama Wilima S. Linda koji je kao aktrivni oficir učetvovao u naučnoj definiciji ratova četvrte generacije koja je rađena u Pentagonu 1989. godine.    Naime Dr. Nebojša Vuković u svom znakovitom tekstu pod naslovom „Slučaj Arcaha i odbrana R. Srpske“ kaže sljedeće: „Posle četvrt veka, očigledno je da BiH nije optimalan format za slobodan razvoj srpskog naroda u njoj. Srpskom narodu u BiH drugi činioci (političari iz Federacije BiH i strani administratori) „kroje kapu“ i on u svakom smislu stagnira u jednoj nefunkcionalnoj i složenoj tvorevini. Srpski narod u BiH nije do kraja slobodan i srpski entitet samo delimično je omogućio njegovu emancipaciju. Njegova budućnost leži, optimalno, u nezavisnosti i spajanju sa Srbijom, a minimalno – u doslednoj konfederalizaciji BiH. Druga strana, pak, negira mu svako pravo na samoopredeljenje, i preti ratom ukoliko bi on pokušao da mirno, na nekom hipotetičkom referendumu, izglasa samostalnost“. I nastavlja: …“Što bi bila jača neka hipotetička oružana sila Republike Srpske, koja bi mogla da nanese drugoj strani velike, za nju neprihvatljive gubitke, veće bi bile šanse da se realizuje upravo onaj scenario koji se u srpskom entitetu priželjkuje – miran razlaz entiteta. Jer, druga strana se ne bi usudila da se upusti u