ANALIZA: Iliberalna mađarsko-srpska osovina: Orbanov model razgradnje evropskih vrijednosti
Nakon što je Viktor Orbán preuzeo vlast 2010. godine, Mađarska je prošla kroz proces sistematskog napuštanja liberalne demokratije i prelaska u “iliberalnu demokratiju”. Ovaj koncept, koji Orbán eksplicitno promoviše još od svog govora u Băile Tuşnad 2014. godine, postao je temelj i njegove vanjske politike. Sve izraženija izolacija Mađarske unutar Evropske unije (EU) zbog kršenja vladavine prava natjerala je Budimpeštu da traži nove saveznike — među državama Zapadnog Balkana. Srbija i Bosna i Hercegovina, kao zemlje u kompleksnom procesu evropskih integracija, postale su ključne tačke ovog interesa. Mađarska je postala ključni ekonomski partner Srbije, dok Vučić u Orbánu vidi saveznika u učvršćivanju vlasti. Njihova bliska politička i lična povezanost ogleda se u učestalim bilateralnim susretima, a krunisana je potpisivanjem Sporazuma o strateškom partnerstvu 2021. godine. Obojica su gradili politički kapital oslanjajući se na antiimigrantsku retoriku, pri čemu je Srbija prikazana kao „tampon zona“ za zaštitu EU granica, dok je Mađarska insistirala na strožim mjerama kontrole duž balkanske rute. Ova sigurnosna politika nije ostala samo na nivou populističkog diskursa – poslužila je kao osnova za trilateralni sporazum Srbije, Mađarske i Austrije o upravljanju migracijama, potpisan 2022. godine. Orbán kroz ovakvu saradnju jača poziciju Srbije kao pouzdanog partnera, predstavljajući Beograd kao faktor stabilnosti, dok istovremeno izbjegava suočavanje s demokratskim nazadovanjem u zemlji. Paralelno s političkom podrškom, Mađarska ulaže značajna sredstva u Srbiju, naročito u Vojvodinu. Samo 2020. godine najavljeno je ulaganje od 130 miliona eura, dok su mađarske firme 2021. dobile dodatnih 25 miliona eura subvencija za poslovanje u Srbiji. ključni segment saradnje je energetika, pri čemu Srbija igra važnu ulogu u mađarskoj strategiji diversifikacije energetskih ruta. Osnivanjem zajedničke kompanije SERBHUNGAS 2023. godine i najavom naftovoda Novi Sad-Mađarska, čiji se završetak planira do 2028., Mađarska dodatno učvršćuje svoj ekonomski utjecaj u Srbiji. Mađarska ulaganja u Srbiju nisu ograničena samo na infrastrukturu, već se protežu i na medijski sektor, gdje Budimpešta aktivno doprinosi jačanju prorežimskih narativa. Bliske veze Orbána s medijskim konglomeratima omogućavaju mu da u Srbiji stvori povoljno informativno okruženje koje odražava iliberalnu ideologiju. Oba lidera zagovaraju stav da je liberalna demokratija oslabljena i prevaziđena, dok suverenistički autoritarni model predstavlja budućnost istočne Evrope. Kroz narativ o očuvanju nacionalnog identiteta, zaštiti tradicionalnih vrijednosti i suprotstavljanju „dekadentnom“ Zapadu, Vučić i Orbán konsoliduju svoju političku moć. Njihovo partnerstvo ogleda se i kroz Vučićevo učešće na Budimpeštanskom demografskom samitu, platformi krajnje desnice, gdje ga Orbán promovira kao ključnog lidera Balkana. Dodatnu dimenziju ove saradnje pruža politički utjecaj koji je Orbán ostvario unutar EU. Pozicioniranjem Olivéra Várhelyija kao evropskog komesara za proširenje (2019–2024.), osigurao je da Srbija uživa povlašteni status u procesu integracija, uprkos ozbiljnim izvještajima o nazadovanju u vladavini prava i slobodi medija. Várhelyi je često optuživan za umanjivanje kritika prema Beogradu i tolerisanje autoritarnih poteza srpskog režima. Orbán ne ostaje pasivan u izbornim procesesima u Srbiji. Tokom kampanje 2022. godine, zajedno s Vučićem je prisustvovao otvaranju brze pruge Beograd–Novi Sad, čime je srpska vlast prikazala njegovu podršku kao dokaz međunarodne legitimnosti. Uoči izbora 2023., uputio je Vučiću otvoreno pismo podrške, a nakon glasanja među prvima mu je čestitao, ignorišući ozbiljne optužbe o izbornim nepravilnostima. Mađarska je postala ključni međunarodni sponzor Vučićevog režima, koristeći političke, ekonomske i medijske mehanizme za njegovo jačanje. No, ovaj savez prevazilazi bilateralnu korist – on je dio šire Orbánove strategije izgradnje iliberalne osovine unutar i izvan EU, pri čemu Srbija igra ulogu geopolitičkog mosta prema Zapadnom Balkanu. Za razliku od Srbije, gdje je Mađarska dugogodišnji ekonomski i politički partner, u slučaju Bosne i Hercegovine, Orbánova strategija fokusirana je isključivo na Republiku Srpsku (RS) i Milorada Dodika. Dok u Srbiji, Orbán aktivno pomaže Vučićevoj jačanju moći, u Bosni i Hercegovini pruža politički i finansijski kiseonik Miloradu Dodiku. Već nakon prvog susreta sa Dodikom 2019. godine, Orbán je jasno stavio do znanja da Mađarska RS smatra strateškim partnerom, zaobilazeći time institucije države Bosne i Hercegovine. Orbánova podrška Dodiku nije samo simbolična — ona je operativna i strateška. Kroz političke izjave, javne nastupe i direktne poruke Briselu, Orbán pozicionira Dodika kao legitimnog lidera Srba u Bosni i Hercegovini, čime dodatno produbljuje etničke podjele i narušava ionako krhku unutrašnju koheziju zemlje. Tokom kampanje za opće izbore 2022. godine, Orbán je direktno podržao Dodika, nazivajući RS “časnim susjedom”. Nakon Dodikove pobjede, Orbán je bio jedan od prvih lidera koji su mu uputili čestitke, potpuno ignorišući izvještaje o neregularnostima i političkim pritiscima. U januaru 2024., Orbán je u Banja Luci primio Orden Republike Srpske, najviše priznanje entiteta, koje je Dodik uručio upravo njemu kao znak zahvalnosti za konzistentnu podršku. Nakon što je Njemačka suspendovala razvojne projekte u RS-u zbog Dodikovih secesionističkih poteza, Mađarska je uskočila s ponudom 100 miliona eura direktne pomoći. Time je Budimpešta poslala jasnu poruku da će nadomjestiti zapadne sankcije, što Dodiku omogućava nastavak politike izazivanja i blokiranja državnih institucija Bosne i Hercegovine. Korištenjem evropske diplomatske infrastrukture, Orbánova administracija sistematski lobira za “pragmatičniji pristup” u Bosni i Hercegovini, što u prevodu znači tolerisanje Dodikove politike u zamjenu za stabilnost. Oliver Várhelyi, nekadašnji evropski komesar za proširenje i blizak saradnik Viktora Orbána, često je bio prozivan zbog ublažavanja kritika na račun vlasti u RS-u i pokušaje da umanji ozbiljnost izvještaja Evropske komisije o stanju demokratije i vladavine prava u Bosni i Hercegovini. Iako je u januaru 2022. godine kategorički negirao bilo kakvu podršku Dodikovim secesionističkim potezima, tvrdeći da su takve optužbe “laži i manipulacije”, njegove konkretne aktivnosti govore drugačije. Uprkos deklarativnoj podršci teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine, Várhelyi je više puta optužen da kroz izvještaje i javne nastupe minimizira ozbiljnost Dodikovih postupaka, posebno u vezi s odbacivanjem odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i negiranjem nadležnosti visokog predstavnika. Dok je Evropski parlament usvajao rezolucije koje su jasno osuđivale Dodikov separatizam, on je izbjegavao oštre osude, čak je i nastojao ublažiti službeni stav Evropske komisije. Ključni faktor u razumijevanju njegove politike jeste blizak odnos s Budimpeštom. Kao kandidat kojeg je predložila mađarska vlada, Várhelyi nije djelovao u potpunoj nezavisnosti, već je reflektovao političku liniju Orbánovog režima, koji otvoreno podržava Dodika. Ova veza objašnjava njegovu dvostruku strategiju – dok retorički zagovara evropski put Bosne i Hercegovine,
Uz diplomatski, Aleksandar Vučić je doživio i poraz vlastitog narativa
Od trenutka kada je saznao za Rezoluciju o genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici i diplomatskim aktivnostima u smjeru njenog usvajanja pred Skupštinom Ujedinjenih nacija (UN), Aleksandar Vučić je panično pokrenuo različite aktivnosti, prije svega s ciljem kreiranja narativu prema kome se Srbi kao narod optužuju za počinjeni genocid. Također, Vučić je kroz svoje dramatične javne istupe učinio sve da se od Rezolucije o genocidu načini sekuritizacija, s namjerom kako bi se njeno usvajanje promatralo kao uvod u narušavanje sigurnosti na Zapadnom Balkanu. Koliko je samo pitanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici važno za Aleksandra Vučića, Milorada Dodika, te ostatak političkog rukovodstva u Beogradu i Banja Luci, svjedoče napori Vučića na diplomatskom planu da izlobira neusvajanje ove Rezolucije. Prvi fijasko je doživio u Francuskoj, gdje je svega dan nakon njegovog boravka i sastanka sa predsjednikom Francuske Emmanuelom Macronom ova država javno obznanila da će biti sponzor Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Vučićevo “sto za jednoga” – ponovo Ni u New Yorku Aleksandar Vučić nije prošao kako je zamišljao jer je u direktnim verbalnim okršajima sa predsjednicom Kosova Vjosom Osmani i predsjedavajućom sjednice UN-a Vanessom Fraizer, također, doživio medijski fijasko. Nakon povratka u Srbiju, pred medijama je svoje bezuspješno djelovanje nastojao prikazati kao diplomatsku pobjedu Srbije koja se bori protiv “sile”. Znajući da njegova diplomatija neće polučiti priželjkivane rezultate, podudarno je posegnuo za relativiziranjem genocida u Srebrenici, te prijetnjama koje bi trebale da imaju za cilj “discipliniranje” Bošnjaka i bosanskohercegovačke diplomatije. Potonje Vučićevo ponašanje u prethodnim sedmicama samo je potvrda da se lično nije odmakao od devedesetih godina, kada je kao član srpskih radikala, radikalno propagirao “sto muslimana za jednog Srbina”! Autostrada Banja Luka – Beograd Iako je u prethodnim godinama nastojao da u kriznim trenucima ne bude sinhroniziran sa Dodikovim radikalnim istupima, ovoga puta se Vučić nije ustezao, što je doprinijelo usklađenim stavovima Beograda i Banja Luke u javnosti. Svi prethodni događaji ukazuju nam da Srbija ne želi da se suoči sa istinom i doživi katarzu. Ne postoji niti najmanja iskazana količina empatije prema bošnjačkim žrtvama presuđenog genocida koje su počinile vojska i policija Republike srpske. Ako analiziramo odnos Njemačke, ili neke druge države prema počinjenim zločinima, jasno je zaključiti kako politički vrh Srbije ne radi ništa na tome da u skorijoj budućnosti izgradi političara poput bivšeg njemačkog kancelara Willy Brandta, koji bi svojim gestom amnestirao srpski narod od kolektivne odgovornosti za počinjeni genocid. Nadavni govor direktora Memorijalnog centra u Srebrenici dr. Emira Suljagića tokom promocije knjige Dekodiranje agresije: Uloga Vrhovnog saveta odbrane Savezne Republike Jugoslavije u ratu protiv Republike Bosne i Hercegovine, u kojem je naveo kako su svi na neki način doživjeli određeni napredak od ratnog perioda do danas osim “srpskih nacionalista i četnika”, porvrđuje konstataciju da su Srbija i entitet Republika srpska taoci radikalnog srpskog nacionalizma, koji direktno promovira i podržava politički vrh u Beogradu. Da je srpska politička elita u Banja Luci i Beogradu spremna da se suoči s prošlošću, te iskreno u maniru Willy Brandta ponudi ruku pomirenja Bošnjacima nad kojima je počinjen genocid, ne bi nam ni bile potrebne međunarodne rezolucije koje osim njegovanja kulture pamćenja pozivaju i na suočavanje sa istinom odgovornih, te onih koji to nisu spriječili, a imali su mogućnost. Narativ prema kojem Bošnjaci žele staviti kolektivnu stegu srpskom narodu koji živi u nekoliko država na Zapadnom Balkanu, nema kredibilna uporišta. Niti jedan bošnjački političar, javni intelektualac ili nevladin aktivista, nisu optužili srpski narod da je genocidan, kao što to zvanična Banja Luka i Beograd nastoje prikazati. Potvrde ovoj konstataciji jeste tekst Rezolucije o genocidu, ali i govori pred UN-om bosanskohercegovačkih zvaničnika, te predstavnika nevladninog sektora i institucija. Beograd i Banja Luka nastoje da iz svake krizne situacije izvuku maksimalan benefit, što je slučaj i u kontekstu aktuelnog pitanja o usvajanju Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Testiranje “kiparskog scenarija” Na tom putu ne biraju sredstvo, niti razmišljaju o posljedicama, o čemu svjedoči Dodikova prijetnja na secesiju, te javno nuđenje novca za “mirno razilaženje”. Na ovaj način Dodik i Vučić žele ispitati teren za potencijalno provođenje “kiparskog scenarija” u Bosni i Hercegovini. Pitanje Kosova također je opterećavajuće za Vučića, te se diplomatski porazi na Kosovu nastoje nadomjestiti određenim potencijalnim pobjedama u jednom dijelu Bosne i Hercegovine. U svojoj politici Srbija i entitet Republika srpska ostaju definitvno usamljeni, jer su se države Zapadnog Balkana podrškom Rezociji o genocidu odlučile svrstati na stranu istine, čime su učinile civilizacijski gest vrijedan poštovanja. Posebno je odluka Crne Gore teško pala Dodikovom i Vučićevom režimu, koji su svjesni da ni u ovoj državi nemaju onoliki utjecaj na koji su računali poslije događaja iz 2020. godine, kada su se u Crnoj Gori dogodile političke promjene prema volji Beograda. Diplomatski poraz Vučić nastoji ublažiti i pretvoriti ga u pobjedu prema starom ustaljenom velikosrpskom receptu. Ipak, to mu neće ići baš lahko, te mu jedino preostaje da prati javno angažirane bošnjačke i bosanskohercegovačke intelektualce poput prof. dr. Seada Turčala, te da na maliciozan način komentira njihove analize zasnovane na kredibilnim činjenicama. Autor je magistar historije, istraživač u oblasti regionalnih političkih odnosa, međunarodnih politika i dijaspornih zajednica. Doktorant je na FPN u Sarajevu.