Skoplje: Direktor Geopol-a učestvovao na međunarodnoj konferenciji “Defending Democracy and Human Rights in the Face of War, Nationalism, and Authoritarianism”
U Skoplju je održana velika međunarodna konferencija “Odbrana demokracije i ljudskih prava u uvjetima rata, nacionalizma i autoritarizma”, u organizaciji CIVIL – Freedom Center (Sjeverna Makedonija) i MEDIA DIALOG / Y4M (North Rhine-Westphalia, Njemačka). Konferencija je okupila dvadeset pet učesnika iz regiona, Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država. Univerzitetski profesori, politički predstavnici, istraživači na polju međunarodnih odnosa, medijski profesionalci te bivše diplomate, razgovarale su o rastu desnih pokreta, nacionalizmu, autoritarizmu, te sigurnosnim izazovima koji su uzrokovani aktuelnim geopolitičkim događajima. Jedan od govornika na panelu “Uspon krajnje desnog nacionalizma” bio je Admir Lisica, doktorant Fakulteta političkih nauka u Sarajevu i direktor Centra za geopolitička istraživanja – Geopol. Lisica je tokom razgovora apostrofirao važnost ulaska Bosne i Hercegovine u NATO, što je obrazložio kontinuiranim prijetnjama koje dolaze od Rusije i njihovih proksija. Shodno tome, referirao se i na skandaloznu izjavu ambasadora Rusije u Bosni i Hercegovini Kalabuhova koji je rekao da je “podmetnuta bomba ispod Bosne i Hercegovine”. Admir Lisica U kontekstu rasta desnih politika naveo je da je trenutna realnost da Evropa daje podršku desnici u državama poput Italije, Francuske, Njemačke, što ohrabruje Milorada Dodika koji nakon pobjede Trumpa računa da će njegova veza s Orbanom biti nit potrebna za ostvarivanje vlastitih separatističkih inspiracija. Govoreći o potrebi razumijevanja situacije u Bosni i Hercegovini od strane SAD, EU i Velike Britanije, naveo je stavove bivšeg britanskog premijera Davida Camerona koji je naglasio kako je “Srbija proxy Rusije”, što je dovoljno upozorenje Zapadu da moraju biti odlučniji i iskreniji prema Bosni i Hercegovini i geopolitičkim izazovima sa kojima se suočava. Na četiri tematski organizirana panela govorili su između ostalog Xhabir Deralla, predsjednik CIVIL Freedom centra, dr. Christiane Eilders sa Heinrich Heine Universiteta u Disseldorfu, Dr. Sasho Ordanoski, njemačka diplomatkinja Gudrun Steinacker, dr. Konstantinas Andrijauskas s Univerziteta u Vilnusu, Edward Joseph s Hopkins Univerziteta i drugi.
Beč: Radionica za mlade “Očuvanje identiteta uslijed globalnih izazova”
Trećeg dana boravka u Beču, tim Centar za geopolitička istraživanja – Geopol u sastavu Ermin Veličanin, Mustafa Gradaščević i Admir Lisica, održao je interaktivno predavanje/radionica za mlade pod nazivom ‘Očuvanje identiteta uslijed globalnih izazova’. Nakon predavanja trojice izlagača, mladi su kroz interakciju istakli svoje viđenje aktuelne geopolitičke situacije, izazova sa kojima se suočavaju, te kakva očekivanja imaju od matice Bosne i Hercegovine. Ovaj događaj realiziran je uz podršku Federalnog ministarstva raseljenih i izbjeglica, a okupio je mlade s područja Beča. Dobna skupina na ovom projektu obuhvatila je mlade iz Bosne i Hercegovine i Sandžaka od 14 do 23 godine.
Intervju direktora GEOPOL-a Admira Lisice za Radio Sarajevo
RADIO SARAJEVO Admir Lisica, direktor Centra za geopolitička istraživanja – GEOPOL, poznat je po svojim analizama o aktuelnim političkim temama u Bosni i Hercegovini i na Zapadnom Balkanu. Kao istraživač s fokusom na regionalne političke odnose, međunarodne politike i dijasporne zajednice, Lisica se etablirao kao relevantan glas u analizama složenih političkih dinamika u regiji. U ekskluzivnom razgovoru za Radiosarajevo.ba, Lisica je detaljno govorio o izazovima bh. diplomatije, perspektivama euroatlantskih integracija, te aktuelnim pitanjima vezanim za političku situaciju u regiji. Diplomatski uspjesi iz prošlosti kao model za budućnost Bosanskohercegovačka diplomatija, prema Lisici, doživjela je svoj zlatni period tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, kada je, kako on kaže, Bosna i Hercegovina uspjela ostvariti izvanredne diplomatske uspjehe uprkos teškim okolnostima. “Bosanska diplomatija imala je svoj zlatni period tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, tačnije na njenom samom početku kada se izuzetno mudrim i pronicljivim pristupom od strane političara poput Alije Izetbegovića, dr. Harisa Silajdžića, Muhameda Šaćirbegovića i drugih uspjelo postići puno toga,” ističe Lisica. “Danas, kada pravimo uporedbu s tim vremenom, jasno je da okolnosti nisu iste, ali je također vidljivo i to da smo prije više od 30 godina imali značajno bolje kadrove u diplomatiji nego je to slučaj danas,” upozorava Lisica. On dalje pojašnjava kako je današnja bosanska diplomatija suočena s izazovima koji proizlaze iz složenog ustrojstva države. “Ono što otežava posao bosanske diplomatije jeste ustrojstvo države Bosne i Hercegovine, te praksa da se u diplomatiju ne šalju oni najbolji, nego je prije toga bitno ispoštovati nacionalni ključ,” kaže Lisica, ističući da takve prakse često rezultiraju imenovanjem nedovoljno kompetentnih pojedinaca na važne diplomatske funkcije. Lisica se osvrće i na današnju situaciju u kojoj, prema njegovim riječima, postoji prostor za poboljšanje bosanskohercegovačke diplomatske pozicije na međunarodnoj sceni. Iako prepoznaje određene pozitivne promjene, posebno u kontekstu prisutnosti kreatora vanjske politike na različitim svjetskim adresama, naglašava kako je potrebno učiniti više da se ti napori ne bi završili samo na “marginama”, već da bi dali konkretne rezultate. “Bez strateškog i dugoročnog pristupa, teško je očekivati da ćemo uspjeti iskoristiti sve mogućnosti koje se nude u današnjem globalnom okruženju,” smatra Lisica. Pisanje vlastite historije – imperativ za Bošnjake Knjiga “Bošnjaci pred izazovima globalnih političkih izazova: političko stasavanje jedne nacije”, čiji je autor Admir Lisica, doživjela je čak tri izdanja u manje od dvije godine. Ova činjenica, prema autoru, svjedoči o rastućoj svijesti o važnosti samostalnog pisanja vlastite historije. “Važno je da konačno pišemo o Bosni i Hercegovini i Bošnjacima u Sarajevu, a ne da o nama pišu Zagreb i Beograd,” naglašava Lisica. Prema njegovim riječima, Bošnjaci moraju preuzeti inicijativu u dokumentovanju i analiziranju vlastite historije, jer jedino tako mogu osigurati da njihova priča bude ispričana na pravi način. Lisica se osvrće i na važnost kontinuiranog rada na jačanju svijesti o bošnjačkom identitetu, posebno u kontekstu savremenih globalnih izazova. “Političko stasavanje Bošnjaka kao nacije je proces koji traje, i u tom kontekstu važno je da ne samo da se piše i govori o Bošnjacima, već da se i aktivno radi na očuvanju i promociji njihovog identiteta,” objašnjava on. Bosna i Hercegovina na raskršću euroatlantskih integracija Kada je riječ o euroatlantskim integracijama Bosne i Hercegovine, Lisica ne skriva svoju skepsu prema optimističnim izjavama aktuelne političke elite. “Ako slušamo aktuelnu političku elitu, reklo bi se da nikada nismo bili bliži Evropskoj uniji, ali ipak realnost je nešto drugačija,” ističe Lisica, dodajući kako trenutna situacija ne odražava stvarni napredak ka članstvu u EU. Prema njegovim riječima, dodatne mjere koje će uskoro biti uvedene za ulazak u zemlje Evropske unije predstavljaju korak unazad, a ne naprijed. Lisica se posebno osvrće na problem separatizma, koji propagira Milorad Dodik. “Naravno, u Bosni i Hercegovini je problem srpski separatizam koji proklamira Milorad Dodik, a na koji međunarodna zajednica ne reaguje adekvatno,” upozorava Lisica. Što se tiče euroatlanskih integracija Lisica smatra da je znatno važnije da BiH postane članica NATO saveza. “Za Bosnu i Hercegovinu je NATO put veći prioritet od Evropske unije, te se sva raspoloživa sredstva trebaju usmjeriti kako bismo postali naredna članica NATO saveza,” kaže Lisica, dodajući da je to ključno za dugoročnu stabilnost i sigurnost zemlje. Lisica također ističe kako se u posljednje vrijeme u javnom prostoru gotovo i ne spominje NATO put Bosne i Hercegovine, što smatra ozbiljnim propustom. “Čini mi se da u našem slučaju bez NATO članstva, neće biti ni EU,” zaključuje on, sugerirajući da je NATO integracija neophodan korak ka bilo kakvom ozbiljnom napretku u evropskim integracijama. Regionalna saradnja i naoružavanje – prijetnja ili prilika? Govoreći o nedavnim geopolitičkim događajima, Lisica izražava zabrinutost zbog naoružavanja susjednih zemalja, što značajno utiče na regionalnu sigurnost. Kao jedan od organizatora konferencije posvećene regionalnoj saradnji, Lisica je direktno uključen u analizu aktuelnih odnosa na Zapadnom Balkanu. “Naoružavanje komšija i susjeda nam ne daje optimizam da uskoro možemo biti okrenuti jedni drugima i sarađivati na prijateljskoj i fer osnovi,” kaže Lisica, dodajući kako trenutna situacija zahtijeva ozbiljniji pristup i reakciju, kako od strane bošnjačkih političara, tako i od međunarodne zajednice. On upozorava kako zapadne zemlje ne reagiraju adekvatno na ove izazove, te posebno ističe Francusku, koja naoružava Srbiju, zemlju koja je, prema njegovim riječima, prisno vezana za Putinovu Rusiju. “Dok komšije i susjedi ne odustanu od svojih ekspanzionističkih politika prema Bosni i Hercegovini, ne možemo govoriti o tome da su se stvorili uslovi za prijateljsku saradnju na Zapadnom Balkanu,” tvrdi Lisica, naglašavajući kako inicijative poput “Open Balkana” nemaju smisla u ovakvom okruženju, jer jednostavno nisu iskrene. Lisica također smatra da trenutna bošnjačka politička elita nije adekvatno reagirala na ove izazove, što dodatno otežava poziciju Bosne i Hercegovine u regionalnim odnosima. “Aktuelna vlast u Bosni i Hercegovini, tu mislim na bošnjačke političare i one koji uživaju beneficije bošnjačke političke kvote, nisu adekvatno reagirali,” kaže on, dodajući da bez odlučnog i proaktivnog pristupa Bošnjaka, Bosna i Hercegovina riskira da ostane marginalizirana u regionalnim procesima. Politička nestabilnost u Crnoj Gori i Kosovu – ogledalo širih problema na Balkanu Lisica naglašava kako politička nestabilnost u Crnoj Gori, koja traje od 2020. godine, ima široke posljedice na odnose u regiji. “U Crnoj Gori od 2020. godine imamo političku nestabilnost te jedan vanjskopolitički zaokret, koji je kulminirao posljednjih mjeseci i u odnosu Crne Gore prema Hrvatskoj,” ističe Lisica, dodajući kako je trenutna vlast u Podgorici pod velikim
Novi izdavački projekat “Centra za geopolitička istraživanja – GEOPOL”
Centar za geopolitička istraživanja – GEOPOL objavio je drugu knjigu u sklopu vlastite izdavačke djelatnosti. Upravo je iz štampe izašlo treće izdanje knjige ‘Bošnjaci pred izazovima globalnih političkih procesa: političko stasavanje jedne nacije’, autora Admira Lisice. Ovaj projekat podržan je od strane kompanije “SIJARIC” GmbH Više o djelu “Bošnjaci pred izazovima globalnih političkih procesa: političko stasavanje jedne nacije” Prikaz na bosanskom jeziku autor Harun Nuhanović, MA Prikaz na engleskom jeziku autor Omer Merzić, MA
Uz diplomatski, Aleksandar Vučić je doživio i poraz vlastitog narativa
Od trenutka kada je saznao za Rezoluciju o genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici i diplomatskim aktivnostima u smjeru njenog usvajanja pred Skupštinom Ujedinjenih nacija (UN), Aleksandar Vučić je panično pokrenuo različite aktivnosti, prije svega s ciljem kreiranja narativu prema kome se Srbi kao narod optužuju za počinjeni genocid. Također, Vučić je kroz svoje dramatične javne istupe učinio sve da se od Rezolucije o genocidu načini sekuritizacija, s namjerom kako bi se njeno usvajanje promatralo kao uvod u narušavanje sigurnosti na Zapadnom Balkanu. Koliko je samo pitanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici važno za Aleksandra Vučića, Milorada Dodika, te ostatak političkog rukovodstva u Beogradu i Banja Luci, svjedoče napori Vučića na diplomatskom planu da izlobira neusvajanje ove Rezolucije. Prvi fijasko je doživio u Francuskoj, gdje je svega dan nakon njegovog boravka i sastanka sa predsjednikom Francuske Emmanuelom Macronom ova država javno obznanila da će biti sponzor Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Vučićevo “sto za jednoga” – ponovo Ni u New Yorku Aleksandar Vučić nije prošao kako je zamišljao jer je u direktnim verbalnim okršajima sa predsjednicom Kosova Vjosom Osmani i predsjedavajućom sjednice UN-a Vanessom Fraizer, također, doživio medijski fijasko. Nakon povratka u Srbiju, pred medijama je svoje bezuspješno djelovanje nastojao prikazati kao diplomatsku pobjedu Srbije koja se bori protiv “sile”. Znajući da njegova diplomatija neće polučiti priželjkivane rezultate, podudarno je posegnuo za relativiziranjem genocida u Srebrenici, te prijetnjama koje bi trebale da imaju za cilj “discipliniranje” Bošnjaka i bosanskohercegovačke diplomatije. Potonje Vučićevo ponašanje u prethodnim sedmicama samo je potvrda da se lično nije odmakao od devedesetih godina, kada je kao član srpskih radikala, radikalno propagirao “sto muslimana za jednog Srbina”! Autostrada Banja Luka – Beograd Iako je u prethodnim godinama nastojao da u kriznim trenucima ne bude sinhroniziran sa Dodikovim radikalnim istupima, ovoga puta se Vučić nije ustezao, što je doprinijelo usklađenim stavovima Beograda i Banja Luke u javnosti. Svi prethodni događaji ukazuju nam da Srbija ne želi da se suoči sa istinom i doživi katarzu. Ne postoji niti najmanja iskazana količina empatije prema bošnjačkim žrtvama presuđenog genocida koje su počinile vojska i policija Republike srpske. Ako analiziramo odnos Njemačke, ili neke druge države prema počinjenim zločinima, jasno je zaključiti kako politički vrh Srbije ne radi ništa na tome da u skorijoj budućnosti izgradi političara poput bivšeg njemačkog kancelara Willy Brandta, koji bi svojim gestom amnestirao srpski narod od kolektivne odgovornosti za počinjeni genocid. Nadavni govor direktora Memorijalnog centra u Srebrenici dr. Emira Suljagića tokom promocije knjige Dekodiranje agresije: Uloga Vrhovnog saveta odbrane Savezne Republike Jugoslavije u ratu protiv Republike Bosne i Hercegovine, u kojem je naveo kako su svi na neki način doživjeli određeni napredak od ratnog perioda do danas osim “srpskih nacionalista i četnika”, porvrđuje konstataciju da su Srbija i entitet Republika srpska taoci radikalnog srpskog nacionalizma, koji direktno promovira i podržava politički vrh u Beogradu. Da je srpska politička elita u Banja Luci i Beogradu spremna da se suoči s prošlošću, te iskreno u maniru Willy Brandta ponudi ruku pomirenja Bošnjacima nad kojima je počinjen genocid, ne bi nam ni bile potrebne međunarodne rezolucije koje osim njegovanja kulture pamćenja pozivaju i na suočavanje sa istinom odgovornih, te onih koji to nisu spriječili, a imali su mogućnost. Narativ prema kojem Bošnjaci žele staviti kolektivnu stegu srpskom narodu koji živi u nekoliko država na Zapadnom Balkanu, nema kredibilna uporišta. Niti jedan bošnjački političar, javni intelektualac ili nevladin aktivista, nisu optužili srpski narod da je genocidan, kao što to zvanična Banja Luka i Beograd nastoje prikazati. Potvrde ovoj konstataciji jeste tekst Rezolucije o genocidu, ali i govori pred UN-om bosanskohercegovačkih zvaničnika, te predstavnika nevladninog sektora i institucija. Beograd i Banja Luka nastoje da iz svake krizne situacije izvuku maksimalan benefit, što je slučaj i u kontekstu aktuelnog pitanja o usvajanju Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Testiranje “kiparskog scenarija” Na tom putu ne biraju sredstvo, niti razmišljaju o posljedicama, o čemu svjedoči Dodikova prijetnja na secesiju, te javno nuđenje novca za “mirno razilaženje”. Na ovaj način Dodik i Vučić žele ispitati teren za potencijalno provođenje “kiparskog scenarija” u Bosni i Hercegovini. Pitanje Kosova također je opterećavajuće za Vučića, te se diplomatski porazi na Kosovu nastoje nadomjestiti određenim potencijalnim pobjedama u jednom dijelu Bosne i Hercegovine. U svojoj politici Srbija i entitet Republika srpska ostaju definitvno usamljeni, jer su se države Zapadnog Balkana podrškom Rezociji o genocidu odlučile svrstati na stranu istine, čime su učinile civilizacijski gest vrijedan poštovanja. Posebno je odluka Crne Gore teško pala Dodikovom i Vučićevom režimu, koji su svjesni da ni u ovoj državi nemaju onoliki utjecaj na koji su računali poslije događaja iz 2020. godine, kada su se u Crnoj Gori dogodile političke promjene prema volji Beograda. Diplomatski poraz Vučić nastoji ublažiti i pretvoriti ga u pobjedu prema starom ustaljenom velikosrpskom receptu. Ipak, to mu neće ići baš lahko, te mu jedino preostaje da prati javno angažirane bošnjačke i bosanskohercegovačke intelektualce poput prof. dr. Seada Turčala, te da na maliciozan način komentira njihove analize zasnovane na kredibilnim činjenicama. Autor je magistar historije, istraživač u oblasti regionalnih političkih odnosa, međunarodnih politika i dijaspornih zajednica. Doktorant je na FPN u Sarajevu.
GEOPOL realizirao prvi izdavački projekat
Nakon godinu dana istraživanja o političkoj historiji Azerbejdžana tokom devedesetih godina prošlog stoljeća magistar historije i doktorant na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Admir Lisica objavio je knjigu “Hejdar Alijev – osnivač modernog Azerbejdžana: unutrašnje prilike, vanjska politika i ekonomski razvoj” u izdanju Centar za geopolitička istraživanja – Geopol. Predgovor knjige napisao je nekadašnji ministar vanjskih poslova Azerbejdžana i blizak saradnik Hejdara Alijeva, a sada ambasador ove zemlje u Bosni i Hercegovini Vilayat Guliyev, recenzenti su dr. Jahja Muhasilović saradnik Centra ze geopolitička istraživanja i dr. Omer Kovčić član upravnog odbora i jedan od osnivača Centra za geopolitička istraživanja, urednica je magistrica Samira Aghayeva, lektorica magistrica Azra Crnčalo-Lisica, dok je za vizualni identitet knjige zaslužan magistar Omer Merzić. Ovo je ujedno i prvi izdavački projekat Centra za geopolitička istraživanja – GEOPOL, a koji je podržan od strane Ambasade Republike Azerbejdžan u Bosni i Hercegovini.
Održana panel diskusija u organizaciji GEOPOL-a i Balkan Studies Centra
Na Internacionalnom Univerzitetu u Sarajevu 26. septembra 2023. godine upriličena je panel diskusija na temu “Challenges in BiH's Path Towards EU and NATO”. Panel diskusija je organizirana od strane Centra za geopolitička istraživanja – GEOPOL i Balkan Studies Centra, koji djeluje pri Internacionalnom Univerzitetu u Sarajevu. Učesnici na panel diskusiji bili su dr. Jahja Muhasilović, mr. Admir Čavalić i mr. Admir Lisica. Uloga moderatora pripala je Tariku Dautoviću.
Panel diskusija: Challenges in BiH's Path Towards EU and NATO
U organizaciji Centra za geopolitička istraživanja – GEOPOL i Balkan Studies Centra Internationalnog Univerziteta u Sarajevu 26.9.2023. godine će biti organizirana panel diskusija na temu “Challenges in BiH's Path Towards EU and NATO”. Na panel diskusiji učestvuju dr. Jahja Muhasilović, mr. Admir Lisica i mr. Admir Čavalić. Panel će biti organiziran u prostorijama Internacionalnog Univerziteta u Sarajevu s početkom u 18 sati.
Međunarodna politika prema Zapadnom Balkanu: Onima koji žele mir i napredak kazna, a separatistima nagrada
Međunarodna politika prema Zapadnom Balkanu u posljednjih tridesetak godina doživjela je različite transformacije, što se može spoznati iz različitih političkih odluka koje su međunarodni akteri implementirali na ovom području. Posmatrajući odnos prema Bosni i Hercegovini, Srbiji, Kosovu, Crnoj Gori i Sjevernoj Makednoji, jasno da se kontinuirana prozapadna politika koju su provodile različite vlasti u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji, ovim državama nije isplatila na način koji su priželjkivali. S druge strane, balansiranje u vanjskoj politici Srbije, u kojoj je bilo primjetno prisno zbližavanje s Kinom, strategijsko partnerstvo sa Rusijom i Bjelorusijom, te pragmatičan odnos sa Sjedinjenim Američkim Državama i Evropskom unijom, ipak su u dobroj mjeri nagrađeni. Jasno je da Sjedinjene Američke Države i Evropska unija Srbiju posmatraju kao neformalnog lidera Zapadnog Balkana, te kao takvu je nastoje odvojiti od ruskog, ali i kineskog utjecaja. Da bi to postigli, očigledno je da Srbiji, ali i srpskim vanjskopolitičkim interesima na Zapadnom Balkanu moraju udovoljiti na neki način. Srbija tokom dosadašnjeg toga ruske agresije na Ukrajinu, vješto izbjegava uvođenje sankcija Rusiji, zbog čega je na početku bila kritikovana od strane zapadnih zemalja. U posljednje vrijeme nema velikih pritisaka na Srbiju, jer međunarodna zajednica vješto privlači Srbiju ka sebi, kažnjavajući na neki način sve one koji se nastoje suprotstaviti srbijanskom hegemonizmu na Zapadnom Balkanu. Kosovo od nezavisnosti do danas provodi vanjsku politiku u skladu sa interesima Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije, a prvo razilaženje u stavovima sa međunarodnom zajednicom ekspresno je „nagrađeno“ sankcijama i prijetnjama u kontekstu uskraćivanja podrške, što je direktno pogodovanje interesima Aleksandra Vučića i Srbije. U kontekstu Bosne i Hercegovine, vidljivo je da kontinuirana separatistička retorika lidera bosanskih Srba Milorada Dodika, te otvoreno podrivanje ustavnog poretka države Bosne i Hercegovine, koje u konačnici predstavlja sigurnosnu prijetnju ne samo za Bosnu i Hercegovinu već i za ostatak Zapadnog Balkana, ostaje nekažnjeno. Čak ni prisnost Milorada Dodika sa Vladimirom Putinom prolazi ispod radara međunarodnih zvaničnika koji očito ne žele sebi priznati da su napravili veliku grešku u pogledu Dodika. U Bosni i Hercegovini je polagano dosta nade u međunarodne aktere, posebno Sjedinjene Američke Države, da će se jasno suprotstaviti separatističkim prijetnjama, ali se to nije dogodilo. Sve što do sada imamo u pogledu aktivnosti Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije jesu kurtoazna zabrinutost i deklarativna podrška, što nije dovoljno za normalno funkcioniranje države. Čini se kako međunarodna zajednica dovoljno ne razumije poziciju Bosne i Hercegovine, i općenito unutrašnju političku situaciju, jer da je kojim slučajem drugačije, prije nekoliko dana bismo imali odlučnost visokog predstavnika Christiana Schmdta, koji bi detektirao glavne prijetnje miru i državnoj opstojnosti Bosne i Hercegovine, te adekvatno reagirao. Jedina reakcija koja nakon svega ima smisla jeste smjena Milorada Dodika, i najužeg rukovodstva SNSD-a, koji su glavni krivci za jednu od najvećih poslijeratnih političkih kriza u Bosni i Hercegovini. Dodik i Vučić su izgleda dobro analizirali odnos prema onima koji su spremni za kompromis, te su svoju politiku zaokrenuli u suprotnom smjeru. Iz primjera Sjeverne Makedonije, koja je čak i ime promijenila radi svoje evropske i zapadne budućnosti, može se zaključiti da nekada ni gorki kompromisi nisu garant zadobijanja zapadne naklonosti. Crna Gora koja se nastojala oduprijeti od ruskog utjecaja, „nagrađena“ je prosrpskom vladom koja je prouzrokovala skoro trogodišnju političku krizu u ovoj zemlji. Imajući u vidu dosadašnje događaje i odnos međunarodne zajednice, bošnjački politički predstavnici moraju zauzeti čvršći stav prema secesionističkim politikama, ali i energičnije djelovati prema međunarodnoj zajednici, čiji zadatak treba biti smjena remetilačkih faktora u Bosni i Hercegovini. Sve ostalo je kupovina vremena i „guranje“ Bosne i Hercegovine u haos. Srbiji u ovom trenutku ne bi odgovarali sukobi unutar Bosne i Hercegovine, prije svega zbog situacije na Kosovu, ali i iz razloga što Aleksandar Vučić, sa svojim dobro plaćenim savjetničkim timom, kontinuirano radi na tome da u očima međunarodne zajednice Srbija bude partner broj jedan na Zapadnom Balkanu, oko kojega će se sve ostale države na ovom području okupljati. S druge strane, Milorad Dodik je otišao predaleko u svojim separatističkim aktivnostima, te se čini kako u ovom trenutku nema „općesrpski konsenzus“ po pitanju budućnosti bosanskohercegovačkog entiteta Rs. Na međunarodnoj zajednici je stoga ogromna odgovornost da sa političke scene uklone sve one koji podrivaju mir u Bosni i Hercegovini i na Zapadnom Balkanu. U prvom redu Milorada Dodika, čijom bi se smjenom relaksirali politički odnosi barem u ovom trenutku, ali bi se jasno istakla i crvena linija prema svim onim pojedincima koji propagiraju politiku separatizma. Zaustavljanje Dodika je jedini logičan potez, svaka druga reakcija je beznačajna, te dalje produbljuje političku nestabilnost. Sjedinjene Američke Države i Evropska unija imaju odgovornost prema Zapadnom Balkanu i toga su svjesni, a da li će adekvatno reagirati ili će dopustiti prekrajanje granica na ovom regionalnom području, biće jasnije u narednim mjesecima.
Malezijska vizija budućnosti
Malo je država u svijetu koje su poput Malezije uspjele postići ekonomsko i političko blagostanje uprkos velikim etničkim i vjerskim podjelama. Ova danas većinski muslimanska zemlja tokom svoje kratke, ali izuzetno zanimljive historije prošla je put od kolonije do ekonomskog čuda, koje i danas važi za primjer organiziranosti i marljivog rada. Malaja je dugo bila pod britanskom upravom, sve do 30. augusta 1957. godine, kada je proglašena nezavisnost države Malaje. Od tog se trenutka Malajci polahko počinju oslobađati od stranog utjecaja koji je u prošlosti bio velika kočnica za napredak ovog muslimanskog naroda. Izuzetno bitna figura u historiji Malezije i njenih naroda bio je prvi predsjednik Vlade Malaje Tunku Abdul Rahman, koji je bio nosilac ideje o formiranju šire federacije zasebnih područja Singapura, Sarawaka, Malaje, britanskog Sjevernog Bornea i Bruneja. U djelu Mahathir, tajna malezijskog čuda navodi se da je ovu inicijativu iz 1961. godine odlučio odbiti brunejski vladar jer je bio svjestan da će ulaskom u federaciju Maleziju prihodi od nafte Bruneja biti znatno manji. S druge strane, iako je Singapur prihvatio ideju o pristupanju Maleziji, unutar federacije ostali su svega četiri godine. Naime, zbog međusobnih neslaganja, većinski kineski Singapur odlučio je da početkom augusta 1965. godine proglasi nezavisnost države Singapur i napusti Maleziju. Ostala navedena područja pristupila su novoj državi Maleziji, koja je u narednim godinama doživjela postepen ekonomski rast. Jedan od najznačajnijih malezijskih lidera bio je Mohamed Mahathir, koji je svoje planove ekonomskog razvoja Malezije sabrao u djelu pod nazivom Malajska dilema. Bitno je istaći da je Mahathir u vrijeme nastajanja navedenog djela bio politički prognanik zbog neslaganja s tadašnjim premijerom Tunkuom Abdulom Rahmanom pa je stoga Malajska dilema morala biti objavljenja u Singapuru, a ne u Maleziji. Iako je bio van zemlje, njegova knjiga širila se Malezijom, što ga je činilo sve popularnijim među Malajcima. Dolaskom Tuna Abdula Razaka na mjesto premijera počeo je proces političke rehabilitacije Mahathira, koji je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća došao u Maleziju i ponovo se politički angažirao, sljedeći principe Malajske dileme u svom djelovanju. Upravo tokom sedamdesetih godina Malezija se bazira na potenciranju ekonomskog razvoja, ali i pronalaženju načina za prevazilaženje međusobne netrpeljivosti između Malajaca i Kineza, što je uz velike napore u konačnici i uspjelo u mjeri dovoljnoj za uspostavljanje međusobne saradnje. Tokom sedamdesetih godina Malezija se naglo razvija, što je nastavljeno i početkom osamdesetih godina, posebno nakon 1981. godine, kada na čelo Vlade Malezije dolazi upravo Mohamed Mahathir. Period njegovog prvog mandata obilježili su prilično hrabri potezi, kao što je potenciranje saradnje s Japanom i vođenje kampanje protiv britanske ekonomije pod nazivom “Buy British Last”, ili u prijevodu “Kupi britansko posljednje”, aludirajući na potrebu za baziranjem na vlastitu ekonomiju i ignoriranje britanskih proizvoda, koji su u velikoj mjeri bili prisutni na malezijskom tržištu. Ipak, sredinom osamdesetih godina uspješna Malezija, koja se polahko profilirala u značajnog “južnoazijskog igrača”, zapala je u manju ekonomsku krizu, što je usporilo kontinuitet razvoja malezijske ekonomije. Ovakva situacija nije dugo potrajala jer se Malezija krajem osamdesetih godina izuzetno uspješno izborila s krizom. Početak devedesetih godina prošlog stoljeća Malezija dočekuje euforično, o čemu govori i historijski nacionalni plan Vlade Malezije pod nazivom “Wawasan 2020” (“Vizija budućnosti”). “Wawasan 2020” predstavljao je set devet velikih izazova koje narodi Malezije moraju savladati do 2020. godine, a u cilju ekonomskog rasta, nacionalne stabilnosti i sigurnosti. Prvi izazov bio je prevazilaženje etničkih podjela i formiranje jedinstvene malezijske nacije koja će živjeti u miru i propagirati iste nacionalne ciljeve. Drugi izazov odnosio se na uspostavu sigurnog i razvijenog društva, treći izazov predstavljala je tendencija za uspostavom izgradnje malezijske demokratije, četvrti izazov odnosio se na razvijanje moralnih i etičkih osobina kod svih Malezijaca bez obzira na vjersku i etničku pripadnost, peti izazov bio je uspostava liberalne i tolerantne Malezije, šesti izazov vezan je za pozicioniranje Malezije kao progresivne države koja prednost daje tehnološkom razvoju, sedmi izazov odnosio se na uspostavljanje socijalnog društva koje brine za sve kategorije stanovništva, osmi izazov zasniva se na ekonomskom principu pravednosti, dok je deveti izazov vezan za uspostavu konkurentne i jake privrede koja svima pruža jednake mogućnosti. Ovih devet principa s početka devedesetih govori o dugoročnoj viziji društva koje narod Malezije mora izgraditi ako želi nastavak razvoja zemlje. Naravno, “Wawasan 2020” nije naišao na oduševljenje svih Malezijaca, ali je ipak postavljen kao realan dugoročni nacionalni plan države koja ima za cilj blagostanje svojih stanovnika. U narednim godinama Malezija je uspjela unaprijediti svoju ekonomiju, o čemu govore i podaci da je ova zemlja postala vodeći izvoznik električnih aparata, kaučuka i palminog ulja, što dovoljno govori o uspjehu različitih privrednih grana. U razgovoru za Al Jazeeru Phar Kim Beng, direktor malezijskog “Echo Solutionsa”,istakao je da Malezija može predstavljati svojevrsno čudo jer je, i uprkos federaciji koja podrazumijeva čak trinaest država, devet sultana i jednog kralja, uspjela opstati i odlično funkcionirati. Činjenica da u Maleziji svega 1 posto stanovnika živi u siromaštvu dovoljno govori da je “Wawasan 2020” u velikoj mjeri uspješno proveden. Mohamed Mahathir, koji se prije nekoliko godina ponovo politički aktivirao pristupanjem u Koaliciju nade, koja je trebala da unese određene promjene u društvo, dao je ostavku, što je u neku ruku i odgodilo provođenje plana koji rezultate treba dati upravo u ovoj godini korone 2020. Kada je riječ o vanjskoj politici ove zemlje, iako ovo pitanje nije posebno definirano “Vizijom budućnosti”, primjetno je da Malezija želi balansirati odnose s najrazvijenijim zemljama svijeta, što im izuzetno dobro ide. Ipak, Malezija nikada nije krila posebno osjećaje prema većinski muslimanskim zemljama, o čemu govori veoma dobra i plodonosna saradnja s Republikom Turskom, s kojom su krajem 2019. godine potpisali čak 15 sporazuma o saradnji na polju nauke, odbrane i tehnologije. Kada je riječ o odnosima s našom domovinom, nije potrebno posebno isticati sva dugogodišnja ulaganja Malezije u Bosnu i Hercegovinu, čemu je posebno doprinio prijateljski odnos predsjednika Alije Izetbegovića s Mohamedom Mahathirom. Ono što ipak treba napomenuti jeste da bismo kao država morali više posvetiti pažnje na odnose sa Malezijom, državom od koje imamo dosta toga naučiti. Iako zemlja poprilično složenog državnog uređenja, Malezija je uspjela pružiti ekonomsku sigurnost svojima stanovnicima, što je u konačnici za građane i najbitnije.