Robert Cooper je dugogodišnji britanski diplomata rođen 1947. godine. Tokom svoje izuzetno plodonosne karijere obnašao je značajn broj  povjerljivih dužnosti po nalogu britanskih vlasti. Svojevremeno je bio blizak saradnik i savjetnik premijera Velike Britanije Tony Blaira, koji je u značajnoj mjeri uvažavao njegove vanjskopolitičke stavove. Također, Cooper je diplomatsko iskustvo stjecao obavljajući odgovorne poslove u Njemačkoj, Japanu, te Afganistanu. Osim diplomatskih misija u razlilčitim dijelovima svijeta, nastojao je da svoja saznanja dijeli sa akademskom i širom javnosti kao javno angažirani intelektualac. Naime, spoznaje stečene kroz povjerene misije koje mu je dodjeljivala Vlada Velike Britanije pretočio je u knjige i članke, među kojima se svakako izdvaja knjiga pod nazivom “The Breaking of Nations: Order and Chaos in the 21. Century”, objavljena 2003. godine u izdanju Atlantic Pressa. Nama dostupuno izdanje pod nazivom „Slom država: poredak i kaos u 21. stoljeću“ objavljeno je 2009. godine u Zagrebu.

Riječ je o djelu koje tematizira političku scenu i međunarodne odnose tokom i nakon Hladnog rata, a koji je okončan 1989. godine. Knjiga se sastoji od tri dijela (poglavlja), koja sadrže određena podpoglavlja, a u cilju konciznijeg prezentiranja teme, te pogovora. Prvi dio pod nazivom „Stanje svijeta“ podijeljeno je na Uvod, Stari svjetski poredak, Novi svjetski poredak i Sigurnost u novom svijetu. Drugi dio „Uvijeti mira – Diplomatija 21, stoljeća“ sadrži uvod te pet manjih potpoglavalja koja su nazvana prva, druga, treća, četvra i peta maksima. Treći dio nosi naziv „Epilog – Evropa i Amerika“, dok posljednji tematski dio ove knjige nosi naziv „Pogovor – Pax Americana?“. Posljednje stranice knjige “Slom država: poredak i kaos u 21. stoljeću” nude Bilješke i podatke o autoru. Ovo djelo sasvim sigurno može poslužiti kao hronološki praktično napisani priručnik ključnih događaja koji su u velikoj mjeri oblikovali današnje međunarodne odnose na svjetskoj političkoj sceni, ali i kao mjesto uvida u vanjskopolitičke aspiracije nekada i sada.

U predgovoru autor hronološi predstavlja neke od izuzetno važnih historijskih događaja koji se mogu smatrati prijelomnim u kontekstu promjene svjetskog poretka. Uz navođenje Stogodišnjeg, Tridesetogodišnjeg rata, te ratove iz prve polovine dvadesetog soljeća kao pogubne događaje za civilizaciju u različitim vremenskim okvirima, Cooper hrabro kreira tezu da će 21. stoljeće biti vjerovatno još i gore. Nudeći retrospektivu događaja koji su u manjoj ili većoj mjeri kreirali svjetski poredak, autor nas zapravo uvodi poglavlja ove knjige koja se bave različitim segmentima međunarodnih odnosa, te događajima koji su doprinijeli velikim promjenama. Hladni rat, godina 1989. kada se on okončava, te rezultati njegovog završetka su svojevrsna polazišta Coopera, te glavna koju nastoji prezenirati. Cooper smatra da je 1989. godina prijelomna, te da događaji u ovoj godini osim što okončavaju Hladni rat, doprinose završetaku  ravnoteže u odnosima na tlu Evrope, te kreiraju novi poredak.  U prvom poglavlju pod nazivom „Stari svjetski poredak“ ističe da je stari svjetski poredak podrazumijevao carstvo kao jedan centar moći, zadužen za očuvanje mira i poretka. U takvim odnosima Cooper naglašava pozivanje crkve na univerzalno pravo, te utemeljenje suverenosti. Prema autoru, evropsko predvođenje tadašnjeg svijeta proisteklo je iz jedinstvenog doprinosa Evrope koji naziva „mala država“. Funkcioniranje država opisuje kao natjecateljsko, a kao takvo u određenim slučajevima završavalo je ratnim ishodima s tragičnim posljedicama. Shodno tome javlja se potreba za ravnotežom, te obuzdavanjem ambicija određenih zemalja koje bi potencijalno mogle da ostvare dominaciju. Kao primjer Cooper navodi obuzdavanje njemačkih ambicija. On razlikuje ratove koji se vode zbog teritorije od onih koji se vode zbog određene ideje. Iako je Hladi rat sam po sebi bio izuzetno turbulentan i neizvjestan period, autor smatra kako je faktički njegovim završetom postignuta pobjeda demokratije.

U poglavlju „Novi svjetski poredak“ tematizira se epilog završetka Hladnog rata, koji je u velikoj mjeri promijenio svjetsku političku scenu, te vanjskopolitičke ciljeve. Cooper smatra da je okončanjem Hladnog vrata ustvari završen poredak koji je bio ustaljen tri prethodna stoljeća, čime se odstupa od principa ravnoteže snaga i imperijalnih nastojanja. Nacionalnu državu posmatra kao sekularnu, što je razlika u odnosu na funkcioniranje carstva koje je bilo pod velikim utjecajem vjere. Sam čin nastajanja nacionale države u ovom poglavlju je opisan kao proces „nastao od materijala iz prošlosti“, gdje se misli na naslijeđe, jezik te kulturu. Period nakon Hladnog rata ima odlike začetka novog poretka u kojem je primjetno međusobno „miješanje“ država u unutrašnje poslove, što je tokom Hladnog rata, te ranije kroz historiju bilo gotovo nezamislivo. Ovakav način međunarodnih odnosa u kojem se ne pridaje tolika važnost državnim granicama kreiran je zahvaljujući formiranju različitih međunarodnih organizacija, u kojima primat imaju NATO i Evropska unija (na početku Evropska zajednica za ugalj i čelik). Fokus poglavlja odnosi se većinom upravo na pojašnjavanje vanjskih i unutrašnjih poslova zemlja, koji se u novom poretku na tlu Evrope veoma često prepliću. Imperijalni instikti kod evropskih zemalja prema Cooperu su mrtvi, navodeći primjer Francuske koja posjeduje nuklearno naoružanje, ali više nije zainteresirana za pokoravanje susjednih zemalja, što je bio slučaj u prošlosti. Ovdje se možemo složiti s autorom, uz opasku da zvanične politike evropskih zemalja ne zagovaraju imperijalizam, ali da kod određenih desno usmjerenih zvaničnika ponekad isplivaju na površinu neostvarene težnje iz prošlosti, kao što je to bio slučaj sa spornim navijačkim šalom istaknutim od strane mađarskog premijera Viktora Orbana tokom jedne od fudbalskih utakmica reprezentacije Mađarske, koji prikazuje kartu Velike Mađarske, a koja uključuje teritorije danas nezavisnih država Slovenije, Rumunije, Ukrajine, Slovačke, Austrije, Hrvatske i Srbije. Dvije ključne institucije nastale u periodu nakon Drugog svjetskog rata su NATO i Evropska unija, te autor s pravom potencira njihov značaj u kontekstu suzbijanja želje za ratom između evropskih zemalja, koje su često u prošlosti vodile razorne ratove. Zasluga briselskih institucija prema Cooperu jesu u tome što su omogućile „međunarodnu socijalizaciju“, što je izuzetno veliko dostignuće uzmemo li u obzir historijat međunorodnih odnosa na evropskom tlu. Smanjenje dominacije jedne u odnosu na drugu evropsku državu, kreiralo je put prema usklađivanju zajedničkih interesa uspostavljenih na otvorenosti i miješanju u stvari koje bi se nekada smatrale isključivo unutrašnjim. U ovom poglavlju autor nastoji detaljnije opisati i cjelokupnu ulogu Sjedinjenih Američkih Država na međunarodnoj sceni, koja je za razliku od članica Evropske unije više okrenuta sebi, što joj omogućava superiornost u odnosu na cjelokupnu uniju na svim frontovima.

Tematizirajući način provođenja vanjske politike Sjedinjenih Američkih Država i zemalja Evropske unije, autor pojašnjava i to da je evropski nacionalizam povezan s etnicitetom, dok je američki nacionalizam potpuno podređen Ustavu. Također, nastoji opisati i određene iznenadne poteze u sklopu američke vanjske politike poput provođenja politike Nixona prema Kini ili učešće u rotovima u Koriji i Vijetnamu. Na kraju poglavlja zaključuje kako nakon 1989. godine za zemlje Evropske unije započinje „postmoderno doba“. Treće poglavlje „Sigurnost u novom svijetu“ pojašnjava epilog Hradnog rata, te njegovu zaostavštinu. U modernom svijetu mijenjaju se ambicije zemalja, te se mogu prepoznati ratovi iz interesa, koji preovladavaju u odnosu na nekadašnje ratove ideologija. Hladni rat je ponudio novu sigurnosnu realnost u kojoj se može prepoznati nuklearna nestabilnost, te preventivno nuklearno razoružavanje, u većoj mjeri sprječavanje da neka određena zemlja dođe do nivoa nuklearne sile. Doktrina preventivnog rata pod izgovorom vlastite sigurnosti bilo je vidljivo kroz dvadeseto stoljeće, a sve je to doprinijelo zalaganju evropskih država da se se suzbije apsolutna moć određene države na evropskom kontinentu. Posebnu ulogu u kontekstu toga Cooper, pomalo i pristrasno pripisuje Velikoj Britaniji. U ovom poglavlju možemo pročitati i realan prikaz nove evropske realnosti, koja se sagleda u privlačnosti ulaska u Evropsku uniju, za što su određene države spremne učiniti radikalne reforme na unutrašnjem planu. Najslikovitiji primjer jeste Turska, koja u nadi da će biti dio evropske porodice ukida smrtu kaznu i provodi niz reformi. U drugom dijelu pomenutog poglavlja naslovljenog „Uvjeti mira – Diplomatija 21. stoljeća“, autor nastoji pojasniti koliku ulogu u cjelokupnoj svjetskoj diplomatiji ima princip razumjevanja, a koji je u prošlosti veoma često izostajao. Razlike u poimanju razumijevanja određenih događaja dopinijelo je nerazumijevanju lidera poput Chamberlaina i Hitlera, ili čak država Kine i Velike Britanije. Posljedice takvih odnosa bile su dalekosežne stoga Cooper s pravom potencira bitnost međusobnog razumijevanja, te konstatira da se države koje imaju slične ciljeve ili probleme dosta lakše mogu razumijeti, što je slučaj i danas. Kako „domaći razlozi“, tačnije unutrašnji politički odnosi jedne države u velikoj mjeri oblikuju njene vanjskopolitičke težnje, ne treba nas čuditi što određene zemlje imaju prisnije odnose. Koliko se unutrašnja pitanja reflektiraju na vanjsku politiku današnjice veoma lahko je spoznati i iz primjera poput iskazanih razumijevanja Azerbejdžana, Irana, Kine ili Kipra prema Srbiji u kontekstu pitanja Kosova, jer i sami prolaze ili su prolazili kroz približne potrese vezane za dio teritorije.

I u nastavku ovog poglavlja autor nastavlja analizirati međunarodne odnose u kontekstu načina na utjecanje na određene stavove vlada. Finansije su izuzetno važno sredstvo u smjeru realiziranja ciljeva, ali ne garantiraju konačan uspjeh u provedbi politika. Jasno se može zaključiti da autor činjenicam brani ovu tezu navodeći niz primjera, među kojima ne posvećuje dovoljno pažnju ulozi Sjedinjenih Američkih Država u Afganistanu, gdje dvadeset godina nakon nastajanja ove knjige postaje jasno kako ni milijarde uloženih dolara nisu pomogle realizaciji vanjskopolitičkih ciljeva. Stvaranje pogodbi između država, te princip „diplomatije savezništva“ smatra principima koji su donijeli pobjedu Zapada nad SSSR, te se može konstatirati da je zagovarač ovih principa na polju diplomatije. Poglavlje nazvano „Epilog: Europa i Amerika“, te pogovor „Pax Americana“, predstavljaju posljednje dijelove ove izuzetno sadržajne knjige u kojim autor nastoji pojasniti razlike u vanjskoj politici Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije, uz predodžbu činjenica. Za evropske vojne intervencije kaže da su ograničene, dok američke nisu, što je epilog apsolutne vojne dominacije SAD. Ako uporedimo broj stanovništva, EU i SAD, možemo s pravom postaviti pitanje zbog čega 300 miliona stanovnika SAD ima dominaciju nad 450 miliona stanovnika EU? Autor vidi problem u tome što vojna vanjska politika EU nije međusobno usklađena, što je ozbiljan nedostatak koji onemogućava pariranje američkoj vanjskoj politici. Zbog američke nadmoći primjećuje da je izuzetno bitno šta Amerika misli o provođenju vanjske politike neke od evropskih zemalja, što je još jedan od dokaza evropske ovisnosti o volji SAD. U konačnici autor biva kritički nastrojen prema Evropskoj uniji kojoj poručuje da ukoliko želi parirati SAD u budućnosti, mora nešto „donijeti za sto“, što se sasvim sigurno odnosi na jačanje vojnih kapaciteta i međusobnog usklađivanja vanjske politike, a što ni poslije dvadeset godina od pisanja ove knjige još uvijek nije primjetno.

Robet Cooper u ovoj knjizi nastoji predočiti stanje za vrijeme i nakon Hladnog rata, te se godina 1989. može smatrati itekako važnom u kontekstu djela Slom država: poredak i haos u 21. stoljeću. Detaljnim analiziranjem sadržaja veoma lahko je primijetiti kako uz tematiziranje sigurnosnih problema koji se javljaju u posthladnoratovskom periodu, autor na osnovu činjenica nudi analizu historijskih događaja koji mijenjaju svijetu. Tačnije, on ističe izuzetno zanimljivu tezu da se nakon 1989. godine kreira novi evropski poredak, a ne svjetski. Uzmemo li u obzir da se na evropskom tlu događaju ključni događaji u pogledu prestrojavanja na političkoj sceni, onda Cooperova teza itekako ima smisla. Razumijevanje geopolitičkih procesa i sigurnosnih izazova izuzetno su izraženi na stranicama ove knjige, što ukazuje kako autor vlada veoma dobro temama o kojima polemizira. Ono što je primjetno jeste da Cooper nedvosmisleno upućuje kritiku evropskim državama, zbog njihovih tromosti kada je riječ o određenim pitanjama, a koju moderne geopolitičke prilike ne trpe. Uz čestu kritiku Evropske unije, vidljiva je i otvorena opredjeljenost prema vanjskoj politici Sjedinjenih Američkih Država, koja autora u pojedinim momentima, s pravom možemo konstatirati čak i fascinira. Autoru se ne može osporiti da u svojim pronicljivim analizama postavlja dobre teze i kreira izuzetno korisne zaključke, koji se mogu uzeti u obzir i danas, dvije decenije nakon što je ovo djelo po prvi put izašlo iz štampe. Ono što se može smatrati malim nedostatkom ovog djela je da autor nedovoljnu pažnju u ovom djelu posvećuje ulozi Rusije, koja skoro da i nije tema njegovih detaljnih propitivanja.

Naravno, SSSR jeste u fokus, kao jedna od poveznica s današnjom Rusijom, ali je sigurno da nedostaje opsežna analiza vanjskopolitičke pozicije Rusije u posthladnoratovskom periodu. Posebno se to s ove distance nameće kao potreba, jer upravo u vremenu koje živimo Rusija igra izuzetno važnu ulogu, posebno nakon učešća u ratu u Siriji, te anektiranju dijelova Ukrajine i kasnijoj agresiji počinjenom nad ovom zemljom. U konačnici, djelo Roberta Coopera Slom država: poredak i haos u 21. stoljeću može se smatrati za izuzetno važno štivo u pogledu razumijevanja geopolitičkih prilika u svijetu nakon završetka Hladnog rata, s posebnim fokusom na Evropu i njene zaostatke u odnosu na znatno superiornije Sjedinjene Američke Države. Teze o razumijevanju, odnosno nerazumijevanju na međunarodnom planu, vanjskopolitičkim potezima koji su vezani za unutrašnje stvari određene države, novonastali principi miješanja u unutrašnje poslove evropskih država, izolovanost Sjedinjenih Američkih Država od takve politike, njena apsolutna superiornost u odnosu na svoje evropske partnere sigurno su aktuelne i sada, što ovoj knjizi daje na značaju i danas. Diplomatsko iskustvo stečeno pri služenju Velikoj Britaniji, olakšavajući je faktor za autora pri upuštanju u tematiziranje jedne ovako kompleksne teme, što je on iskoristio veoma pronicljivo, a što se može spoznati na ove 224 stranice.