Saradnica GEOPOL-a Amina Hadžić učestvovala na konferenciji “Mesto Balkana na novoj spoljnopolitičkoj agendi SAD”
Amina Hadžić, saradnica Centra za geopolitička istraživanja – GEOPOL, učestvovala je na konferenciji “Mesto Balkana na novoj spoljnopolitičkoj agendi SAD“, održanom 10. marta 2025. u Beogradu, u organizaciji Regionalnog foruma za dijalog. Konferencija je okupila istaknute mlade analitičare, istraživače i stručnjake iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Sjeverne Makedonije, koji dolaze sa regionalnih i međunarodnih Univerziteta i organizacija. Hadžić je u svom izlaganju analizirala promjene u američkoj politici prema Balkanu u drugom mandatu Donalda Trampa, s fokusom na smanjenje američkog angažmana, rast uticaja drugih globalnih sila te sigurnosne i ekonomske izazove regiona. Poseban naglasak stavila je na poziciju Bosne i Hercegovine, osvrnuvši se na trenutnu političku situaciju i stav Sjedinjenih Američkih Država, uključujući reakcije američkih zvaničnika na posljednja dešavanja u zemlji. Na kraju, postavila je ključno pitanje budućnosti Balkana – hoće li se region kretati putem evropskih integracija i jačanja demokratskih institucija, ili će ostati polje geopolitičkog nadmetanja velikih sila, s nesagledivim posljedicama po njegovu stabilnost i razvoj. Njeno izlaganje bilo je dio šireg panela koji je obuhvatio različite perspektive o budućnosti odnosa SAD i Balkana, a prisutni su imali priliku da postave pitanja i prodube debatu o ovoj važnoj temi.
ANALIZA: Iliberalna mađarsko-srpska osovina: Orbanov model razgradnje evropskih vrijednosti
Nakon što je Viktor Orbán preuzeo vlast 2010. godine, Mađarska je prošla kroz proces sistematskog napuštanja liberalne demokratije i prelaska u “iliberalnu demokratiju”. Ovaj koncept, koji Orbán eksplicitno promoviše još od svog govora u Băile Tuşnad 2014. godine, postao je temelj i njegove vanjske politike. Sve izraženija izolacija Mađarske unutar Evropske unije (EU) zbog kršenja vladavine prava natjerala je Budimpeštu da traži nove saveznike — među državama Zapadnog Balkana. Srbija i Bosna i Hercegovina, kao zemlje u kompleksnom procesu evropskih integracija, postale su ključne tačke ovog interesa. Mađarska je postala ključni ekonomski partner Srbije, dok Vučić u Orbánu vidi saveznika u učvršćivanju vlasti. Njihova bliska politička i lična povezanost ogleda se u učestalim bilateralnim susretima, a krunisana je potpisivanjem Sporazuma o strateškom partnerstvu 2021. godine. Obojica su gradili politički kapital oslanjajući se na antiimigrantsku retoriku, pri čemu je Srbija prikazana kao „tampon zona“ za zaštitu EU granica, dok je Mađarska insistirala na strožim mjerama kontrole duž balkanske rute. Ova sigurnosna politika nije ostala samo na nivou populističkog diskursa – poslužila je kao osnova za trilateralni sporazum Srbije, Mađarske i Austrije o upravljanju migracijama, potpisan 2022. godine. Orbán kroz ovakvu saradnju jača poziciju Srbije kao pouzdanog partnera, predstavljajući Beograd kao faktor stabilnosti, dok istovremeno izbjegava suočavanje s demokratskim nazadovanjem u zemlji. Paralelno s političkom podrškom, Mađarska ulaže značajna sredstva u Srbiju, naročito u Vojvodinu. Samo 2020. godine najavljeno je ulaganje od 130 miliona eura, dok su mađarske firme 2021. dobile dodatnih 25 miliona eura subvencija za poslovanje u Srbiji. ključni segment saradnje je energetika, pri čemu Srbija igra važnu ulogu u mađarskoj strategiji diversifikacije energetskih ruta. Osnivanjem zajedničke kompanije SERBHUNGAS 2023. godine i najavom naftovoda Novi Sad-Mađarska, čiji se završetak planira do 2028., Mađarska dodatno učvršćuje svoj ekonomski utjecaj u Srbiji. Mađarska ulaganja u Srbiju nisu ograničena samo na infrastrukturu, već se protežu i na medijski sektor, gdje Budimpešta aktivno doprinosi jačanju prorežimskih narativa. Bliske veze Orbána s medijskim konglomeratima omogućavaju mu da u Srbiji stvori povoljno informativno okruženje koje odražava iliberalnu ideologiju. Oba lidera zagovaraju stav da je liberalna demokratija oslabljena i prevaziđena, dok suverenistički autoritarni model predstavlja budućnost istočne Evrope. Kroz narativ o očuvanju nacionalnog identiteta, zaštiti tradicionalnih vrijednosti i suprotstavljanju „dekadentnom“ Zapadu, Vučić i Orbán konsoliduju svoju političku moć. Njihovo partnerstvo ogleda se i kroz Vučićevo učešće na Budimpeštanskom demografskom samitu, platformi krajnje desnice, gdje ga Orbán promovira kao ključnog lidera Balkana. Dodatnu dimenziju ove saradnje pruža politički utjecaj koji je Orbán ostvario unutar EU. Pozicioniranjem Olivéra Várhelyija kao evropskog komesara za proširenje (2019–2024.), osigurao je da Srbija uživa povlašteni status u procesu integracija, uprkos ozbiljnim izvještajima o nazadovanju u vladavini prava i slobodi medija. Várhelyi je često optuživan za umanjivanje kritika prema Beogradu i tolerisanje autoritarnih poteza srpskog režima. Orbán ne ostaje pasivan u izbornim procesesima u Srbiji. Tokom kampanje 2022. godine, zajedno s Vučićem je prisustvovao otvaranju brze pruge Beograd–Novi Sad, čime je srpska vlast prikazala njegovu podršku kao dokaz međunarodne legitimnosti. Uoči izbora 2023., uputio je Vučiću otvoreno pismo podrške, a nakon glasanja među prvima mu je čestitao, ignorišući ozbiljne optužbe o izbornim nepravilnostima. Mađarska je postala ključni međunarodni sponzor Vučićevog režima, koristeći političke, ekonomske i medijske mehanizme za njegovo jačanje. No, ovaj savez prevazilazi bilateralnu korist – on je dio šire Orbánove strategije izgradnje iliberalne osovine unutar i izvan EU, pri čemu Srbija igra ulogu geopolitičkog mosta prema Zapadnom Balkanu. Za razliku od Srbije, gdje je Mađarska dugogodišnji ekonomski i politički partner, u slučaju Bosne i Hercegovine, Orbánova strategija fokusirana je isključivo na Republiku Srpsku (RS) i Milorada Dodika. Dok u Srbiji, Orbán aktivno pomaže Vučićevoj jačanju moći, u Bosni i Hercegovini pruža politički i finansijski kiseonik Miloradu Dodiku. Već nakon prvog susreta sa Dodikom 2019. godine, Orbán je jasno stavio do znanja da Mađarska RS smatra strateškim partnerom, zaobilazeći time institucije države Bosne i Hercegovine. Orbánova podrška Dodiku nije samo simbolična — ona je operativna i strateška. Kroz političke izjave, javne nastupe i direktne poruke Briselu, Orbán pozicionira Dodika kao legitimnog lidera Srba u Bosni i Hercegovini, čime dodatno produbljuje etničke podjele i narušava ionako krhku unutrašnju koheziju zemlje. Tokom kampanje za opće izbore 2022. godine, Orbán je direktno podržao Dodika, nazivajući RS “časnim susjedom”. Nakon Dodikove pobjede, Orbán je bio jedan od prvih lidera koji su mu uputili čestitke, potpuno ignorišući izvještaje o neregularnostima i političkim pritiscima. U januaru 2024., Orbán je u Banja Luci primio Orden Republike Srpske, najviše priznanje entiteta, koje je Dodik uručio upravo njemu kao znak zahvalnosti za konzistentnu podršku. Nakon što je Njemačka suspendovala razvojne projekte u RS-u zbog Dodikovih secesionističkih poteza, Mađarska je uskočila s ponudom 100 miliona eura direktne pomoći. Time je Budimpešta poslala jasnu poruku da će nadomjestiti zapadne sankcije, što Dodiku omogućava nastavak politike izazivanja i blokiranja državnih institucija Bosne i Hercegovine. Korištenjem evropske diplomatske infrastrukture, Orbánova administracija sistematski lobira za “pragmatičniji pristup” u Bosni i Hercegovini, što u prevodu znači tolerisanje Dodikove politike u zamjenu za stabilnost. Oliver Várhelyi, nekadašnji evropski komesar za proširenje i blizak saradnik Viktora Orbána, često je bio prozivan zbog ublažavanja kritika na račun vlasti u RS-u i pokušaje da umanji ozbiljnost izvještaja Evropske komisije o stanju demokratije i vladavine prava u Bosni i Hercegovini. Iako je u januaru 2022. godine kategorički negirao bilo kakvu podršku Dodikovim secesionističkim potezima, tvrdeći da su takve optužbe “laži i manipulacije”, njegove konkretne aktivnosti govore drugačije. Uprkos deklarativnoj podršci teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine, Várhelyi je više puta optužen da kroz izvještaje i javne nastupe minimizira ozbiljnost Dodikovih postupaka, posebno u vezi s odbacivanjem odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i negiranjem nadležnosti visokog predstavnika. Dok je Evropski parlament usvajao rezolucije koje su jasno osuđivale Dodikov separatizam, on je izbjegavao oštre osude, čak je i nastojao ublažiti službeni stav Evropske komisije. Ključni faktor u razumijevanju njegove politike jeste blizak odnos s Budimpeštom. Kao kandidat kojeg je predložila mađarska vlada, Várhelyi nije djelovao u potpunoj nezavisnosti, već je reflektovao političku liniju Orbánovog režima, koji otvoreno podržava Dodika. Ova veza objašnjava njegovu dvostruku strategiju – dok retorički zagovara evropski put Bosne i Hercegovine,
ANALIZA IZBORA U RUSIJI: Zašto nas pobjeda Vladimira Putina nije iznenadila?
Na nedavno održanim predsjedničkim izborima u Ruskoj Federaciji, koji su se protezali od 15. do 17. marta, Vladimir Putin je prema podacima Centralne izborne komisije ostvario izniman rezultat osvajanjem oko 88% glasova, uz visoku izlaznost od 77,44%. Ovaj izborni trijumf oborio je rekorde u apsolutnom broju glasova te u razlici između pobjednika i drugoplasiranog kandidata. U 2018. godini razlika između Putina i Pavela Grudinina iznosila je 47 miliona glasova, dok je na nedavnim izborima ta razlika porasla na više od 55 miliona u korist Putina. Još značajnije je što je izlaznost na ovim izborima bila veća nego prije četiri godine, dosegnuvši 74,22% na dan zatvaranja birališta, što predstavlja značajan porast u odnosu na prethodni izborni ciklus. Važno je napomenuti da je rekordna izlaznost od preko 69% postavljena 2008. godine, prilikom izbora Dmitrija Medvedeva. Uz Putina, na ovim izborima kandidirali su se i Nikolaj Haritonov, Vladislav Davankov i Leonid Slucki, međutim svi su oni blisko povezani s politikom Kremlja. Iako su možda neki postavili pitanje da li je ovakav ishod bio očekivan, za mnoge analitičare i posmatrače geopolitičke scene to nije iznenađenje. Pobjeda Putina na izborima odražava duboko ukorijenjen fenomen koji demonstrira političku dominaciju koju Putin i njegova stranka imaju nad ruskom političkom scenom. Ovaj događaj je važan ne samo zbog unutrašnjih političkih promjena u Rusiji, već i zbog globalnih implikacija koje Putinova vlast ima na međunarodne odnose, sigurnost i geopolitičku dinamiku. Od samih početaka svog političkog puta, Vladimir Putin je ostavio dubok utisak na političku scenu Rusije. Njegova vlast, koja traje već pet mandata, a potencijalno može se produžiti sve do 2036. godine, daje mu iznimnu moć i utjecaj unutar države. Ovo produženje vladavine omogućeno je izmjenom zakona prije tri godine, kojom je Putinu omogućeno da se ponovno kandidira za predsjednika, dok su praktično poništeni njegovi dosadašnji predsjednički mandati. Rusija je geografski pozicionirana kao ključni most između Europe i Azije, što je čini strateški važnom u međunarodnim odnosima. Osim toga, bogata je prirodnim resursima poput nafte, plina i urana, što joj daje značajan utjecaj u globalnoj ekonomiji i energiji. Kao dugogodišnji lider Rusije, Putin je oblikovao političku scenu kako unutar svoje zemlje, tako i izvan njenih granica. Jedan od ključnih faktora Putinove popularnosti je uspjeh u održavanju stabilnosti ekonomije. Njegova politika fiskalne discipline, usmjerena na jačanje ruske ekonomije i potporu industriji, donijela je određene ekonomske dobitke, posebno među ruralnim stanovništvom i nižim slojevima društva. Iako su stručnjaci predviđali ekonomski kolaps nakon uvođenja zapadnih sankcija 2022. godine, recesija je bila manja od očekivane, a ekonomski rast se ubrzo nastavio, od preko 3% u 2023. godini i rekordno niska nezaposlenost do marta 2024. godine. Osim toga, Putinova politika je usmjerena na diverzifikaciju ekonomije, preusmjeravanjem izvoza na azijska tržišta te zamjenom proizvoda zapadnih kompanija. Ovaj osjećaj ekonomske stabilnosti i kontinuiteta ključan je adut za Putina. Kultura autoritarnog vođstva koju Putin njeguje tokom svog dugogodišnjeg mandata pokazala se ključnom u održavanju određenog stepena popularnosti među ruskim građanima. Vanjskopolitički faktori dodatno su pridonijeli podršci Putinu. Njegova vojna akcija u Ukrajini, iako kontroverzna na međunarodnom nivou, unutar Rusije je prihvaćena kao dokaz snage i odlučnosti u zaštiti ruskih interesa i nacionalnih granica. Putinova čvrsta pozicija prema zapadnim silama, uz agresivnu retoriku na međunarodnoj pozornici, često nailazi na odobravanje djelom ruske javnosti koja se protivi utjecaju Zapada. Izbori su održani u pozadini ruske invazije na Ukrajinu. U septembru su istraživači javnog mnijenja Levada centar proveli istraživanje stavova Rusije prema ratu u Ukrajini. Na pitanje podržavaju li akcije ruske vojske u Ukrajini, 73% ispitanika je reklo “da” ili “definitivno da”. Kasnije je taj broj bio 68%. Neki bi mogli biti skeptični prema anketama koje dolaze iz Rusije, ali treba napomenuti da su ove brojke iz organizacije koju je ruska vlada smatrala “stranim agentom”. Nije važno ko provodi anketu – podaci sugerišu da većina Rusa podržava ratne napore. S druge strane, licemjerje zapadnih sila ide na ruku ruskoj vladi. Nedavna potpora Sjedinjenih Američkih Država izraelskom ratu u Gazi ističe dvostruke standarde Zapada, potičući narativ ruske vlade o licemjerju i dvostrukim mjerilima. Dok su zapadni predstavnici brzo osudili ruske napade na civile, osude izraelskih postupaka bile su prigušene ili čak nepostojeće. Pokušaji Zapada da ekonomski i kulturno izolira Rusiju samo su olakšali ruskoj vladi prodaju narativa o namjerama Zapada da otkazuje Rusiju. Usporedba rezultata ovih izbora s prethodnim pokazuje kontinuitet Putinove vlasti i dominacije njegove stranke. Iako su postojali izvještaji o nepravilnostima i ograničenjima političke konkurencije, što je dovelo do kritika protivničkih stranaka i međunarodnih posmatrača, rezultati izbora nisu iznenadili mnoge. U novembru 2023. godine, Putin je odobrio izmjene i dopune zakona o predsjedničkim izborima koje su značajno ograničile rad medija tokom izbornog procesa. Prema tim izmjenama, samo novinari službeno zaposleni u uredima registriranih medija imaju pravo prisustvovati sjednicama izbornih povjerenstava. Dodatno, fotografiranje i snimanje videa na biračkim mjestima dopušteno je samo osobama koje “imaju pravo prema zakonodavstvu Ruske Federacije”, uz poštovanje tajnosti glasovanja i zaštite ličnih podataka. Centralna izborna komisija također je dobila ovlasti da mijenja postupak održavanja izbora na područjima u kojima su proglašena vanredna stanja. Dana 8. decembra 2023., CIK odlučio je održati predsjedničke izbore u trodnevnom formatu od 15. do 17. mart 2024. godine, radi različitih vremenskih zona. “Glasanje tokom tri dana već postaje tradicionalno za naš izborni sistem. Tokom vremena, ovaj format je postao omiljen većini birača. To potvrđuju sociološka istraživanja: prema podacima VCIOM-a, a glasanje tokom tri dana priznalo je 74% Rusa”, izjavila je predsjednica CIK-a Ella Pamfilova. Iako je očekivano da će izbori biti obilježeni brojnim falsifikacijama i visokim stepenom kontrole od strane države, društvo više nije zainteresovano za paralelno brojanje glasova ili sami rezultat. Ali čak i u ovom kontekstu, biračima ostaje mogućnost da pokažu da protiv glasaju živi ljudi, podsjeća politologkinja Ekatarina Šulman: “Ovo je igra ne za rezultat, ovo je igra za utisak. Jedna fotografija (iz redova ispred biračkih mjesta) teži više nego svi brojevi koje će pokazati.” Unutar Rusije, reakcije na izborne rezultate bile su mješovite. Dok su Putinove pristaše slavili njegovu pobjedu kao trijumf stabilnosti i kontinuiteta, opozicija je izrazila razočaranje zbog nedostatka prave političke konkurencije i