Geopolitička nadmetanja SAD i Evrope kroz prizmu diplomate Roberta Coopera
Robert Cooper je dugogodišnji britanski diplomata rođen 1947. godine. Tokom svoje izuzetno plodonosne karijere obnašao je značajn broj povjerljivih dužnosti po nalogu britanskih vlasti. Svojevremeno je bio blizak saradnik i savjetnik premijera Velike Britanije Tony Blaira, koji je u značajnoj mjeri uvažavao njegove vanjskopolitičke stavove. Također, Cooper je diplomatsko iskustvo stjecao obavljajući odgovorne poslove u Njemačkoj, Japanu, te Afganistanu. Osim diplomatskih misija u razlilčitim dijelovima svijeta, nastojao je da svoja saznanja dijeli sa akademskom i širom javnosti kao javno angažirani intelektualac. Naime, spoznaje stečene kroz povjerene misije koje mu je dodjeljivala Vlada Velike Britanije pretočio je u knjige i članke, među kojima se svakako izdvaja knjiga pod nazivom “The Breaking of Nations: Order and Chaos in the 21. Century”, objavljena 2003. godine u izdanju Atlantic Pressa. Nama dostupuno izdanje pod nazivom „Slom država: poredak i kaos u 21. stoljeću“ objavljeno je 2009. godine u Zagrebu. Riječ je o djelu koje tematizira političku scenu i međunarodne odnose tokom i nakon Hladnog rata, a koji je okončan 1989. godine. Knjiga se sastoji od tri dijela (poglavlja), koja sadrže određena podpoglavlja, a u cilju konciznijeg prezentiranja teme, te pogovora. Prvi dio pod nazivom „Stanje svijeta“ podijeljeno je na Uvod, Stari svjetski poredak, Novi svjetski poredak i Sigurnost u novom svijetu. Drugi dio „Uvijeti mira – Diplomatija 21, stoljeća“ sadrži uvod te pet manjih potpoglavalja koja su nazvana prva, druga, treća, četvra i peta maksima. Treći dio nosi naziv „Epilog – Evropa i Amerika“, dok posljednji tematski dio ove knjige nosi naziv „Pogovor – Pax Americana?“. Posljednje stranice knjige “Slom država: poredak i kaos u 21. stoljeću” nude Bilješke i podatke o autoru. Ovo djelo sasvim sigurno može poslužiti kao hronološki praktično napisani priručnik ključnih događaja koji su u velikoj mjeri oblikovali današnje međunarodne odnose na svjetskoj političkoj sceni, ali i kao mjesto uvida u vanjskopolitičke aspiracije nekada i sada. U predgovoru autor hronološi predstavlja neke od izuzetno važnih historijskih događaja koji se mogu smatrati prijelomnim u kontekstu promjene svjetskog poretka. Uz navođenje Stogodišnjeg, Tridesetogodišnjeg rata, te ratove iz prve polovine dvadesetog soljeća kao pogubne događaje za civilizaciju u različitim vremenskim okvirima, Cooper hrabro kreira tezu da će 21. stoljeće biti vjerovatno još i gore. Nudeći retrospektivu događaja koji su u manjoj ili većoj mjeri kreirali svjetski poredak, autor nas zapravo uvodi poglavlja ove knjige koja se bave različitim segmentima međunarodnih odnosa, te događajima koji su doprinijeli velikim promjenama. Hladni rat, godina 1989. kada se on okončava, te rezultati njegovog završetka su svojevrsna polazišta Coopera, te glavna koju nastoji prezenirati. Cooper smatra da je 1989. godina prijelomna, te da događaji u ovoj godini osim što okončavaju Hladni rat, doprinose završetaku ravnoteže u odnosima na tlu Evrope, te kreiraju novi poredak. U prvom poglavlju pod nazivom „Stari svjetski poredak“ ističe da je stari svjetski poredak podrazumijevao carstvo kao jedan centar moći, zadužen za očuvanje mira i poretka. U takvim odnosima Cooper naglašava pozivanje crkve na univerzalno pravo, te utemeljenje suverenosti. Prema autoru, evropsko predvođenje tadašnjeg svijeta proisteklo je iz jedinstvenog doprinosa Evrope koji naziva „mala država“. Funkcioniranje država opisuje kao natjecateljsko, a kao takvo u određenim slučajevima završavalo je ratnim ishodima s tragičnim posljedicama. Shodno tome javlja se potreba za ravnotežom, te obuzdavanjem ambicija određenih zemalja koje bi potencijalno mogle da ostvare dominaciju. Kao primjer Cooper navodi obuzdavanje njemačkih ambicija. On razlikuje ratove koji se vode zbog teritorije od onih koji se vode zbog određene ideje. Iako je Hladi rat sam po sebi bio izuzetno turbulentan i neizvjestan period, autor smatra kako je faktički njegovim završetom postignuta pobjeda demokratije. U poglavlju „Novi svjetski poredak“ tematizira se epilog završetka Hladnog rata, koji je u velikoj mjeri promijenio svjetsku političku scenu, te vanjskopolitičke ciljeve. Cooper smatra da je okončanjem Hladnog vrata ustvari završen poredak koji je bio ustaljen tri prethodna stoljeća, čime se odstupa od principa ravnoteže snaga i imperijalnih nastojanja. Nacionalnu državu posmatra kao sekularnu, što je razlika u odnosu na funkcioniranje carstva koje je bilo pod velikim utjecajem vjere. Sam čin nastajanja nacionale države u ovom poglavlju je opisan kao proces „nastao od materijala iz prošlosti“, gdje se misli na naslijeđe, jezik te kulturu. Period nakon Hladnog rata ima odlike začetka novog poretka u kojem je primjetno međusobno „miješanje“ država u unutrašnje poslove, što je tokom Hladnog rata, te ranije kroz historiju bilo gotovo nezamislivo. Ovakav način međunarodnih odnosa u kojem se ne pridaje tolika važnost državnim granicama kreiran je zahvaljujući formiranju različitih međunarodnih organizacija, u kojima primat imaju NATO i Evropska unija (na početku Evropska zajednica za ugalj i čelik). Fokus poglavlja odnosi se većinom upravo na pojašnjavanje vanjskih i unutrašnjih poslova zemlja, koji se u novom poretku na tlu Evrope veoma često prepliću. Imperijalni instikti kod evropskih zemalja prema Cooperu su mrtvi, navodeći primjer Francuske koja posjeduje nuklearno naoružanje, ali više nije zainteresirana za pokoravanje susjednih zemalja, što je bio slučaj u prošlosti. Ovdje se možemo složiti s autorom, uz opasku da zvanične politike evropskih zemalja ne zagovaraju imperijalizam, ali da kod određenih desno usmjerenih zvaničnika ponekad isplivaju na površinu neostvarene težnje iz prošlosti, kao što je to bio slučaj sa spornim navijačkim šalom istaknutim od strane mađarskog premijera Viktora Orbana tokom jedne od fudbalskih utakmica reprezentacije Mađarske, koji prikazuje kartu Velike Mađarske, a koja uključuje teritorije danas nezavisnih država Slovenije, Rumunije, Ukrajine, Slovačke, Austrije, Hrvatske i Srbije. Dvije ključne institucije nastale u periodu nakon Drugog svjetskog rata su NATO i Evropska unija, te autor s pravom potencira njihov značaj u kontekstu suzbijanja želje za ratom između evropskih zemalja, koje su često u prošlosti vodile razorne ratove. Zasluga briselskih institucija prema Cooperu jesu u tome što su omogućile „međunarodnu socijalizaciju“, što je izuzetno veliko dostignuće uzmemo li u obzir historijat međunorodnih odnosa na evropskom tlu. Smanjenje dominacije jedne u odnosu na drugu evropsku državu, kreiralo je put prema usklađivanju zajedničkih interesa uspostavljenih na otvorenosti i miješanju u stvari koje bi se nekada smatrale isključivo unutrašnjim. U ovom poglavlju autor nastoji detaljnije opisati i cjelokupnu ulogu Sjedinjenih Američkih Država na međunarodnoj sceni, koja je za razliku od članica Evropske unije više okrenuta sebi, što joj omogućava superiornost u odnosu
Balkan između optimizma i ponora dok se Vučić bori za opstanak na vlasti
Piše: Armin Sijamić Autor je politolog, novinar, analitičar međunarodnih odnosa i blogger Još jedna godina na Balkanu, preciznije na prostoru bivše Jugoslavije bez Slovenije i plus Albanija, prošla je u tumaranju. Tačnije, 2024. godina bila je još jedna koju su „pojeli skakavci“ kada govorimo o onome u šta se ovdašnje političke elite kunu. Da li nas isto čeka i u 2025. godini? Političari širom svijeta očekuju povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću. Formalno preuzimanje funkcije za desetak dana označiće novi početak, odnosno povratak stare američke politike koja se prije svega bavi sobom i jačanjem države – domaća proizvodnja, vojska, sigurnost… U svim tim oblastima vođe na Balkanu su davno pale na ispitu, dok se priprema finalna rasprodaja prirodnih bogatstava kroz davanje koncesija na rudnike u obimima koji su nepojmljivi za naše prilike. Male balkanske države trebale bi biti alternativa Rusiji, Kini, Boliviji… Ipak, i balkanski političari čekaju Trumpov povratak. Ne radi se tu o dijeljenju vrijednosti koje zastupaju američki republikanci, već se računa da će nova administracija na neki način, činjenjem ili nečinjenjem, pomoći određene političke procese u regionu. Vučićeva borba za vlast Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić najviše je radio na tome da spremno dočeka Trumpa. Na razne načine se približavao američkim establišmentu, iz obje stranke, da bi na koncu počeo davati unosne poslove članovima Trumpove porodice. Taj posao se predstavlja javnosti kao stvar tržišta, mada mnogi kažu da je to pokušaj kupovine uticaja. Isto se dešava i u Albaniji gdje je premijer Edi Rama, blizak Vučiću, Trumpovoj porodici dao još veći posao. Vućić i Rama su, dok je u Bijeloj kući boravio Trump, radili na podjeli Kosova, a dio albanskih glasača i stranaka okrenuo je leđa Milu Đukanoviću u Crnoj Gori. Rama i Vučić godinama ruše premijera Albina Kurtija, koji se opire podjeli Kosova i pretvaranje Prištine i Podgorice u Sarajevo, odnosno ne pristaje na etničku podjelu vlasti. U rušenju Kurtija, koji odbija dati Srbiji mehanizme kontrole Kosova, pridružila se i aktuelna američka administracija uvodeći Prištini sankcije. Plan podjele Kosova, prema tvrdnjama iz Srbije i implicitnog priznanja Vučića, propao je jer se njemačka kancelarka Angela Merkel tome protivila. Njemačkoj su se pridružile i neke evropske države. Sadašnja njemačka vlada Olafa Scholza računa na Vučića i litijum u Podrinju i drugdje. Čitava Vučićeva igra dovedena je u pitanje, iako je teško reći šta je od svega ostalo na stolu, nakon pada nadsteršnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu. Građani Srbije od tada traže odgovore ko i kako gradi i radi po Srbiji, kome je i šta Vučić obećao i kakva je budućnost tamošnjih ljudi ako se pravi podjela interesa velikih sila na maloj teritoriji kakva je Srbija, dok pravosuđe šuti. Crvene linije Ipak, Vučić čeka Trumpa i ima računicu. Prethodni pokušaji destabilizacije okolnih država propali su, iako je u tome zvanični Beograd imao neke uspjehe. To se posebno odnosi na Crnu Goru, gdje je četnički vojvoda na čelu parlamenta, a Srpska pravoslavna crkva ima ogroman uticaj na vladu. Vučić vjerovatno računa da će do kraja Trumpovog mandata ostvariti neki od svojih ciljeva, a da će ova godina biti vrijeme kada će se pripremati krupniji potezi. U želji da ga odvoje od Rusije, Zapad je Vučiću to dozvoljavao. Sjetimo se samo nekoliko stvari koje mu je Zapad oprostio: Napad u Banjskoj, neregularni izbori (po tvrdnjama institucija Evropske unije), miješanje u crnogorske prilike, podrška separatizmu u Bosni i Hercegovini kroz tzv. „srpski svet“, odbijanje da Rusiji uvede sankcije i uskladi vanjsku politiku sa Briselom… Vučić će zato u narednom periodu, ako mu se ukaže prilika, još jednom pokušati pomjerati crvene linije nekažnjivosti na Zapadu, dok računa na Trumpovu podršku ako ne Srbiji onda njemu lično. Vučićevom planu u prilog idu i dezorijentisanost Evropske unije u odnosu na Trumpa, dok Brisel računa kako nadomjestiti pomoć Ukrajini ako Washington obustavi pomoć. Ta ruska zagonetka Vučiću predstavlja veliki problem, jer bi novi pritisak na Rusiju značio i pritisak na Beograd. Zato ovih dana Vučić govori o Naftnoj industriji Srbije (NIS), o planu da od Rusa preuzme većinsko vlasništvo u strahu od navodnih američkih sankcija. Da bi pojačao strah od vanjskih neprijatelja, a gušeći pobunu kod kuće, pored američkih sankcija u medijima govori se o „ustašama“ koje ruše vlast u Beogradu, vojvođanskim autonomašima koji su se maskirali u studente i profesore u štrajku, zavjeri Zapada da se zaustavi rast Srbije (čak je to Vučić ilustrovao primjerom Gruzije), a vjerovatno su na redu provokacije i incidenti na Kosovu, u Sandžaku, Crnoj Gori ili Bosni i Hercegovini. Nove okolnosti Ali svijet se promijenio od prvog Trumpovog boravka u Bijeloj kući. Od balkanskih političara od Trumpa jedino su značajne udarce osjetili Vučić i tadašnji kosovski premijer Avdullah Hoti, koji su se obavezali da će se boriti protiv „terorističke organizacije Hezbollah“ i zalagati za prava LGBT osoba širom svijeta. Taj sporazum, po kome je između ostalog Izrael priznao nezavisnost Kosova, bio je predmet ismijavanja od strane Marije Zaharove, glasnogovornice ruskog Ministarstva vanjskih poslova, što je bilo nečuveno ponašanje u diplomatiji Moskve. Istovremeno, Trumpova administracija pretvorila je Hrvatsku u potencijalno važnu tačku na energetskoj mapi Evropi. Američki stratezi su predano radili na ukidanju evropske zavisnosti od ruskih energenata, što je značio početak podizanja nove „gvozdene zavjese“ prema Moskvi, a koju je administracija Josepha Bidena još više učvrstila nakon početka ruske agresije na Ukrajinu. U četiri godine Bidena u Bijeloj kući gard Zapada prema Rusiji dodatno je podignut. Evropa je nizom poteza, posebno jačanjem Poljske i Rumunije, udaljena od Moskve i teško je vjerovati da će to Trump bitno promijeniti. Dogovor s Rusijom o kraju rata u Ukrajini neće značiti da će evropske države i Washington preko noći ukinuti sankcije Moskvi i dozvoliti Kremlju da povrati svoj uticaj u Evropi. Trumpov glavni vanjskopolitički cilj je obuzdavanje Kine, što je i počeo u prvom mandatu i što je Biden nastavio. Vučić bi i zbog toga mogao doći pod udar Washingtona, kao i sve balkanske vlade koje imaju značajna kineska ulaganja. Sve u svemu, i ova godina na Balkanu bi mogla ličiti prošlim ukoliko Zapad čvrsto ne odluči da će njegovi partneri biti