Diversifikacija vanjske politike Bosne i Hercegovine i prilagođavanje novim geopolitičkim okolnostima
Profesor geopolitike Klaus Dodds, u uvodnim razmatranjima svoje autorske knjige “Geopolitika”, navodi kako je “pametno biti geopolitičan”, pravdajući ovu tezu vlastitim zapažanjem da je geopolitika dio naše svakodnevnice. Bosanskohercegovački autori, poput Kasima Suljevića i Nerzuka Ćurka, u svojim djelima koja se bave geopolitikom Bosne i Hercegovine konstatiraju da se u bosanskohercegovačkoj tradiciji nije dovoljno promišljalo geopolitički te da je Bosna i Hercegovina bila geopolitički objekat, a ne subjekat. Uzimajući u obzir aktuelne tektonske promjene na svjetskoj geopolitičkoj šahovskoj ploči, nužno je ponašati se i promišljati u skladu s aktuelnim okolnostima te odstupiti od izgrađenih zabluda u kontekstu nepromjenjivosti pozicije Bosne i Hercegovine. Događaji koji su se u posljednjih nekoliko godina dogodili pred našim očima, počevši od ruske invazije na Ukrajinu, promptne i učinkovite vojne akcije Azerbejdžana u Nagorno-Karabahu, sloma režima Bašara el-Asada u Siriji i nove političke realnosti u ovoj državi, genocida koji Izrael provodi nad Palestincima i posljednjeg napada Izraela na Iran, ukazuju nam da je tačna teza koja se često spominje u javnosti kako su međunarodni odnosi dinamični, promjenjivi te kako u aktuelnoj realnosti koju konzumiramo niko više nikome ne može ništa garantovati! Decenijski rivali u trenu postaju saveznici, a dosadašnji saveznici zahladnjuju svoje odnose i mijenjaju paradigme vanjskopolitičkog djelovanja, postaju sastavne norme prema kojima funkcionišu moderni međunarodni odnosi. Tvrdih savezništava i suparništava gotovo da nema, a multipolarnost se nameće kao nova paradigma, takozvanog, predstojećeg novog poretka. U ovakvim okolnostima, u kojima je važno obratiti pažnju na sve segmente koji mogu biti važni u kontekstu funkcioniranja vlastite države na vanjskopolitičkom planu, potrebno je odstupiti od ustaljenih matrica djelovanja, koje postaju irelavantne u navedenim okolnostima. Bosna i Hercegovina je u prošlosti definisala svoje vanjskopolitičke prioritete koji se ogledaju u tome da teži pristupanju EU i NATO savezu. Bosna i Hercegovina, uz sve mane potonjih internacionalnih saveza, nema alternativu! Ustvari, možemo reći da je ima, živimo je trenutno i ne možemo reći da smo zadovoljni aktuelnom društveno-političkom paradigmom koju konzumiramo. Kada Zbignjev Bžežinski, u svojoj poznatoj knjizi “Velika šahovska tabla”, tematizira geopolitičke igrače i geopolitičke stožere, on navodi kako geopolitički stožeri svoju listu mogu proširiti i nadopuniti te da se većinom tu radi o državama koje su bitne geopolitičkim igračima. Države za koje smatra da su geopolitički stožeri su, između ostalog, Turska i Iran, a shodno ovakvim predodžbama, jasno je da Bosna i Hercegovina nije na ovom nivou, ali sasvim sigurno nije ni zanemariva, kako često znamo potcijeniti sami sebe. Država Bosna i Hercegovina, kako bi opstala u modernoj paradigmi prema kojoj funkcionišu međunarodni odnosi, mora osluškivati i pratiti procese te shodno njima reagirati i tražiti vlastitu priliku. Ukoliko posmatramo posljednje velike događaje, jasno je kako međunarodni odnosi nisu statična kategorija te se u skladu s tim moramo i ponašati. Garancije su irelevantne, a traženje sažaljenja i zaštite djeluju autodestruktivno. Onaj ko pokaže jasan stav te odlučnost da sam sebe odbrani u kritičknom trenutku, zaslužit će poštovanje čak i neprijatelja! Nesigurne reakcije i vječito traženje sažaljenja, u ovakvom svjetu, ne mogu donijeti ništa dobro! Moramo njegovati kulturu pamćenja i podsjećati na genocid i zločine koje su počinjeni nad Bošnjacima, ali je pogubno istrajvati na narativu žrtve koja djeluje nemoćno pred potencijalnim neprijateljima! Odlučan stav te izgradnja jakih veza na relevantnim adresama u svijetu je modul prema kojem se mora djelovati. Ukoliko se pred prijateljima pokaže odlučnost da se možemo brinuti o sebi i da nećemo pokleknuti u presudnim trenucima, bit ćemo relevantniji i sagovornici će nas shvatiti ozbiljno. Diversifakcija vanjske politike bi se morala uraditi pametno, u skladu sa stanjem na geopolitičkoj sceni. Bosna i Hercegovina nema luksuz da se oslanja na jednog ili nekoliko vanjskih aktera, već, uslijed aktuelnog trenutka, treba procijeniti kome je potrebno posvetiti pažnju i s kim unaprijediti odnose. Politička klima se mijenja, vlade nisu stabilne, što treba imati na umu, jer smo u prošlosti činili greške u kontekstu saradnje samo s jednom stranom unutar neke države, a kada dođe do promjene vlasti, lahko se mijenjao i odnos prema Bosni i Hercegovini. Geopolitičke okolnosti ukazuju i na to da se mora djelovati proaktivno, a ne reaktivno, posebno u slučaju Bosne i Hercegovina koja je kontinuirano izložena rigidnim vanjskim utjecajima susjednih politika. Regionalna saradnja za Bosnu i Hercegovinu treba da bude u vrhu prioriteta, ali na fer osnovi i bez skrivenih pretenzija, kao što je to jasno u slučaju države Srbije koja sebe vidi kao hegemona na Zapadnom Balkanu. S Hrvatskom je situacija jasna i ključ u dobrim odnosima jeste u odustajanju Hrvatske od želje za tutorstvom nad entitetom Federacija BiH. Kao i u slučaju Srbije, ruka za saradnju treba biti otvorena, ali uz poštovanje državnosti i nezavisnosti Bosne i Hercegovine u svakom segmentu. Srbija i Hrvatska će biti zainteresovane za Bosnu i Hercegovinu kao ravnopravnog partnera ukoliko se jasno i odlučno odgovori iz političkog Sarajeva na njihove rigidne politike, do tada će stanje ostati postojeće! S drugim akterima u regionu ne postoje prepreke u kontekstu jačanja odnosa te se nameće prirodan ekonomko-politički savez između Crne Gore, Albanije, Sjeverne Makedonije, Kosova i Bosne i Hercegovine. Bitno je napraviti iskorak koji će značiti promjenu i proširenje vanjkopolitičke domene, koja će imati više fokusa, s pretpostavkom plodonosnijeg rezultata, jer “gađati” samo jednu metu u ovakvoj konstelaciji geopolitičkih odnosa neće polučiti pozitivnom ishodu. Analiza je izvorno objavljena na portalu Preporod.info
Rekonceptualizacija energetske sigurnosti Bosne i Hercegovine u geopolitičkoj stvarnosti
O čemu pričamo? Kada raspravljamo o energetskoj sigurnosti, često ukazujemo na postojanje težnje ka određivanju ključa funkcionisanja međunarodnih odnosa, što u vremenima u kojima živimo postavlja snažne dokaze koji potvrđuju „pravilo“. Svjedočanstva u velikim promjenama, koje nisu bile, a zaokružuju, barem djelomično, razočarenja po demokratije (Democracy Index, 2024), vojnu invaziju i agresiju Rusije na Ukrajinu, novi val sukoba u različitim regionalnim kompleksima, globalni talas vještačke inteligencije, historijski dogovor postignut kako bismo se “odmakli od fosilnih goriva” i weaponizaciju (Galeotti, 2013) svega. Energetska sigurnost dolazi na velika vrata, noseći dugoročne izazove koji su dodatno pogoršani globalnim geopolitičkim previranjima. Rat u Ukrajini od 2022. godine djelovao je kao multiplikator prijetnji i otvorio karte na stolu, dodatno destabilizirao već ranjive sisteme, naročito u Evropi i susjednim regijama. Energetska, ekološka i prehrambena sigurnost, kao netradicionalni sigurnosni izazovi direktno utječu na ljudsku sigurnost i razvoj, a njihovo ignoriranje sve lakše prerasta u prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Nezavisno o kojem nivou analize je riječ, od značaja je osvijestiti da se energetska sigurnost smatra ključnim dijelom nacionalne i evropske sigurnosti, čiji je sastavni dio i Bosna i Hercegovina. Šarolika alineja savremenih različitih neizvjesnosti izaziva anksioznost širom planete i djeluje da je evropska politika u centru ove drame, gdje se s ponovnim izborom predsjednika Donalda Trumpa, javljaju mnogostruke strepnje o rekalibraciji odnosa. Strateško pozicioniranje u savremenom međunarodnom okruženju nije tek paušalno, emocionalno ili trenutno opredjeljenje, već rezultat dugoročnog promišljanja i usklađivanja sa širim sigurnosno-geopolitičkim okolnostima. U tom smislu, energetski sektor postaje ključni pokazatelj stvarne vanjskopolitičke orijentacije jedne države. To se naročito vidi na primjeru redefinirane američke razvojne politike, gdje je, uprkos općem zaokretu i restrukturiranju aktivnosti USAID-a tokom Trumpove administracije, podrška energetskim projektima ostala izuzetno značajna. Ovaj kontinuitet nije slučajan i reflektira novu logiku američke pomoći, usmjerene na suzbijanje malignog utjecaja Kine i Rusije, jačanje energetske nezavisnosti i otpornosti partnerskih država, te poticanje regionalne integracije u okvirima transatlantskog prostora. USAID-ov opstanak i fokus upravo na ovom polju jasno ukazuje da energetika više nije samo tehničko i ekonomsko pitanje, već fundamentalno sigurnosno pitanje koje definira sposobnost zemlje da ostvari političku autonomiju i izbori se za relevantnost u širim strateškim kalkulacijama. Osjećaj anksioznosti unutar evropskog političkog prostora, posebno s obzirom na povratak izolacionističke administracije u Sjedinjenim Američkim Državama, Evropa ostaje „sama kod kuće“, u metaforičnom scenariju iz filma Sam u kući, dok se Balkan ponovo potvrđuje kao zona geopolitičkog presjecanja i konkurentskih utjecaja. Energetska mapa u regiji, kao i ostatku Evrope, značajno se i brzo mijenja zbog globalnih geopolitičkih previranja, energetske krize i imperativa dekarbonizacije, prije svega energetike, ali i drugih sektora. Niže cijene i povećana raznolikost ponude mogli bi smanjiti asimetričnu ovisnost koja kvari politiku balkanskih država od Rusije zbog uvoza energije (Shentov, Stefanov i Vladimirov, 2018). Siddi (2019) ipak objašnjava da je pitanje istočnog proširenja EU i energetska kriza krucijalno za donošenje energetske sigurnosti na nivo Evropske Unije, gdje je diverzifikacija centralno pitanje energetske nezavisnosti. Prema Kurtyka (2023) tri ključna elementa energetske politike moraju obuhvatiti energetsku sigurnost, klimatsku krizu i geopolitičke rizike. Energetska dinamika, puna povremenih turbulencija, i dalje ima značajan utjecaj na geopolitiku. Bosna i Hercegovina u srcu Evrope i na balkonu Evropske unije ostaje neuralgična tačka analize u sve izazovnijem evropskom teatru. Rat u Ukrajini kao prekretnica podstakao je duboke promjene u evropskom energetskom sistemu i potaknuo tranzicijske napore Zelenog dogovora za razvoj obnovljive energije, energije bez ugljika i poboljšanja energetske efikasnosti. Takav novoformirani evropski “mentalitet hitnosti” u pristupu energetskim i sigurnosnim izazovima razdvaja evropsku od evroazijske dogme i praktično, kako ističe Gerard Reid, autoritet u razumijevanju savremenih promjena u energetskim sistemima, zbog ubrzanog razvoja tehnologija, posebno umjetne inteligencije i digitalizacije, Evropa je u riziku da zaostane i time izgubi relevantnost na globalnoj sceni. Njen energetski sistem izložen je čestim cyber i fizičkim napadima, nestabilnostima opskrbe električnom energijom i gasom, te novim ovisnostima od kritičnih rijetkih minerala potrebnih za proklamovanu tranziciju. Kriza uzrokovana pandemijom, ratom u Ukrajini i energetskom krizom potaknula je inventivnost EU i veliku strategiju da napusti ovisnost o ruskom gasu, čime je postala otpornija u djelatnosti gasa, ali istovremeno se suočila sa novim problemima kao što su rastuće cijene energije i zabrinutost za zalihe gasa. Dinamičan evropsko-ruski odnos opisuju autori Kratochvíl i Tichý (2013) kroz tri etape, i to integraciju, liberalizaciju i diverzifikaciju. Kako je taj dugogodišnji proces zapravo izgledao možda ponajbolje opisuje litvanijski slučaj zatvaranja jedine nuklearke po zahtjevu EU koji je imao negativni utjecaj na nivo zavisnosti od ruske opskrbe (Mišik i Pracharova, 2016) sve do 2014. godine i izgradnje LNG terminala koji je omogućio natjecanje i smanjenje cijene gasa. Aktuelno njemačko reaktiviranje nuklearne energije pokazuje da ništa nije nemoguće, i da je i dalje sve u igri. Jasan znak historijske diverzifikacije pokazuje da se nekadašnje potrebe za ruskim gasom kroz gasovode danas namiruje uvozom LNG-a. Od početka evropskog projekta i stvaranja Zajednice za ugalj i čelik 1951. godine, kao i potpisivanja Euratomskog ugovora 1957. godine, energija je tada, kao i sada, vitalna za sigurnost i prosperitet Evrope. Evropska sposobnost da napreduje u sve konkurentnijem i destabilizovanom svijetu je u igri. Na nivou analize bosanskohercegovačkih uslova, politizacija Južne interkonekcije i spajanja na Jonsko-jadranski gasovod upućuje na vanjsku destabilizaciju (Higgins, 2024) i nedostatak energetske politike koja razumije geopolitičke megatrendove jer geopolitika aktivno preoblikuje energetske tokove, posebno u svjetlu rata u Ukrajini i sankcija. Nadalje, trgovina sirovom naftom i derivatima morskim putem je značajno pogođena, a strateška konkurentnost naftovoda sada zavisi od više faktora poput sigurnosti rute snabdijevanja, načina transporta (tanker vs. naftovod), udaljenosti, kapaciteta, modernizacije, te troškova kupovine sirove nafte. Primjer Srbije to najbolje ilustruje gdje zemlja 90% svoje sirove nafte uvozi putem JANAF-a. Iako su američke sankcije na ovaj aranžman bile najavljene 27. februara, njihova primjena je već tri puta odgođena (trenutno do 27. juna). U takvom situaciji, planirana je izgradnja novog naftovoda Srbija – Mađarska, što otvara i pitanja o energetskoj zavisnosti i političkom pozicioniranju Srbije unutar šireg evropskog energetskog pejzaža. Energetska infrastruktura, time, postaje ne samo infrastruktura snabdijevanja, već i infrastruktura suvereniteta i političkog pozicioniranja. Stoga, krvotok energetske sigurnosti i prateću infrastrukturu moramo posmatrati kroz naučene lekcije koje su
Indijsko-pakistanski sukob: Multidimenzionalna naučno-diplomatska analiza
1. UVODNE NAPOMENE Sukob između Indije i Pakistana predstavlja jedan od najdugotrajnijih i najkompleksnijih teritorijalno-političkih sporova u savremenoj međunarodnoj politici. Obje zemlje su nuklearne sile s izuzetno osjetljivim balansom moći, složenim identitetskim narativima, religijsko-političkom mobilizacijom i izraženim regionalnim ambicijama. Ova analiza ima za cilj pružiti sveobuhvatan pregled historijskog razvoja sukoba, objasniti njegovu savremenu dimenziju i ponuditi evaluaciju potencijalnih puteva razvoja događaja, uzimajući u obzir relevantne međunarodne aktere i sistemske posljedice. U savremenim međunarodnim odnosima, ovaj sukob se ističe kao paradigmatski primjer konflikta sa dubokim istorijskim, ideološkim i geostrateškim korijenima. On kombinuje elemente postkolonijalnog naslijeđa, nacionalnog identiteta, vjerske simbolike, kao i nuklearne strategije, što ga čini posebno osjetljivim u kontekstu globalne sigurnosti. 2. HISTORIJSKI KONTEKST I GENEZA SUKOBA Godine 1947. Britanska Indija je podijeljena na dvije nezavisne države: Uniju Indije i Dominion Pakistana. Ključna tačka spora postao je Kašmir, kneževina sa muslimanskom većinom, ali hinduističkim maharadžom, koji je odlučio pristupiti Indiji – što Pakistan nije prihvatio. Od tada su vođena četiri oružana sukoba (1947–48, 1965, 1971, 1999), dok su mirovni procesi ostali fragmentirani. Nuklearne probe 1998. godine dodatno su komplikovale regionalnu bezbjednost. Odluka maharadže Hari Singha da pristupi Indiji izazvala je snažnu reakciju stanovništva i političkog vrha Pakistana, što je rezultiralo oružanim sukobom i početkom višedecenijskog antagonizma. Sukobi koji su uslijedili nisu samo refleksija teritorijalnog neslaganja, već i suštinskog neslaganja oko vizije identiteta regiona, vjerskog pluralizma i suvereniteta. Pored formalnih vojnih sukoba, obje zemlje su tokom decenija vodile i propagandni, ekonomski i diplomatski rat, čime je konflikt poprimio multidimenzionalni karakter. 3. AKTUELNA ESKALACIJA: KRIZA IZ 2025. GODINE U aprilu 2025. godine, militantni napad u Kašmiru izazvao je ozbiljnu reakciju Indije, uključujući vojnu operaciju ‘Sindoor’. Pakistan je reagovao vojnom mobilizacijom i diplomatskom kampanjom. Međunarodna zajednica je pozvala na smirivanje tenzija. Specifičnost ove krize ogleda se u činjenici da je nastupila u periodu izrazite političke polarizacije unutar obje zemlje, uz porast uticaja radikalnih glasova i slabljenje kapaciteta za politički kompromis. U Indiji je nacionalistički narativ o ‘unutrašnjem neprijatelju’ postao instrument unutrašnje konsolidacije moći, dok je u Pakistanu vojska nastavila igrati ključnu ulogu u definisanju vanjskopolitičke strategije. Ovakva struktura odlučivanja značajno otežava uspostavljanje pouzdanih komunikacionih kanala u kriznim situacijama. 4. STRUKTURALNA ANALIZA SUKOBA Dugoročne nestabilnosti uključuju teritorijalni spor, religijsku instrumentalizaciju, neravnotežu konvencionalne moći i slabe regionalne mehanizme. Ulogu imaju i treći akteri poput Kine, SAD-a, Rusije i zaljevskih zemalja. U dodatku, prisustvo tzv. ‘proxy’ struktura – militantnih grupa koje djeluju s podrškom dijelova sigurnosnog aparata – predstavlja dodatni sloj kompleksnosti. Takvi akteri, koji operišu van okvira zvaničnih vojnih struktura, često sabotiraju diplomatske napore i služe kao instrumenti neregularnog pritiska. Takođe, društveno-kulturni aspekti – poput školskih kurikuluma koji perpetuiraju neprijateljske narative – učvršćuju međugeneracijsko nepovjerenje među stanovništvom. 5. MOGUĆI SCENARIJI RAZVOJA DOGAĐAJA U nastavku je tabelarni prikaz mogućih scenarija. Scenarij Opis Glavni akteri Vjerovatnoća Posljedice Ograničeni konvencionalni rat Sukobi duž Linije kontrole, zračni i artiljerijski udari, kopnena ofanziva ograničenog dometa Indijska vojska, Pakistanska vojska Srednja–visoka Veliki broj žrtava, raseljavanje civila, razaranje infrastrukture, regionalna destabilizacija Nuklearna eskalacija Upotreba taktičkog nuklearnog oružja u defanzivne svrhe, uz mogući odgovor Indije Pakistanski SNF, indijska SNF, UN Vijeće sigurnosti Niska, ali realna Milioni mrtvih, ekološki kolaps, nuklearna zima, raspad globalnog sistema sigurnosti Produžena asimetrična nestabilnost Talasi terorističkih napada, radikalizacija, represija manjina Neformalne militantne grupe, sigurnosne agencije Srednja Erozija demokratije, unutrašnji nemiri, dodatna militarizacija obje zemlje Deeskalacija uz posredovanje Privremeni prekid neprijateljstava uz posredovanje treće strane UN, Norveška, Turska, SAD, Kina Srednja Smanjenje tenzija, otvaranje diplomatskih kanala, humanitarna stabilizacija Inicijativa za dijalog o Kašmiru Pokretanje savjetodavnog tijela pod okriljem UN-a UN, lokalne zajednice, akademska zajednica Niska–srednja Proces izgradnje povjerenja, mogućnost autonomnih rješenja Regionalna ekonomska saradnja Obnavljanje projekata prekogranične trgovine i energetike Indija, Pakistan, Iran, Kina Niska Ekonomska stabilnost, političko zbližavanje, smanjenje konfliktnog potencijala 6. ZAKLJUČNE DIPLOMATSKE TEZE Indijsko-pakistanski sukob prevazilazi okvire bilateralnog nesporazuma i predstavlja ozbiljnu prijetnju regionalnoj i međunarodnoj bezbjednosti. Multilateralni napori, diplomatsko posredovanje, uključivanje civilnog društva i jačanje regionalnih mehanizama ključni su za smanjenje tenzija. Potrebno je promovirati kulturu dijaloga i izgradnje povjerenja, uz istovremenu borbu protiv ekstremizma i militarizacije politike. Dugoročna stabilnost regiona zahtijeva strateški zaokret u pristupu – od upravljanja krizom ka trajnom rješavanju uzroka konflikta. To podrazumijeva inkluziju lokalnih zajednica u mirovne procese, osnaživanje civilnog društva, uspostavljanje zajedničkih obrazovnih i kulturnih inicijativa te međunarodnu garanciju poštivanja ljudskih prava. Diplomatija ne smije biti reaktivna već anticipativna, temeljena na ranoj detekciji rizika i razvoju mehanizama izgradnje povjerenja, uključujući i vojno-tehničke protokole za hitnu komunikaciju. 7. TRENUTNA GEOPOLITIČKA KONSTELACIJA I STRATEŠKI KONTEKST U trenutnoj globalnoj geopolitičkoj arhitekturi, indijsko-pakistanski sukob zauzima centralno mjesto u azijskoj sigurnosnoj dinamici. Kriza iz 2025. godine odvija se paralelno sa drugim velikim kriznim žarištima poput rata u Ukrajini, tenzija oko Tajvana, te nestabilnosti na Bliskom istoku. Ova paralelnost opterećuje kapacitete velikih sila za upravljanje konfliktima, a istovremeno pojačava rizik od regionalnih ratova sa globalnim posljedicama. Indija je, s jedne strane, u procesu redefinisanja svoje spoljnopolitičke pozicije kao ključni partner Sjedinjenih Američkih Država u indo-pacifičkom okviru, dok istovremeno nastoji zadržati stratešku autonomiju u odnosima s Rusijom i Iranom. Ovaj balans omogućava Indiji širi manevarski prostor, ali i generiše nesigurnosti kod njenih susjeda. Povećano naoružavanje, naročito kroz nabavku francuskih Rafale borbenih aviona i razvoj hipersoničnih raketa, doprinosi strateškoj asimetriji u odnosu na Pakistan. Pakistan, s druge strane, ostaje u dubokoj ekonomskoj i institucionalnoj krizi, sa sve većom ovisnošću o Kini kroz projekt CPEC (China–Pakistan Economic Corridor). Iako Kina nominalno poziva na stabilnost, ona koristi Pakistan kao geopolitičku polugu prema Indiji. Smanjena finansijska podrška Zaljevskih zemalja, te opterećenost MMF-ovim uslovima, dodatno ograničavaju sposobnost Pakistana da vodi nezavisnu i stabilnu sigurnosnu politiku. U tom kontekstu, oslanjanje na neregularne oblike uticaja – uključujući podršku militantnim strukturama – ostaje aktivna komponenta njegovog pristupa. Rusija, zaokupljena ratom u Ukrajini i međunarodnim sankcijama, pokušava zadržati strateške odnose s obje zemlje, iako je tradicionalno bliža Indiji. Evropska unija, fokusirana na unutrašnje bezbjednosne izazove, energetske krize i migracione pritiske, ostaje marginalan faktor u južnoazijskoj bezbjednosnoj arhitekturi. Geopolitička raspodjela moći tako oblikuje konfliktne obrasce u Aziji. Sve veći antagonizam između SAD-a i Kine, fragmentacija međunarodnog poretka, slabljenje multilateralizma i porast autoritarnih režima – čine indijsko-pakistanski
Geopolitička nadmetanja SAD i Evrope kroz prizmu diplomate Roberta Coopera
Robert Cooper je dugogodišnji britanski diplomata rođen 1947. godine. Tokom svoje izuzetno plodonosne karijere obnašao je značajn broj povjerljivih dužnosti po nalogu britanskih vlasti. Svojevremeno je bio blizak saradnik i savjetnik premijera Velike Britanije Tony Blaira, koji je u značajnoj mjeri uvažavao njegove vanjskopolitičke stavove. Također, Cooper je diplomatsko iskustvo stjecao obavljajući odgovorne poslove u Njemačkoj, Japanu, te Afganistanu. Osim diplomatskih misija u razlilčitim dijelovima svijeta, nastojao je da svoja saznanja dijeli sa akademskom i širom javnosti kao javno angažirani intelektualac. Naime, spoznaje stečene kroz povjerene misije koje mu je dodjeljivala Vlada Velike Britanije pretočio je u knjige i članke, među kojima se svakako izdvaja knjiga pod nazivom “The Breaking of Nations: Order and Chaos in the 21. Century”, objavljena 2003. godine u izdanju Atlantic Pressa. Nama dostupuno izdanje pod nazivom „Slom država: poredak i kaos u 21. stoljeću“ objavljeno je 2009. godine u Zagrebu. Riječ je o djelu koje tematizira političku scenu i međunarodne odnose tokom i nakon Hladnog rata, a koji je okončan 1989. godine. Knjiga se sastoji od tri dijela (poglavlja), koja sadrže određena podpoglavlja, a u cilju konciznijeg prezentiranja teme, te pogovora. Prvi dio pod nazivom „Stanje svijeta“ podijeljeno je na Uvod, Stari svjetski poredak, Novi svjetski poredak i Sigurnost u novom svijetu. Drugi dio „Uvijeti mira – Diplomatija 21, stoljeća“ sadrži uvod te pet manjih potpoglavalja koja su nazvana prva, druga, treća, četvra i peta maksima. Treći dio nosi naziv „Epilog – Evropa i Amerika“, dok posljednji tematski dio ove knjige nosi naziv „Pogovor – Pax Americana?“. Posljednje stranice knjige “Slom država: poredak i kaos u 21. stoljeću” nude Bilješke i podatke o autoru. Ovo djelo sasvim sigurno može poslužiti kao hronološki praktično napisani priručnik ključnih događaja koji su u velikoj mjeri oblikovali današnje međunarodne odnose na svjetskoj političkoj sceni, ali i kao mjesto uvida u vanjskopolitičke aspiracije nekada i sada. U predgovoru autor hronološi predstavlja neke od izuzetno važnih historijskih događaja koji se mogu smatrati prijelomnim u kontekstu promjene svjetskog poretka. Uz navođenje Stogodišnjeg, Tridesetogodišnjeg rata, te ratove iz prve polovine dvadesetog soljeća kao pogubne događaje za civilizaciju u različitim vremenskim okvirima, Cooper hrabro kreira tezu da će 21. stoljeće biti vjerovatno još i gore. Nudeći retrospektivu događaja koji su u manjoj ili većoj mjeri kreirali svjetski poredak, autor nas zapravo uvodi poglavlja ove knjige koja se bave različitim segmentima međunarodnih odnosa, te događajima koji su doprinijeli velikim promjenama. Hladni rat, godina 1989. kada se on okončava, te rezultati njegovog završetka su svojevrsna polazišta Coopera, te glavna koju nastoji prezenirati. Cooper smatra da je 1989. godina prijelomna, te da događaji u ovoj godini osim što okončavaju Hladni rat, doprinose završetaku ravnoteže u odnosima na tlu Evrope, te kreiraju novi poredak. U prvom poglavlju pod nazivom „Stari svjetski poredak“ ističe da je stari svjetski poredak podrazumijevao carstvo kao jedan centar moći, zadužen za očuvanje mira i poretka. U takvim odnosima Cooper naglašava pozivanje crkve na univerzalno pravo, te utemeljenje suverenosti. Prema autoru, evropsko predvođenje tadašnjeg svijeta proisteklo je iz jedinstvenog doprinosa Evrope koji naziva „mala država“. Funkcioniranje država opisuje kao natjecateljsko, a kao takvo u određenim slučajevima završavalo je ratnim ishodima s tragičnim posljedicama. Shodno tome javlja se potreba za ravnotežom, te obuzdavanjem ambicija određenih zemalja koje bi potencijalno mogle da ostvare dominaciju. Kao primjer Cooper navodi obuzdavanje njemačkih ambicija. On razlikuje ratove koji se vode zbog teritorije od onih koji se vode zbog određene ideje. Iako je Hladi rat sam po sebi bio izuzetno turbulentan i neizvjestan period, autor smatra kako je faktički njegovim završetom postignuta pobjeda demokratije. U poglavlju „Novi svjetski poredak“ tematizira se epilog završetka Hladnog rata, koji je u velikoj mjeri promijenio svjetsku političku scenu, te vanjskopolitičke ciljeve. Cooper smatra da je okončanjem Hladnog vrata ustvari završen poredak koji je bio ustaljen tri prethodna stoljeća, čime se odstupa od principa ravnoteže snaga i imperijalnih nastojanja. Nacionalnu državu posmatra kao sekularnu, što je razlika u odnosu na funkcioniranje carstva koje je bilo pod velikim utjecajem vjere. Sam čin nastajanja nacionale države u ovom poglavlju je opisan kao proces „nastao od materijala iz prošlosti“, gdje se misli na naslijeđe, jezik te kulturu. Period nakon Hladnog rata ima odlike začetka novog poretka u kojem je primjetno međusobno „miješanje“ država u unutrašnje poslove, što je tokom Hladnog rata, te ranije kroz historiju bilo gotovo nezamislivo. Ovakav način međunarodnih odnosa u kojem se ne pridaje tolika važnost državnim granicama kreiran je zahvaljujući formiranju različitih međunarodnih organizacija, u kojima primat imaju NATO i Evropska unija (na početku Evropska zajednica za ugalj i čelik). Fokus poglavlja odnosi se većinom upravo na pojašnjavanje vanjskih i unutrašnjih poslova zemlja, koji se u novom poretku na tlu Evrope veoma često prepliću. Imperijalni instikti kod evropskih zemalja prema Cooperu su mrtvi, navodeći primjer Francuske koja posjeduje nuklearno naoružanje, ali više nije zainteresirana za pokoravanje susjednih zemalja, što je bio slučaj u prošlosti. Ovdje se možemo složiti s autorom, uz opasku da zvanične politike evropskih zemalja ne zagovaraju imperijalizam, ali da kod određenih desno usmjerenih zvaničnika ponekad isplivaju na površinu neostvarene težnje iz prošlosti, kao što je to bio slučaj sa spornim navijačkim šalom istaknutim od strane mađarskog premijera Viktora Orbana tokom jedne od fudbalskih utakmica reprezentacije Mađarske, koji prikazuje kartu Velike Mađarske, a koja uključuje teritorije danas nezavisnih država Slovenije, Rumunije, Ukrajine, Slovačke, Austrije, Hrvatske i Srbije. Dvije ključne institucije nastale u periodu nakon Drugog svjetskog rata su NATO i Evropska unija, te autor s pravom potencira njihov značaj u kontekstu suzbijanja želje za ratom između evropskih zemalja, koje su često u prošlosti vodile razorne ratove. Zasluga briselskih institucija prema Cooperu jesu u tome što su omogućile „međunarodnu socijalizaciju“, što je izuzetno veliko dostignuće uzmemo li u obzir historijat međunorodnih odnosa na evropskom tlu. Smanjenje dominacije jedne u odnosu na drugu evropsku državu, kreiralo je put prema usklađivanju zajedničkih interesa uspostavljenih na otvorenosti i miješanju u stvari koje bi se nekada smatrale isključivo unutrašnjim. U ovom poglavlju autor nastoji detaljnije opisati i cjelokupnu ulogu Sjedinjenih Američkih Država na međunarodnoj sceni, koja je za razliku od članica Evropske unije više okrenuta sebi, što joj omogućava superiornost u odnosu
Balkan između optimizma i ponora dok se Vučić bori za opstanak na vlasti
Piše: Armin Sijamić Autor je politolog, novinar, analitičar međunarodnih odnosa i blogger Još jedna godina na Balkanu, preciznije na prostoru bivše Jugoslavije bez Slovenije i plus Albanija, prošla je u tumaranju. Tačnije, 2024. godina bila je još jedna koju su „pojeli skakavci“ kada govorimo o onome u šta se ovdašnje političke elite kunu. Da li nas isto čeka i u 2025. godini? Političari širom svijeta očekuju povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću. Formalno preuzimanje funkcije za desetak dana označiće novi početak, odnosno povratak stare američke politike koja se prije svega bavi sobom i jačanjem države – domaća proizvodnja, vojska, sigurnost… U svim tim oblastima vođe na Balkanu su davno pale na ispitu, dok se priprema finalna rasprodaja prirodnih bogatstava kroz davanje koncesija na rudnike u obimima koji su nepojmljivi za naše prilike. Male balkanske države trebale bi biti alternativa Rusiji, Kini, Boliviji… Ipak, i balkanski političari čekaju Trumpov povratak. Ne radi se tu o dijeljenju vrijednosti koje zastupaju američki republikanci, već se računa da će nova administracija na neki način, činjenjem ili nečinjenjem, pomoći određene političke procese u regionu. Vučićeva borba za vlast Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić najviše je radio na tome da spremno dočeka Trumpa. Na razne načine se približavao američkim establišmentu, iz obje stranke, da bi na koncu počeo davati unosne poslove članovima Trumpove porodice. Taj posao se predstavlja javnosti kao stvar tržišta, mada mnogi kažu da je to pokušaj kupovine uticaja. Isto se dešava i u Albaniji gdje je premijer Edi Rama, blizak Vučiću, Trumpovoj porodici dao još veći posao. Vućić i Rama su, dok je u Bijeloj kući boravio Trump, radili na podjeli Kosova, a dio albanskih glasača i stranaka okrenuo je leđa Milu Đukanoviću u Crnoj Gori. Rama i Vučić godinama ruše premijera Albina Kurtija, koji se opire podjeli Kosova i pretvaranje Prištine i Podgorice u Sarajevo, odnosno ne pristaje na etničku podjelu vlasti. U rušenju Kurtija, koji odbija dati Srbiji mehanizme kontrole Kosova, pridružila se i aktuelna američka administracija uvodeći Prištini sankcije. Plan podjele Kosova, prema tvrdnjama iz Srbije i implicitnog priznanja Vučića, propao je jer se njemačka kancelarka Angela Merkel tome protivila. Njemačkoj su se pridružile i neke evropske države. Sadašnja njemačka vlada Olafa Scholza računa na Vučića i litijum u Podrinju i drugdje. Čitava Vučićeva igra dovedena je u pitanje, iako je teško reći šta je od svega ostalo na stolu, nakon pada nadsteršnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu. Građani Srbije od tada traže odgovore ko i kako gradi i radi po Srbiji, kome je i šta Vučić obećao i kakva je budućnost tamošnjih ljudi ako se pravi podjela interesa velikih sila na maloj teritoriji kakva je Srbija, dok pravosuđe šuti. Crvene linije Ipak, Vučić čeka Trumpa i ima računicu. Prethodni pokušaji destabilizacije okolnih država propali su, iako je u tome zvanični Beograd imao neke uspjehe. To se posebno odnosi na Crnu Goru, gdje je četnički vojvoda na čelu parlamenta, a Srpska pravoslavna crkva ima ogroman uticaj na vladu. Vučić vjerovatno računa da će do kraja Trumpovog mandata ostvariti neki od svojih ciljeva, a da će ova godina biti vrijeme kada će se pripremati krupniji potezi. U želji da ga odvoje od Rusije, Zapad je Vučiću to dozvoljavao. Sjetimo se samo nekoliko stvari koje mu je Zapad oprostio: Napad u Banjskoj, neregularni izbori (po tvrdnjama institucija Evropske unije), miješanje u crnogorske prilike, podrška separatizmu u Bosni i Hercegovini kroz tzv. „srpski svet“, odbijanje da Rusiji uvede sankcije i uskladi vanjsku politiku sa Briselom… Vučić će zato u narednom periodu, ako mu se ukaže prilika, još jednom pokušati pomjerati crvene linije nekažnjivosti na Zapadu, dok računa na Trumpovu podršku ako ne Srbiji onda njemu lično. Vučićevom planu u prilog idu i dezorijentisanost Evropske unije u odnosu na Trumpa, dok Brisel računa kako nadomjestiti pomoć Ukrajini ako Washington obustavi pomoć. Ta ruska zagonetka Vučiću predstavlja veliki problem, jer bi novi pritisak na Rusiju značio i pritisak na Beograd. Zato ovih dana Vučić govori o Naftnoj industriji Srbije (NIS), o planu da od Rusa preuzme većinsko vlasništvo u strahu od navodnih američkih sankcija. Da bi pojačao strah od vanjskih neprijatelja, a gušeći pobunu kod kuće, pored američkih sankcija u medijima govori se o „ustašama“ koje ruše vlast u Beogradu, vojvođanskim autonomašima koji su se maskirali u studente i profesore u štrajku, zavjeri Zapada da se zaustavi rast Srbije (čak je to Vučić ilustrovao primjerom Gruzije), a vjerovatno su na redu provokacije i incidenti na Kosovu, u Sandžaku, Crnoj Gori ili Bosni i Hercegovini. Nove okolnosti Ali svijet se promijenio od prvog Trumpovog boravka u Bijeloj kući. Od balkanskih političara od Trumpa jedino su značajne udarce osjetili Vučić i tadašnji kosovski premijer Avdullah Hoti, koji su se obavezali da će se boriti protiv „terorističke organizacije Hezbollah“ i zalagati za prava LGBT osoba širom svijeta. Taj sporazum, po kome je između ostalog Izrael priznao nezavisnost Kosova, bio je predmet ismijavanja od strane Marije Zaharove, glasnogovornice ruskog Ministarstva vanjskih poslova, što je bilo nečuveno ponašanje u diplomatiji Moskve. Istovremeno, Trumpova administracija pretvorila je Hrvatsku u potencijalno važnu tačku na energetskoj mapi Evropi. Američki stratezi su predano radili na ukidanju evropske zavisnosti od ruskih energenata, što je značio početak podizanja nove „gvozdene zavjese“ prema Moskvi, a koju je administracija Josepha Bidena još više učvrstila nakon početka ruske agresije na Ukrajinu. U četiri godine Bidena u Bijeloj kući gard Zapada prema Rusiji dodatno je podignut. Evropa je nizom poteza, posebno jačanjem Poljske i Rumunije, udaljena od Moskve i teško je vjerovati da će to Trump bitno promijeniti. Dogovor s Rusijom o kraju rata u Ukrajini neće značiti da će evropske države i Washington preko noći ukinuti sankcije Moskvi i dozvoliti Kremlju da povrati svoj uticaj u Evropi. Trumpov glavni vanjskopolitički cilj je obuzdavanje Kine, što je i počeo u prvom mandatu i što je Biden nastavio. Vučić bi i zbog toga mogao doći pod udar Washingtona, kao i sve balkanske vlade koje imaju značajna kineska ulaganja. Sve u svemu, i ova godina na Balkanu bi mogla ličiti prošlim ukoliko Zapad čvrsto ne odluči da će njegovi partneri biti