Geopolitička nadmetanja SAD i Evrope kroz prizmu diplomate Roberta Coopera
Robert Cooper je dugogodišnji britanski diplomata rođen 1947. godine. Tokom svoje izuzetno plodonosne karijere obnašao je značajn broj povjerljivih dužnosti po nalogu britanskih vlasti. Svojevremeno je bio blizak saradnik i savjetnik premijera Velike Britanije Tony Blaira, koji je u značajnoj mjeri uvažavao njegove vanjskopolitičke stavove. Također, Cooper je diplomatsko iskustvo stjecao obavljajući odgovorne poslove u Njemačkoj, Japanu, te Afganistanu. Osim diplomatskih misija u razlilčitim dijelovima svijeta, nastojao je da svoja saznanja dijeli sa akademskom i širom javnosti kao javno angažirani intelektualac. Naime, spoznaje stečene kroz povjerene misije koje mu je dodjeljivala Vlada Velike Britanije pretočio je u knjige i članke, među kojima se svakako izdvaja knjiga pod nazivom “The Breaking of Nations: Order and Chaos in the 21. Century”, objavljena 2003. godine u izdanju Atlantic Pressa. Nama dostupuno izdanje pod nazivom „Slom država: poredak i kaos u 21. stoljeću“ objavljeno je 2009. godine u Zagrebu. Riječ je o djelu koje tematizira političku scenu i međunarodne odnose tokom i nakon Hladnog rata, a koji je okončan 1989. godine. Knjiga se sastoji od tri dijela (poglavlja), koja sadrže određena podpoglavlja, a u cilju konciznijeg prezentiranja teme, te pogovora. Prvi dio pod nazivom „Stanje svijeta“ podijeljeno je na Uvod, Stari svjetski poredak, Novi svjetski poredak i Sigurnost u novom svijetu. Drugi dio „Uvijeti mira – Diplomatija 21, stoljeća“ sadrži uvod te pet manjih potpoglavalja koja su nazvana prva, druga, treća, četvra i peta maksima. Treći dio nosi naziv „Epilog – Evropa i Amerika“, dok posljednji tematski dio ove knjige nosi naziv „Pogovor – Pax Americana?“. Posljednje stranice knjige “Slom država: poredak i kaos u 21. stoljeću” nude Bilješke i podatke o autoru. Ovo djelo sasvim sigurno može poslužiti kao hronološki praktično napisani priručnik ključnih događaja koji su u velikoj mjeri oblikovali današnje međunarodne odnose na svjetskoj političkoj sceni, ali i kao mjesto uvida u vanjskopolitičke aspiracije nekada i sada. U predgovoru autor hronološi predstavlja neke od izuzetno važnih historijskih događaja koji se mogu smatrati prijelomnim u kontekstu promjene svjetskog poretka. Uz navođenje Stogodišnjeg, Tridesetogodišnjeg rata, te ratove iz prve polovine dvadesetog soljeća kao pogubne događaje za civilizaciju u različitim vremenskim okvirima, Cooper hrabro kreira tezu da će 21. stoljeće biti vjerovatno još i gore. Nudeći retrospektivu događaja koji su u manjoj ili većoj mjeri kreirali svjetski poredak, autor nas zapravo uvodi poglavlja ove knjige koja se bave različitim segmentima međunarodnih odnosa, te događajima koji su doprinijeli velikim promjenama. Hladni rat, godina 1989. kada se on okončava, te rezultati njegovog završetka su svojevrsna polazišta Coopera, te glavna koju nastoji prezenirati. Cooper smatra da je 1989. godina prijelomna, te da događaji u ovoj godini osim što okončavaju Hladni rat, doprinose završetaku ravnoteže u odnosima na tlu Evrope, te kreiraju novi poredak. U prvom poglavlju pod nazivom „Stari svjetski poredak“ ističe da je stari svjetski poredak podrazumijevao carstvo kao jedan centar moći, zadužen za očuvanje mira i poretka. U takvim odnosima Cooper naglašava pozivanje crkve na univerzalno pravo, te utemeljenje suverenosti. Prema autoru, evropsko predvođenje tadašnjeg svijeta proisteklo je iz jedinstvenog doprinosa Evrope koji naziva „mala država“. Funkcioniranje država opisuje kao natjecateljsko, a kao takvo u određenim slučajevima završavalo je ratnim ishodima s tragičnim posljedicama. Shodno tome javlja se potreba za ravnotežom, te obuzdavanjem ambicija određenih zemalja koje bi potencijalno mogle da ostvare dominaciju. Kao primjer Cooper navodi obuzdavanje njemačkih ambicija. On razlikuje ratove koji se vode zbog teritorije od onih koji se vode zbog određene ideje. Iako je Hladi rat sam po sebi bio izuzetno turbulentan i neizvjestan period, autor smatra kako je faktički njegovim završetom postignuta pobjeda demokratije. U poglavlju „Novi svjetski poredak“ tematizira se epilog završetka Hladnog rata, koji je u velikoj mjeri promijenio svjetsku političku scenu, te vanjskopolitičke ciljeve. Cooper smatra da je okončanjem Hladnog vrata ustvari završen poredak koji je bio ustaljen tri prethodna stoljeća, čime se odstupa od principa ravnoteže snaga i imperijalnih nastojanja. Nacionalnu državu posmatra kao sekularnu, što je razlika u odnosu na funkcioniranje carstva koje je bilo pod velikim utjecajem vjere. Sam čin nastajanja nacionale države u ovom poglavlju je opisan kao proces „nastao od materijala iz prošlosti“, gdje se misli na naslijeđe, jezik te kulturu. Period nakon Hladnog rata ima odlike začetka novog poretka u kojem je primjetno međusobno „miješanje“ država u unutrašnje poslove, što je tokom Hladnog rata, te ranije kroz historiju bilo gotovo nezamislivo. Ovakav način međunarodnih odnosa u kojem se ne pridaje tolika važnost državnim granicama kreiran je zahvaljujući formiranju različitih međunarodnih organizacija, u kojima primat imaju NATO i Evropska unija (na početku Evropska zajednica za ugalj i čelik). Fokus poglavlja odnosi se većinom upravo na pojašnjavanje vanjskih i unutrašnjih poslova zemlja, koji se u novom poretku na tlu Evrope veoma često prepliću. Imperijalni instikti kod evropskih zemalja prema Cooperu su mrtvi, navodeći primjer Francuske koja posjeduje nuklearno naoružanje, ali više nije zainteresirana za pokoravanje susjednih zemalja, što je bio slučaj u prošlosti. Ovdje se možemo složiti s autorom, uz opasku da zvanične politike evropskih zemalja ne zagovaraju imperijalizam, ali da kod određenih desno usmjerenih zvaničnika ponekad isplivaju na površinu neostvarene težnje iz prošlosti, kao što je to bio slučaj sa spornim navijačkim šalom istaknutim od strane mađarskog premijera Viktora Orbana tokom jedne od fudbalskih utakmica reprezentacije Mađarske, koji prikazuje kartu Velike Mađarske, a koja uključuje teritorije danas nezavisnih država Slovenije, Rumunije, Ukrajine, Slovačke, Austrije, Hrvatske i Srbije. Dvije ključne institucije nastale u periodu nakon Drugog svjetskog rata su NATO i Evropska unija, te autor s pravom potencira njihov značaj u kontekstu suzbijanja želje za ratom između evropskih zemalja, koje su često u prošlosti vodile razorne ratove. Zasluga briselskih institucija prema Cooperu jesu u tome što su omogućile „međunarodnu socijalizaciju“, što je izuzetno veliko dostignuće uzmemo li u obzir historijat međunorodnih odnosa na evropskom tlu. Smanjenje dominacije jedne u odnosu na drugu evropsku državu, kreiralo je put prema usklađivanju zajedničkih interesa uspostavljenih na otvorenosti i miješanju u stvari koje bi se nekada smatrale isključivo unutrašnjim. U ovom poglavlju autor nastoji detaljnije opisati i cjelokupnu ulogu Sjedinjenih Američkih Država na međunarodnoj sceni, koja je za razliku od članica Evropske unije više okrenuta sebi, što joj omogućava superiornost u odnosu