Analiza najave nabavke američkih helikoptera Leonardo AW119Kx za potrebe OSBiH
Polazeći od procijene vlastitih snaga i prijetnji prema državi Bosni i Hercegovini i njenoj teritoriji koje su definirane u nekoliko javno iznesenih dokumenata, Memoranduma SANU 1 iz 1986. I Memoranduma 2 iz 2012. i njegove redefinicije kroz deklaraciju Svesrpskog sabora iz 2024. Zatim, aktivne secesije i oružane pobune bh. entiteta RS koja se odvija od februara 2025. godine, restrukturiranje kompletnog sistema odbrane treba da polazi od koncepta oslanjanja na vlastite snage I kapacitete kao posljedicu izolacije BiH od strane njenih susjeda kao 1992. Sama organizacija kompletnog odbramnenog sektora treba da polazi od tzv. Harmoničnog razvoja oružanih snaga i pripravnosti za vođenje svih oblika ratovanja u njegovih pet dimenzija sa akcentom na petoj dimenziji ili elementu tzv. Informatičko-kibernetičkom elementu ratovanja. Ozbiljan pristup vojnoj organizaciji više je nego potreban, jer u slučaju bilo kakve vojne akcije pokrenute sa od strane države i usmjerene ka očuvanju teritorijalnog integriteta, te suvereniteta, Vojske susjednih zemalja bi se na svoj način aktivno direktno ili indirektno uključile u borbena djelovanja protiv OS BiH. S obzirom na trenutno stanje koje je opisano u prethodnom poglavlju, država Bosna i Hercegovina u očuvanju svog teritorijalnog integriteta i suvereniteta suočava se sa stvarnim i realnim prijetnjama svojih susjeda. U političkom smislu potrebno je razvijati dobrosusjedske odnose i bilateralnu saradnju sa okolnim zemljama, ali je potrebno istovremeno razvijati sistem odbrane koji bi bio adaptivan na sve moguće scenarije raspada zemlje u skladu sa gore objašnjenom harmoničnom strategijom. Taj sistem ne smije se oslanjati na vanjski faktor ni kratkoročno ni dugoročno. On mora biti introvertan, samodorživ i dovoljan. Okosnica odbrambenog sistema trebaju da budu ne samo Oružane snage BIH, već kantonalni MUP-ovi i to po potrebi oni kantoni koji žele učestvovati u finansiranju i opremanju svih potreba za nabavkom opreme za civilnu upotrebu i razvoj ukupnih vojnih I civilnih odbrambenih kapaciteta BiH. S tim u vezi, a na tragu već nekih javno objavljenih razmišljanja, potrebno je ozbiljno razmisliti o formiranju Civilnog zrakoplovno-helikopterskog servisa Federacije BiH u koji bi ušli svi postojeći kapaciteti I oni koji se planiraju kupiti za potrebe kantonalnih MUP-ova. U okviru ove institucije treba objediniti sve aspekte zrakoplovno helikopterskog servisa od obuke zračnog i kopnenog ešalona, nabavke rezervnih djelova, uspostave certificiranih medicinskih ustanova, skladištenja i remionta svih kapaciteta koji budu nabavljeni i onih koje posjeduju OS BiH. U tom kontekstu 20. maja 2025. godine, Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a odobrilo je moguću prodaju Bosni i Hercegovini helikoptera Leonardo AW119Kx i pripadajuće opreme i usluga, s procijenjenom ukupnom vrijednošću od 100 miliona dolara. Iako tačan broj traženih helikoptera nije naveden u službenoj obavijesti, zahtjev za nabavku uključuje kompletan paket podrške i obuke i ima za cilj poboljšanje operativnih kapaciteta Oružanih snaga Bosne i Hercegovine (OSBIH). Glavni izvođač radova je Leonardo Helicopters U.S., konkretno putem AgustaWestland Philadelphia Corporation u Pennsylvaniji. Do danas nije predložen nikakav sporazum o kompenzaciji, ali svi budući aranžmani o kompenzaciji bit će predmet direktnih pregovora između kupca i izvođača radova. I pored skorminijh kapaciteta helikopteri AW119Kx će ipak poboljšati kapacitete Bosne i Hercegovine za djelovanje u planinskim i nepristupačnim terenima i povećati spremnost u humanitarnim misijama kao što su pomoć u katastrofama, potraga i spašavanje, te druge neborbene operacije. Trenutno, flota helikoptera Oružanih snaga Bosne i Hercegovine (OSBIH) sastoji se od 3 operativna Bell UH-1H Huey II koje su isporučile SAD 2021. godine i jednog operativnog SOKO SA -342 Gazelle. Desetak helikoptera Bell UH-1H Huey doniranih u okviru američkog programa “Opremi i obuči” 1996/97 su uskladišteni I čekaju temeljiti remont. Dodatni kapacitreti helikoptera uključuju jedan Mil Mi-34, koji više nije u upotrebi jedan Bell – 204B JetRanger III kojeg je MUP Federacije BiH nabavio u period 1999/2003. Do jučer je egzistirao i helikopterski servis RS-a koji je u svom sastavu inkorporirao jedan Leonardo AW109 Koala i jedan Bell 206B JetRanger III. MUP RS sa druge strane posjeduje tri veoma moderna ruska helikoptera Kazan “ANSAT” od čega je jedan helikopter opremljen medicinskim modulom i ima mogućnost transporta svih povrijeđenih ili bolesnih lica, odnosno lica u nepristupačnim područjima kojima je to potrebno ili iz drugih bolnica gdje su potrebne hitne intervencije. S obzirom da je Helikopterska jedinica u sastavu Specijalne antiterorističke jedinice, ispada da je SAJ RS jedna od najoperativnihih jedinica u regionu, jer je jedinici je ovim putem omogućeno da interveniše u kratko vrijeme u bilo kojem dijelu BiH gdje se ukaže potreba da se pomogne građanima, spriječi eskalacija ili narušavanje javnog reda i mira ili eventualno spriječi teroristički akt. Treba naglasti da su helikopteri „Ansat“ multifunkcionalne letjelice sa dva motora ruske proizvodnje, dok su svi ostali helikopteri u sastavu OS BiH i MUP-a Federacije BiH jednomotorne mašine uključujući i nove AW-119 Kx. Ovaj helikopter je napravljen po najvišim standardima civilnog zrakoplovstva, a sa dodavanjem posebne opreme može se koristiti i kao laki jurišni i izviđački helikopter. Njegova nosivost je jedna tona, bez obzira da li je unutrašnji ili vanjski teret. Helikopter takođe posjeduje bočnu dizalicu za spašavanje ili izvlačenje povrijeđenih, sa 275 kg nosivosti i sedam putničkih sjedišta. Helikopter razvija brzinu do 275 KM/H, a dolet je 500 km. Mnoge od ovih pomenutih platformi koriste se za medicinsku evakuaciju, gašenje požara ili druge civilne svrhe. Ova najavljena akvizicija lakih jednomotornih helikoptera AW-119 za potrebe OS BiH također treba da slijedi šire planove Bosne i Hercegovine za modernizaciju njenih odbrambenih sposobnosti koje treba da uključuje i nabavku srednjih dvomotornih transportnih helikoptera, te avijacije fiksnih krila. Nabavkom helikoptera AW119Kx s opsežnim paketima obuke i podrške u okviru FMS-a, Bosna i Hercegovina ima za cilj unaprijediti svoje ciljeve modernizacije odbrane, poboljšati interoperabilnost s NATO-om i poboljšati svoju sposobnost ispunjavanja vojnih i misija civilne zaštite. Predloženi sporazum, nakon što bude finaliziran, doprinio bi izgradnji sposobnijih i samoodrživijih rotacijskih snaga unutar Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Helikopteri AW-119 će podržati sposobnost Bosne i Hercegovine da odgovori na trenutne i buduće prijetnje poboljšanjem interoperabilnosti s NATO-om i regionalnim partnerima. Platforme AW119Kx su također namijenjene poboljšanju kapaciteta Oružanih snaga Bosne i Hercegovine (OSBIH) za djelovanje u planinskim i nepristupačnim terenima i povećanju spremnosti u humanitarnim misijama kao što su pomoć u katastrofama, potraga i spašavanje i
GEOPOL: Važno je da bošnjački politički predstavnici pošalju poruku podrške Bošnjacima Sandžaka
U gotovo svim većim geopolitičkim potresima uključujući Berlinski kongres, Prvi svjetski rat, te period agresije na Bosnu i Hercegovinu, Sandžak je bio geopolitički vezan za Bosnu i Hercegovinu, što je slučaj i danas. Bošnjaci predstavljaju većinski dio stanovništva u Sandžaku, te shodno tome Sarajevo kao politički, društveni i kulturni centar Bošnjaka, mora biti zainteresiran za događaje na ovom području. Prema posljednjem Popisu stanovništva u Srbiji živi 153.801 Bošnjaka, od čega većina upravo u Sandžaku. Prtpostavlja se da je taj broj čak i veći, a shodno migracionim kretanjima, te populacijskom rastu najvećeg sandžakog grada Novog Pazara. Još od tragedije u Novom Sadu, protesti širom Srbije ukazuju na nezadovoljstvo građana aktuelnim društveno-političkim stanjem u Srbiji, te vladajućom elitom koju predvodi Aleksandar Vučić i njegova stranka SNS. U aktuelnom trenutku, studentski protesti u Srbiji se lome preko leđa Bošnjaka u Sandžaku, čemu smo svjedočili prethodnih dana na ulicama u Novom Pazaru, kada su policijske strukture pod komandom vladajućeg SNS-a, upotrijebili silu protiv svojih sugrađana Bošnjaka. Vladajuća elita u Srbiji svojim dobro uigranim metodama od protesta u Novom Pazaru pokušava napraviti nacionalno pitanje s ciljem podizanja međunacionalnih tenzija i netrpeljivostima prema Bošnjacima, a koje prethodno sami izazivaju slanjem stranačkih batinaša, onih ljudi sa čarapama na glavi koji su prethodno nasilno izbacili studente sa Univerziteta u Novom Pazaru. Danas svi vladini mediji i predstavnici vlasti na sav glas bruje kako je nasilnim protestima u Novom Pazaru ugrožena Srbija, a vladajući režim je tu da brani Srbiju. A šta ćemo sa stranačkim batinašima, ko njih šalje da matretira bošnjačku djecu u Sandžaku? Kome su oni odgovorni i da li zakon važi i za njim? Puno je pitanja bez odgovora koji jasno i nedvosmisleno diskredituju vlast u Srbiji. Uzimajući u obzir da u Sandžaku živi preko 150. 000 Bošnjaka, koji su porodično, poslovno, prijateljski, ali i politički vezani sa Bosnom i Hercegovinom, nužno je u ovom trenutku zainteresirati bosanskohercegovačku javnost sa problemima koji kontinuirano opterećuju Sandžak i Bošnjake. Bošnjački politički predstavnici i njihove političke organizacije sa sjedištem u glavnom gradu Bosne i Hercegovine Sarajevu, moraju konačno aktivnije voditi brigu o svojim sunarodnjacima u Sandžaku, te se jasno deklarirati sa porukama istinske podrške usmjerene prema Bošnjacima. Važno je da bošnjački politički predstavnici pošalju poruku Bošnjacima Sandžaka da u ovim turbulentnim trenucima nisu sami, posebno ako uzmemo u obzir događaje iz bliske historije kada je režim Slobodana Miloševića devedesetih godina prošlog stoljeća vršio torture i političke progone nada sandžačkim Bošnjacima.
Diversifikacija vanjske politike Bosne i Hercegovine i prilagođavanje novim geopolitičkim okolnostima
Profesor geopolitike Klaus Dodds, u uvodnim razmatranjima svoje autorske knjige “Geopolitika”, navodi kako je “pametno biti geopolitičan”, pravdajući ovu tezu vlastitim zapažanjem da je geopolitika dio naše svakodnevnice. Bosanskohercegovački autori, poput Kasima Suljevića i Nerzuka Ćurka, u svojim djelima koja se bave geopolitikom Bosne i Hercegovine konstatiraju da se u bosanskohercegovačkoj tradiciji nije dovoljno promišljalo geopolitički te da je Bosna i Hercegovina bila geopolitički objekat, a ne subjekat. Uzimajući u obzir aktuelne tektonske promjene na svjetskoj geopolitičkoj šahovskoj ploči, nužno je ponašati se i promišljati u skladu s aktuelnim okolnostima te odstupiti od izgrađenih zabluda u kontekstu nepromjenjivosti pozicije Bosne i Hercegovine. Događaji koji su se u posljednjih nekoliko godina dogodili pred našim očima, počevši od ruske invazije na Ukrajinu, promptne i učinkovite vojne akcije Azerbejdžana u Nagorno-Karabahu, sloma režima Bašara el-Asada u Siriji i nove političke realnosti u ovoj državi, genocida koji Izrael provodi nad Palestincima i posljednjeg napada Izraela na Iran, ukazuju nam da je tačna teza koja se često spominje u javnosti kako su međunarodni odnosi dinamični, promjenjivi te kako u aktuelnoj realnosti koju konzumiramo niko više nikome ne može ništa garantovati! Decenijski rivali u trenu postaju saveznici, a dosadašnji saveznici zahladnjuju svoje odnose i mijenjaju paradigme vanjskopolitičkog djelovanja, postaju sastavne norme prema kojima funkcionišu moderni međunarodni odnosi. Tvrdih savezništava i suparništava gotovo da nema, a multipolarnost se nameće kao nova paradigma, takozvanog, predstojećeg novog poretka. U ovakvim okolnostima, u kojima je važno obratiti pažnju na sve segmente koji mogu biti važni u kontekstu funkcioniranja vlastite države na vanjskopolitičkom planu, potrebno je odstupiti od ustaljenih matrica djelovanja, koje postaju irelavantne u navedenim okolnostima. Bosna i Hercegovina je u prošlosti definisala svoje vanjskopolitičke prioritete koji se ogledaju u tome da teži pristupanju EU i NATO savezu. Bosna i Hercegovina, uz sve mane potonjih internacionalnih saveza, nema alternativu! Ustvari, možemo reći da je ima, živimo je trenutno i ne možemo reći da smo zadovoljni aktuelnom društveno-političkom paradigmom koju konzumiramo. Kada Zbignjev Bžežinski, u svojoj poznatoj knjizi “Velika šahovska tabla”, tematizira geopolitičke igrače i geopolitičke stožere, on navodi kako geopolitički stožeri svoju listu mogu proširiti i nadopuniti te da se većinom tu radi o državama koje su bitne geopolitičkim igračima. Države za koje smatra da su geopolitički stožeri su, između ostalog, Turska i Iran, a shodno ovakvim predodžbama, jasno je da Bosna i Hercegovina nije na ovom nivou, ali sasvim sigurno nije ni zanemariva, kako često znamo potcijeniti sami sebe. Država Bosna i Hercegovina, kako bi opstala u modernoj paradigmi prema kojoj funkcionišu međunarodni odnosi, mora osluškivati i pratiti procese te shodno njima reagirati i tražiti vlastitu priliku. Ukoliko posmatramo posljednje velike događaje, jasno je kako međunarodni odnosi nisu statična kategorija te se u skladu s tim moramo i ponašati. Garancije su irelevantne, a traženje sažaljenja i zaštite djeluju autodestruktivno. Onaj ko pokaže jasan stav te odlučnost da sam sebe odbrani u kritičknom trenutku, zaslužit će poštovanje čak i neprijatelja! Nesigurne reakcije i vječito traženje sažaljenja, u ovakvom svjetu, ne mogu donijeti ništa dobro! Moramo njegovati kulturu pamćenja i podsjećati na genocid i zločine koje su počinjeni nad Bošnjacima, ali je pogubno istrajvati na narativu žrtve koja djeluje nemoćno pred potencijalnim neprijateljima! Odlučan stav te izgradnja jakih veza na relevantnim adresama u svijetu je modul prema kojem se mora djelovati. Ukoliko se pred prijateljima pokaže odlučnost da se možemo brinuti o sebi i da nećemo pokleknuti u presudnim trenucima, bit ćemo relevantniji i sagovornici će nas shvatiti ozbiljno. Diversifakcija vanjske politike bi se morala uraditi pametno, u skladu sa stanjem na geopolitičkoj sceni. Bosna i Hercegovina nema luksuz da se oslanja na jednog ili nekoliko vanjskih aktera, već, uslijed aktuelnog trenutka, treba procijeniti kome je potrebno posvetiti pažnju i s kim unaprijediti odnose. Politička klima se mijenja, vlade nisu stabilne, što treba imati na umu, jer smo u prošlosti činili greške u kontekstu saradnje samo s jednom stranom unutar neke države, a kada dođe do promjene vlasti, lahko se mijenjao i odnos prema Bosni i Hercegovini. Geopolitičke okolnosti ukazuju i na to da se mora djelovati proaktivno, a ne reaktivno, posebno u slučaju Bosne i Hercegovina koja je kontinuirano izložena rigidnim vanjskim utjecajima susjednih politika. Regionalna saradnja za Bosnu i Hercegovinu treba da bude u vrhu prioriteta, ali na fer osnovi i bez skrivenih pretenzija, kao što je to jasno u slučaju države Srbije koja sebe vidi kao hegemona na Zapadnom Balkanu. S Hrvatskom je situacija jasna i ključ u dobrim odnosima jeste u odustajanju Hrvatske od želje za tutorstvom nad entitetom Federacija BiH. Kao i u slučaju Srbije, ruka za saradnju treba biti otvorena, ali uz poštovanje državnosti i nezavisnosti Bosne i Hercegovine u svakom segmentu. Srbija i Hrvatska će biti zainteresovane za Bosnu i Hercegovinu kao ravnopravnog partnera ukoliko se jasno i odlučno odgovori iz političkog Sarajeva na njihove rigidne politike, do tada će stanje ostati postojeće! S drugim akterima u regionu ne postoje prepreke u kontekstu jačanja odnosa te se nameće prirodan ekonomko-politički savez između Crne Gore, Albanije, Sjeverne Makedonije, Kosova i Bosne i Hercegovine. Bitno je napraviti iskorak koji će značiti promjenu i proširenje vanjkopolitičke domene, koja će imati više fokusa, s pretpostavkom plodonosnijeg rezultata, jer “gađati” samo jednu metu u ovakvoj konstelaciji geopolitičkih odnosa neće polučiti pozitivnom ishodu. Analiza je izvorno objavljena na portalu Preporod.info
Rekonceptualizacija energetske sigurnosti Bosne i Hercegovine u geopolitičkoj stvarnosti
O čemu pričamo? Kada raspravljamo o energetskoj sigurnosti, često ukazujemo na postojanje težnje ka određivanju ključa funkcionisanja međunarodnih odnosa, što u vremenima u kojima živimo postavlja snažne dokaze koji potvrđuju „pravilo“. Svjedočanstva u velikim promjenama, koje nisu bile, a zaokružuju, barem djelomično, razočarenja po demokratije (Democracy Index, 2024), vojnu invaziju i agresiju Rusije na Ukrajinu, novi val sukoba u različitim regionalnim kompleksima, globalni talas vještačke inteligencije, historijski dogovor postignut kako bismo se “odmakli od fosilnih goriva” i weaponizaciju (Galeotti, 2013) svega. Energetska sigurnost dolazi na velika vrata, noseći dugoročne izazove koji su dodatno pogoršani globalnim geopolitičkim previranjima. Rat u Ukrajini od 2022. godine djelovao je kao multiplikator prijetnji i otvorio karte na stolu, dodatno destabilizirao već ranjive sisteme, naročito u Evropi i susjednim regijama. Energetska, ekološka i prehrambena sigurnost, kao netradicionalni sigurnosni izazovi direktno utječu na ljudsku sigurnost i razvoj, a njihovo ignoriranje sve lakše prerasta u prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Nezavisno o kojem nivou analize je riječ, od značaja je osvijestiti da se energetska sigurnost smatra ključnim dijelom nacionalne i evropske sigurnosti, čiji je sastavni dio i Bosna i Hercegovina. Šarolika alineja savremenih različitih neizvjesnosti izaziva anksioznost širom planete i djeluje da je evropska politika u centru ove drame, gdje se s ponovnim izborom predsjednika Donalda Trumpa, javljaju mnogostruke strepnje o rekalibraciji odnosa. Strateško pozicioniranje u savremenom međunarodnom okruženju nije tek paušalno, emocionalno ili trenutno opredjeljenje, već rezultat dugoročnog promišljanja i usklađivanja sa širim sigurnosno-geopolitičkim okolnostima. U tom smislu, energetski sektor postaje ključni pokazatelj stvarne vanjskopolitičke orijentacije jedne države. To se naročito vidi na primjeru redefinirane američke razvojne politike, gdje je, uprkos općem zaokretu i restrukturiranju aktivnosti USAID-a tokom Trumpove administracije, podrška energetskim projektima ostala izuzetno značajna. Ovaj kontinuitet nije slučajan i reflektira novu logiku američke pomoći, usmjerene na suzbijanje malignog utjecaja Kine i Rusije, jačanje energetske nezavisnosti i otpornosti partnerskih država, te poticanje regionalne integracije u okvirima transatlantskog prostora. USAID-ov opstanak i fokus upravo na ovom polju jasno ukazuje da energetika više nije samo tehničko i ekonomsko pitanje, već fundamentalno sigurnosno pitanje koje definira sposobnost zemlje da ostvari političku autonomiju i izbori se za relevantnost u širim strateškim kalkulacijama. Osjećaj anksioznosti unutar evropskog političkog prostora, posebno s obzirom na povratak izolacionističke administracije u Sjedinjenim Američkim Državama, Evropa ostaje „sama kod kuće“, u metaforičnom scenariju iz filma Sam u kući, dok se Balkan ponovo potvrđuje kao zona geopolitičkog presjecanja i konkurentskih utjecaja. Energetska mapa u regiji, kao i ostatku Evrope, značajno se i brzo mijenja zbog globalnih geopolitičkih previranja, energetske krize i imperativa dekarbonizacije, prije svega energetike, ali i drugih sektora. Niže cijene i povećana raznolikost ponude mogli bi smanjiti asimetričnu ovisnost koja kvari politiku balkanskih država od Rusije zbog uvoza energije (Shentov, Stefanov i Vladimirov, 2018). Siddi (2019) ipak objašnjava da je pitanje istočnog proširenja EU i energetska kriza krucijalno za donošenje energetske sigurnosti na nivo Evropske Unije, gdje je diverzifikacija centralno pitanje energetske nezavisnosti. Prema Kurtyka (2023) tri ključna elementa energetske politike moraju obuhvatiti energetsku sigurnost, klimatsku krizu i geopolitičke rizike. Energetska dinamika, puna povremenih turbulencija, i dalje ima značajan utjecaj na geopolitiku. Bosna i Hercegovina u srcu Evrope i na balkonu Evropske unije ostaje neuralgična tačka analize u sve izazovnijem evropskom teatru. Rat u Ukrajini kao prekretnica podstakao je duboke promjene u evropskom energetskom sistemu i potaknuo tranzicijske napore Zelenog dogovora za razvoj obnovljive energije, energije bez ugljika i poboljšanja energetske efikasnosti. Takav novoformirani evropski “mentalitet hitnosti” u pristupu energetskim i sigurnosnim izazovima razdvaja evropsku od evroazijske dogme i praktično, kako ističe Gerard Reid, autoritet u razumijevanju savremenih promjena u energetskim sistemima, zbog ubrzanog razvoja tehnologija, posebno umjetne inteligencije i digitalizacije, Evropa je u riziku da zaostane i time izgubi relevantnost na globalnoj sceni. Njen energetski sistem izložen je čestim cyber i fizičkim napadima, nestabilnostima opskrbe električnom energijom i gasom, te novim ovisnostima od kritičnih rijetkih minerala potrebnih za proklamovanu tranziciju. Kriza uzrokovana pandemijom, ratom u Ukrajini i energetskom krizom potaknula je inventivnost EU i veliku strategiju da napusti ovisnost o ruskom gasu, čime je postala otpornija u djelatnosti gasa, ali istovremeno se suočila sa novim problemima kao što su rastuće cijene energije i zabrinutost za zalihe gasa. Dinamičan evropsko-ruski odnos opisuju autori Kratochvíl i Tichý (2013) kroz tri etape, i to integraciju, liberalizaciju i diverzifikaciju. Kako je taj dugogodišnji proces zapravo izgledao možda ponajbolje opisuje litvanijski slučaj zatvaranja jedine nuklearke po zahtjevu EU koji je imao negativni utjecaj na nivo zavisnosti od ruske opskrbe (Mišik i Pracharova, 2016) sve do 2014. godine i izgradnje LNG terminala koji je omogućio natjecanje i smanjenje cijene gasa. Aktuelno njemačko reaktiviranje nuklearne energije pokazuje da ništa nije nemoguće, i da je i dalje sve u igri. Jasan znak historijske diverzifikacije pokazuje da se nekadašnje potrebe za ruskim gasom kroz gasovode danas namiruje uvozom LNG-a. Od početka evropskog projekta i stvaranja Zajednice za ugalj i čelik 1951. godine, kao i potpisivanja Euratomskog ugovora 1957. godine, energija je tada, kao i sada, vitalna za sigurnost i prosperitet Evrope. Evropska sposobnost da napreduje u sve konkurentnijem i destabilizovanom svijetu je u igri. Na nivou analize bosanskohercegovačkih uslova, politizacija Južne interkonekcije i spajanja na Jonsko-jadranski gasovod upućuje na vanjsku destabilizaciju (Higgins, 2024) i nedostatak energetske politike koja razumije geopolitičke megatrendove jer geopolitika aktivno preoblikuje energetske tokove, posebno u svjetlu rata u Ukrajini i sankcija. Nadalje, trgovina sirovom naftom i derivatima morskim putem je značajno pogođena, a strateška konkurentnost naftovoda sada zavisi od više faktora poput sigurnosti rute snabdijevanja, načina transporta (tanker vs. naftovod), udaljenosti, kapaciteta, modernizacije, te troškova kupovine sirove nafte. Primjer Srbije to najbolje ilustruje gdje zemlja 90% svoje sirove nafte uvozi putem JANAF-a. Iako su američke sankcije na ovaj aranžman bile najavljene 27. februara, njihova primjena je već tri puta odgođena (trenutno do 27. juna). U takvom situaciji, planirana je izgradnja novog naftovoda Srbija – Mađarska, što otvara i pitanja o energetskoj zavisnosti i političkom pozicioniranju Srbije unutar šireg evropskog energetskog pejzaža. Energetska infrastruktura, time, postaje ne samo infrastruktura snabdijevanja, već i infrastruktura suvereniteta i političkog pozicioniranja. Stoga, krvotok energetske sigurnosti i prateću infrastrukturu moramo posmatrati kroz naučene lekcije koje su
Vojno-sigurnosna analiza eskalacije između Pakistana i Indije
Smrtonosni militantni napad u Pahalgamu, Kašmiru pod indijskom upravom, izazvao je oštru eskalaciju između Indije i Pakistana, pri čemu su obje strane razmjenjivale pucnjavu preko linije kontrole i narušavale diplomatske odnose. Sukob između Indije i Pakistana proizašao je iz podjele Britanske Indije 1947. godine. Podjela je uspostavila Pakistan s većinom muslimana i Indiju s većinom hinduista i pružila je različitim regijama Džamua i Kašmira priliku da odaberu kojoj zemlji će pristupiti. Maharadža (kašmirski monarh) je u početku tražio nezavisnost, jer je Kašmir vekovima bio zanemaren i potčinjen osvajanjem imperija. Međutim, na kraju je pristao da se pridruži Indiji u zamjenu za pomoć protiv invazije pakistanskih stočara, što je izazvalo Indo-pakistanski rat 1947-48. Sporazum iz Karačija iz 1949. godine privremeno je okončao nasilje u regiji Jammu-Kashmir uspostavljanjem linije prekida vatre koju su nadgledali članovi UN-ovog potkomiteta za primirje. Napetosti su tinjale sve dok okršaj između graničnih kontrola nije eskalirao do potpunog rata 1965. Godine 1971. Indija i Pakistan su vodili još jedan kratki rat oko Istočnog Pakistana, pri čemu su indijske snage pomogle Istočnom Pakistanu da stekne nezavisnost, što je rezultiralo uspostavljanjem današnjeg Bangladeša. Indija i Pakistan su pokušali da uvedu novu eru bilateralnih odnosa Sporazumom iz Simle iz 1972. godine, kojim je uspostavljena linija kontrole. Ova privremena vojna kontrolna linija podijelila je Kašmir na dvije administrativne regije. Međutim, 1974. sukob je dobio novu dimenziju uvođenjem nuklearnog oružja, podižući ulog svake konfrontacije. Te godine Indija je testirala svoje prvo nuklearno oružje, što je pokrenulo trku u nuklearnom naoružanju u kojoj će Pakistan dostići istu prekretnicu dvije decenije kasnije. Pakistan je 1989. iskoristio rastući pokret otpora u Kašmiru pod indijskom upravom kako bi potkopao indijsku kontrolu, ponovo podstakao tenzije i započelo decenijama zajedničkog nasilja. Uprkos ponovnom opredjeljenju za LOC 1999. godine, pakistanski vojnici su prešli LOC, što je izazvalo Kargil rat. Iako obje zemlje održavaju krhko primirje od 2003. godine, redovno razmjenjuju vatru preko sporne granice. Obje strane optužuju drugu za kršenje primirja i tvrde da pucaju kao odgovor na napade. 26. novembra 2008. godine, strahovi da će Indija i Pakistan ponovo krenuti u direktnu vojnu konfrontaciju porasli su nakon što su militanti započeli opsadu indijskog glavnog grada Mumbaija. Tokom tri dana ubijeno je 166 ljudi, uključujući 6 Amerikanaca. I Indija i Sjedinjene Države okrivile su pakistansku Lashkar-e-Taiba (LeT), militantnu grupu s navodnim vezama s pakistanskom obavještajnom službom Inter-Services Intelligence (ISI) – primarnom obavještajnom agencijom Pakistana – za izvršenje napada. Indijska vlada je sarađivala sa pakistanskom vladom kako bi počinioce privela pravdi, otvarajući put za poboljšanje odnosa. 2014. mnogi su se nadali da će Indija nastaviti značajne mirovne pregovore s Pakistanom nakon što je novoizabrani premijer Indije, Narendra Modi, pozvao pakistanskog premijera Nawaza Sharifa da prisustvuje njegovoj inauguraciji. Nakon kratkog perioda optimizma, odnosi su se pogoršali u augustu 2014. godine kada je Indija otkazala razgovore s pakistanskim ministrom vanjskih poslova nakon što se pakistanski visoki komesar u Indiji sastao s liderima kašmirskih separatista. Zamah ka značajnim razgovorima zaustavljen je u septembru 2016., kada su naoružani militanti napali udaljenu bazu indijske vojske u Uriju, ubivši osamnaest indijskih vojnika u najsmrtonosnijem napadu na indijske oružane snage u posljednjih nekoliko desetljeća. Indijski zvaničnici optužili su Jaish-e-Mohammad (JeM), drugu grupu koja ima navodne veze sa ISI, za izvođenje napada. Kao odgovor, indijska vojska je objavila da je izvela “hirurške napade” na terorističke kampove unutar Kašmira pod pakistanskom upravom. Nasuprot tome, pakistanska vojska je negirala da se takva operacija dogodila. Ovaj period je obilježen porastom graničnih okršaja koji su počeli krajem 2016. i nastavljeni u 2018., ubivši na desetine i raselivši hiljade civila s obje strane linije kontrole. Više od tri hiljade prekograničnih udara prijavljeno je u 2017. godini, dok je skoro hiljadu prijavljeno u prvoj polovini 2018. Militanti su u oktobru 2017. pokrenuli napade na indijski paravojni kamp u blizini Srinagara i, u februaru 2018., na bazu indijske vojske u regiji Jammu, u kojima je ubijeno pet vojnika i civil. Za to vrijeme nastavljene su i nasilne demonstracije i antiindijski protesti koji pozivaju na neovisni Kašmir. Preko tri stotine ljudi, uključujući civile, indijske snage sigurnosti i militante, ubijeno je u napadima i sukobima 2017. Nakon višemjesečnih indijskih vojnih operacija usmjerenih na kašmirske militante i demonstracije, Indija je u maju 2018. objavila da će poštovati primirje u Kašmiru tokom mjeseca Ramazana po prvi put u skoro dvije decenije; operacije su nastavljene u junu 2018. Kasnije u maju, Indija i Pakistan su se formalno dogovorili o prekidu vatre duž sporne granice sa Kašmirom, čime bi se obnovili uslovi njihovog sporazuma iz 2003. godine. U februaru 2019. u napadu na konvoj indijskih paravojnih snaga u Pulwami, Kašmiru pod indijskom upravom, ubijeno je najmanje četrdeset vojnika. Napad, koji je preuzela pakistanska militantna grupa JeM, bio je najsmrtonosniji u Kašmiru u tri decenije. Indija je uzvratila zračnim napadom na kampove za obuku terorista unutar pakistanske teritorije, nakon čega su uslijedili pakistanski zračni napadi na Kašmir pod indijskom upravom. Razmjena je eskalirala u zračni sukob, tokom kojeg je Pakistan oborio dva indijska vojna aviona i zarobio indijskog pilota; pilot je pušten dva dana kasnije. Ovaj kratkotrajni sukoba trebao je Indiji da bude upozorenje da su pakistanske oružane snage daleko od one dezorganizirane vojne formacije iz sedamdesetih I osamdesetih godina prošlog stoljeća. U avgustu 2019., nakon raspoređivanja desetina hiljada dodatnih vojnika i paravojnih snaga u regionu, indijska vlada je odlučila da opozove član 370 indijskog ustava. Promjena je uklonila poseban status Džamua i Kašmira, prisiljavajući Kašmire da se pridržavaju indijskog imovinskog i običajnog prava i efektivno umanjujući njihovu autonomiju. Ovaj potez ne samo da je razljutio Kašmirce, već je i u Pakistanu smatran “teškom nepravdom”. Uklanjanje člana 370 značilo je agresivniji pristup Modijeve vlade da integriše Kašmir u Indiju kroz doktrinu hinduističkog nacionalizma. Tokom 2024. godine, nasilje se nastavilo u Kašmiru kao odgovor na spomenute sve veće napore New Delhija da konsoliduje teritorijalnu kontrolu. Napadi su posebno bili usmjereni na indijske putnike i radnike u regiji. U junu 2024. militanti su otvorili vatru na autobus koji je prevozio hodočasnike koji su putovali do hinduističkog svetilišta u gradu Reasi. U napadu je poginulo
Indijsko-pakistanski sukob: Multidimenzionalna naučno-diplomatska analiza
1. UVODNE NAPOMENE Sukob između Indije i Pakistana predstavlja jedan od najdugotrajnijih i najkompleksnijih teritorijalno-političkih sporova u savremenoj međunarodnoj politici. Obje zemlje su nuklearne sile s izuzetno osjetljivim balansom moći, složenim identitetskim narativima, religijsko-političkom mobilizacijom i izraženim regionalnim ambicijama. Ova analiza ima za cilj pružiti sveobuhvatan pregled historijskog razvoja sukoba, objasniti njegovu savremenu dimenziju i ponuditi evaluaciju potencijalnih puteva razvoja događaja, uzimajući u obzir relevantne međunarodne aktere i sistemske posljedice. U savremenim međunarodnim odnosima, ovaj sukob se ističe kao paradigmatski primjer konflikta sa dubokim istorijskim, ideološkim i geostrateškim korijenima. On kombinuje elemente postkolonijalnog naslijeđa, nacionalnog identiteta, vjerske simbolike, kao i nuklearne strategije, što ga čini posebno osjetljivim u kontekstu globalne sigurnosti. 2. HISTORIJSKI KONTEKST I GENEZA SUKOBA Godine 1947. Britanska Indija je podijeljena na dvije nezavisne države: Uniju Indije i Dominion Pakistana. Ključna tačka spora postao je Kašmir, kneževina sa muslimanskom većinom, ali hinduističkim maharadžom, koji je odlučio pristupiti Indiji – što Pakistan nije prihvatio. Od tada su vođena četiri oružana sukoba (1947–48, 1965, 1971, 1999), dok su mirovni procesi ostali fragmentirani. Nuklearne probe 1998. godine dodatno su komplikovale regionalnu bezbjednost. Odluka maharadže Hari Singha da pristupi Indiji izazvala je snažnu reakciju stanovništva i političkog vrha Pakistana, što je rezultiralo oružanim sukobom i početkom višedecenijskog antagonizma. Sukobi koji su uslijedili nisu samo refleksija teritorijalnog neslaganja, već i suštinskog neslaganja oko vizije identiteta regiona, vjerskog pluralizma i suvereniteta. Pored formalnih vojnih sukoba, obje zemlje su tokom decenija vodile i propagandni, ekonomski i diplomatski rat, čime je konflikt poprimio multidimenzionalni karakter. 3. AKTUELNA ESKALACIJA: KRIZA IZ 2025. GODINE U aprilu 2025. godine, militantni napad u Kašmiru izazvao je ozbiljnu reakciju Indije, uključujući vojnu operaciju ‘Sindoor’. Pakistan je reagovao vojnom mobilizacijom i diplomatskom kampanjom. Međunarodna zajednica je pozvala na smirivanje tenzija. Specifičnost ove krize ogleda se u činjenici da je nastupila u periodu izrazite političke polarizacije unutar obje zemlje, uz porast uticaja radikalnih glasova i slabljenje kapaciteta za politički kompromis. U Indiji je nacionalistički narativ o ‘unutrašnjem neprijatelju’ postao instrument unutrašnje konsolidacije moći, dok je u Pakistanu vojska nastavila igrati ključnu ulogu u definisanju vanjskopolitičke strategije. Ovakva struktura odlučivanja značajno otežava uspostavljanje pouzdanih komunikacionih kanala u kriznim situacijama. 4. STRUKTURALNA ANALIZA SUKOBA Dugoročne nestabilnosti uključuju teritorijalni spor, religijsku instrumentalizaciju, neravnotežu konvencionalne moći i slabe regionalne mehanizme. Ulogu imaju i treći akteri poput Kine, SAD-a, Rusije i zaljevskih zemalja. U dodatku, prisustvo tzv. ‘proxy’ struktura – militantnih grupa koje djeluju s podrškom dijelova sigurnosnog aparata – predstavlja dodatni sloj kompleksnosti. Takvi akteri, koji operišu van okvira zvaničnih vojnih struktura, često sabotiraju diplomatske napore i služe kao instrumenti neregularnog pritiska. Takođe, društveno-kulturni aspekti – poput školskih kurikuluma koji perpetuiraju neprijateljske narative – učvršćuju međugeneracijsko nepovjerenje među stanovništvom. 5. MOGUĆI SCENARIJI RAZVOJA DOGAĐAJA U nastavku je tabelarni prikaz mogućih scenarija. Scenarij Opis Glavni akteri Vjerovatnoća Posljedice Ograničeni konvencionalni rat Sukobi duž Linije kontrole, zračni i artiljerijski udari, kopnena ofanziva ograničenog dometa Indijska vojska, Pakistanska vojska Srednja–visoka Veliki broj žrtava, raseljavanje civila, razaranje infrastrukture, regionalna destabilizacija Nuklearna eskalacija Upotreba taktičkog nuklearnog oružja u defanzivne svrhe, uz mogući odgovor Indije Pakistanski SNF, indijska SNF, UN Vijeće sigurnosti Niska, ali realna Milioni mrtvih, ekološki kolaps, nuklearna zima, raspad globalnog sistema sigurnosti Produžena asimetrična nestabilnost Talasi terorističkih napada, radikalizacija, represija manjina Neformalne militantne grupe, sigurnosne agencije Srednja Erozija demokratije, unutrašnji nemiri, dodatna militarizacija obje zemlje Deeskalacija uz posredovanje Privremeni prekid neprijateljstava uz posredovanje treće strane UN, Norveška, Turska, SAD, Kina Srednja Smanjenje tenzija, otvaranje diplomatskih kanala, humanitarna stabilizacija Inicijativa za dijalog o Kašmiru Pokretanje savjetodavnog tijela pod okriljem UN-a UN, lokalne zajednice, akademska zajednica Niska–srednja Proces izgradnje povjerenja, mogućnost autonomnih rješenja Regionalna ekonomska saradnja Obnavljanje projekata prekogranične trgovine i energetike Indija, Pakistan, Iran, Kina Niska Ekonomska stabilnost, političko zbližavanje, smanjenje konfliktnog potencijala 6. ZAKLJUČNE DIPLOMATSKE TEZE Indijsko-pakistanski sukob prevazilazi okvire bilateralnog nesporazuma i predstavlja ozbiljnu prijetnju regionalnoj i međunarodnoj bezbjednosti. Multilateralni napori, diplomatsko posredovanje, uključivanje civilnog društva i jačanje regionalnih mehanizama ključni su za smanjenje tenzija. Potrebno je promovirati kulturu dijaloga i izgradnje povjerenja, uz istovremenu borbu protiv ekstremizma i militarizacije politike. Dugoročna stabilnost regiona zahtijeva strateški zaokret u pristupu – od upravljanja krizom ka trajnom rješavanju uzroka konflikta. To podrazumijeva inkluziju lokalnih zajednica u mirovne procese, osnaživanje civilnog društva, uspostavljanje zajedničkih obrazovnih i kulturnih inicijativa te međunarodnu garanciju poštivanja ljudskih prava. Diplomatija ne smije biti reaktivna već anticipativna, temeljena na ranoj detekciji rizika i razvoju mehanizama izgradnje povjerenja, uključujući i vojno-tehničke protokole za hitnu komunikaciju. 7. TRENUTNA GEOPOLITIČKA KONSTELACIJA I STRATEŠKI KONTEKST U trenutnoj globalnoj geopolitičkoj arhitekturi, indijsko-pakistanski sukob zauzima centralno mjesto u azijskoj sigurnosnoj dinamici. Kriza iz 2025. godine odvija se paralelno sa drugim velikim kriznim žarištima poput rata u Ukrajini, tenzija oko Tajvana, te nestabilnosti na Bliskom istoku. Ova paralelnost opterećuje kapacitete velikih sila za upravljanje konfliktima, a istovremeno pojačava rizik od regionalnih ratova sa globalnim posljedicama. Indija je, s jedne strane, u procesu redefinisanja svoje spoljnopolitičke pozicije kao ključni partner Sjedinjenih Američkih Država u indo-pacifičkom okviru, dok istovremeno nastoji zadržati stratešku autonomiju u odnosima s Rusijom i Iranom. Ovaj balans omogućava Indiji širi manevarski prostor, ali i generiše nesigurnosti kod njenih susjeda. Povećano naoružavanje, naročito kroz nabavku francuskih Rafale borbenih aviona i razvoj hipersoničnih raketa, doprinosi strateškoj asimetriji u odnosu na Pakistan. Pakistan, s druge strane, ostaje u dubokoj ekonomskoj i institucionalnoj krizi, sa sve većom ovisnošću o Kini kroz projekt CPEC (China–Pakistan Economic Corridor). Iako Kina nominalno poziva na stabilnost, ona koristi Pakistan kao geopolitičku polugu prema Indiji. Smanjena finansijska podrška Zaljevskih zemalja, te opterećenost MMF-ovim uslovima, dodatno ograničavaju sposobnost Pakistana da vodi nezavisnu i stabilnu sigurnosnu politiku. U tom kontekstu, oslanjanje na neregularne oblike uticaja – uključujući podršku militantnim strukturama – ostaje aktivna komponenta njegovog pristupa. Rusija, zaokupljena ratom u Ukrajini i međunarodnim sankcijama, pokušava zadržati strateške odnose s obje zemlje, iako je tradicionalno bliža Indiji. Evropska unija, fokusirana na unutrašnje bezbjednosne izazove, energetske krize i migracione pritiske, ostaje marginalan faktor u južnoazijskoj bezbjednosnoj arhitekturi. Geopolitička raspodjela moći tako oblikuje konfliktne obrasce u Aziji. Sve veći antagonizam između SAD-a i Kine, fragmentacija međunarodnog poretka, slabljenje multilateralizma i porast autoritarnih režima – čine indijsko-pakistanski
GEOPOL: Institucije moraju pokazati da pojedinac nije iznad države, EUFOR može dati podršku državnim agencijama!
Bosna i Hercegovina je u najvećoj političkoj i sigurnosnoj krizi od Deytonskog sporazuma pa do danas. Proces koji je vođen pred Sudom Bosne i Hercegovine predsjedniku bh entiteta Rs Miloradu Dodiku završen je osuđujućom presudom. Presuda je iskorištena kao povod da bh. entitet Rs krene putem secesije i razbijanja Bosne i Hercegovine. Milorad Dodik je to najavljivao već duže vrijeme, samo što ga mnogi politički akteri u Bosni i Hercegovini nisu shvatali dovoljno ozbiljno. Domaće vlasti i institucije očekuju pomoć i podršku od međunarodnih organizacija, te geopolitičkih aktera. Prije nekoliko dana stigle su jasne poruke od ključnih aktera međunarodne zajednice. Nakon što su Turska i Iran iskazali svoj stav, došlo je i do reakcija zapadnih zemalja. Oglasio se prvo sekretar Sjedinjenih Američkih Država Marko Rubio, što je svakako najznačanija iskazana podrška državi Bosni i Hercegovini, a onda su se redale lančane reakcije. Domaće vlasti su dobile jasnu poruku i signale iz vana da konkretne poteze prema odmetnutom entitetskom rukovodstvu mora poduzeti vlast i institucije Bosne i Hercegovine. Istog je stava bio i generalni sekretar NATO saveza Mark Rutte, pri svojoj posjeti Sarajevu.. Država Bosna i Hercegovina je na velikom ispitu i raskrsnici. Milorad Dodik je pred zidom i sve raspoložive adute je bacio u napad. Shodno aktuelnoj situaciji, nameću se dva pitanja: Da li je entitet jači od države, te da li je pojedinac jači od države? Država Bosna i Hercegovina, da bi opstala, mora naći načina da se obračuna sa separatistima, u suprotnom to je kraj za državu! Sva međunarodna pomoć koja je jasno i nedvojbeno ukazana od relevantnih geopolitičkih aktera sa Istoka i Zapada, neće imati smisla ukoliko relevantne državne institucije Bosne i Hercegovine, propuste “poentirati”, te riješiti ovu situaciju na jedini adekvatan način koji se sam nameće, a to je hapšenje i uklanjanje iz političkog života! Uslijed novonastalih političkih turbulencija unutar Bosne i Hercegovine, koja je posljedica separatističkih intencija Milorada Dodika i ostatka političkog vodstva bh. entiteta Rs, postalo je jasno da hapšenje Milorada Dodika i saradnika, te njihovo ukalanjanje sa političke scene predstavlja izlaz iz najteže situacije nakon završetka agresije i rata protiv Bosne i Hercegovine! U slučaju privođenja po nalogu Tužilaštva Bosne i Hercegovine, stvari su kristalno jasne. Tu nema mjesta političkim konotacijama ovog slučaja. Dakle, svaka politizacija koja dolazi sa bilo koje strane je deplasirana! Radi se o privođenju ljudi koji su za sada osumnjičeni da su izvršili najteži oblik krivičnog djela – protiv integriteta Bosne i Hercrgovine. Napad na ustavni poredak čl. 156. i Ugrožavanje teritorijalne cjeline čl. 157. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine to mora dokazati u procesu koji će se voditi protiv osumnjičenih. Radi se o poštivanju ili nepoštivanju Zakona. Za nepoštivanje Zakona snose se posljedice. Svako opiranje hapšenju je novo krivično dijelo, a svako organizovano opiranje hapšenju je stjecaj u činjenju krivičnih dijela, odnosno organiziranje u izvršavanju krivičnog dijela, a može biti tretirano u skladu sa počinjenim djelima po klasifikaciji od oružane pobune, preko pripreme i naoružanja pobunjenika, pa do terorizma. To su činjenice i svako drugačije interpretiranje, koje potencira strana Dodikovih Srba je neutemeljena! Dakle, niko od građana koji poštuju zakon nije ugrožen u Bosni i Hercrgovini. Čak i oni koji su van zakona imaju sve pravne alate da dokažu svoju nevinost. Sve dok su u status osumnjičenih i optuženih u postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine. Što se tiče samog privođenja po pozivu Tužilaštva, ako se to ne desi zbog nepronalaženja lica na adresi, onda se raspiše potjernica za osumnjičenim licima i u to se uključuju sve policijske agencije u Bosni i Herceogovini koje mogu doći do podataka gdje se lica nalaze i u vezi s tim zatražiti pomoć međunarodnog faktora ili ako smatraju da bi sigurnost policajaca i građana mogla biti dovedena u pitanje. Asistencije vanjskog faktora domaćim sigurnosnim agencijama bile su primjenjene u više navrata od Daytonskog mirovnog sporazuma do danas. Možda i najeklatantniji primjer takve prakse viđen je tokom 2001. godine kada je lider pobunjenih bh. Hrvata Ante Jelavić, nastojao da organizira tzv. hrvatsku samoupravu u Bosni i Hercegovini. Konkretno u kontekstu EUFOR-a, bitno je pojasniti da njegov mandate proizilazi iz rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija (UN) ne obuhvata samo pasivno promatranje situacije, te da ima sve ingerencije da asistira državnim sigurnosnim agencijama kada to konstelacija odnosa zahtijeva! Institucije moraju pronaći način kako da privedu Dodika i saučesnike, jer od toga u velikoj mjeri zavisi budućnost državnog aparata Bosne i Hercegovine. U ovom trenutku jeftini međustranački populizam pada u drugi plan te je potrebno imati prodržavno orijentirano jedinstvo, koje će primijetiti i međunarodni faktor, koji se jasno opredijelio za Bosnu i Hercegovinu. Nadležne institucije moraju znati da su na najvažnijem ispitu koji će u velikoj mjeri odrediti put kojim će u budućnosti ići država Bosna i Hercegovina.
ANALIZA: Iliberalna mađarsko-srpska osovina: Orbanov model razgradnje evropskih vrijednosti
Nakon što je Viktor Orbán preuzeo vlast 2010. godine, Mađarska je prošla kroz proces sistematskog napuštanja liberalne demokratije i prelaska u “iliberalnu demokratiju”. Ovaj koncept, koji Orbán eksplicitno promoviše još od svog govora u Băile Tuşnad 2014. godine, postao je temelj i njegove vanjske politike. Sve izraženija izolacija Mađarske unutar Evropske unije (EU) zbog kršenja vladavine prava natjerala je Budimpeštu da traži nove saveznike — među državama Zapadnog Balkana. Srbija i Bosna i Hercegovina, kao zemlje u kompleksnom procesu evropskih integracija, postale su ključne tačke ovog interesa. Mađarska je postala ključni ekonomski partner Srbije, dok Vučić u Orbánu vidi saveznika u učvršćivanju vlasti. Njihova bliska politička i lična povezanost ogleda se u učestalim bilateralnim susretima, a krunisana je potpisivanjem Sporazuma o strateškom partnerstvu 2021. godine. Obojica su gradili politički kapital oslanjajući se na antiimigrantsku retoriku, pri čemu je Srbija prikazana kao „tampon zona“ za zaštitu EU granica, dok je Mađarska insistirala na strožim mjerama kontrole duž balkanske rute. Ova sigurnosna politika nije ostala samo na nivou populističkog diskursa – poslužila je kao osnova za trilateralni sporazum Srbije, Mađarske i Austrije o upravljanju migracijama, potpisan 2022. godine. Orbán kroz ovakvu saradnju jača poziciju Srbije kao pouzdanog partnera, predstavljajući Beograd kao faktor stabilnosti, dok istovremeno izbjegava suočavanje s demokratskim nazadovanjem u zemlji. Paralelno s političkom podrškom, Mađarska ulaže značajna sredstva u Srbiju, naročito u Vojvodinu. Samo 2020. godine najavljeno je ulaganje od 130 miliona eura, dok su mađarske firme 2021. dobile dodatnih 25 miliona eura subvencija za poslovanje u Srbiji. ključni segment saradnje je energetika, pri čemu Srbija igra važnu ulogu u mađarskoj strategiji diversifikacije energetskih ruta. Osnivanjem zajedničke kompanije SERBHUNGAS 2023. godine i najavom naftovoda Novi Sad-Mađarska, čiji se završetak planira do 2028., Mađarska dodatno učvršćuje svoj ekonomski utjecaj u Srbiji. Mađarska ulaganja u Srbiju nisu ograničena samo na infrastrukturu, već se protežu i na medijski sektor, gdje Budimpešta aktivno doprinosi jačanju prorežimskih narativa. Bliske veze Orbána s medijskim konglomeratima omogućavaju mu da u Srbiji stvori povoljno informativno okruženje koje odražava iliberalnu ideologiju. Oba lidera zagovaraju stav da je liberalna demokratija oslabljena i prevaziđena, dok suverenistički autoritarni model predstavlja budućnost istočne Evrope. Kroz narativ o očuvanju nacionalnog identiteta, zaštiti tradicionalnih vrijednosti i suprotstavljanju „dekadentnom“ Zapadu, Vučić i Orbán konsoliduju svoju političku moć. Njihovo partnerstvo ogleda se i kroz Vučićevo učešće na Budimpeštanskom demografskom samitu, platformi krajnje desnice, gdje ga Orbán promovira kao ključnog lidera Balkana. Dodatnu dimenziju ove saradnje pruža politički utjecaj koji je Orbán ostvario unutar EU. Pozicioniranjem Olivéra Várhelyija kao evropskog komesara za proširenje (2019–2024.), osigurao je da Srbija uživa povlašteni status u procesu integracija, uprkos ozbiljnim izvještajima o nazadovanju u vladavini prava i slobodi medija. Várhelyi je često optuživan za umanjivanje kritika prema Beogradu i tolerisanje autoritarnih poteza srpskog režima. Orbán ne ostaje pasivan u izbornim procesesima u Srbiji. Tokom kampanje 2022. godine, zajedno s Vučićem je prisustvovao otvaranju brze pruge Beograd–Novi Sad, čime je srpska vlast prikazala njegovu podršku kao dokaz međunarodne legitimnosti. Uoči izbora 2023., uputio je Vučiću otvoreno pismo podrške, a nakon glasanja među prvima mu je čestitao, ignorišući ozbiljne optužbe o izbornim nepravilnostima. Mađarska je postala ključni međunarodni sponzor Vučićevog režima, koristeći političke, ekonomske i medijske mehanizme za njegovo jačanje. No, ovaj savez prevazilazi bilateralnu korist – on je dio šire Orbánove strategije izgradnje iliberalne osovine unutar i izvan EU, pri čemu Srbija igra ulogu geopolitičkog mosta prema Zapadnom Balkanu. Za razliku od Srbije, gdje je Mađarska dugogodišnji ekonomski i politički partner, u slučaju Bosne i Hercegovine, Orbánova strategija fokusirana je isključivo na Republiku Srpsku (RS) i Milorada Dodika. Dok u Srbiji, Orbán aktivno pomaže Vučićevoj jačanju moći, u Bosni i Hercegovini pruža politički i finansijski kiseonik Miloradu Dodiku. Već nakon prvog susreta sa Dodikom 2019. godine, Orbán je jasno stavio do znanja da Mađarska RS smatra strateškim partnerom, zaobilazeći time institucije države Bosne i Hercegovine. Orbánova podrška Dodiku nije samo simbolična — ona je operativna i strateška. Kroz političke izjave, javne nastupe i direktne poruke Briselu, Orbán pozicionira Dodika kao legitimnog lidera Srba u Bosni i Hercegovini, čime dodatno produbljuje etničke podjele i narušava ionako krhku unutrašnju koheziju zemlje. Tokom kampanje za opće izbore 2022. godine, Orbán je direktno podržao Dodika, nazivajući RS “časnim susjedom”. Nakon Dodikove pobjede, Orbán je bio jedan od prvih lidera koji su mu uputili čestitke, potpuno ignorišući izvještaje o neregularnostima i političkim pritiscima. U januaru 2024., Orbán je u Banja Luci primio Orden Republike Srpske, najviše priznanje entiteta, koje je Dodik uručio upravo njemu kao znak zahvalnosti za konzistentnu podršku. Nakon što je Njemačka suspendovala razvojne projekte u RS-u zbog Dodikovih secesionističkih poteza, Mađarska je uskočila s ponudom 100 miliona eura direktne pomoći. Time je Budimpešta poslala jasnu poruku da će nadomjestiti zapadne sankcije, što Dodiku omogućava nastavak politike izazivanja i blokiranja državnih institucija Bosne i Hercegovine. Korištenjem evropske diplomatske infrastrukture, Orbánova administracija sistematski lobira za “pragmatičniji pristup” u Bosni i Hercegovini, što u prevodu znači tolerisanje Dodikove politike u zamjenu za stabilnost. Oliver Várhelyi, nekadašnji evropski komesar za proširenje i blizak saradnik Viktora Orbána, često je bio prozivan zbog ublažavanja kritika na račun vlasti u RS-u i pokušaje da umanji ozbiljnost izvještaja Evropske komisije o stanju demokratije i vladavine prava u Bosni i Hercegovini. Iako je u januaru 2022. godine kategorički negirao bilo kakvu podršku Dodikovim secesionističkim potezima, tvrdeći da su takve optužbe “laži i manipulacije”, njegove konkretne aktivnosti govore drugačije. Uprkos deklarativnoj podršci teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine, Várhelyi je više puta optužen da kroz izvještaje i javne nastupe minimizira ozbiljnost Dodikovih postupaka, posebno u vezi s odbacivanjem odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i negiranjem nadležnosti visokog predstavnika. Dok je Evropski parlament usvajao rezolucije koje su jasno osuđivale Dodikov separatizam, on je izbjegavao oštre osude, čak je i nastojao ublažiti službeni stav Evropske komisije. Ključni faktor u razumijevanju njegove politike jeste blizak odnos s Budimpeštom. Kao kandidat kojeg je predložila mađarska vlada, Várhelyi nije djelovao u potpunoj nezavisnosti, već je reflektovao političku liniju Orbánovog režima, koji otvoreno podržava Dodika. Ova veza objašnjava njegovu dvostruku strategiju – dok retorički zagovara evropski put Bosne i Hercegovine,
Geopolitička nadmetanja SAD i Evrope kroz prizmu diplomate Roberta Coopera
Robert Cooper je dugogodišnji britanski diplomata rođen 1947. godine. Tokom svoje izuzetno plodonosne karijere obnašao je značajn broj povjerljivih dužnosti po nalogu britanskih vlasti. Svojevremeno je bio blizak saradnik i savjetnik premijera Velike Britanije Tony Blaira, koji je u značajnoj mjeri uvažavao njegove vanjskopolitičke stavove. Također, Cooper je diplomatsko iskustvo stjecao obavljajući odgovorne poslove u Njemačkoj, Japanu, te Afganistanu. Osim diplomatskih misija u razlilčitim dijelovima svijeta, nastojao je da svoja saznanja dijeli sa akademskom i širom javnosti kao javno angažirani intelektualac. Naime, spoznaje stečene kroz povjerene misije koje mu je dodjeljivala Vlada Velike Britanije pretočio je u knjige i članke, među kojima se svakako izdvaja knjiga pod nazivom “The Breaking of Nations: Order and Chaos in the 21. Century”, objavljena 2003. godine u izdanju Atlantic Pressa. Nama dostupuno izdanje pod nazivom „Slom država: poredak i kaos u 21. stoljeću“ objavljeno je 2009. godine u Zagrebu. Riječ je o djelu koje tematizira političku scenu i međunarodne odnose tokom i nakon Hladnog rata, a koji je okončan 1989. godine. Knjiga se sastoji od tri dijela (poglavlja), koja sadrže određena podpoglavlja, a u cilju konciznijeg prezentiranja teme, te pogovora. Prvi dio pod nazivom „Stanje svijeta“ podijeljeno je na Uvod, Stari svjetski poredak, Novi svjetski poredak i Sigurnost u novom svijetu. Drugi dio „Uvijeti mira – Diplomatija 21, stoljeća“ sadrži uvod te pet manjih potpoglavalja koja su nazvana prva, druga, treća, četvra i peta maksima. Treći dio nosi naziv „Epilog – Evropa i Amerika“, dok posljednji tematski dio ove knjige nosi naziv „Pogovor – Pax Americana?“. Posljednje stranice knjige “Slom država: poredak i kaos u 21. stoljeću” nude Bilješke i podatke o autoru. Ovo djelo sasvim sigurno može poslužiti kao hronološki praktično napisani priručnik ključnih događaja koji su u velikoj mjeri oblikovali današnje međunarodne odnose na svjetskoj političkoj sceni, ali i kao mjesto uvida u vanjskopolitičke aspiracije nekada i sada. U predgovoru autor hronološi predstavlja neke od izuzetno važnih historijskih događaja koji se mogu smatrati prijelomnim u kontekstu promjene svjetskog poretka. Uz navođenje Stogodišnjeg, Tridesetogodišnjeg rata, te ratove iz prve polovine dvadesetog soljeća kao pogubne događaje za civilizaciju u različitim vremenskim okvirima, Cooper hrabro kreira tezu da će 21. stoljeće biti vjerovatno još i gore. Nudeći retrospektivu događaja koji su u manjoj ili većoj mjeri kreirali svjetski poredak, autor nas zapravo uvodi poglavlja ove knjige koja se bave različitim segmentima međunarodnih odnosa, te događajima koji su doprinijeli velikim promjenama. Hladni rat, godina 1989. kada se on okončava, te rezultati njegovog završetka su svojevrsna polazišta Coopera, te glavna koju nastoji prezenirati. Cooper smatra da je 1989. godina prijelomna, te da događaji u ovoj godini osim što okončavaju Hladni rat, doprinose završetaku ravnoteže u odnosima na tlu Evrope, te kreiraju novi poredak. U prvom poglavlju pod nazivom „Stari svjetski poredak“ ističe da je stari svjetski poredak podrazumijevao carstvo kao jedan centar moći, zadužen za očuvanje mira i poretka. U takvim odnosima Cooper naglašava pozivanje crkve na univerzalno pravo, te utemeljenje suverenosti. Prema autoru, evropsko predvođenje tadašnjeg svijeta proisteklo je iz jedinstvenog doprinosa Evrope koji naziva „mala država“. Funkcioniranje država opisuje kao natjecateljsko, a kao takvo u određenim slučajevima završavalo je ratnim ishodima s tragičnim posljedicama. Shodno tome javlja se potreba za ravnotežom, te obuzdavanjem ambicija određenih zemalja koje bi potencijalno mogle da ostvare dominaciju. Kao primjer Cooper navodi obuzdavanje njemačkih ambicija. On razlikuje ratove koji se vode zbog teritorije od onih koji se vode zbog određene ideje. Iako je Hladi rat sam po sebi bio izuzetno turbulentan i neizvjestan period, autor smatra kako je faktički njegovim završetom postignuta pobjeda demokratije. U poglavlju „Novi svjetski poredak“ tematizira se epilog završetka Hladnog rata, koji je u velikoj mjeri promijenio svjetsku političku scenu, te vanjskopolitičke ciljeve. Cooper smatra da je okončanjem Hladnog vrata ustvari završen poredak koji je bio ustaljen tri prethodna stoljeća, čime se odstupa od principa ravnoteže snaga i imperijalnih nastojanja. Nacionalnu državu posmatra kao sekularnu, što je razlika u odnosu na funkcioniranje carstva koje je bilo pod velikim utjecajem vjere. Sam čin nastajanja nacionale države u ovom poglavlju je opisan kao proces „nastao od materijala iz prošlosti“, gdje se misli na naslijeđe, jezik te kulturu. Period nakon Hladnog rata ima odlike začetka novog poretka u kojem je primjetno međusobno „miješanje“ država u unutrašnje poslove, što je tokom Hladnog rata, te ranije kroz historiju bilo gotovo nezamislivo. Ovakav način međunarodnih odnosa u kojem se ne pridaje tolika važnost državnim granicama kreiran je zahvaljujući formiranju različitih međunarodnih organizacija, u kojima primat imaju NATO i Evropska unija (na početku Evropska zajednica za ugalj i čelik). Fokus poglavlja odnosi se većinom upravo na pojašnjavanje vanjskih i unutrašnjih poslova zemlja, koji se u novom poretku na tlu Evrope veoma često prepliću. Imperijalni instikti kod evropskih zemalja prema Cooperu su mrtvi, navodeći primjer Francuske koja posjeduje nuklearno naoružanje, ali više nije zainteresirana za pokoravanje susjednih zemalja, što je bio slučaj u prošlosti. Ovdje se možemo složiti s autorom, uz opasku da zvanične politike evropskih zemalja ne zagovaraju imperijalizam, ali da kod određenih desno usmjerenih zvaničnika ponekad isplivaju na površinu neostvarene težnje iz prošlosti, kao što je to bio slučaj sa spornim navijačkim šalom istaknutim od strane mađarskog premijera Viktora Orbana tokom jedne od fudbalskih utakmica reprezentacije Mađarske, koji prikazuje kartu Velike Mađarske, a koja uključuje teritorije danas nezavisnih država Slovenije, Rumunije, Ukrajine, Slovačke, Austrije, Hrvatske i Srbije. Dvije ključne institucije nastale u periodu nakon Drugog svjetskog rata su NATO i Evropska unija, te autor s pravom potencira njihov značaj u kontekstu suzbijanja želje za ratom između evropskih zemalja, koje su često u prošlosti vodile razorne ratove. Zasluga briselskih institucija prema Cooperu jesu u tome što su omogućile „međunarodnu socijalizaciju“, što je izuzetno veliko dostignuće uzmemo li u obzir historijat međunorodnih odnosa na evropskom tlu. Smanjenje dominacije jedne u odnosu na drugu evropsku državu, kreiralo je put prema usklađivanju zajedničkih interesa uspostavljenih na otvorenosti i miješanju u stvari koje bi se nekada smatrale isključivo unutrašnjim. U ovom poglavlju autor nastoji detaljnije opisati i cjelokupnu ulogu Sjedinjenih Američkih Država na međunarodnoj sceni, koja je za razliku od članica Evropske unije više okrenuta sebi, što joj omogućava superiornost u odnosu
Travnik: Geopol predstavio naučno istraživanje
U organizaciji Centra za geopolitička istraživanja – Geopol i Bošnjačke zajednice kulture Travnik u ispunjenoj Gradskoj Biblioteci Travnik je održano predstavljanje istraživačkog projekta koji tematizira izučavanje bosanskog jezika i rad dopunskih škola na bosanskom jeziku u dijaspori. Višemjesečno istraživanje koje je podržano od strane Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica vodio je Admir Lisica, direktor Centra za geopolitička istraživanja – Geopol, dok su autori Dženan Kos i Amela Bajrić. U uvodnom dijelu, Lisica je pojasnio odnos između geopolitike i identiteta, te jezika kao njegovog sastavnog dijela. On je pojasnio određene veze između geopolitičkih procesa i izazova koji se nameću u kontekstu očuvanja bosanskog jezika u regionu i dijaspori, te istakao pozitivne prakse među bosanskohercegovačkom dijasporom u početka agresije na Bosnu i Hercegovinu do danas, a koje su rezultirale time da se bosanski jezik, historija Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, čuvaju danas uprkos izazovima od Velike Britanije do Australije. Kos i Bajrić su prezentirali rezultate istraživanja, te anketne rezultate koje su dobili nakon višemjesečnog rada na ovom projektu. Bajrić je navela određene pozitivne prakse, posebno u skandinavskim zemljama, u kojem se još od devedesetih godina nastoji čuvati bosanski jezik kroz organiziranje dopunskih škola. Ona je također navela kako postoje oscilacije od države do države, te od broja bošnjačke dijaspore, koji uvjetuje i organizaciju škola na ozbiljnom nivou. Kos je osim prezentiranih rezultata, predložio određene konkretne mjere do kojih su došli tokom istraživanja, a koje će u konačnici biti publikovane u vidu naučnog rada, te dokumenta koji će biti dostavljen Federalnom ministarstvu raseljenih osoba i izbjeglica, u kontekstu kreiranja budućih strategija koje bi trebale pomoći za unaprjeđenje očuvanja identiteta izvan Bosne i Hercegovine, a uslijed aktuelnih geopolitičkih izazova. Prisutnima se obratio i jedan od članova UO Geopola Mustafa Gradaščević koji je govorio o otežanim okolnostima sa kojima se suočavaju građani bošnjačke nacionalnosti u bosanskohercegovačkom entitetu Rs, u kontekstu nemogućnosti adekvatnog izučavanja bosanskog jezika i nacionalne historije. Na kraju, načelnik Općine Travnik, prof. Kenan Dautović, osvrnuo se na iznesena promišljanja promotora ovog interesantnog projekta, te potvrdio vezu između geopolitike i identiteta danas. Naveo je kako je potrebno podržavati naučnoistraživačke projekte koje doprinose afirmaciji i očuvanju identiteta, posebno u izazovnim vremenima koje trenutno živimo, te je pohvalio aktivnosti mladih pojedinaca uključenih u projekte Centra za geopolitička istraživanja – Geopol koji iz raznih uglova nastoje popularizirati ove veoma bitne teme.