Search
Close this search box.
Search
Close this search box.

ANALIZA IZBORA U RUSIJI: Zašto nas pobjeda Vladimira Putina nije iznenadila?

Na nedavno održanim predsjedničkim izborima u Ruskoj Federaciji, koji su se protezali od 15. do 17. marta, Vladimir Putin je prema podacima Centralne izborne komisije ostvario izniman rezultat osvajanjem oko 88% glasova, uz visoku izlaznost od 77,44%. Ovaj izborni trijumf oborio je rekorde u apsolutnom broju glasova te u razlici između pobjednika i drugoplasiranog kandidata. U 2018. godini razlika između Putina i Pavela Grudinina iznosila je 47 miliona glasova, dok je na nedavnim izborima ta razlika porasla na više od 55 miliona u korist Putina. Još značajnije je što je izlaznost na ovim izborima bila veća nego prije četiri godine, dosegnuvši 74,22% na dan zatvaranja birališta, što predstavlja značajan porast u odnosu na prethodni izborni ciklus. Važno je napomenuti da je rekordna izlaznost od preko 69% postavljena 2008. godine, prilikom izbora Dmitrija Medvedeva. Uz Putina, na ovim izborima kandidirali su se i Nikolaj Haritonov, Vladislav Davankov i Leonid Slucki, međutim svi su oni blisko povezani s politikom Kremlja. Iako su možda neki postavili pitanje da li je ovakav ishod bio očekivan, za mnoge analitičare i posmatrače geopolitičke scene to nije iznenađenje. Pobjeda Putina na izborima odražava duboko ukorijenjen fenomen koji demonstrira političku dominaciju koju Putin i njegova stranka imaju nad ruskom političkom scenom. Ovaj događaj je važan ne samo zbog unutrašnjih političkih promjena u Rusiji, već i zbog globalnih implikacija koje Putinova vlast ima na međunarodne odnose, sigurnost i geopolitičku dinamiku. Od samih početaka svog političkog puta, Vladimir Putin je ostavio dubok utisak na političku scenu Rusije. Njegova vlast, koja traje već pet mandata, a potencijalno može se produžiti sve do 2036. godine, daje mu iznimnu moć i utjecaj unutar države. Ovo produženje vladavine omogućeno je izmjenom zakona prije tri godine, kojom je Putinu omogućeno da se ponovno kandidira za predsjednika, dok su praktično poništeni njegovi dosadašnji predsjednički mandati. Rusija je geografski pozicionirana kao ključni most između Europe i Azije, što je čini strateški važnom u međunarodnim odnosima. Osim toga, bogata je prirodnim resursima poput nafte, plina i urana, što joj daje značajan utjecaj u globalnoj ekonomiji i energiji. Kao dugogodišnji lider Rusije, Putin je oblikovao političku scenu kako unutar svoje zemlje, tako i izvan njenih granica. Jedan od ključnih faktora Putinove popularnosti je uspjeh u održavanju stabilnosti ekonomije. Njegova politika fiskalne discipline, usmjerena na jačanje ruske ekonomije i potporu industriji, donijela je određene ekonomske dobitke, posebno među ruralnim stanovništvom i nižim slojevima društva. Iako su stručnjaci predviđali ekonomski kolaps nakon uvođenja zapadnih sankcija 2022. godine, recesija je bila manja od očekivane, a ekonomski rast se ubrzo nastavio, od preko 3% u 2023. godini i rekordno niska nezaposlenost do marta 2024. godine. Osim toga, Putinova politika je usmjerena na diverzifikaciju ekonomije, preusmjeravanjem izvoza na azijska tržišta te zamjenom proizvoda zapadnih kompanija. Ovaj osjećaj ekonomske stabilnosti i kontinuiteta ključan je adut za Putina. Kultura autoritarnog vođstva koju Putin njeguje tokom svog dugogodišnjeg mandata pokazala se ključnom u održavanju određenog stepena popularnosti među ruskim građanima. Vanjskopolitički faktori dodatno su pridonijeli podršci Putinu. Njegova vojna akcija u Ukrajini, iako kontroverzna na međunarodnom nivou, unutar Rusije je prihvaćena kao dokaz snage i odlučnosti u zaštiti ruskih interesa i nacionalnih granica. Putinova čvrsta pozicija prema zapadnim silama, uz agresivnu retoriku na međunarodnoj pozornici, često nailazi na odobravanje djelom ruske javnosti koja se protivi utjecaju Zapada. Izbori su održani u pozadini ruske invazije na Ukrajinu. U septembru su istraživači javnog mnijenja Levada centar proveli istraživanje stavova Rusije prema ratu u Ukrajini. Na pitanje podržavaju li akcije ruske vojske u Ukrajini, 73% ispitanika je reklo “da” ili “definitivno da”. Kasnije je taj broj bio 68%. Neki bi mogli biti skeptični prema anketama koje dolaze iz Rusije, ali treba napomenuti da su ove brojke iz organizacije koju je ruska vlada smatrala “stranim agentom”. Nije važno ko provodi anketu – podaci sugerišu da većina Rusa podržava ratne napore. S druge strane, licemjerje zapadnih sila ide na ruku ruskoj vladi. Nedavna potpora Sjedinjenih Američkih Država izraelskom ratu u Gazi ističe dvostruke standarde Zapada, potičući narativ ruske vlade o licemjerju i dvostrukim mjerilima. Dok su zapadni predstavnici brzo osudili ruske napade na civile, osude izraelskih postupaka bile su prigušene ili čak nepostojeće. Pokušaji Zapada da ekonomski i kulturno izolira Rusiju samo su olakšali ruskoj vladi prodaju narativa o namjerama Zapada da otkazuje Rusiju. Usporedba rezultata ovih izbora s prethodnim pokazuje kontinuitet Putinove vlasti i dominacije njegove stranke. Iako su postojali izvještaji o nepravilnostima i ograničenjima političke konkurencije, što je dovelo do kritika protivničkih stranaka i međunarodnih posmatrača, rezultati izbora nisu iznenadili mnoge. U novembru 2023. godine, Putin je odobrio izmjene i dopune zakona o predsjedničkim izborima koje su značajno ograničile rad medija tokom izbornog procesa. Prema tim izmjenama, samo novinari službeno zaposleni u uredima registriranih medija imaju pravo prisustvovati sjednicama izbornih povjerenstava. Dodatno, fotografiranje i snimanje videa na biračkim mjestima dopušteno je samo osobama koje “imaju pravo prema zakonodavstvu Ruske Federacije”, uz poštovanje tajnosti glasovanja i zaštite ličnih podataka. Centralna izborna komisija također je dobila ovlasti da mijenja postupak održavanja izbora na područjima u kojima su proglašena vanredna stanja. Dana 8. decembra 2023., CIK odlučio je održati predsjedničke izbore u trodnevnom formatu od 15. do 17. mart 2024. godine, radi različitih vremenskih zona. “Glasanje tokom tri dana već postaje tradicionalno za naš izborni sistem. Tokom vremena, ovaj format je postao omiljen većini birača. To potvrđuju sociološka istraživanja: prema podacima VCIOM-a, a glasanje tokom tri dana priznalo je 74% Rusa”, izjavila je predsjednica CIK-a Ella Pamfilova. Iako je očekivano da će izbori biti obilježeni brojnim falsifikacijama i visokim stepenom kontrole od strane države, društvo više nije zainteresovano za paralelno brojanje glasova ili sami rezultat. Ali čak i u ovom kontekstu, biračima ostaje mogućnost da pokažu da protiv glasaju živi ljudi, podsjeća politologkinja Ekatarina Šulman: “Ovo je igra ne za rezultat, ovo je igra za utisak. Jedna fotografija (iz redova ispred biračkih mjesta) teži više nego svi brojevi koje će pokazati.” Unutar Rusije, reakcije na izborne rezultate bile su mješovite. Dok su Putinove pristaše slavili njegovu pobjedu kao trijumf stabilnosti i kontinuiteta, opozicija je izrazila razočaranje zbog nedostatka prave političke konkurencije i

Odnosi Bosne i Hercegovine i Kosova: Kako dalje?

Kosovo je 17. februara 2008. godine proglasilo nezavisnost, čime se i zvanično odvojilo od Srbije. Nezavisnost Kosova su podržale i Sjedinjene Američke Države (SAD) bez čije pomoći i odobrenja ne bi uspjeli u svom naumu odvajanja od Srbije. Tome svjedoče imena pojedinih ulica i trgova u Prištini koji su nazvani po zvaničnicima SAD koji su pomogli da Kosovo stekne nezavisnost. Također, u jednom dijelu Prištine, koji se zove Dardania, nalaze se i statue američkih zvaničnika poput Madelaine Albright, Bob Doyle i Bill Clinton. Time su kosovski zvaničnici i građani izrazili zahvalnost američkim saveznicima za podršku i pomoć prilikom stjecanja nezavisnosti. Kosovo kao nezvavisnu državu je priznalo 99 država članica UN dok njih 79 to nije učinilo. Pet članica EU nije priznalo Kosovo: Španija, Grčka, Kipar, Rumunija i Slovačka. Međutim, u Grčkoj i Srbiji, državama koje nisu priznale kosovsku nezavisnost, postoje uredi za vezu koji djeluju kao neka vrsta diplomatskog predstavništva. Njihov zadatak je da pomognu građanima Kosova u slučaju potrebe u navedenim državama. Jedina država na Zapadnom Balkanu koja nije priznala Kosovo je Bosna i Hercegovina (BiH). Iako nije došlo do priznanaja Kosova od strane institucija BiH, građani Kosova uz uredno izdatu vizu mogu posjetiti BiH. Isti slučaj je i sa građanima BiH koji posjećuju Kosovo. Izazovi politčkih odnosa BiH kao i Kosovo teži ka članstvu u EU. Na putu ispunjavanja uvjeta za članstvo u EU mora se uspostaviti između ostalog i funkcionalna regionalna saradnja. To je jedan od preduslova koji EU stavlja pred aspirante za njeno članstvo. Da bi imali uspješniju regionalnu saradnju prilikom ispunjavanja uvjeta za članstvo u EU, Njemačka je 2014. godine pokrenula inicijativu Berlinski proces. Članica Berlinskog procesa postala je i država Kosovo koja redovno prirsustvuje sastancima. Tako su države Zapadnog Balkana 3. novembra 2022. potpisale tri sporazuma o mobilizaciji čime se omogućava putovanje regionom sa ličnom kartom, te priznanje sporazumom navedenih akademskih zvanja i profesija. Iako je potpisnica ovih sporazuma, BiH do dan-danas nije ratificirala potpisane sporazume. Time su građani onemogućeni da koriste benefite koje su im ovi sporazumi omogućili. Potpisnik ovih sporazuma u ime BiH je bio tadašnji predsjedavajući Vijeća Ministara Zoran Tegeltija, iz Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD). Bitno je napomenuti, da je Vlada Kosova prošle godine odobrila sporazume za putovanje sa ličnim kartama sa BiH. Jedini krivac za neratificiranje ovih sporazuma je Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske (RS) i predsjednik SNSD. Pored njega odgovornost snose i svi članovi parlamenta iz SNSD ali i opozicioni članovi iz RS koji se protive ratificiranju sporazuma. Pored protivljenja ratifikaciji ovih sporazuma, Dodik se protivio otvaranju i Ureda za vezu koji bi pomogao Kosovarima kada se nađu u BiH. Iako je Srbija otvorila isti ured na svojoj teritoriji, Dodik se protivi otvaranju istog ureda u BiH Time izvršava ono što bi inače predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, na neki način radio ali zbog svoje trenutne pozicije i interesa nije u stanju. Sa ovakvim postupanjem, Dodik je pokazao kako je srpski nacionalizam kočnica napretku regiona ka članstvu u EU. Saradnja ipak postoji S obzirom na nepriznavanje Kosova od strane BiH, institucionalna saradnja dvije države ne postoji. Međutim, saradnja između političkih subjekata iz obje države kao i posjete profesora, akademika, novinara ne izostaju. Premijer Kosova, Albin Kurti, se često sastaje sa političkim predstavnicima BiH. Među njima su parlamentarci Šemsudin Mehmedović, Sabina Čudić te članovi predsjedništva Denis Bećirović i Željko Komšić. Teme ovih sastanaka su bile regionalna saradnja te kako sprovesti potpisane sporazume o mobilnosti. Pored političke saradnje, postoji i ona nepolitička saradnja. Tako je Admir Lisica promovirao svoju knjigu „Bošnjaci pred izazovima globalnih političkih procesa“ u Prizrenu gdje je prisustvovao značajan broj posjetilaca. Delegacija  u sastavu prof. dr. Sedad Dedić, Nezim Halilović Muderris i Harun ef. Hodžić su učestvovali na manifestaciji Dan Bošnajaka. Tom prilikom su posjetili i mjesto gdje je živio ubijeni policajac Afrim Bunjaku izražavajući riječi sućuti porodici. Pored ovakvih vrsta saradnje, postoji i ona ekonomska saradnja. Iako BiH ne uvvozi mnogo sa Kosova, izvoz BiH na Kosovo je značajan. Tako je u 2018. i 2022. izvoz na Kosovo dosegao cifre preko 60 miliona eura za svaku od navedenih godina. Kako dalje? Sagledavajući realno situaciju, BiH ima interesa da ratificira potpisane sporazume iz 2022. Međutim, nacionalističko djelovanje Milorada Dodika sprečava dalje razvijanje bosansko-kosovskih odnosa. Jedini put ka razvijanju političkih odnosa je ratificiranje sporazuma i otvaranje kancelarije za vezu. Ovim bi se učinili prvi koraci koji bi bili značajni za ekonomiju BiH ali i za posjete članovima porodica koji žive u obje države. Također, ovo bi otvorilo i put ka uspostavljanju institucionalne saradnje među državama što bi omogućilo i razmjenu informacija pogotovo onih od sigurnosnog značaja. Sve dok ne dođe do promjene političkog momenata u BiH, dok srpski predstavnici ne pristanu na gore navedeno, potrebno je raditi kampanju kojom bi se zalagalo za uspostavljanje međuinstitucionalne saradnje dvije države. Kampanja bi morala da okupi nevladine organizacije ali i političare iz obje države. Kao sastavni dio te kampanje, nevladine organizacije bi pokrenule vlastitu medijsku platformu prezentirajući benefite saradnje između dvije države. Pored pokretanja medijske platforme, značajnu ulogu u ovoj kampanji bi odigrala i organizacija okruglih stolova, seminara, objavljivanje policy papera. Na taj način bi se ova tema više tretirala u medijima što može dovesti i do svojevrsnog pritiska na donosioce odluka. Iako politički odnosi BiH i Kosova ne postoje, razumijevanje političke zbilje u kojima se države nalaze i djeluju ne izostaje. Zvaničnici Kosova razumiju politički sistem u BiH te znaju ko je odgovoran za nepostojanje političkih odnosa dvije države. Sa druge strane, probosanske snage su svjesne čemu bi ova saradnja doprinijela i na taj način djeluju. Iako ne mogu putem zvaničnih institucija, probosnaske snage u insittucijama BiH čime sve što mogu kako bi politički odnosi BiH i Kosova zaživjeli.

Uvod u savremenu rusko-srpsku mitologiju

Srpski svet predstavlja svojevrsnu kopiju ideje Ruskog sveta koja je u javnosti prezentirana 2007. godine. U kontekstu pojašnjenja principa Ruskog sveta bitan je autorski tekst Igora Zevelava iz Centra za strateške i međunarodne studije iz Washingtona, koji ovu političku doktrine opisuje kao aspiraciju Rusije prema susjedima, tačnije onim državama u kojim živi bitnija ruska zajednica. Kreiran je narativ od strane Moskve da je ruska dijaspora segment ruskog sveta, te kao takav treba da slijedi upute zvanične Moskve u političkom djelovanju. Radi se o mitu koji se zalaže da se pod kontrolu Moskve vrate historijska područja za koje Rusija smatra da im pripadaju. Ovim konceptom Rusija pravda svoj odnos prema susjedima. Kada je riječ o relativno novom pojmu Srpskog sveta, uvod u proklamaciju ove velikosrpske hegemonističke ideje jeste donošenje povelje „O srpskom kulturnom prostoru“. Mit o „srpskom svetu“ se javlja prvi put u javnosti tokom 2020. godine kada ga proklamira visokopozicionirani srbijanski političar Aleksandar Vulin s ciljem „objedinjavanja svih Srba u jednu zajedničku državu“, a misleći na bosanskohercegovački entitet Rs, Crnu Goru, Kosovo i naravno Srbiju. Srpski intelektualci su se od 2020. godine do danas u više navrata oglašavali o mitu koji je ekvivalent velikosrpskoj ideji. Oni u tome ne smatraju ništa sporno, dok u regionu Zapadnog Balkana vlada nepovjerenje prema ovoj ideju, te se mit o jedinstvenom srpskom svetu odbacuje kao pozitivna stvar. Istaknuti srpski orijentalista Darko Atanasković tokom 2021. godine u tekstu „Smeju li Srbi da budu Srbi?“ relativizira mit o srpskom svetu, te kreira dodatni mit da bi se ideja srpskog sveta mogla provesti bez ispaljenog metka, jer kao takva ne predstavlja opasnost ni za koga. On kaže da je to sveobuhvatni, jezički prostor u kojem obitavaju Srbi – te se opravdava teorija o uvećanju države i kreiranju jače Srbije. Dodatni mit koji se veže za mit o nužnosti uspostavljanja „srpskog sveta“ u 21. stoljeću jeste onaj o „ugroženosti Srba“, jer su ranije imali „tragičnu sudbinu“. Negiraju se stvarne činjenice, a istrajava se na mitološkoj pretpostavci, koja treba da opravda velikosrpsku aspiraciju prema komšijskim državama na Zapadnom Balkanu. Ovakvi mitovi imaju za posljedicu izazivanje opće nesigurnosti ne samo na području Zapadnog Balkana, već i u ostatku Evrope. Stoga je nužno govoriti o ovoj pojavi, koju ne treba shvatiti bezazleno.

Kako su klimatske promjene i drugi ljudski faktori odigrale veliku ulogu u poplavama u Libiji

Izgradnja u plavnim područjima, loše održavanje brana i drugi lokalni faktori doveli su do toga, da se ekstremni vremenski uslovi pretvore u humanitarnu katastrofu.Uništavanje uzrokovano obilnim padavinama je bilo mnogo veće zbog faktora koji uključuju izgradnju u područjima sklonim poplavama, krčenje šuma i posljedice konflikta u Libiji, s toga može se reći da su klimatske promjene razlog nastanka oluje koja je opustošila libijski grad Derna, usmrtivši hiljade ljudi, te su je napravile do 50 puta vjerovatnijom.Projektiranje gotovo svih velikih svjetskih brana temeljilo se na hidrološkim podacima koji su često bili nedovoljni za početak i sigurno nisu uzimali u obzir klimatske promjene. Sada, ne samo da su ti podaci zastarjeli, već i ogromna varijabilnost koju su klimatske promjene unijele u količine padavina komplikuje svo planiranje brana.Učestalivanjem dugotrajnih suša i poplava bez presedana, klimatske promjene dovele su do smanjenja, pa čak i zaustavljanja proizvodnje hidroenergije nekih brana, dok su mnoge podvrgle poplavama većim nego što su bile dizajnirane da izdrže. Poplave za koje se pretpostavlja da se dešavaju jednom u 1.000 godina sada se mogu dogoditi jednom ili dvaput u deceniji⁠. Povrh svega, kako se klimatske promjene intenziviraju, to će generirati još veće oluje i poplave.Samim tim, oluja „Daniel“, koja je donijela smrtonosnu kišu, koja je stvorila visinu padavina od 910 mm (910 l/m2) na dijelove Grčke, Bugarske i Turske.Prethodnim studijama je dokazano da su klimatske promjene doveli do toga da će u narednom periodu biti 40% više količine padavina, tako da su oluje ovog intenziteta sada prilično uobičajene za ovu regiju i mogu se očekivati svakih 10 godina. Međutim, vremenski događaj u sjevernoj Libiji bio je mnogo izuzetniji i intezivniji, donoseći oluju intenziteta kakva bi se samo očekivala da će sjevernu Libiju pogoditi jednom u 300-600 godina. Količina padavina koja je zadesila sjevernu obalu Libije iznosila je oko 400 mm (400 l/m2) padavina na Dernu u samo 24 sata, dok prosječna količina padavina za mjesec septembar za ovu regiju iznosi samo 1,5 mm (1,5 l/m2), prema Nasa Earth Observatory.Primjerice radi, u cijeloj kalendarskoj 2022. godini ukupna količina padavina za grad Sarajevo je iznosila 671,20 mm, grad Tuzlu 719,50 mm i grad Zenicu 793,60 mm.Da se zaključiti da ova razorna katastrofa pokazuje kako se ekstremni vremenski događaji podstaknuti klimatskim promjenama kombinuju sa ljudskim faktorima kako bi se stvorio još veći uticaj, a to znači da je sve više ljudi, imovine i infrastrukture izloženo i ranjivo na rizik od poplava. Godinama su upozorenja da bi brane Derna mogle puknuti ostala bez pažnje Stručnjaci su dugo govorili da poplave predstavljaju značajnu opasnost za dvije brane koje su trebale zaštititi gotovo 90.000 ljudi na sjeveroistoku Libije.Više puta su puta pozivali na hitno održavanje dviju građevina, smještenih uzvodno od obalnog grada Derna. Ali vlade koje su se mijenjale nisu reagirale.Upozorenja su se obistinila u ranim jutarnjim satima 11. septembra, kada su se stanovnici Derne probudili uz glasne eksplozije prije nego što je poplavni talas stigao do grada Derna.Poplavni val se nažalost pokazao smrtonosnim za hiljade ljudi u samo nekoliko sekundi, rušeći i stambene zgrade i odnijevši mnogobrojne ceste i mostove. Informacija o broju poginulih je različit, libijski Crveni polumjesec rekao je da je najmanje 11.300 ljudi ubijeno, a dodatnih 10.000 se vodi kako nestalo.Predmetne Brane, Abu Mansour i Derna, izgradila je jugoslavenska građevinska tvrtka 1970-ih iznad Wadi Derna, koji dijeli grad Abu Mansour, 14 kilometara od grada, bila je visoka 74 metra i mogla je zadržati do 22,5 miliona metara kubnih vode. Brana Derna, poznata i kao Belad, mnogo je bliža gradu i mogla bi zadržati manju količinu vode, do 1,5 miliona metara kubnih vode.Obje brane su se vodile kao nasute brane i izgrađene su od gline, stijena i zemlje, te su trebale zaštititi grad od bujičnih poplava, koje nisu neuobičajene u ovom području. Voda prikupljena u akumulacijama korištena je za navodnjavanje usjeva za nizvodna područja, te nisu bile održavane mnogo godina, unatoč ponovljenim poplavama koje su pogodile grad u prošlosti. Brane su pretrpjele i veliku štetu u snažnoj oluji koja je pogodila regiju 1986. godine, a više od decenije kasnije u studiji koju je naručila libijska vlada otkrila je pukotine u tijelu brana.Također, izvještaj od strane revizorske agencije iz 2021. godine navodi da predmetne dvije brane nisu održavane unatoč izdvajanju više od 2 milona dolara za sanaciju istih 2012. i 2013. godine. Nikakvi radovi nisu obavljeni na tom području, a revizorska agencija okrivila je Ministarstvo rada i prirodnih resursa jer nije poništila postupak iako je dato kompaniji koja bi obavila posao. Tako, turska kompanija je sklopila je ugovor 2007. godine za održavanje dviju brana i izgradnju još jedne brane između njih, međutim to se nikad nije desilo. Poplave su sravnile Dernu i dužnosnici procjenjuju da je čak četvrtina grada nestala sa lica mjesta. Takvo razaranje je nastalo uslijed intenziteta oluje, ali i ranjivosti Libije. Infrastruktura zemlje pretrpjela je široko rasprostranjeno zanemarivanje od strane libijskih vlasti.Vjerovatno će se istraga katastrofe suočiti s ogromnim izazovima jer bi mogla doprijeti do najviših dužnosnika u zapadnoj i istočnoj Libiji. Već ove sedmice je naređeno pritvaranje osam sadašnjih i bivših dužnosnika dok se čeka istraga o urušavanju dviju brana od koje je nastao razorni poplavni val visine nekoliko metara koji je prošao kroz središte obalnog grada i ostavila hiljade mrtvih ljudi. Rastuća opasnost od izgradnje brana Rušenje dvije libijske brane ranije ovog mjeseca vjerovatno će najaviti mračnu novu eru brane, u kojoj se opadanje izgradnje brana ubrzava, a smrtonosni kvarovi u vidu pukotina na branama postaju sve češći.Industrija izgradnje brana je već u padu i mnogo prije katastrofe koja se dogodila u Derni. Vjeruje se da je vrijeme maksimalne ekspanzije izgradnje brane počela opadati najmanje prije deset-ak godina. Utvrđeno je da je globalna izgradnja velikih brana pala sa oko 1.500 godišnje u kasnim 1970-im na oko 50 godišnje u 2020-toj godini.I u Africi, kontinentu s najvećim preostalim hidroenergetskim potencijalom, primjećeno je opadanje cijene energije koja se dobije putem sunca i vjetra, te će učinit brane hidroelektrana nekonkurentnim do 2030. godine. Sve veća opasnost od brana dijelom proizlazi iz jednostavne činjenice, a to je njihova starost, odnosno vijek upotrebe samog

Međunarodna politika prema Zapadnom Balkanu: Onima koji žele mir i napredak kazna, a separatistima nagrada

Međunarodna politika prema Zapadnom Balkanu u posljednjih tridesetak godina doživjela je različite transformacije, što se može spoznati iz različitih političkih odluka koje su međunarodni akteri implementirali na ovom području. Posmatrajući odnos prema Bosni i Hercegovini, Srbiji, Kosovu, Crnoj Gori i Sjevernoj Makednoji, jasno da se kontinuirana prozapadna politika koju su provodile različite vlasti u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji, ovim državama nije isplatila na način koji su priželjkivali. S druge strane, balansiranje u vanjskoj politici Srbije, u kojoj je bilo primjetno prisno zbližavanje s Kinom, strategijsko partnerstvo sa Rusijom i Bjelorusijom, te pragmatičan odnos sa Sjedinjenim Američkim Državama i Evropskom unijom, ipak su u dobroj mjeri nagrađeni. Jasno je da Sjedinjene Američke Države i Evropska unija Srbiju posmatraju kao neformalnog lidera Zapadnog Balkana, te kao takvu je nastoje odvojiti od ruskog, ali i kineskog utjecaja. Da bi to postigli, očigledno je da Srbiji, ali i srpskim vanjskopolitičkim interesima na Zapadnom Balkanu moraju udovoljiti na neki način. Srbija tokom dosadašnjeg toga ruske agresije na Ukrajinu, vješto izbjegava uvođenje sankcija Rusiji, zbog čega je na početku bila kritikovana od strane zapadnih zemalja. U posljednje vrijeme nema velikih pritisaka na Srbiju, jer međunarodna zajednica vješto privlači Srbiju ka sebi, kažnjavajući na neki način sve one koji se nastoje suprotstaviti srbijanskom hegemonizmu na Zapadnom Balkanu. Kosovo  od nezavisnosti do danas provodi vanjsku politiku u skladu sa interesima Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije, a prvo razilaženje u stavovima sa međunarodnom zajednicom ekspresno je „nagrađeno“ sankcijama i prijetnjama u kontekstu uskraćivanja podrške, što je direktno pogodovanje interesima Aleksandra Vučića i Srbije. U kontekstu Bosne i Hercegovine, vidljivo je da kontinuirana separatistička retorika lidera bosanskih Srba Milorada Dodika, te otvoreno podrivanje ustavnog poretka države Bosne i Hercegovine, koje u konačnici predstavlja sigurnosnu prijetnju ne samo za Bosnu i Hercegovinu već i za ostatak Zapadnog Balkana, ostaje nekažnjeno. Čak ni prisnost Milorada Dodika sa Vladimirom Putinom prolazi ispod radara međunarodnih zvaničnika koji očito ne žele sebi priznati da su napravili veliku grešku u pogledu Dodika. U Bosni i Hercegovini je polagano dosta nade u međunarodne aktere, posebno Sjedinjene Američke Države, da će se jasno suprotstaviti separatističkim prijetnjama, ali se to nije dogodilo. Sve što do sada imamo u pogledu aktivnosti Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije jesu kurtoazna zabrinutost i deklarativna podrška, što nije dovoljno za normalno funkcioniranje države. Čini se kako međunarodna zajednica dovoljno ne razumije poziciju Bosne i Hercegovine, i općenito unutrašnju političku situaciju, jer da je kojim slučajem drugačije, prije nekoliko dana bismo imali odlučnost visokog predstavnika Christiana Schmdta, koji bi detektirao glavne prijetnje miru i državnoj opstojnosti Bosne i Hercegovine, te adekvatno reagirao. Jedina reakcija koja nakon svega ima smisla jeste smjena Milorada Dodika, i najužeg rukovodstva SNSD-a, koji su glavni krivci za jednu od najvećih poslijeratnih političkih kriza u Bosni i Hercegovini. Dodik i Vučić su izgleda dobro analizirali odnos prema onima koji su spremni za kompromis, te su svoju politiku zaokrenuli u suprotnom smjeru. Iz primjera Sjeverne Makedonije, koja je čak i ime promijenila radi svoje evropske i zapadne budućnosti, može se zaključiti da nekada ni gorki kompromisi nisu garant zadobijanja zapadne naklonosti. Crna Gora koja se nastojala oduprijeti od ruskog utjecaja, „nagrađena“ je prosrpskom vladom koja je prouzrokovala skoro trogodišnju političku krizu u ovoj zemlji. Imajući u vidu dosadašnje događaje i odnos međunarodne zajednice, bošnjački politički predstavnici moraju zauzeti čvršći stav prema secesionističkim politikama, ali i energičnije djelovati prema međunarodnoj zajednici, čiji zadatak treba biti smjena remetilačkih faktora u Bosni i Hercegovini. Sve ostalo je kupovina vremena i „guranje“ Bosne i Hercegovine u haos. Srbiji u ovom trenutku ne bi odgovarali sukobi unutar Bosne i Hercegovine, prije svega zbog situacije na Kosovu, ali i iz razloga što Aleksandar Vučić, sa svojim dobro plaćenim savjetničkim timom, kontinuirano radi na tome da u očima međunarodne zajednice Srbija bude partner broj jedan na Zapadnom Balkanu, oko kojega će se sve ostale države na ovom području okupljati. S druge strane, Milorad Dodik je otišao predaleko u svojim separatističkim aktivnostima, te se čini kako u ovom trenutku nema „općesrpski konsenzus“ po pitanju budućnosti bosanskohercegovačkog entiteta Rs. Na međunarodnoj zajednici je stoga ogromna odgovornost da sa političke scene uklone sve one koji podrivaju mir u Bosni i Hercegovini i na Zapadnom Balkanu. U prvom redu Milorada Dodika, čijom bi se smjenom relaksirali politički odnosi barem u ovom trenutku, ali bi se jasno istakla i crvena linija prema svim onim pojedincima koji propagiraju politiku separatizma. Zaustavljanje Dodika je jedini logičan potez, svaka druga reakcija je beznačajna, te dalje produbljuje političku nestabilnost. Sjedinjene Američke Države i Evropska unija imaju odgovornost prema Zapadnom Balkanu i toga su svjesni, a da li će adekvatno reagirati ili će dopustiti prekrajanje granica na ovom regionalnom području, biće jasnije u narednim mjesecima.

Dva mjeseca nakon posjete velike delegacije Azerbejdžana: Hoće li Bosna i Hercegovina iskoristiti priliku za uspostavljanje jače saradnje?

Dva mjeseca su prošla od izuzetno značajne posjete Bosni i Hercegovini od strane visoke delegacije Republike Azerbejdžana, kojoj je uz predsjednika Ilhama Alijeva prisustvovalo još oko stotinu članova.  Zajednička izjava delegacija Azerbejdžana i domaćina Bosne i Hercegovine jeste da od  trenutka posjete dvije države ulaze u novu fazu bilateralnih odnosa koji će se u budućnosti sve više razvijati. Nakon formalnih sastanaka, upriličen je zajednički ručak na kojem su prisustvovali članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine, te članovi delegacije predsjednika Ilhama Alijeva. Alijev se isti dan vratio sa dijelom delegacije u Baku, dok je drugi dio ostao još jedan dan u Sarajevo. Među članovima delegacije Azerbejdžana bili su mnogobrojni mediji, ali i predstavnici određenih značajnih organizacija kao što je Nizami Gandjavi. Jasno je da određeni utjecaj na zbližavanje Azerbejdžana i Bosne i Hercegovine ima i Republika Turska, zbog historijskih veza Bosne i Hercegovine i Turske, ali u kontekstu posjete Alijeva, Turska nije imala posredovanje. Bosni i Hercegovini je u kontekstu Azerbejdžana najbitniji njegov gas, koji bi u velikoj mjeri olakšao snabdijevanje države ovim bitnim energentom. Također, ukoliko uskoro Azerbejdžan počene sa izvozom gasa u Bosnu i Hercegovinu, to će značiti da će se država značajno osloboditi ovisnosti od ruskog gasa. Nameće se pitanje da li će to zvaničnici iz Rs blokirati, jer bi takvo nešto umanjilo ovisnost Bosne i Hercegovine od energenata Rusije, s kojom zvaničnici eniteta Rs imaju izuzetno dobre odnose uprkost aktuelnoj agresiji na Ukrajinu. Ono o čemu se na sastancima nije pričalo, a o čemu se govorilo od strane analitičara i novinara jeste da Bosna i Hercegovina Azerbejdžanu može ponuditi izvoz visokokvalitetne vojne industrije, koju već izvozi u Sjedinjene Američke Države, Tursku i Saudijsku Arabiju. Ova tema nije bila u foksu na  sastancima,  što se može smatrati kao jedan od nedostataka. Bosni i Hercegovini bi bilo  u interesu da svoju izuzetno kvalitetnu namjensku industriju prodaju Azerbejdžanu, ali je pitanje da li bi svim političkim akterima takvo nešto bilo prihvatljivo. U ostalim dijelovima posjete Alijeva, može se uvidjeti da su Azerbejdžanci veoma zainteresirani da ulažu u Bosnu i Hercegovinu, te da njihovi intelektualci i istraživači žele da se povežu sa svojim kolegama iz Bosne i Hercegovine. Ilham Alijev je došao u Bosnu i Hercegovinu s ciljem jačanja azerbejdžanskog prisustva na Zapadnom Balkanu, koji je trenutno najmanje prisutan u Bosni i Hercegovini o čemu govori i činjenica da je Alijev još prije deset godina posjetio Hrvatsku i Crnu Goru. On  je ranije također boravio i u Srbiji, s kojom ima izuzetno dobru saradnju, uprkos tome što Srbija i Armenija imaju poprilično dobre veze kroz historiju. Ova godina za posjetu nije izabrana zbog nekog posebno bitno razloga, već zbog toga što je na kraju prošle godine otvorena Ambasada Azerbejdžana u Bosni i Hercegovini, a krajem ove godine planirano je da i Bosna i Hercegovina otvori svoju ambasadu u glavnom gradu Azerbejdžana. Bitno je napomenuti da su svi ugledni azerbejdžanski medji objavili priloge o dolasku Alijeeva u Bosnu i Hercegovinu, tretirajući istu na način da Azerbejdžan uspostavlja jaču ekonomsku saradnju, te širi svoj energetski utjecaj na novom području. Od otvorenja Ambasade Azerbejdžana u Sarajevu, primjetno je da službenici ambasade i aktuelni ambasadro Vilayat Guliyev nastoje unaprijediti saradnju sa zvaničnicima, intelektualcima i građanima Bosne i Hercegovine, a u cilju sveopćeg unapređenja odnosa između dvije države. Vlasti u Bosni i Hercegovini moraju iskoristiti ponuđenu priliku i očiglednu želju azerbejdžanskih vlasti da uspostave prisniju saradnju, od koje će imati korist građani. Azerbejdžan je nadolazeća energetska sila, koja će u narednim godinama igrati sve značajniju ulogu na međunarodnoj sceni, Bosna i Hercegovina ima priliku nametnuti se kao jedan od poželjnih parnera, da li će to i učiniti, ostaje da vidimo u narednom periodu.

Analiza: Diplomatska ofanziva Katara za mir na Bliskom istoku i u Africi

Snažna diplomatska ofanziva Države Katar u vezi s krizom u Sudanu, pitanjem Afganistana, ali i postizanjem prekida vatre u Gazi, ponovo je u prvi plan na međunarodnoj sceni izbacila ovu zemlju Arapskog zaljeva. Država Katar proširila je svoju pozitivnu ulogu na samitu u Dohi iza zatvorenih vrata o Afganistanu na kojem je učestvovalo više od 25 država, uključujući Ujedinjene narode (UN), Europsku uniju (EU), Organizaciju islamske saradnje (OIC) i Šangajsku organizaciju za saradnju. Katarski listovi danas pišu o naporima zvanične Dohe da pruži diplomatsku i humanitarnu pomoć afganistanskom narodu nakon povlačenja Sjedinjenih Američkih Država, što je temeljni stup vanjske politike i nacionalne vizije te zaljevske države. Sudan i prekid vatre u Gazi Istovremeno, nakon cjelodnevnog raketiranja dijelova Gaze, ali i juga Izraela postignut je dogovor o prekidu vatre. Dvije strane su pristale na primirje koje je stupilo na snagu prije zore u srijedu, 3. maja. U sporazumu su posredovali zvaničnici Katara, zajedno  s Egiptom i UN-om. Bio je to još jedan mirovni doprinos Dohe. Istovremeno, katarski dnevnici bilježe jučerašnje učešće Katara na ministarskoj sjednici o humanitarnoj situaciji u Sudanu, ističući spremnost te države da podrži i napore „za ublažavanje patnji civila i pružanje brzog humanitarnog dogovora“. Pišući o susretu premijera i ministra vanjskih poslova Katara šeika Mohammeda bin Abdulrahmana bin Jassima Al-Thanija s generalnim sekretarom UN-a Antoniom Guterresom, list „Al-Sharq“ naglašava da ovaj sastanak odražava snažno strateško partnerstvo Države Katar i UN-a, posebice u svjetlu toga što je Doha domaćin međunarodnog samita UN-a o Afganistanu. U svom uvodniku, list „Al-Raya“ dalje navodi da je Država Katar nastavila svoju konstruktivnu i utjecajnu ulogu u Afganistanu temeljenu na načelima pomoći ljudima, a na zahtjev međunarodnih partnera „za njezinim pouzdanim posredovanjem“. List je primijetio i da je Katar izričit u stavu da će predvoditi sve međunarodne napore za uspostavu mira u Afganistanu. Iskorjenjivanje žarište širom svijeta Nadalje, „Al-Sharq“ je istaknuo priznanje šefa UN-a naporima Katara i njegovom domaćinstvu sastanka o afganistanskom pitanju, ali, svakako, i doprinos Dohe jačanju međunarodnih napora i multilateralnog djelovanja u suočavanju s globalnim krizama i izazovima, te postizanju UN-ovih ciljeva. Napori Katara su usmjereni, prije svega, na „ostvarenje težnji afganistanskog naroda za pristojnim životom, napretkom i prosperitetom te zaštitom prava manjina, posebno žena“. List „Al-Arab“ naglašava podršku Katara Afganistanu i „važnost dijaloga za postizanje težnji afganistanskog naroda za pristojnim životom“. I „Al-Arab“ je istaknuo pohvale UN-a za napore Katara u uspostavljanju mira u Afganistanu. Naime, tokom jučerašnje konferencije za medije gensek UN-a Antonio Guterres zahvalio je vladi Države Katar što je bila domaćin sastanka specijalnih izaslanika za Afganistan. „Država Katar će uvijek nastaviti svoju ulogu u iskorjenjivanju žarišta i napetosti širom svijeta”, zaključuje „Al-Arab“.

Da li nas očekuju suše i u 2023. godini ?

Prošle godine je velika suša pogodila veći dio Europe, a tvrdi se da je bila najgora u posljednjih 500 godina. U Francuskoj je proglašeno vanredno stanje u pet sjevernih provincija; u Španiji su rezervoari za vodu pali na 36 posto kapaciteta; u Italiji je nivo najveće rijeke Po u zemlji bio šest puta niži od normalnog.Pogođen je i istok Europe. U Mađarskoj su nestala jezera i rijeke, jer je 90 posto zemlje „patilo“ od suše. U Poljskoj je nedostatak kiše imao razoran uticaj na poljoprivredu, pri čemu je sektor izgubio oko 1,35 milijardi eura zbog nižih prinosa. U Rumuniji je zabilježen sedam puta veći broj šumskih požara. Očekuje se da će se suho vrijeme zadržati u većem dijelu Europe tokom cijelog ljeta, posebno u centralnim i mediteranskim regijama. Nakon zime sa ispodprosječnim padavinama, klimatolozi su upozorili da bi suša mogla ponovo zahvatiti Europu ovog ljeta. U ljeto 2022. godine, najsušnijeg kontinenta u posljednjih 500 godina, uzastopni i produženi toplinski valovi i suša dominirali su južnom i jugozapadnom Europom, ozbiljno utječući na usjeve. Međutim, posljedice suše nisu ograničene samo na mediteranski basen: blago zimsko vrijeme, koje je donijelo male količine kiše i snijega, pogoršalo je problem deficita vode u Europi, pri čemu su ogromna područja postala sušnija nego inače. Prema studiji Tehnološkog univerziteta u Gracu u Austriji, Europa je u suši od 2018. godine, a njen status vode je okarakterisan kao “veoma nesiguran”, te je dovedeno u pitanje sposobnost eurposkih akumulacija da se napune prije ljeta, što bi se zapravo morale da bi funkcionisao sistem upravljanja vodnim resursima. Po svemu sudeći jasno je da je u nekim dijelovima Europe nedostatak padavina i trenutni deficit toliki da neće biti lako da se nivoi vode oporave prije početka ljeta, te se da zaključiti da je očigledno da su uslovi suše tokom ljeta 2022. zapravo počeli u zimu 2021. Kako smo trenutno na kraju aprila, a uslovi suše su i dalje prisutni, tačno je reći da sušni period traje, što u stvarnosti, čini se da doživljavamo sušu ne samo u Europi, već iu većini dijelova svijeta. Važno je napomenuti da čak i kada su količine padavina blizu dugogodišnjeg prosjeka, utjecaji suše postaju očigledniji zbog porasta temperatura i rezultirajućeg povećanja isparavanja i transpiracije. S obzirom da je veći dio Europe imao ispodprosječne količine padavina tokom prošle zime, razumno je pretpostaviti da će uslovi suše i dalje trajati tokom narednih ljetnih mjeseci. Studijama je utvrđeno da trenutno doživljavamo tromjesečni period (od marta do maja) viših temperatura i nižih količina padavina, posebno u jugoistočnoj Europi i mediteranskom regionu, te kao rezultat ovih nalaza, predviđa se da će ljetnu sezonu karakterizirati iznadprosječne temperature i sušniji uslovi u ovim regijama. Osim toga, očekuje se da će posljedice suše potrajati, čak i ako proljetne kiše uspiju ublažiti dio deficita vode u određenim područjima. Od februara 2023. indeks niskog protoka (eng. Low-Flow Index, LFI) pokazuje kritične vrijednosti uglavnom u Francuskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, južnoj Njemačkoj, Švicarskoj i sjevernoj Italiji. Smanjenje proticaja u velikoj meri korelira sa velikim nedostatkom padavina posljednjih mjeseci. Protoci rijeka u slivovima Rone i Poa su veoma mali sa opadajućim trendom tokom februara 2023. Krajem februara 2023. godine, anomalija indeksa vlažnosti tla (engl. Soil Moisture Indeks,SMI) je izrazito negativna u zapadnoj Europi, zbog kombinacije niskih padavina i toplih perioda u prethodnim mjesecima. Najviše pogođene regije su Irska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, zemlje Beneluksa, Španija, crnomorske regije Rumunije i Bugarske i sjeverna Italija. Negativna anomalija je u skladu sa zimskim padavinama. Područja sa najjačim anomalijama padavina također su bila pogođena toplim periodom, što je doprinijelo povećanom isušivanju tla. Velika područja pokazuju anomaliju indeksa vlažnosti tla ispod -2. Vjerovatnoća pojave niskih proticaja za rijeke od kraja februara do kraja aprila 2023. godine kreće se od srednje do visokog za veći dio Skandinavije i sjeveroistočne Europe, a visoka je za istočnu Francusku, zapadnu Njemačku, Švicarsku i sjeverni dio Italija. Produženi nedostatak padavina i prognoza toplijeg proljeća od prosjeka vjerovatno će uzrokovati dalje smanjenje riječnih tokova, sa direktnim uticajem na poljoprivredu, ekosisteme i proizvodnju energije. Upravljanje vodnim resursima treba pažljivo planirati kako bi se ograničili uticaji i odredile strategije prilagođavanja.

Aporije srbijanske politike: Kosovsko pitanje i utopija o kompenzaciji teritorija u Bosni i Hercegovini

Devedestih godina prošlog stoljeća pokazalo se da zvanična beogradska politika nije napustila kurs hegemonizma kojim se vodila u periodu između dva svjetska rata i da nove prilike, osobito nakon smrti Josipa Broza Tita i slabljenja političke baze Komunističke partije, otvaraju prostor za velikonacionalne ideologije. Njihov reprezent, Slobodan Milošević, koji je 1986. godine izabran za predsjednika Saveza komunista Srbije, koristeći se propagandom i nacionalnim zanosom svog glasačkog tijela inaugurirao je nacionalizam kao legitimno sredstvo za realizaciju projekta tzv. ˝Velike Srbije˝. Ne slučajno, tražeći alibi svojoj politici osporavao je Ustav iz 1974. godine, kojim su Vojvodina i Kosovo, pokrajine u sastavu Socijalističke Republike Srbije, stekle izuzetno visok stepen autonomije. Upravo na Kosovu, 28. juna 1989. godine, držeći govor na Gazimestanu on je, posežući za provjerenim ˝receptom˝ za potpaljivanje nacionalne i vjerske netrpeljivosti, okupljeni srbijanski živalj podsjetio na kosovski boj protiv ˝Turaka˝ iz 1389. godine i nedvosmileno najavio oružani sukob regionalnih razmjera. Danas, skoro tri decenije od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i okončanja rata, u fokusu domaće i međunarodne politike ponovo je Zapadni Balkan, a povijesnom koincidencijom ili ne, svjedočimo krizi odnosa između Srbije i Kosova. Težina ovog trenutka, za razliku od 1974. i 1989. godine, ogleda se u činjenici da je Kosovo danas de facto nezavisna i od značajnog broja članica Ujedinjenih Nacija priznata država. Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, čovjek čija je biografija kompromitirana ulogom koju je imao u ratovima 1992 – 1995. godine, odbacuje bilo kakvu mogućnost proznanja kosovske nezavisnosti smatrajući je, barem za sada, ustupkom koji je najveća prijetnja regionalnom miru i stabilnosti. Njegovu politiku u Bosni i Hercegovini slijedi Milorad Dodik, dugogodišnji vlastodržac u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska, koji sa svojim političkim ocem u vješto kreiranoj sapatničkoj poziciji trpi rastući pritisak srpske javnosti, opozicije i jednog dijela međunarodne zajednice. Suočen sa sve izvjesnijim ekonomskim slomom tog entiteta i prijetnjom pravnog sankcionisanja kriminalnog naslijeđa svog režima, on se Vučićevoj pregovaračkoj strategiji reciprociteta nudi kao faktor ucjene u pogledu kosovske krize i suštinu iste identificira sa sudbinom bosanskoherecgovačkog entiteta Republika Srpska. Bijeg u jednu ovakvu opasnu i politički neizvjesnu avanturu odnose Srbije i Kosova stavlja u drugi plan, a Bosnu i Hercegovinu suočava sa najvećim izazovom po njen teritorijalni integritet i suverenitet. Pregovori između Srbije i Kosova, koji pod monitoringom i pritiskom evropskih centara moći sada već izvijesno ulaze u operativnu fazu, obje strane obavezuju na kompromis i napuštanje prvobitnih ciljeva. Srbijanski režim, koji jedan dio tamošnje javnosti percipira kao izdajnika interesa naroda, u paničnoj je potrazi za bezbolnim izlaskom iz ove složene političke situacije i to ga, vrlo često, u dovodi u kontekst Dodikove populističke propagande o osamostaljenju entiteta Republika Srpska. No, pronalazak spasa u Dodiku, čovjeku koji živi zabludu o entitetu kao Pijemontu srpstva, nosi više opasnosti nego koristi za Vučićev režim. Ona se ogleda u možebitnoj Dodikovoj ambiciji da se nametne kao novi Karađorđević ˝ujedinitelj˝, na što upućuje i geneza njegove političke misli. U njihovom sudejstvu sinhorinizovano se provode destabilizacije političkih sistema Kosova i Bosne i Hercegovine, svjesno održavajući takvo stanje do trenutka kada će se pitanje aneksije entiteta u državno-pravni okvir Srbije postaviti kao supstitucija za izgubljeno Kosovo. Zahtjevi za kompenzacijom teritorija u Bosni i Hercegovini ne samo da su nelegitimni i protivni međunarodnom pravu, nego su višestruko opasan presedan koji bi otvorio pandorinu kutiju novih podjela prema etničkom načelu. Ono što zabrinjava jeste činjenica da se sve ovo zbiva u odsutnosti međunarodnog faktora u Bosni i Hercegovini, čiju je inertnost i zaokupljenost ruskom invazijom na Ukrajinu entitetski estblišment iskoristio za derogiranje i slabljenje najviših institucija države. Visoki predstavnik, koji je svoje djelovanje podredio agendama vanjskih politika Srbije i Hrvatske, napustio je prvobitnu misiju ostvarenja integracije bosanskohercegovačkog društva. Ili to, možda, nikada nije ni bio cilj? Ako se, takva kakva jeste, nekonzistentna i netransparentna u djelovanju, ne osvijesti svu ozbiljnost ovog političkog trenutka, međunarodna zajednica će ponoviti grešku    iz devedesetih godina prošlog stoljeća i snositi odgovornost za sve ono što takvo stanje može imati za posljedicu.

Malezijska vizija budućnosti

Malo je država u svijetu koje su poput Malezije uspjele postići ekonomsko i političko blagostanje uprkos velikim etničkim i vjerskim podjelama. Ova danas većinski muslimanska zemlja tokom svoje kratke, ali izuzetno zanimljive historije prošla je put od kolonije do ekonomskog čuda, koje i danas važi za primjer organiziranosti i marljivog rada. Malaja je dugo bila pod britanskom upravom, sve do 30. augusta 1957. godine, kada je proglašena nezavisnost države Malaje. Od tog se trenutka Malajci polahko počinju oslobađati od stranog utjecaja koji je u prošlosti bio velika kočnica za napredak ovog muslimanskog naroda. Izuzetno bitna figura u historiji Malezije i njenih naroda bio je prvi predsjednik Vlade Malaje Tunku Abdul Rahman, koji je bio nosilac ideje o formiranju šire federacije zasebnih područja Singapura, Sarawaka, Malaje, britanskog Sjevernog Bornea i Bruneja. U djelu Mahathir, tajna malezijskog čuda navodi se da je ovu inicijativu iz 1961. godine odlučio odbiti brunejski vladar jer je bio svjestan da će ulaskom u federaciju Maleziju prihodi od nafte Bruneja biti znatno manji. S druge strane, iako je Singapur prihvatio ideju o pristupanju Maleziji, unutar federacije ostali su svega četiri godine. Naime, zbog međusobnih neslaganja, većinski kineski Singapur odlučio je da početkom augusta 1965. godine proglasi nezavisnost države Singapur i napusti Maleziju. Ostala navedena područja pristupila su novoj državi Maleziji, koja je u narednim godinama doživjela postepen ekonomski rast. Jedan od najznačajnijih malezijskih lidera bio je Mohamed Mahathir, koji je svoje planove ekonomskog razvoja Malezije sabrao u djelu pod nazivom Malajska dilema. Bitno je istaći da je Mahathir u vrijeme nastajanja navedenog djela bio politički prognanik zbog neslaganja s tadašnjim premijerom Tunkuom Abdulom Rahmanom pa je stoga Malajska dilema morala biti objavljenja u Singapuru, a ne u Maleziji. Iako je bio van zemlje, njegova knjiga širila se Malezijom, što ga je činilo sve popularnijim među Malajcima. Dolaskom Tuna Abdula Razaka na mjesto premijera počeo je proces političke rehabilitacije Mahathira, koji je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća došao u Maleziju i ponovo se politički angažirao, sljedeći principe Malajske dileme u svom djelovanju. Upravo tokom sedamdesetih godina Malezija se bazira na potenciranju ekonomskog razvoja, ali i pronalaženju načina za prevazilaženje međusobne netrpeljivosti između Malajaca i Kineza, što je uz velike napore u konačnici i uspjelo u mjeri dovoljnoj za uspostavljanje međusobne saradnje. Tokom sedamdesetih godina Malezija se naglo razvija, što je nastavljeno i početkom osamdesetih godina, posebno nakon 1981. godine, kada na čelo Vlade Malezije dolazi upravo Mohamed Mahathir. Period njegovog prvog mandata obilježili su prilično hrabri potezi, kao što je potenciranje saradnje s Japanom i vođenje kampanje protiv britanske ekonomije pod nazivom “Buy British Last”, ili u prijevodu “Kupi britansko posljednje”, aludirajući na potrebu za baziranjem na vlastitu ekonomiju i ignoriranje britanskih proizvoda, koji su u velikoj mjeri bili prisutni na malezijskom tržištu. Ipak, sredinom osamdesetih godina uspješna Malezija, koja se polahko profilirala u značajnog “južnoazijskog igrača”, zapala je u manju ekonomsku krizu, što je usporilo kontinuitet razvoja malezijske ekonomije. Ovakva situacija nije dugo potrajala jer se Malezija krajem osamdesetih godina izuzetno uspješno izborila s krizom. Početak devedesetih godina prošlog stoljeća Malezija dočekuje euforično, o čemu govori i historijski nacionalni plan Vlade Malezije pod nazivom “Wawasan 2020” (“Vizija budućnosti”). “Wawasan 2020” predstavljao je set devet velikih izazova koje narodi Malezije moraju savladati do 2020. godine, a u cilju ekonomskog rasta, nacionalne stabilnosti i sigurnosti. Prvi izazov bio je prevazilaženje etničkih podjela i formiranje jedinstvene malezijske nacije koja će živjeti u miru i propagirati iste nacionalne ciljeve. Drugi izazov odnosio se na uspostavu sigurnog i razvijenog društva, treći izazov predstavljala je tendencija za uspostavom izgradnje malezijske demokratije, četvrti izazov odnosio se na razvijanje moralnih i etičkih osobina kod svih Malezijaca bez obzira na vjersku i etničku pripadnost, peti izazov bio je uspostava liberalne i tolerantne Malezije, šesti izazov vezan je za pozicioniranje Malezije kao progresivne države koja prednost daje tehnološkom razvoju, sedmi izazov odnosio se na uspostavljanje socijalnog društva koje brine za sve kategorije stanovništva, osmi izazov zasniva se na ekonomskom principu pravednosti, dok je deveti izazov vezan za uspostavu konkurentne i jake privrede koja svima pruža jednake mogućnosti. Ovih devet principa s početka devedesetih govori o dugoročnoj viziji društva koje narod Malezije mora izgraditi ako želi nastavak razvoja zemlje. Naravno, “Wawasan 2020” nije naišao na oduševljenje svih Malezijaca, ali je ipak postavljen kao realan dugoročni nacionalni plan države koja ima za cilj blagostanje svojih stanovnika. U narednim godinama Malezija je uspjela unaprijediti svoju ekonomiju, o čemu govore i podaci da je ova zemlja postala vodeći izvoznik električnih aparata, kaučuka i palminog ulja, što dovoljno govori o uspjehu različitih privrednih grana. U razgovoru za Al Jazeeru  Phar Kim Beng, direktor malezijskog “Echo Solutionsa”,istakao je da Malezija može predstavljati svojevrsno čudo jer je, i uprkos federaciji koja podrazumijeva čak trinaest država, devet sultana i jednog kralja, uspjela opstati i odlično funkcionirati. Činjenica da u Maleziji svega 1 posto stanovnika živi u siromaštvu dovoljno govori da je “Wawasan 2020” u velikoj mjeri uspješno proveden. Mohamed Mahathir, koji se prije nekoliko godina ponovo politički aktivirao pristupanjem u Koaliciju nade, koja je trebala da unese određene promjene u društvo, dao je ostavku, što je u neku ruku i odgodilo provođenje plana koji rezultate treba dati upravo u ovoj godini korone 2020. Kada je riječ o vanjskoj politici ove zemlje, iako ovo pitanje nije posebno definirano “Vizijom budućnosti”, primjetno je da Malezija želi balansirati odnose s najrazvijenijim zemljama svijeta, što im izuzetno dobro ide. Ipak, Malezija nikada nije krila posebno osjećaje prema većinski muslimanskim zemljama, o čemu govori veoma dobra i plodonosna saradnja s Republikom Turskom, s kojom su krajem 2019. godine potpisali čak 15 sporazuma o saradnji na polju nauke, odbrane i tehnologije. Kada je riječ o odnosima s našom domovinom, nije potrebno posebno isticati sva dugogodišnja ulaganja Malezije u Bosnu i Hercegovinu, čemu je posebno doprinio prijateljski odnos predsjednika Alije Izetbegovića s Mohamedom Mahathirom. Ono što ipak treba napomenuti jeste da bismo kao država morali više posvetiti pažnje na odnose sa Malezijom, državom od koje imamo dosta toga naučiti. Iako zemlja poprilično složenog državnog uređenja, Malezija je uspjela pružiti ekonomsku sigurnost svojima stanovnicima, što je u konačnici za građane i najbitnije.