Demokratka tranzicija i sigurnosni izazovi
Tranzicija – razvoj pluralističke demokratije i tržišne ekonomije. Njena ekonomska i socijalna cijena je porast nezaposlenosti, socijalne nejednakosti i siromaštva, negativne ocjene procesa privatizacije i drugim društvenim konfliktima. pa i ratu. Kroz sve to je Bosna prošla u protekle tri decenije. Sigurnost – u svom izvornom sematničkom shvaćanju, „nepotresenost“; „bezbrižnost“; U političkom smislu sigurnost znači lišenost svake vrste ugroženosti. Sigurnosni izazovi proizilaze iz sumnje u poremećaj bezbrižnosti društva. Bosna je u permanetnom stanju poremećaja bezbrižnosti društva, kao rezultat neostvarenih ratnih ciljeva i želja naših susjednih zemalja. Međunarodna zajednica je dijelom odgovorna za to stanje, kroz svoj dio odgovornosti preuzetim iz Dejtonskog mirovnog sporazuma. Međutim, ne treba generalizirati ponašanje međunarodne zajednice. Postoje zemlje koje su prijatelji BiH. Postoje zemlje koje su učinile neophodne korake za zaustavljanje agresije na RBiH. Međunarodna zajednica je bila aktivan akter društvene i političke zbilje u BiH i onda se prije više od 15 godina pasivizirala uz floskulu da se političari u BiH moraju dogovoriti oko svih važnih stvari za funkcionisanje države. U međuvremenu, potaknuta promjenom geopolitičke paradigme, međunarodna zajednica je iz pasivnog odnosa prema Bosni i Hercegovini koji je trajao skoro deceniju i pol, prešla u aktivan odnos koji se s obzirom na učestalost negativnih tendencija može okarkterisati kao namjera zadržavanja statusa quo. Taj status quo podrazumijeva da međunarodna zajednica u određenim situacijama bude apriori protiv evolucije Bosne i Hercegovine u pravcu građanske države, što je apsurdno sa aspekta ukupne evropske pravne stečevine i njenog sistema vrijednosti. Dakle, nikakvi pisani sporazumi i konvencije ne mogu biti jače od prikrivenih motiva i partikularnih političkih interesa određenih političkih oligarhija u samoj EU. SAD sa druge strane nedozvoljavaju raspakivanja ili prepakiranje Dejtonskog mirovnog sporazuma, jednim dijelom iz istih pobuda kao i EU, ali drugim dijelom upravo i zbog nepredvidivog ponašanja i izgranje ukupnih odnosa u EU. Paradigma Balkana kao vječite tempirane bombe uzima se kao light motiv za zauzimanje stavova protiv Ruske Federacije koja će krizno područje Balkana aktivirati u dogledno vrijeme, dok se istovremeno ta opsanost kombinira sa tzv. Islamskim radikalizmom sve u svrhu zadovoljavanja kratkoročnih političkih agendi pojedinih interesnih sfera sa desnog spektra u Evropi i naročito naših susjeda. Bosna se stoga nalazi u procijepu između svog bremenitog konfliktnog naslijeđa i svog bosanskog identiteta i većinskog muslimanskog Bošnjačkog stanovništva koje se ne uklapa u etničku sliku Balkana i Evrope i pored toga što baštini većinu zapadnih vrijednosti. Iz tog razloga EU odstupa od svojih deklariranih principa i pored činjenice da je ruski faktor kud i kamo veća opasnost po sigurnost Evrope. Ključni problem je što Bošnjaci imaju dio suvereniteta i etabliranog bosanskog identiteta koji djele sa svojim košijama Srbima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini kojoj se svenacionalni bosanski identitet u skladu sa anglosaksonskim pravom osporava od sticanja nezavisnosti. Intencija gospodina Šmita Visokog predstavnika u BiH da se obrati Internacionalnom sudu u Strasburgu po pitanju presude u slučaju apelacije gospodina Slavena Kovačevića je otvoreno osporavanje bosanskog identiteta. Koji zaključak treba da izvučemo kao društvo? Mi svi znamo šta je imperativ međunarodne zajednice – Euroatlanske integracije BiH, borba protiv korupcije, okretanje od prošlosti ka budućnosti, pomirenje, toelrancija itd. Zadržimo se sada na borbi protiv korupcije sa čim se ja slažem u načelu, ali prema aktuelnoj sudskoj i tužilačkoj peraksi ispade da je samo Bošnjački politički establišment u BiH dekalrativno korumpiran, dok se svi grijesi u tom kontekstu Srpskog političkog establišmenta vežu za Dodika! Evo i da se složimo sa svim tim tvrdnjama u kojima ima i istine, sa druge strane gospodin Čović je na kako on to reče „anđeoskoj listi“ zaštićen od medijskih hajki i sudskih procesa. Ali hajmo u meritum problema oko korupcije kao postamenta djelovanja najjačih zemlja u BiH… U ovom trenutku Graničnoj policiji BiH nedostaje 700 ljudi, a do kraja godine zbog odlaska većeg broja policijskih službenika u penziju, taj broj preći će 1000. Tek na sjednici 10. Juna ove godine Vijeće ministara BiH je usvojilo plan prijema kadeta u tri državne policijske agencije za 2024. godinu, dok o alarmantnoj situaciji u Graničnoj policiji BiH Vijeće ministara nije zauzelo nikakav stav. Planom je predviđeno 150 kadeta u GP BiH, 50 u DKPT i 30 (po 15 mlađih inspektora i policajaca) u SIPA-u. Upravo zbog nedostatka kadrova, GP BiH se pridružio određeni broj policajaca MUP Rs i drugih agencija u nadzoru granice i spriječavanju ulaska migranata! Posljedica namjernog urušavanja sistema kontrole granice je da su kadrovi MUP-a Rs na istočnim granicama kao ispomoć GP BiH! Član rukovodstva Doma naroda PS BiH Dragan Čović kazao je da je jačanje sigurnosti u nadležnosti Vijeća ministara BiH, međutim konkretnih poteza od Premijerke Krišto u jačanju sigurnosti za sada nemamo. Umjesto toga imamo od strane Ministra odbrane Zukana Heleza najavu donacije Republike Turske u obliku 6 bespilotnih taktičkih borbenih letjelica Bajraktar TB-2. Dakle, blokada iz Banja Luke po konkretnom problemu Granične policije BiH se ogleda u tome da se godinama odbija njeno jačanje. Samo ove godine, skoro 6 mjeseci ministar Nešić nije postavio tačku dnevnog reda na sjednicu Vijeća Ministara u vezi sa teškom kadrovskom situacijom u Graničnoj policiji BiH. Za to vrijeme njemu i sličnima su puna usta između ostalog i migrantske krize i opasnosti koja ona sa sobom donosi, koju opet ni slučajno ne treba zanemarivati. Dok, se sa druge strane blokada iz Mostara ogleda u činjenici da Vijeće Ministara, zbog suzdržanosti delegata i parlamentaraca i ministara iz reda srpskog i hrvatskog naroda nije povećalo broj potrebnih izvršioca za Graničnu policiju barem za 100 i pored prijedloga koji bili upućeni VM iz Parlamenta BiH. Očito se otvara prostor za jačanje entitetskih i kantonalnih MUP-ova, dok se državne sigurnosne agencije i finansijski i kadrovski pustoše i u konačnici dovode pred svršen čin. Umjesto da Visoki predstavnik reaguje na činjenicu da se na ovaj način urušava sigurnosni sistem BiH, on svojim djelovanjem dodatno potiče urušavanje državnih institucija zadržavanjem ovoga stanja. Želite dokaz, lobiranjem protiv presude Kovačević Visoki predstavnik u BiH nastoji da nagovori institucije EU da protivno svojim principima zadrže institucionalno etničku podijelu kao model političkog sistema u BiH. Model, koji je zahvaljujući mehanizmu blokada prouzročio ovakvo ktastrofalno stanje sa sistemom
Kako je Sjeverna Koreja postala problem za Ukrajinu?
Piše: Armin Sijamić Autor je politolog, novinar, analitičar međunarodnih odnosa i blogger. Saradnik je Centra za geopolitička istraživanja – GEOPOL. U subotu je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski rekao da je za Kijev Sjeverna Koreja najveći problem od svih ruskih saveznika. Kako je ta siromašna i izolovana azijska država postala toliko važna u evropskom ratu? „Od svih ruskih saveznika, naš najveći problem je Sjeverna Koreja, jer količinom vojne opreme koju isporučuje oni stvarno utječu na intenzitet borbi“, rekao je Zelenski u Kijevu na konferenciji za medije. Drugi zvaničnici su tom prilikom rekli da Pjongjang „osigurava ogromne količine artiljerijske municije“ i da Kijev „trenutno ne može učiniti ništa po tom pitanju“ i dodali da Pjongjang „isporučuje i balističke projektile“, ali da je to „manje ozbiljno“, jer je količinski malo. Dan ranije u Sjevernu Koreju je drugi put u kratkom roku došao Sergej Šojgu, sada kao sekretar Vijeća sigurnosti, a u prvoj posjeti u julu prošle godine kao ministar odbrane Rusije. Ali kako je Sjeverna Koreja postala važna u ukrajinskom ratu? Da li je moguće da Zapad, saveznik Kijeva, ne može da zaustavi državu koju je sankcijama izolovao i osiromašio? Kako je moguće da Rusija, koja je glasala za sankcije Sjevernoj Koreji u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija, sada treba podršku te države? Historija (ne)saradnje Da bi odgovorili na ova pitanja potrebno se vratiti u prošlost nekoliko decenija i kratko predstaviti nekoliko događaja, da bi shvatili da je ukrajinski rat postao prilika za sjevernokorejske vlasti. Komunistički režimu nisu uvijek bili bliski. Neki su se približavali Moskvi i od nje se udaljavali, a u slučaju Sjeverne Koreje u jednačinu treba dodati i Kinu. Pjongjang je morao vagati između dva moćna susjeda. Ali nekada su se komunisti u ime većeg cilja držali zajedno. Korejski rat je na suprotne strane doveo Sjedinjene Američke Države i SSSR i Kinu. Raspadom SSSR-a Kremlj je izgubio interes za Sjevernu Koreju, da bi se kasnije svrstao uz Zapad protiv Pjongjanga, koji je ostao usamljen i ovisan od Kine. Šojguova posjeta Pjongjangu u julu prošle godine bila je prva posjeta ruskog ministra odbrane od 1991. godine. Tih dana Sjeverna Koreja je slavila 70. godina primirja u ratu dvije Koreje, odnosno svoj trijumf. Šojgu je pogledao izložbu oružja, a prikazane su balističke rakete zbog kojih je Vijeće sigurnosti UN-a uvelo sankcije Pjongjangu. Za sankcije Rusija je glasala i tri mjeseca nakon početka rata u Ukrajini. Te rakete mogu nositi nuklearne bojeve glave, pa neki smatraju da je Rusija tako priznala Sjevernu Koreju kao nuklearnu silu. Tu nije bio kraj dobrih vijesti za Pjongjang. Rusija je tim potezom zatvorila vrata za sankcionisanje Sjeverne Koreje u UN-u, istovremeno otvarajući mogućnost saradnje dvije države. Rusija susjedu sada može pomoći u energentima, hrani, transferu tehnologija… Putin kod Kim Jong Una, ili kako napraviti problem Washingtonu U septembru prošle godine u posjetu Rusiji došao je sjevernokorejski vođa Kim Jong Un i sreo predsjednika Vladimira Putina. Ubrzo nakon toga Sjeverna Koreja je, nakon neuspješnih pokušaja, lansirala špijunski satelit. U decembru Pjongjang je posjetio ruski ministar resursa Andrej Kozlov, a dan kasnije Sjeverna Koreja je saopštila da je provela statička testiranja „novog tipa motora na čvrsto gorivo visokog potiska“ za balističke rakete srednjeg dometa. Zapad i Južna Koreja su optuživali Pjongjang da Rusiji šalje granate i balističke rakete, što su oni poricali, ali naglašavali da veze dvije države jačaju. Polovinom juna ove godine u Pjongjang je došao Putin nakon 24 godine. Ovo je bila vjerovatno najvažnija posjeta za Sjevernu Koreju u ovom stoljeću, jer je Putin došao sa namjerom da ojača susjednu državu. Grandiozan doček za Putina i brojnu delegaciju (potpredsjednik vlade, ministri, direktori važnih ruskih kompanija…) zaključen je važnim sporazumima, posebno u oblasti odbrane, koji predviđa da jedna strana može od druge tražiti pomoć da se odupre stranoj agresiji, što su neki protumačili kao dozvolu za slanje trupa. Javnosti nije jasno kako će sporazum funkcionisati, ali krajnje namjere otkrio je Putinov tekst u listu Rodong Sinmun, objavljen prije njegovog dolaska u Pjongjang. Dvije države će nastaviti da se „odlučno suprotstavljaju Zapadnim ambicijama da ometaju uspostavljanje multipolarnog svjetskog poretka zasnovanog na uzajamnom poštovanju pravde“, napisao je i obećao da će „razvijati alternativne mehanizme trgovine i međusobnog poravnanja koje nekontroliše Zapad“ te „izgraditi jednaku i nedjeljivu sigurnosnu arhitekturu u Evroaziji“. Putin je u tekstu zahvalio Sjevernoj Koreji na „čvrstoj podršci“ u Ukrajini, ne precizirajući o čemu se radi. Od početka ruske agresije na Ukrajinu vidjeli smo da je Pjongjang podržavao Rusiju retorički i u Ujedinjenim nacijama. Pored toga, tenzijama na Korejskom poluostrvu Pjongjang je dizao paniku u Seulu i Washingtonu, odvlačeći dio američke pažnje od Ukrajine. Zelenski u pomenutom istupu tvrdi da Sjeverna Koreja šalje mnogo granata Rusiji. U ovom trenuku to je vjerovatno jedino što Sjeverna Koreja može poslati u većim količinama Rusiji. Naime, ta se zemlja decenijama sprema za rat sa Seulom i nema sumnje da su skladišta puna granata svih kalibara, kao i da su one proizvedene u domaćim pogonima. U nekoliko navrata u medijima su se pojavljivale tvrdnje da je dio tih granata lošeg kvaliteta, ali uz rusku pomoć i to bi se moglo ispraviti, dok na Zapadu traje borba kako obezbjediti granate Kijevu. Evropski rat i korejska računica Izolacija Rusije na Zapadu natjerala je Kremlj da iz izolacije izvadi starog saveznika. Pjongjang tu priliku nije mogao propustiti, iako postoje mišljenja da se to ne sviđa Kini. Pjongjang nema luksuz da bira. Decenije izolacije nanijele su ogromne štete, a susjedna Rusija, pod sankcijama Zapada, odlična je prilika. Zato Zelenski kaže da za isporuke iz Sjeverne Koreje nema rješenja, jer je ta država od Zapada i UN-a višestruko kažnjena i nije je moguće ponovo kazniti na isti način. Zbog pozicije u kojoj se nalazi ne bi bilo iznenađenje da Sjeverna Koreja uradi i druge stvari koje Moskva traži. Ruski mediji su govorili o opciji da se u Ukrajini pojave i sjevernokorejski vojnici i da zato budu plaćeni od strane Moskve. Međutim, trenutno nema indicija da će se to desiti. Ali ono što je očito da je u rat na istoku Evrope ubačena i kalkulacija sa istoka Azije:
Značaj dijaspore za Bosnu i Hercegovinu i Evropu
Bošnjačka/bosanska dijaspora u Evropi igra ključnu ulogu, kako za svoje nove domovine, tako i za Bosnu i Hercegovinu. Dobro povezana i dinamična zajednica ne doprinosi samo kulturnoj raznolikosti i ekonomskoj snazi Evrope, već je i bitan stub za razvoj i stabilnost svoje matične zemlje. U vremenu kada više Bosanaca živi van svoje domovine nego unutar nje, strateški interes Bosne i Hercegovine mora biti da te ljude kulturno, emotivno i institucionalno poveže sa svojom domovinom. Pogled na italijanske zajednice u Sjedinjenim Američkim Državama pokazuje koliko uspješno ta povezanost može funkcionisati. Generacijama su Italijani u dijaspori očuvali svoj kulturni identitet, dok su istovremeno dali značajan doprinos svojim novim domovinama. Ovaj uspjeh temelji se na dubokoj ukorijenjenosti u italijanskoj kulturi, koja se njeguje kroz ciljane mjere poput kulturnih manifestacija, programa razmjene i institucionalne podrške. Ova bliska povezanost sa domovinom nije samo ojačala kulturni identitet, već je uspostavila i značajne ekonomske i društvene mostove. Bosna i Hercegovina može i mora učiti iz ovog modela. Država treba intenzivnije raditi na očuvanju materijalnog i nematerijalnog kulturnog naslijeđa, kako bi ga zaštitila i etablirala kao međunarodni brend. Svjestan izvoz ovog kulturnog naslijeđa može doprinijeti kulturnom i emotivnom povezivanju dijaspore. Posebno su važni projekti koji potiču međuljudsku razmjenu, poput Erasmus programa, koji jačaju kulturne i akademske veze. Austrija, kao dugogodišnji prijatelj i partner Bosne i Hercegovine, ima centralnu ulogu i može poslužiti kao primjer uspješne saradnje. Na institucionalnom nivou, Bosna i Hercegovina mora razviti strategiju kako bi svoju dijasporu bolje uključila u nacionalne razvojne procese. Naučna saradnja, ali i državne institucije, trebaju raditi na jačanju veza sa dijasporom i uključivanju iste u politički, ekonomski i kulturni razvoj zemlje. Ovo je od ključne važnosti ne samo za očuvanje, već i za prosperitet i progresivnost Bosne i Hercegovine. Posebno je važno uključiti drugu i treću generaciju dijaspore, koja je često rođena izvan Bosne i Hercegovine. Treba pronaći načine da ove generacije ne zaborave svoje korijene, već da razviju snažnu vezu sa svojom domovinom. Ovo se može postići kroz ciljane investicije, kulturne programe i širenje programa razmjene, koji će ove generacije potaknuti da investiraju u Bosnu i Hercegovinu i aktivno učestvuju u oblikovanju društva i ekonomije. Gajenje i razvijanje progresivne kulture sjećanja ima ključnu ulogu u suzbijanju rasističkih tendencija i prevaziđenih društvenih stavova. Bosna i Hercegovina, sa svojim specifičnim historijskim iskustvom, može poslužiti kao važan primjer kako sjećanje na prošlost može biti upotrijebljeno kao alat za edukaciju i prevenciju. Očuvanje sjećanja na žrtve rata, genocida i drugih oblika nasilja treba biti u centru pažnje, kako bi se buduće generacije podučile važnosti tolerancije, suživota i mira. Kroz dijalog i obrazovne inicijative, dijaspora može igrati značajnu ulogu u širenju ove progresivne kulture sjećanja, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u evropskim zemljama. Društveno-politički aktivni pojedinci u dijaspori također imaju ključnu ulogu u borbi protiv rastuće islamofobije i skepticizma prema muslimanima u Evropi. Kroz aktivno uključivanje u društvene, kulturne i političke procese, bošnjačka zajednica može doprinijeti boljem razumijevanju i suzbijanju predrasuda prema muslimanima. Njihova iskustva i angažman mogu pomoći u razbijanju stereotipa, promovisanju međureligijskog dijaloga i jačanju zajedničkih vrijednosti unutar evropskih društava. Uloga dijaspore u ovom kontekstu nije samo odbrana vlastitog identiteta, već i doprinos izgradnji inkluzivnijeg i pravednijeg društva za sve.
Eskalacija u Evropi jedino je moguća na Zapadnom Balkanu
Odgođena je rasprava o razudruživanju bosanskohercegovačkog entiteta Rs od entieta FBiH u NSRS. Da li je to samo desniačrska politička retorika Gašpara (Vučića) i Misirca (Dodika) sa kojim njih dvojica podgrijavaju tenzije na Balkanu u interesu Moskve ili tu ima političke susptance koju bi i zapad podržao? Wiliam S. Lind, penzionisani američki oficir i kontzervativni autor, a prema pisanjima mnogih u SAD-u osvjedočeni antisemita i zagovornik tzv. „Jake države“, za koju jednio na Balkanu smatra Srbiju kaže sljedeće – „Situacija u Bosni i Hercegovini je slična onoj na Kosovu. Bosna nikada nije bila država od vladavine kralja Tvrtka, gotovo pre sedam vijekova – a čak i tada bila je samo jedan od mnogih njegovih slavnih vlastelinskih posjeda. Bosna nije država sada i nikada neće biti država. Hrvatsko-muslimanska federacija je nestabilna, neprihvaćena ni od Hrvata ni od Muslimana. Hrvati žele ujedinjenje sa Hrvatskom, a Muslimani hoće da kontrolišu cijelu Bosnu. Nema nikakvih izgleda da će se Bosna razviti dalje od te tačke. Jedini entitet u Bosni sa legitimitetom koji proizlazi iz lojalnosti njenih građana je Republika Srpska; međutim, ni ona, isto tako, nije država. Njen legitimitet proizlazi iz činjenice da je njena vlada sastavljena od Srba koji predstavljaju narod koji se smatra Srbima, i ništa drugo, najmanje „Bosancima“. Oni sebe vide, jednog dana, kao građane države Srbije. Država u kojoj oni zamišljaju da će, jednog dana, biti njeni građani, jeste Srbija. U međuvremenu, upravo kao i na Kosovu, nepostojanje prave države (i njena nemogućnost) ostavlja Bosnu kao zgodno lovište za delovanja ratova „Četvrte generacije“, ona vrvi od džihadista i najrazličitijih kriminalaca, koji su našli korisno uporište u muslimanskoj Bosni. Jasne posledice Klintonovih u Balkanskoj politici jesu da je oslabljena jedna država, Srbija, i da su stvorena dva bezdržavna regiona, Kosovo i Bosna. Ako se nastavi sadašnja američka politika, i sama Srbija može postati lažna država, dok su i Kosovo i Bosna osuđeni da takvi i ostanu. Amerika bi mogla otkriti da je, u direktnoj suprotnosti sa svojim interesom da neguje i jača sistem države, ona taj sistem još više oslabila. Takva perspektiva otvara pitanje: kako bi mogao Evropski Koncert (dok SAD ostaje izvan) da deluje na Balkanu da bi se tamo ojačao sistem države? Prvo, mogli bi prestati da potkopavaju srpsku državu. To bi značilo da olakšaju ekonomski oporavak Srbije i, u isto vreme, da se omogući srbijanskoj vladi da ponudi svom narodu razuman plan da se zadrže neka prava na Kosovo. Toliko dugo dok plan postoji, Kosovo neće postati ono odlučujuće pitanje koje bi dovelo do de-legitimizacije srpske Vlade. Ako pogledamo iz te perspektive ponovno angažovanje SAD-a na Balkanu, sa ciljem da se nanesu nove nepravde Srbima, zaključci su veoma upozoravajući…“ Ovo je između ostalog ideološka predloška na kojoj Miliorad Dodik i Orban razmatraju mirnu secesiju Bosne i Hercegovine i otuda njegov žal za Trumpovom administracijom koja je generisala i oslanjala se upravo ovakve retrogradne desničarske ideje. Kao da nema ništa amoralno u tome, što je Srbija napadala susjedne bivše jugoslavenske republike koje nisu imale organiziranu vojnu silu i što su pri tom ubijane na desetine hiljada civila samo zato što se zovu drugačije i mole se bogu na drugi način. To je u ratovima četvrte genracije opravdano protiv ljudi koji prema Wilimau S. Lindu nisu vjerni jakoj državi kao pravnoj normi već su vjerni etniji, ideologiji i vjerskom fanatizmu. U tom kontekstu pobiti 10.000 nenaoružanih i vezanih ljudi za 96 sati nakon pada Srebrenice nije amoralno, već su oni koji su „nelojalni jakoj državi“ opravdano uklonjeni kao koletaralna šteta sukoba. „Zato je sada najvažnije da se složno sanja i projektuje jedna mnogo jača i veća Srbija nego što je ova danas…“ kaže nedavno ponovo reizabrani predsjednik Matice Srpske profesor Dragan Stanić. Brendan Simms, profesor povijesti međunarodnih odnosa na Sveučilištu u Cambridgeu napisao je 2020. knjigu „Hitler: globalna biografija“ u kojoj se prožima osnovna teza da je „Čitava Hitlerova strategija se sastojala u korištenju opasnosti boljševizma kako bi ostvario utjecaj u Njemačkoj, Evropi i prije svega Angloamerici”. A holokaust je proizvod ideološke zasljepljlenosti i krutosti politike koju je Hitler vodio. Dakle, ponovo se primjećuje naučna tendencija da se političkom ideologijom opravdava amorlano i devijantno ponašanje, jer biti ohol i nemilosrdan prema Lindovim džihadistima je isto što i biti ohol i nemilosrdan prema jevrejskim biznismenima koji su krivi za lihvarenje i veliko siromaštvo Njemačke. Njih treba ili sve odstraniti, jer im se ne može vjerovati ili ih staviti pod kontrolu „Jake države“, koja će im nametnuti pravilan način ponašanja. Upotrebu sile kao instrumenta za ostvarivanje političkih ciljeva Dodik razmatra kao sredstvo za mirno razdruživanje. Da je to tako govore i neka razmišljanja u pogledu navodne odbrane BH entiteta RS. O kojoj govori Dr. Nebojša Vuković u iz Beogradskog Instituta za međunarodnu politiku i privredu. Inače Dr. Vuković je autor knjige „Koncept rata četvrte generacije – geneza, elementi i značaj“ objavljene 2018. godine upravo na tezama Wilima S. Linda koji je kao aktrivni oficir učetvovao u naučnoj definiciji ratova četvrte generacije koja je rađena u Pentagonu 1989. godine. Naime Dr. Nebojša Vuković u svom znakovitom tekstu pod naslovom „Slučaj Arcaha i odbrana R. Srpske“ kaže sljedeće: „Posle četvrt veka, očigledno je da BiH nije optimalan format za slobodan razvoj srpskog naroda u njoj. Srpskom narodu u BiH drugi činioci (političari iz Federacije BiH i strani administratori) „kroje kapu“ i on u svakom smislu stagnira u jednoj nefunkcionalnoj i složenoj tvorevini. Srpski narod u BiH nije do kraja slobodan i srpski entitet samo delimično je omogućio njegovu emancipaciju. Njegova budućnost leži, optimalno, u nezavisnosti i spajanju sa Srbijom, a minimalno – u doslednoj konfederalizaciji BiH. Druga strana, pak, negira mu svako pravo na samoopredeljenje, i preti ratom ukoliko bi on pokušao da mirno, na nekom hipotetičkom referendumu, izglasa samostalnost“. I nastavlja: …“Što bi bila jača neka hipotetička oružana sila Republike Srpske, koja bi mogla da nanese drugoj strani velike, za nju neprihvatljive gubitke, veće bi bile šanse da se realizuje upravo onaj scenario koji se u srpskom entitetu priželjkuje – miran razlaz entiteta. Jer, druga strana se ne bi usudila da se upusti u
Mit o “srpskoj” i njenom kontinuitetu
Gospodin Milan Pilipović, vanredni profesora na Pravnom fakultetu u Banja Luci, objavio je 24.04.2020. godine članak pod naslovom „Nastanak i državnost Republike Srpske – od države do entiteta Bosne i Hercegovine, od svoje prošlosti i sadašnjosti ka budućnosti“. Autor pokušava uspostaviti pravnu konekciju između aktivnosti „skupštine srpskog naroda u Bosni i i Hercegovini“ iz 1992. godine i današnjeg bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska koji je nastao 1995. godine Dejtonskim sporazumom. Gospodin Pilipović je pravnik, međutim objašnjenje da „Republika srpska“ iz 1992. godine i bosanskohercegovački entitet Republika Srpska iz 1995. godine imaju pravni kontinuitet, odnosno da proizilaze jedno iz drugog nisu utemeljeni na pravnoj struci i zvuče vrlo neuvjerljivo. „Republika srpska“ iz 1992. godine nije bila bilo kakva državotvorna cjelina, kao ni „Herceg-Bosna“. To su bile paradržavne tvorevine, a njihovi kreatori su činom osnivanja tih tvorevina činili krivična djela prema Krivičnom zakonu SR BiH: ugožavanje teritorijalne cjeline, oružana pobuna, terorizam i pozivanje na nasilnu promjenu ustavnog uređenja. Jedno od osnovnih načela kontinentalnog prava je sadržano u latinskoj izeci da niko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što sam ima. „Republika srpska“ iz 1992. godine nije mogla imati bilo kakva prava, jer ih ni od koga nije dobila, kupila, naslijedila ili slično niti je slijedom navedenog mogla bilo šta prenijeti na drugoga. U trenutnoj političkoj areni u Bosni i Hercegovini je aktuelizirano pitanje „državne imovine“, odnosno navodni spor između države Bosne i Hercegovine i bosanskohhercegovačkog entiteta Republika srpska oko toga ko je titular državne imovine. Da bi „Republika Srpska“ mogla da ima imovinu trebalo je da postoji zakonski osnov prenošenja iste prema Ustavu i propisima SR Bosne i Hercegovine. „Republika srpska“ je prema tada važećim pravilima protivpravno zauzela dio teritorije Republike Bosne i Hercegovine, a niti po jednoj normi domaćeg ili međunarodnog prava takav način stjecanja vlasništva nije poznat niti priznat. Slijedi da „Republika srpska“ i bosanskohercegovački entitet Republika Srpska, nastala Dejtonskim ustavom iz 1995. godine, nemaju pravni kontinuitet. Ustav Republike Srpske ne daje nijednoj etničkoj ili vjerskoj skupini povlašteni status, tako da osim pravnog diskontinuiteta ne postoji pravo za bilo koju vrstu ekskluziviteta. Godine 2011. je u javni prostor dospio Drugi memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti. Dokument nije potpisan, a njegov sadržaj se negira kako od Srpske akademije nauka i umetnosti, tako i od pozicije na vlasti u Republici Srbiji. U tom dokumentu se navodi: “Koristiti termin Srpska kako bi se na taj način Republika Srpska definisala isključivo kao srpska teritorija. (…) Maksimalno izbegavati upotrebu termina Bosna i Hercegovina. Vrlo je bitno da se osim političara, medija, kulturnih i javnih radnika u Republici Srpskoj, ovoga pridržavaju mediji, kulturni i javni radnici u Srbiji.“ Dakle, cilj ovog dokumenta je vrlo jasan – među narodnim masama stvoriti naraciju da je jedan od dva bosanskohercegovačka entiteta ekskluzivno srpski i kidati sve veze sa Bosnom i Hercegovinom. Iako se ovaj dokument pojavio u medijima nepotpisan i negiran, ipak pojava korespondira sa njegovom vidljivom realizacijom u javnom prostoru. Vrlo teško bi mogli pripisati slučajnopću činjenice da se od 2011. godine u javni prostor Bosne i Hercegovine uvode novi izrazi koji suptilno navikavaju osjetila na to da postoje „zajedničke institucije“i „srpski član predsjedništva“; Umjesto naziva Republika Srpska se koristi skraćeni naziv „Srpska“, a Bosna i Hercegovina se piše isključivo skraćenicom „BiH“; U kabinetima funkcionera stavljaju se mape na kojima se Republika Srpska ocrtava zajedno sa Brčko Distriktom i omeđava poput samostalne države, prave se parade na kojima visoki zvaničnici Republike Srpske i Republike Srbije i sveštenstvo Srpske pravoslavne crkve Republiku Srpsku zovu državom ili „drugom srpskom državom“ i slično. Dakle, višegodišnje stvaranje narativa da je bosanskohercegovački entitet Republika Srpska zapravo ekskluzivno srpska i pravoslavna tvorevina je vidljivo.Iz vizure Bosne i Hercegovine stvaranje mita o srpskoj Republici Srpskoj je veoma štetno i opasno, i to u više slojeva, za sve građane. Mit o ekskluzivno srpskom entitetu koristi nesavjesnim političarima za opravdavanje korupcije, jer bilo kakva promjena ili optužba za kriminal pojedinaca koji imaju moć predstavlja se kao napad na Republiku Srpsku i na srpski narod. Prenos nadležnosti sa entiteta na državu sa ciljem približavanja Evropskoj uniji ili boljem rješavanju određenog pitanja za sve građane Bosne i Hercegovine se u javnosti predstavlja kao „razvlašćivanje Srba“, kao da se bez tog naroda, koji ima sve poluge vlasti i blokada na nivou države, može donijeta neka odluka koja bi štetila interesu entiteta ili etnije. Stvaranje vještačkih sukoba između države i entiteta, na način da se entitetu žele priskrbiti prava kojih nema niti može a niti treba imati, država se prikazuje nemogućom i nefukcionalnom, a što negativno utječe na kvalitet života svih građana. Sekularni praznici se prožimaju vjerskim, pravoslavim oblježjima, što pojačava tenzije i strah među građanima, posebno onim koji nisu Srbi i pravoslavci. Rezultat toga su česti fizički napadi i zastrašivanja građana Republike Srpske koji se ne osjećaju Srbima i pravoslavcima. Zvanične snage sugurnosti su onda primorane praviti spektakle od hapšenja radi smirivanja etničkih tenzija, što sve dovodi do smanjenja nade da se na području Republike Srpske može živjeti u miru. Mnogi mladi ljudi sa porodicama, svih etničkih grupa, napuštaju Bosnu i Hercegovinu i idu u države zapadne Evropu upravo zbog osjećaja konstatnih tenzija. Stvaranje mita o Republici Srpskoj kao srpskom entitetu očigledno ne bi trebala biti u interesu niti jedne etnije u Bosni i Hercegovini. Logika nalaže da se, kao u krimi-serijama, pozabavimo motivom. Narativ je očigledno iniciran iz Srbije. Koji bio motiv imala Srbija za stvaranje ovog mita? Da li ekonomski slaba Srbija, okružena članicama NATO pakta može imati ambicije da putem narativa o srpskom entitetu pretenduje na dio teritorija Bosne i Herceovine. Možda, ali to može biti dugoročni plan obzirom da geopolitičke prilike nisu naklonjene toj ideji. U kratkom roku mit o srpskoj Republici Srpskoj Srbiji može poslužiti kao ravnoteža nacionalnih osjećaja građana Srbije zbog očiglednog gubljenja Kosova. Kako pravni argumenti kontinuiteta „Republike srpske“ i Republike Srpske ne mogu biti održivi ma koliko se pravna nauka rastezala, a niti upoređivanje Kosova i Bosne i Hercegovine u kontekstu „kako Kosovo može (postati državom) a Republika Srpska ne može“, onda naracija da je pola Bosne i Hercegovine
Uz diplomatski, Aleksandar Vučić je doživio i poraz vlastitog narativa
Od trenutka kada je saznao za Rezoluciju o genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici i diplomatskim aktivnostima u smjeru njenog usvajanja pred Skupštinom Ujedinjenih nacija (UN), Aleksandar Vučić je panično pokrenuo različite aktivnosti, prije svega s ciljem kreiranja narativu prema kome se Srbi kao narod optužuju za počinjeni genocid. Također, Vučić je kroz svoje dramatične javne istupe učinio sve da se od Rezolucije o genocidu načini sekuritizacija, s namjerom kako bi se njeno usvajanje promatralo kao uvod u narušavanje sigurnosti na Zapadnom Balkanu. Koliko je samo pitanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici važno za Aleksandra Vučića, Milorada Dodika, te ostatak političkog rukovodstva u Beogradu i Banja Luci, svjedoče napori Vučića na diplomatskom planu da izlobira neusvajanje ove Rezolucije. Prvi fijasko je doživio u Francuskoj, gdje je svega dan nakon njegovog boravka i sastanka sa predsjednikom Francuske Emmanuelom Macronom ova država javno obznanila da će biti sponzor Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Vučićevo “sto za jednoga” – ponovo Ni u New Yorku Aleksandar Vučić nije prošao kako je zamišljao jer je u direktnim verbalnim okršajima sa predsjednicom Kosova Vjosom Osmani i predsjedavajućom sjednice UN-a Vanessom Fraizer, također, doživio medijski fijasko. Nakon povratka u Srbiju, pred medijama je svoje bezuspješno djelovanje nastojao prikazati kao diplomatsku pobjedu Srbije koja se bori protiv “sile”. Znajući da njegova diplomatija neće polučiti priželjkivane rezultate, podudarno je posegnuo za relativiziranjem genocida u Srebrenici, te prijetnjama koje bi trebale da imaju za cilj “discipliniranje” Bošnjaka i bosanskohercegovačke diplomatije. Potonje Vučićevo ponašanje u prethodnim sedmicama samo je potvrda da se lično nije odmakao od devedesetih godina, kada je kao član srpskih radikala, radikalno propagirao “sto muslimana za jednog Srbina”! Autostrada Banja Luka – Beograd Iako je u prethodnim godinama nastojao da u kriznim trenucima ne bude sinhroniziran sa Dodikovim radikalnim istupima, ovoga puta se Vučić nije ustezao, što je doprinijelo usklađenim stavovima Beograda i Banja Luke u javnosti. Svi prethodni događaji ukazuju nam da Srbija ne želi da se suoči sa istinom i doživi katarzu. Ne postoji niti najmanja iskazana količina empatije prema bošnjačkim žrtvama presuđenog genocida koje su počinile vojska i policija Republike srpske. Ako analiziramo odnos Njemačke, ili neke druge države prema počinjenim zločinima, jasno je zaključiti kako politički vrh Srbije ne radi ništa na tome da u skorijoj budućnosti izgradi političara poput bivšeg njemačkog kancelara Willy Brandta, koji bi svojim gestom amnestirao srpski narod od kolektivne odgovornosti za počinjeni genocid. Nadavni govor direktora Memorijalnog centra u Srebrenici dr. Emira Suljagića tokom promocije knjige Dekodiranje agresije: Uloga Vrhovnog saveta odbrane Savezne Republike Jugoslavije u ratu protiv Republike Bosne i Hercegovine, u kojem je naveo kako su svi na neki način doživjeli određeni napredak od ratnog perioda do danas osim “srpskih nacionalista i četnika”, porvrđuje konstataciju da su Srbija i entitet Republika srpska taoci radikalnog srpskog nacionalizma, koji direktno promovira i podržava politički vrh u Beogradu. Da je srpska politička elita u Banja Luci i Beogradu spremna da se suoči s prošlošću, te iskreno u maniru Willy Brandta ponudi ruku pomirenja Bošnjacima nad kojima je počinjen genocid, ne bi nam ni bile potrebne međunarodne rezolucije koje osim njegovanja kulture pamćenja pozivaju i na suočavanje sa istinom odgovornih, te onih koji to nisu spriječili, a imali su mogućnost. Narativ prema kojem Bošnjaci žele staviti kolektivnu stegu srpskom narodu koji živi u nekoliko država na Zapadnom Balkanu, nema kredibilna uporišta. Niti jedan bošnjački političar, javni intelektualac ili nevladin aktivista, nisu optužili srpski narod da je genocidan, kao što to zvanična Banja Luka i Beograd nastoje prikazati. Potvrde ovoj konstataciji jeste tekst Rezolucije o genocidu, ali i govori pred UN-om bosanskohercegovačkih zvaničnika, te predstavnika nevladninog sektora i institucija. Beograd i Banja Luka nastoje da iz svake krizne situacije izvuku maksimalan benefit, što je slučaj i u kontekstu aktuelnog pitanja o usvajanju Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Testiranje “kiparskog scenarija” Na tom putu ne biraju sredstvo, niti razmišljaju o posljedicama, o čemu svjedoči Dodikova prijetnja na secesiju, te javno nuđenje novca za “mirno razilaženje”. Na ovaj način Dodik i Vučić žele ispitati teren za potencijalno provođenje “kiparskog scenarija” u Bosni i Hercegovini. Pitanje Kosova također je opterećavajuće za Vučića, te se diplomatski porazi na Kosovu nastoje nadomjestiti određenim potencijalnim pobjedama u jednom dijelu Bosne i Hercegovine. U svojoj politici Srbija i entitet Republika srpska ostaju definitvno usamljeni, jer su se države Zapadnog Balkana podrškom Rezociji o genocidu odlučile svrstati na stranu istine, čime su učinile civilizacijski gest vrijedan poštovanja. Posebno je odluka Crne Gore teško pala Dodikovom i Vučićevom režimu, koji su svjesni da ni u ovoj državi nemaju onoliki utjecaj na koji su računali poslije događaja iz 2020. godine, kada su se u Crnoj Gori dogodile političke promjene prema volji Beograda. Diplomatski poraz Vučić nastoji ublažiti i pretvoriti ga u pobjedu prema starom ustaljenom velikosrpskom receptu. Ipak, to mu neće ići baš lahko, te mu jedino preostaje da prati javno angažirane bošnjačke i bosanskohercegovačke intelektualce poput prof. dr. Seada Turčala, te da na maliciozan način komentira njihove analize zasnovane na kredibilnim činjenicama. Autor je magistar historije, istraživač u oblasti regionalnih političkih odnosa, međunarodnih politika i dijaspornih zajednica. Doktorant je na FPN u Sarajevu.
ANALIZA IZBORA U RUSIJI: Zašto nas pobjeda Vladimira Putina nije iznenadila?
Na nedavno održanim predsjedničkim izborima u Ruskoj Federaciji, koji su se protezali od 15. do 17. marta, Vladimir Putin je prema podacima Centralne izborne komisije ostvario izniman rezultat osvajanjem oko 88% glasova, uz visoku izlaznost od 77,44%. Ovaj izborni trijumf oborio je rekorde u apsolutnom broju glasova te u razlici između pobjednika i drugoplasiranog kandidata. U 2018. godini razlika između Putina i Pavela Grudinina iznosila je 47 miliona glasova, dok je na nedavnim izborima ta razlika porasla na više od 55 miliona u korist Putina. Još značajnije je što je izlaznost na ovim izborima bila veća nego prije četiri godine, dosegnuvši 74,22% na dan zatvaranja birališta, što predstavlja značajan porast u odnosu na prethodni izborni ciklus. Važno je napomenuti da je rekordna izlaznost od preko 69% postavljena 2008. godine, prilikom izbora Dmitrija Medvedeva. Uz Putina, na ovim izborima kandidirali su se i Nikolaj Haritonov, Vladislav Davankov i Leonid Slucki, međutim svi su oni blisko povezani s politikom Kremlja. Iako su možda neki postavili pitanje da li je ovakav ishod bio očekivan, za mnoge analitičare i posmatrače geopolitičke scene to nije iznenađenje. Pobjeda Putina na izborima odražava duboko ukorijenjen fenomen koji demonstrira političku dominaciju koju Putin i njegova stranka imaju nad ruskom političkom scenom. Ovaj događaj je važan ne samo zbog unutrašnjih političkih promjena u Rusiji, već i zbog globalnih implikacija koje Putinova vlast ima na međunarodne odnose, sigurnost i geopolitičku dinamiku. Od samih početaka svog političkog puta, Vladimir Putin je ostavio dubok utisak na političku scenu Rusije. Njegova vlast, koja traje već pet mandata, a potencijalno može se produžiti sve do 2036. godine, daje mu iznimnu moć i utjecaj unutar države. Ovo produženje vladavine omogućeno je izmjenom zakona prije tri godine, kojom je Putinu omogućeno da se ponovno kandidira za predsjednika, dok su praktično poništeni njegovi dosadašnji predsjednički mandati. Rusija je geografski pozicionirana kao ključni most između Europe i Azije, što je čini strateški važnom u međunarodnim odnosima. Osim toga, bogata je prirodnim resursima poput nafte, plina i urana, što joj daje značajan utjecaj u globalnoj ekonomiji i energiji. Kao dugogodišnji lider Rusije, Putin je oblikovao političku scenu kako unutar svoje zemlje, tako i izvan njenih granica. Jedan od ključnih faktora Putinove popularnosti je uspjeh u održavanju stabilnosti ekonomije. Njegova politika fiskalne discipline, usmjerena na jačanje ruske ekonomije i potporu industriji, donijela je određene ekonomske dobitke, posebno među ruralnim stanovništvom i nižim slojevima društva. Iako su stručnjaci predviđali ekonomski kolaps nakon uvođenja zapadnih sankcija 2022. godine, recesija je bila manja od očekivane, a ekonomski rast se ubrzo nastavio, od preko 3% u 2023. godini i rekordno niska nezaposlenost do marta 2024. godine. Osim toga, Putinova politika je usmjerena na diverzifikaciju ekonomije, preusmjeravanjem izvoza na azijska tržišta te zamjenom proizvoda zapadnih kompanija. Ovaj osjećaj ekonomske stabilnosti i kontinuiteta ključan je adut za Putina. Kultura autoritarnog vođstva koju Putin njeguje tokom svog dugogodišnjeg mandata pokazala se ključnom u održavanju određenog stepena popularnosti među ruskim građanima. Vanjskopolitički faktori dodatno su pridonijeli podršci Putinu. Njegova vojna akcija u Ukrajini, iako kontroverzna na međunarodnom nivou, unutar Rusije je prihvaćena kao dokaz snage i odlučnosti u zaštiti ruskih interesa i nacionalnih granica. Putinova čvrsta pozicija prema zapadnim silama, uz agresivnu retoriku na međunarodnoj pozornici, često nailazi na odobravanje djelom ruske javnosti koja se protivi utjecaju Zapada. Izbori su održani u pozadini ruske invazije na Ukrajinu. U septembru su istraživači javnog mnijenja Levada centar proveli istraživanje stavova Rusije prema ratu u Ukrajini. Na pitanje podržavaju li akcije ruske vojske u Ukrajini, 73% ispitanika je reklo “da” ili “definitivno da”. Kasnije je taj broj bio 68%. Neki bi mogli biti skeptični prema anketama koje dolaze iz Rusije, ali treba napomenuti da su ove brojke iz organizacije koju je ruska vlada smatrala “stranim agentom”. Nije važno ko provodi anketu – podaci sugerišu da većina Rusa podržava ratne napore. S druge strane, licemjerje zapadnih sila ide na ruku ruskoj vladi. Nedavna potpora Sjedinjenih Američkih Država izraelskom ratu u Gazi ističe dvostruke standarde Zapada, potičući narativ ruske vlade o licemjerju i dvostrukim mjerilima. Dok su zapadni predstavnici brzo osudili ruske napade na civile, osude izraelskih postupaka bile su prigušene ili čak nepostojeće. Pokušaji Zapada da ekonomski i kulturno izolira Rusiju samo su olakšali ruskoj vladi prodaju narativa o namjerama Zapada da otkazuje Rusiju. Usporedba rezultata ovih izbora s prethodnim pokazuje kontinuitet Putinove vlasti i dominacije njegove stranke. Iako su postojali izvještaji o nepravilnostima i ograničenjima političke konkurencije, što je dovelo do kritika protivničkih stranaka i međunarodnih posmatrača, rezultati izbora nisu iznenadili mnoge. U novembru 2023. godine, Putin je odobrio izmjene i dopune zakona o predsjedničkim izborima koje su značajno ograničile rad medija tokom izbornog procesa. Prema tim izmjenama, samo novinari službeno zaposleni u uredima registriranih medija imaju pravo prisustvovati sjednicama izbornih povjerenstava. Dodatno, fotografiranje i snimanje videa na biračkim mjestima dopušteno je samo osobama koje “imaju pravo prema zakonodavstvu Ruske Federacije”, uz poštovanje tajnosti glasovanja i zaštite ličnih podataka. Centralna izborna komisija također je dobila ovlasti da mijenja postupak održavanja izbora na područjima u kojima su proglašena vanredna stanja. Dana 8. decembra 2023., CIK odlučio je održati predsjedničke izbore u trodnevnom formatu od 15. do 17. mart 2024. godine, radi različitih vremenskih zona. “Glasanje tokom tri dana već postaje tradicionalno za naš izborni sistem. Tokom vremena, ovaj format je postao omiljen većini birača. To potvrđuju sociološka istraživanja: prema podacima VCIOM-a, a glasanje tokom tri dana priznalo je 74% Rusa”, izjavila je predsjednica CIK-a Ella Pamfilova. Iako je očekivano da će izbori biti obilježeni brojnim falsifikacijama i visokim stepenom kontrole od strane države, društvo više nije zainteresovano za paralelno brojanje glasova ili sami rezultat. Ali čak i u ovom kontekstu, biračima ostaje mogućnost da pokažu da protiv glasaju živi ljudi, podsjeća politologkinja Ekatarina Šulman: “Ovo je igra ne za rezultat, ovo je igra za utisak. Jedna fotografija (iz redova ispred biračkih mjesta) teži više nego svi brojevi koje će pokazati.” Unutar Rusije, reakcije na izborne rezultate bile su mješovite. Dok su Putinove pristaše slavili njegovu pobjedu kao trijumf stabilnosti i kontinuiteta, opozicija je izrazila razočaranje zbog nedostatka prave političke konkurencije i
Odnosi Bosne i Hercegovine i Kosova: Kako dalje?
Kosovo je 17. februara 2008. godine proglasilo nezavisnost, čime se i zvanično odvojilo od Srbije. Nezavisnost Kosova su podržale i Sjedinjene Američke Države (SAD) bez čije pomoći i odobrenja ne bi uspjeli u svom naumu odvajanja od Srbije. Tome svjedoče imena pojedinih ulica i trgova u Prištini koji su nazvani po zvaničnicima SAD koji su pomogli da Kosovo stekne nezavisnost. Također, u jednom dijelu Prištine, koji se zove Dardania, nalaze se i statue američkih zvaničnika poput Madelaine Albright, Bob Doyle i Bill Clinton. Time su kosovski zvaničnici i građani izrazili zahvalnost američkim saveznicima za podršku i pomoć prilikom stjecanja nezavisnosti. Kosovo kao nezvavisnu državu je priznalo 99 država članica UN dok njih 79 to nije učinilo. Pet članica EU nije priznalo Kosovo: Španija, Grčka, Kipar, Rumunija i Slovačka. Međutim, u Grčkoj i Srbiji, državama koje nisu priznale kosovsku nezavisnost, postoje uredi za vezu koji djeluju kao neka vrsta diplomatskog predstavništva. Njihov zadatak je da pomognu građanima Kosova u slučaju potrebe u navedenim državama. Jedina država na Zapadnom Balkanu koja nije priznala Kosovo je Bosna i Hercegovina (BiH). Iako nije došlo do priznanaja Kosova od strane institucija BiH, građani Kosova uz uredno izdatu vizu mogu posjetiti BiH. Isti slučaj je i sa građanima BiH koji posjećuju Kosovo. Izazovi politčkih odnosa BiH kao i Kosovo teži ka članstvu u EU. Na putu ispunjavanja uvjeta za članstvo u EU mora se uspostaviti između ostalog i funkcionalna regionalna saradnja. To je jedan od preduslova koji EU stavlja pred aspirante za njeno članstvo. Da bi imali uspješniju regionalnu saradnju prilikom ispunjavanja uvjeta za članstvo u EU, Njemačka je 2014. godine pokrenula inicijativu Berlinski proces. Članica Berlinskog procesa postala je i država Kosovo koja redovno prirsustvuje sastancima. Tako su države Zapadnog Balkana 3. novembra 2022. potpisale tri sporazuma o mobilizaciji čime se omogućava putovanje regionom sa ličnom kartom, te priznanje sporazumom navedenih akademskih zvanja i profesija. Iako je potpisnica ovih sporazuma, BiH do dan-danas nije ratificirala potpisane sporazume. Time su građani onemogućeni da koriste benefite koje su im ovi sporazumi omogućili. Potpisnik ovih sporazuma u ime BiH je bio tadašnji predsjedavajući Vijeća Ministara Zoran Tegeltija, iz Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD). Bitno je napomenuti, da je Vlada Kosova prošle godine odobrila sporazume za putovanje sa ličnim kartama sa BiH. Jedini krivac za neratificiranje ovih sporazuma je Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske (RS) i predsjednik SNSD. Pored njega odgovornost snose i svi članovi parlamenta iz SNSD ali i opozicioni članovi iz RS koji se protive ratificiranju sporazuma. Pored protivljenja ratifikaciji ovih sporazuma, Dodik se protivio otvaranju i Ureda za vezu koji bi pomogao Kosovarima kada se nađu u BiH. Iako je Srbija otvorila isti ured na svojoj teritoriji, Dodik se protivi otvaranju istog ureda u BiH Time izvršava ono što bi inače predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, na neki način radio ali zbog svoje trenutne pozicije i interesa nije u stanju. Sa ovakvim postupanjem, Dodik je pokazao kako je srpski nacionalizam kočnica napretku regiona ka članstvu u EU. Saradnja ipak postoji S obzirom na nepriznavanje Kosova od strane BiH, institucionalna saradnja dvije države ne postoji. Međutim, saradnja između političkih subjekata iz obje države kao i posjete profesora, akademika, novinara ne izostaju. Premijer Kosova, Albin Kurti, se često sastaje sa političkim predstavnicima BiH. Među njima su parlamentarci Šemsudin Mehmedović, Sabina Čudić te članovi predsjedništva Denis Bećirović i Željko Komšić. Teme ovih sastanaka su bile regionalna saradnja te kako sprovesti potpisane sporazume o mobilnosti. Pored političke saradnje, postoji i ona nepolitička saradnja. Tako je Admir Lisica promovirao svoju knjigu „Bošnjaci pred izazovima globalnih političkih procesa“ u Prizrenu gdje je prisustvovao značajan broj posjetilaca. Delegacija u sastavu prof. dr. Sedad Dedić, Nezim Halilović Muderris i Harun ef. Hodžić su učestvovali na manifestaciji Dan Bošnajaka. Tom prilikom su posjetili i mjesto gdje je živio ubijeni policajac Afrim Bunjaku izražavajući riječi sućuti porodici. Pored ovakvih vrsta saradnje, postoji i ona ekonomska saradnja. Iako BiH ne uvvozi mnogo sa Kosova, izvoz BiH na Kosovo je značajan. Tako je u 2018. i 2022. izvoz na Kosovo dosegao cifre preko 60 miliona eura za svaku od navedenih godina. Kako dalje? Sagledavajući realno situaciju, BiH ima interesa da ratificira potpisane sporazume iz 2022. Međutim, nacionalističko djelovanje Milorada Dodika sprečava dalje razvijanje bosansko-kosovskih odnosa. Jedini put ka razvijanju političkih odnosa je ratificiranje sporazuma i otvaranje kancelarije za vezu. Ovim bi se učinili prvi koraci koji bi bili značajni za ekonomiju BiH ali i za posjete članovima porodica koji žive u obje države. Također, ovo bi otvorilo i put ka uspostavljanju institucionalne saradnje među državama što bi omogućilo i razmjenu informacija pogotovo onih od sigurnosnog značaja. Sve dok ne dođe do promjene političkog momenata u BiH, dok srpski predstavnici ne pristanu na gore navedeno, potrebno je raditi kampanju kojom bi se zalagalo za uspostavljanje međuinstitucionalne saradnje dvije države. Kampanja bi morala da okupi nevladine organizacije ali i političare iz obje države. Kao sastavni dio te kampanje, nevladine organizacije bi pokrenule vlastitu medijsku platformu prezentirajući benefite saradnje između dvije države. Pored pokretanja medijske platforme, značajnu ulogu u ovoj kampanji bi odigrala i organizacija okruglih stolova, seminara, objavljivanje policy papera. Na taj način bi se ova tema više tretirala u medijima što može dovesti i do svojevrsnog pritiska na donosioce odluka. Iako politički odnosi BiH i Kosova ne postoje, razumijevanje političke zbilje u kojima se države nalaze i djeluju ne izostaje. Zvaničnici Kosova razumiju politički sistem u BiH te znaju ko je odgovoran za nepostojanje političkih odnosa dvije države. Sa druge strane, probosanske snage su svjesne čemu bi ova saradnja doprinijela i na taj način djeluju. Iako ne mogu putem zvaničnih institucija, probosnaske snage u insittucijama BiH čime sve što mogu kako bi politički odnosi BiH i Kosova zaživjeli.
Uvod u savremenu rusko-srpsku mitologiju
Srpski svet predstavlja svojevrsnu kopiju ideje Ruskog sveta koja je u javnosti prezentirana 2007. godine. U kontekstu pojašnjenja principa Ruskog sveta bitan je autorski tekst Igora Zevelava iz Centra za strateške i međunarodne studije iz Washingtona, koji ovu političku doktrine opisuje kao aspiraciju Rusije prema susjedima, tačnije onim državama u kojim živi bitnija ruska zajednica. Kreiran je narativ od strane Moskve da je ruska dijaspora segment ruskog sveta, te kao takav treba da slijedi upute zvanične Moskve u političkom djelovanju. Radi se o mitu koji se zalaže da se pod kontrolu Moskve vrate historijska područja za koje Rusija smatra da im pripadaju. Ovim konceptom Rusija pravda svoj odnos prema susjedima. Kada je riječ o relativno novom pojmu Srpskog sveta, uvod u proklamaciju ove velikosrpske hegemonističke ideje jeste donošenje povelje „O srpskom kulturnom prostoru“. Mit o „srpskom svetu“ se javlja prvi put u javnosti tokom 2020. godine kada ga proklamira visokopozicionirani srbijanski političar Aleksandar Vulin s ciljem „objedinjavanja svih Srba u jednu zajedničku državu“, a misleći na bosanskohercegovački entitet Rs, Crnu Goru, Kosovo i naravno Srbiju. Srpski intelektualci su se od 2020. godine do danas u više navrata oglašavali o mitu koji je ekvivalent velikosrpskoj ideji. Oni u tome ne smatraju ništa sporno, dok u regionu Zapadnog Balkana vlada nepovjerenje prema ovoj ideju, te se mit o jedinstvenom srpskom svetu odbacuje kao pozitivna stvar. Istaknuti srpski orijentalista Darko Atanasković tokom 2021. godine u tekstu „Smeju li Srbi da budu Srbi?“ relativizira mit o srpskom svetu, te kreira dodatni mit da bi se ideja srpskog sveta mogla provesti bez ispaljenog metka, jer kao takva ne predstavlja opasnost ni za koga. On kaže da je to sveobuhvatni, jezički prostor u kojem obitavaju Srbi – te se opravdava teorija o uvećanju države i kreiranju jače Srbije. Dodatni mit koji se veže za mit o nužnosti uspostavljanja „srpskog sveta“ u 21. stoljeću jeste onaj o „ugroženosti Srba“, jer su ranije imali „tragičnu sudbinu“. Negiraju se stvarne činjenice, a istrajava se na mitološkoj pretpostavci, koja treba da opravda velikosrpsku aspiraciju prema komšijskim državama na Zapadnom Balkanu. Ovakvi mitovi imaju za posljedicu izazivanje opće nesigurnosti ne samo na području Zapadnog Balkana, već i u ostatku Evrope. Stoga je nužno govoriti o ovoj pojavi, koju ne treba shvatiti bezazleno.
Kako su klimatske promjene i drugi ljudski faktori odigrale veliku ulogu u poplavama u Libiji
Izgradnja u plavnim područjima, loše održavanje brana i drugi lokalni faktori doveli su do toga, da se ekstremni vremenski uslovi pretvore u humanitarnu katastrofu.Uništavanje uzrokovano obilnim padavinama je bilo mnogo veće zbog faktora koji uključuju izgradnju u područjima sklonim poplavama, krčenje šuma i posljedice konflikta u Libiji, s toga može se reći da su klimatske promjene razlog nastanka oluje koja je opustošila libijski grad Derna, usmrtivši hiljade ljudi, te su je napravile do 50 puta vjerovatnijom.Projektiranje gotovo svih velikih svjetskih brana temeljilo se na hidrološkim podacima koji su često bili nedovoljni za početak i sigurno nisu uzimali u obzir klimatske promjene. Sada, ne samo da su ti podaci zastarjeli, već i ogromna varijabilnost koju su klimatske promjene unijele u količine padavina komplikuje svo planiranje brana.Učestalivanjem dugotrajnih suša i poplava bez presedana, klimatske promjene dovele su do smanjenja, pa čak i zaustavljanja proizvodnje hidroenergije nekih brana, dok su mnoge podvrgle poplavama većim nego što su bile dizajnirane da izdrže. Poplave za koje se pretpostavlja da se dešavaju jednom u 1.000 godina sada se mogu dogoditi jednom ili dvaput u deceniji. Povrh svega, kako se klimatske promjene intenziviraju, to će generirati još veće oluje i poplave.Samim tim, oluja „Daniel“, koja je donijela smrtonosnu kišu, koja je stvorila visinu padavina od 910 mm (910 l/m2) na dijelove Grčke, Bugarske i Turske.Prethodnim studijama je dokazano da su klimatske promjene doveli do toga da će u narednom periodu biti 40% više količine padavina, tako da su oluje ovog intenziteta sada prilično uobičajene za ovu regiju i mogu se očekivati svakih 10 godina. Međutim, vremenski događaj u sjevernoj Libiji bio je mnogo izuzetniji i intezivniji, donoseći oluju intenziteta kakva bi se samo očekivala da će sjevernu Libiju pogoditi jednom u 300-600 godina. Količina padavina koja je zadesila sjevernu obalu Libije iznosila je oko 400 mm (400 l/m2) padavina na Dernu u samo 24 sata, dok prosječna količina padavina za mjesec septembar za ovu regiju iznosi samo 1,5 mm (1,5 l/m2), prema Nasa Earth Observatory.Primjerice radi, u cijeloj kalendarskoj 2022. godini ukupna količina padavina za grad Sarajevo je iznosila 671,20 mm, grad Tuzlu 719,50 mm i grad Zenicu 793,60 mm.Da se zaključiti da ova razorna katastrofa pokazuje kako se ekstremni vremenski događaji podstaknuti klimatskim promjenama kombinuju sa ljudskim faktorima kako bi se stvorio još veći uticaj, a to znači da je sve više ljudi, imovine i infrastrukture izloženo i ranjivo na rizik od poplava. Godinama su upozorenja da bi brane Derna mogle puknuti ostala bez pažnje Stručnjaci su dugo govorili da poplave predstavljaju značajnu opasnost za dvije brane koje su trebale zaštititi gotovo 90.000 ljudi na sjeveroistoku Libije.Više puta su puta pozivali na hitno održavanje dviju građevina, smještenih uzvodno od obalnog grada Derna. Ali vlade koje su se mijenjale nisu reagirale.Upozorenja su se obistinila u ranim jutarnjim satima 11. septembra, kada su se stanovnici Derne probudili uz glasne eksplozije prije nego što je poplavni talas stigao do grada Derna.Poplavni val se nažalost pokazao smrtonosnim za hiljade ljudi u samo nekoliko sekundi, rušeći i stambene zgrade i odnijevši mnogobrojne ceste i mostove. Informacija o broju poginulih je različit, libijski Crveni polumjesec rekao je da je najmanje 11.300 ljudi ubijeno, a dodatnih 10.000 se vodi kako nestalo.Predmetne Brane, Abu Mansour i Derna, izgradila je jugoslavenska građevinska tvrtka 1970-ih iznad Wadi Derna, koji dijeli grad Abu Mansour, 14 kilometara od grada, bila je visoka 74 metra i mogla je zadržati do 22,5 miliona metara kubnih vode. Brana Derna, poznata i kao Belad, mnogo je bliža gradu i mogla bi zadržati manju količinu vode, do 1,5 miliona metara kubnih vode.Obje brane su se vodile kao nasute brane i izgrađene su od gline, stijena i zemlje, te su trebale zaštititi grad od bujičnih poplava, koje nisu neuobičajene u ovom području. Voda prikupljena u akumulacijama korištena je za navodnjavanje usjeva za nizvodna područja, te nisu bile održavane mnogo godina, unatoč ponovljenim poplavama koje su pogodile grad u prošlosti. Brane su pretrpjele i veliku štetu u snažnoj oluji koja je pogodila regiju 1986. godine, a više od decenije kasnije u studiji koju je naručila libijska vlada otkrila je pukotine u tijelu brana.Također, izvještaj od strane revizorske agencije iz 2021. godine navodi da predmetne dvije brane nisu održavane unatoč izdvajanju više od 2 milona dolara za sanaciju istih 2012. i 2013. godine. Nikakvi radovi nisu obavljeni na tom području, a revizorska agencija okrivila je Ministarstvo rada i prirodnih resursa jer nije poništila postupak iako je dato kompaniji koja bi obavila posao. Tako, turska kompanija je sklopila je ugovor 2007. godine za održavanje dviju brana i izgradnju još jedne brane između njih, međutim to se nikad nije desilo. Poplave su sravnile Dernu i dužnosnici procjenjuju da je čak četvrtina grada nestala sa lica mjesta. Takvo razaranje je nastalo uslijed intenziteta oluje, ali i ranjivosti Libije. Infrastruktura zemlje pretrpjela je široko rasprostranjeno zanemarivanje od strane libijskih vlasti.Vjerovatno će se istraga katastrofe suočiti s ogromnim izazovima jer bi mogla doprijeti do najviših dužnosnika u zapadnoj i istočnoj Libiji. Već ove sedmice je naređeno pritvaranje osam sadašnjih i bivših dužnosnika dok se čeka istraga o urušavanju dviju brana od koje je nastao razorni poplavni val visine nekoliko metara koji je prošao kroz središte obalnog grada i ostavila hiljade mrtvih ljudi. Rastuća opasnost od izgradnje brana Rušenje dvije libijske brane ranije ovog mjeseca vjerovatno će najaviti mračnu novu eru brane, u kojoj se opadanje izgradnje brana ubrzava, a smrtonosni kvarovi u vidu pukotina na branama postaju sve češći.Industrija izgradnje brana je već u padu i mnogo prije katastrofe koja se dogodila u Derni. Vjeruje se da je vrijeme maksimalne ekspanzije izgradnje brane počela opadati najmanje prije deset-ak godina. Utvrđeno je da je globalna izgradnja velikih brana pala sa oko 1.500 godišnje u kasnim 1970-im na oko 50 godišnje u 2020-toj godini.I u Africi, kontinentu s najvećim preostalim hidroenergetskim potencijalom, primjećeno je opadanje cijene energije koja se dobije putem sunca i vjetra, te će učinit brane hidroelektrana nekonkurentnim do 2030. godine. Sve veća opasnost od brana dijelom proizlazi iz jednostavne činjenice, a to je njihova starost, odnosno vijek upotrebe samog