Search
Close this search box.
Search
Close this search box.

Međunarodna politika prema Zapadnom Balkanu: Onima koji žele mir i napredak kazna, a separatistima nagrada

Međunarodna politika prema Zapadnom Balkanu u posljednjih tridesetak godina doživjela je različite transformacije, što se može spoznati iz različitih političkih odluka koje su međunarodni akteri implementirali na ovom području. Posmatrajući odnos prema Bosni i Hercegovini, Srbiji, Kosovu, Crnoj Gori i Sjevernoj Makednoji, jasno da se kontinuirana prozapadna politika koju su provodile različite vlasti u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji, ovim državama nije isplatila na način koji su priželjkivali. S druge strane, balansiranje u vanjskoj politici Srbije, u kojoj je bilo primjetno prisno zbližavanje s Kinom, strategijsko partnerstvo sa Rusijom i Bjelorusijom, te pragmatičan odnos sa Sjedinjenim Američkim Državama i Evropskom unijom, ipak su u dobroj mjeri nagrađeni. Jasno je da Sjedinjene Američke Države i Evropska unija Srbiju posmatraju kao neformalnog lidera Zapadnog Balkana, te kao takvu je nastoje odvojiti od ruskog, ali i kineskog utjecaja. Da bi to postigli, očigledno je da Srbiji, ali i srpskim vanjskopolitičkim interesima na Zapadnom Balkanu moraju udovoljiti na neki način. Srbija tokom dosadašnjeg toga ruske agresije na Ukrajinu, vješto izbjegava uvođenje sankcija Rusiji, zbog čega je na početku bila kritikovana od strane zapadnih zemalja. U posljednje vrijeme nema velikih pritisaka na Srbiju, jer međunarodna zajednica vješto privlači Srbiju ka sebi, kažnjavajući na neki način sve one koji se nastoje suprotstaviti srbijanskom hegemonizmu na Zapadnom Balkanu. Kosovo  od nezavisnosti do danas provodi vanjsku politiku u skladu sa interesima Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije, a prvo razilaženje u stavovima sa međunarodnom zajednicom ekspresno je „nagrađeno“ sankcijama i prijetnjama u kontekstu uskraćivanja podrške, što je direktno pogodovanje interesima Aleksandra Vučića i Srbije. U kontekstu Bosne i Hercegovine, vidljivo je da kontinuirana separatistička retorika lidera bosanskih Srba Milorada Dodika, te otvoreno podrivanje ustavnog poretka države Bosne i Hercegovine, koje u konačnici predstavlja sigurnosnu prijetnju ne samo za Bosnu i Hercegovinu već i za ostatak Zapadnog Balkana, ostaje nekažnjeno. Čak ni prisnost Milorada Dodika sa Vladimirom Putinom prolazi ispod radara međunarodnih zvaničnika koji očito ne žele sebi priznati da su napravili veliku grešku u pogledu Dodika. U Bosni i Hercegovini je polagano dosta nade u međunarodne aktere, posebno Sjedinjene Američke Države, da će se jasno suprotstaviti separatističkim prijetnjama, ali se to nije dogodilo. Sve što do sada imamo u pogledu aktivnosti Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije jesu kurtoazna zabrinutost i deklarativna podrška, što nije dovoljno za normalno funkcioniranje države. Čini se kako međunarodna zajednica dovoljno ne razumije poziciju Bosne i Hercegovine, i općenito unutrašnju političku situaciju, jer da je kojim slučajem drugačije, prije nekoliko dana bismo imali odlučnost visokog predstavnika Christiana Schmdta, koji bi detektirao glavne prijetnje miru i državnoj opstojnosti Bosne i Hercegovine, te adekvatno reagirao. Jedina reakcija koja nakon svega ima smisla jeste smjena Milorada Dodika, i najužeg rukovodstva SNSD-a, koji su glavni krivci za jednu od najvećih poslijeratnih političkih kriza u Bosni i Hercegovini. Dodik i Vučić su izgleda dobro analizirali odnos prema onima koji su spremni za kompromis, te su svoju politiku zaokrenuli u suprotnom smjeru. Iz primjera Sjeverne Makedonije, koja je čak i ime promijenila radi svoje evropske i zapadne budućnosti, može se zaključiti da nekada ni gorki kompromisi nisu garant zadobijanja zapadne naklonosti. Crna Gora koja se nastojala oduprijeti od ruskog utjecaja, „nagrađena“ je prosrpskom vladom koja je prouzrokovala skoro trogodišnju političku krizu u ovoj zemlji. Imajući u vidu dosadašnje događaje i odnos međunarodne zajednice, bošnjački politički predstavnici moraju zauzeti čvršći stav prema secesionističkim politikama, ali i energičnije djelovati prema međunarodnoj zajednici, čiji zadatak treba biti smjena remetilačkih faktora u Bosni i Hercegovini. Sve ostalo je kupovina vremena i „guranje“ Bosne i Hercegovine u haos. Srbiji u ovom trenutku ne bi odgovarali sukobi unutar Bosne i Hercegovine, prije svega zbog situacije na Kosovu, ali i iz razloga što Aleksandar Vučić, sa svojim dobro plaćenim savjetničkim timom, kontinuirano radi na tome da u očima međunarodne zajednice Srbija bude partner broj jedan na Zapadnom Balkanu, oko kojega će se sve ostale države na ovom području okupljati. S druge strane, Milorad Dodik je otišao predaleko u svojim separatističkim aktivnostima, te se čini kako u ovom trenutku nema „općesrpski konsenzus“ po pitanju budućnosti bosanskohercegovačkog entiteta Rs. Na međunarodnoj zajednici je stoga ogromna odgovornost da sa političke scene uklone sve one koji podrivaju mir u Bosni i Hercegovini i na Zapadnom Balkanu. U prvom redu Milorada Dodika, čijom bi se smjenom relaksirali politički odnosi barem u ovom trenutku, ali bi se jasno istakla i crvena linija prema svim onim pojedincima koji propagiraju politiku separatizma. Zaustavljanje Dodika je jedini logičan potez, svaka druga reakcija je beznačajna, te dalje produbljuje političku nestabilnost. Sjedinjene Američke Države i Evropska unija imaju odgovornost prema Zapadnom Balkanu i toga su svjesni, a da li će adekvatno reagirati ili će dopustiti prekrajanje granica na ovom regionalnom području, biće jasnije u narednim mjesecima.

Dva mjeseca nakon posjete velike delegacije Azerbejdžana: Hoće li Bosna i Hercegovina iskoristiti priliku za uspostavljanje jače saradnje?

Dva mjeseca su prošla od izuzetno značajne posjete Bosni i Hercegovini od strane visoke delegacije Republike Azerbejdžana, kojoj je uz predsjednika Ilhama Alijeva prisustvovalo još oko stotinu članova.  Zajednička izjava delegacija Azerbejdžana i domaćina Bosne i Hercegovine jeste da od  trenutka posjete dvije države ulaze u novu fazu bilateralnih odnosa koji će se u budućnosti sve više razvijati. Nakon formalnih sastanaka, upriličen je zajednički ručak na kojem su prisustvovali članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine, te članovi delegacije predsjednika Ilhama Alijeva. Alijev se isti dan vratio sa dijelom delegacije u Baku, dok je drugi dio ostao još jedan dan u Sarajevo. Među članovima delegacije Azerbejdžana bili su mnogobrojni mediji, ali i predstavnici određenih značajnih organizacija kao što je Nizami Gandjavi. Jasno je da određeni utjecaj na zbližavanje Azerbejdžana i Bosne i Hercegovine ima i Republika Turska, zbog historijskih veza Bosne i Hercegovine i Turske, ali u kontekstu posjete Alijeva, Turska nije imala posredovanje. Bosni i Hercegovini je u kontekstu Azerbejdžana najbitniji njegov gas, koji bi u velikoj mjeri olakšao snabdijevanje države ovim bitnim energentom. Također, ukoliko uskoro Azerbejdžan počene sa izvozom gasa u Bosnu i Hercegovinu, to će značiti da će se država značajno osloboditi ovisnosti od ruskog gasa. Nameće se pitanje da li će to zvaničnici iz Rs blokirati, jer bi takvo nešto umanjilo ovisnost Bosne i Hercegovine od energenata Rusije, s kojom zvaničnici eniteta Rs imaju izuzetno dobre odnose uprkost aktuelnoj agresiji na Ukrajinu. Ono o čemu se na sastancima nije pričalo, a o čemu se govorilo od strane analitičara i novinara jeste da Bosna i Hercegovina Azerbejdžanu može ponuditi izvoz visokokvalitetne vojne industrije, koju već izvozi u Sjedinjene Američke Države, Tursku i Saudijsku Arabiju. Ova tema nije bila u foksu na  sastancima,  što se može smatrati kao jedan od nedostataka. Bosni i Hercegovini bi bilo  u interesu da svoju izuzetno kvalitetnu namjensku industriju prodaju Azerbejdžanu, ali je pitanje da li bi svim političkim akterima takvo nešto bilo prihvatljivo. U ostalim dijelovima posjete Alijeva, može se uvidjeti da su Azerbejdžanci veoma zainteresirani da ulažu u Bosnu i Hercegovinu, te da njihovi intelektualci i istraživači žele da se povežu sa svojim kolegama iz Bosne i Hercegovine. Ilham Alijev je došao u Bosnu i Hercegovinu s ciljem jačanja azerbejdžanskog prisustva na Zapadnom Balkanu, koji je trenutno najmanje prisutan u Bosni i Hercegovini o čemu govori i činjenica da je Alijev još prije deset godina posjetio Hrvatsku i Crnu Goru. On  je ranije također boravio i u Srbiji, s kojom ima izuzetno dobru saradnju, uprkos tome što Srbija i Armenija imaju poprilično dobre veze kroz historiju. Ova godina za posjetu nije izabrana zbog nekog posebno bitno razloga, već zbog toga što je na kraju prošle godine otvorena Ambasada Azerbejdžana u Bosni i Hercegovini, a krajem ove godine planirano je da i Bosna i Hercegovina otvori svoju ambasadu u glavnom gradu Azerbejdžana. Bitno je napomenuti da su svi ugledni azerbejdžanski medji objavili priloge o dolasku Alijeeva u Bosnu i Hercegovinu, tretirajući istu na način da Azerbejdžan uspostavlja jaču ekonomsku saradnju, te širi svoj energetski utjecaj na novom području. Od otvorenja Ambasade Azerbejdžana u Sarajevu, primjetno je da službenici ambasade i aktuelni ambasadro Vilayat Guliyev nastoje unaprijediti saradnju sa zvaničnicima, intelektualcima i građanima Bosne i Hercegovine, a u cilju sveopćeg unapređenja odnosa između dvije države. Vlasti u Bosni i Hercegovini moraju iskoristiti ponuđenu priliku i očiglednu želju azerbejdžanskih vlasti da uspostave prisniju saradnju, od koje će imati korist građani. Azerbejdžan je nadolazeća energetska sila, koja će u narednim godinama igrati sve značajniju ulogu na međunarodnoj sceni, Bosna i Hercegovina ima priliku nametnuti se kao jedan od poželjnih parnera, da li će to i učiniti, ostaje da vidimo u narednom periodu.

Analiza: Diplomatska ofanziva Katara za mir na Bliskom istoku i u Africi

Snažna diplomatska ofanziva Države Katar u vezi s krizom u Sudanu, pitanjem Afganistana, ali i postizanjem prekida vatre u Gazi, ponovo je u prvi plan na međunarodnoj sceni izbacila ovu zemlju Arapskog zaljeva. Država Katar proširila je svoju pozitivnu ulogu na samitu u Dohi iza zatvorenih vrata o Afganistanu na kojem je učestvovalo više od 25 država, uključujući Ujedinjene narode (UN), Europsku uniju (EU), Organizaciju islamske saradnje (OIC) i Šangajsku organizaciju za saradnju. Katarski listovi danas pišu o naporima zvanične Dohe da pruži diplomatsku i humanitarnu pomoć afganistanskom narodu nakon povlačenja Sjedinjenih Američkih Država, što je temeljni stup vanjske politike i nacionalne vizije te zaljevske države. Sudan i prekid vatre u Gazi Istovremeno, nakon cjelodnevnog raketiranja dijelova Gaze, ali i juga Izraela postignut je dogovor o prekidu vatre. Dvije strane su pristale na primirje koje je stupilo na snagu prije zore u srijedu, 3. maja. U sporazumu su posredovali zvaničnici Katara, zajedno  s Egiptom i UN-om. Bio je to još jedan mirovni doprinos Dohe. Istovremeno, katarski dnevnici bilježe jučerašnje učešće Katara na ministarskoj sjednici o humanitarnoj situaciji u Sudanu, ističući spremnost te države da podrži i napore „za ublažavanje patnji civila i pružanje brzog humanitarnog dogovora“. Pišući o susretu premijera i ministra vanjskih poslova Katara šeika Mohammeda bin Abdulrahmana bin Jassima Al-Thanija s generalnim sekretarom UN-a Antoniom Guterresom, list „Al-Sharq“ naglašava da ovaj sastanak odražava snažno strateško partnerstvo Države Katar i UN-a, posebice u svjetlu toga što je Doha domaćin međunarodnog samita UN-a o Afganistanu. U svom uvodniku, list „Al-Raya“ dalje navodi da je Država Katar nastavila svoju konstruktivnu i utjecajnu ulogu u Afganistanu temeljenu na načelima pomoći ljudima, a na zahtjev međunarodnih partnera „za njezinim pouzdanim posredovanjem“. List je primijetio i da je Katar izričit u stavu da će predvoditi sve međunarodne napore za uspostavu mira u Afganistanu. Iskorjenjivanje žarište širom svijeta Nadalje, „Al-Sharq“ je istaknuo priznanje šefa UN-a naporima Katara i njegovom domaćinstvu sastanka o afganistanskom pitanju, ali, svakako, i doprinos Dohe jačanju međunarodnih napora i multilateralnog djelovanja u suočavanju s globalnim krizama i izazovima, te postizanju UN-ovih ciljeva. Napori Katara su usmjereni, prije svega, na „ostvarenje težnji afganistanskog naroda za pristojnim životom, napretkom i prosperitetom te zaštitom prava manjina, posebno žena“. List „Al-Arab“ naglašava podršku Katara Afganistanu i „važnost dijaloga za postizanje težnji afganistanskog naroda za pristojnim životom“. I „Al-Arab“ je istaknuo pohvale UN-a za napore Katara u uspostavljanju mira u Afganistanu. Naime, tokom jučerašnje konferencije za medije gensek UN-a Antonio Guterres zahvalio je vladi Države Katar što je bila domaćin sastanka specijalnih izaslanika za Afganistan. „Država Katar će uvijek nastaviti svoju ulogu u iskorjenjivanju žarišta i napetosti širom svijeta”, zaključuje „Al-Arab“.

Da li nas očekuju suše i u 2023. godini ?

Prošle godine je velika suša pogodila veći dio Europe, a tvrdi se da je bila najgora u posljednjih 500 godina. U Francuskoj je proglašeno vanredno stanje u pet sjevernih provincija; u Španiji su rezervoari za vodu pali na 36 posto kapaciteta; u Italiji je nivo najveće rijeke Po u zemlji bio šest puta niži od normalnog.Pogođen je i istok Europe. U Mađarskoj su nestala jezera i rijeke, jer je 90 posto zemlje „patilo“ od suše. U Poljskoj je nedostatak kiše imao razoran uticaj na poljoprivredu, pri čemu je sektor izgubio oko 1,35 milijardi eura zbog nižih prinosa. U Rumuniji je zabilježen sedam puta veći broj šumskih požara. Očekuje se da će se suho vrijeme zadržati u većem dijelu Europe tokom cijelog ljeta, posebno u centralnim i mediteranskim regijama. Nakon zime sa ispodprosječnim padavinama, klimatolozi su upozorili da bi suša mogla ponovo zahvatiti Europu ovog ljeta. U ljeto 2022. godine, najsušnijeg kontinenta u posljednjih 500 godina, uzastopni i produženi toplinski valovi i suša dominirali su južnom i jugozapadnom Europom, ozbiljno utječući na usjeve. Međutim, posljedice suše nisu ograničene samo na mediteranski basen: blago zimsko vrijeme, koje je donijelo male količine kiše i snijega, pogoršalo je problem deficita vode u Europi, pri čemu su ogromna područja postala sušnija nego inače. Prema studiji Tehnološkog univerziteta u Gracu u Austriji, Europa je u suši od 2018. godine, a njen status vode je okarakterisan kao “veoma nesiguran”, te je dovedeno u pitanje sposobnost eurposkih akumulacija da se napune prije ljeta, što bi se zapravo morale da bi funkcionisao sistem upravljanja vodnim resursima. Po svemu sudeći jasno je da je u nekim dijelovima Europe nedostatak padavina i trenutni deficit toliki da neće biti lako da se nivoi vode oporave prije početka ljeta, te se da zaključiti da je očigledno da su uslovi suše tokom ljeta 2022. zapravo počeli u zimu 2021. Kako smo trenutno na kraju aprila, a uslovi suše su i dalje prisutni, tačno je reći da sušni period traje, što u stvarnosti, čini se da doživljavamo sušu ne samo u Europi, već iu većini dijelova svijeta. Važno je napomenuti da čak i kada su količine padavina blizu dugogodišnjeg prosjeka, utjecaji suše postaju očigledniji zbog porasta temperatura i rezultirajućeg povećanja isparavanja i transpiracije. S obzirom da je veći dio Europe imao ispodprosječne količine padavina tokom prošle zime, razumno je pretpostaviti da će uslovi suše i dalje trajati tokom narednih ljetnih mjeseci. Studijama je utvrđeno da trenutno doživljavamo tromjesečni period (od marta do maja) viših temperatura i nižih količina padavina, posebno u jugoistočnoj Europi i mediteranskom regionu, te kao rezultat ovih nalaza, predviđa se da će ljetnu sezonu karakterizirati iznadprosječne temperature i sušniji uslovi u ovim regijama. Osim toga, očekuje se da će posljedice suše potrajati, čak i ako proljetne kiše uspiju ublažiti dio deficita vode u određenim područjima. Od februara 2023. indeks niskog protoka (eng. Low-Flow Index, LFI) pokazuje kritične vrijednosti uglavnom u Francuskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, južnoj Njemačkoj, Švicarskoj i sjevernoj Italiji. Smanjenje proticaja u velikoj meri korelira sa velikim nedostatkom padavina posljednjih mjeseci. Protoci rijeka u slivovima Rone i Poa su veoma mali sa opadajućim trendom tokom februara 2023. Krajem februara 2023. godine, anomalija indeksa vlažnosti tla (engl. Soil Moisture Indeks,SMI) je izrazito negativna u zapadnoj Europi, zbog kombinacije niskih padavina i toplih perioda u prethodnim mjesecima. Najviše pogođene regije su Irska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, zemlje Beneluksa, Španija, crnomorske regije Rumunije i Bugarske i sjeverna Italija. Negativna anomalija je u skladu sa zimskim padavinama. Područja sa najjačim anomalijama padavina također su bila pogođena toplim periodom, što je doprinijelo povećanom isušivanju tla. Velika područja pokazuju anomaliju indeksa vlažnosti tla ispod -2. Vjerovatnoća pojave niskih proticaja za rijeke od kraja februara do kraja aprila 2023. godine kreće se od srednje do visokog za veći dio Skandinavije i sjeveroistočne Europe, a visoka je za istočnu Francusku, zapadnu Njemačku, Švicarsku i sjeverni dio Italija. Produženi nedostatak padavina i prognoza toplijeg proljeća od prosjeka vjerovatno će uzrokovati dalje smanjenje riječnih tokova, sa direktnim uticajem na poljoprivredu, ekosisteme i proizvodnju energije. Upravljanje vodnim resursima treba pažljivo planirati kako bi se ograničili uticaji i odredile strategije prilagođavanja.

Aporije srbijanske politike: Kosovsko pitanje i utopija o kompenzaciji teritorija u Bosni i Hercegovini

Devedestih godina prošlog stoljeća pokazalo se da zvanična beogradska politika nije napustila kurs hegemonizma kojim se vodila u periodu između dva svjetska rata i da nove prilike, osobito nakon smrti Josipa Broza Tita i slabljenja političke baze Komunističke partije, otvaraju prostor za velikonacionalne ideologije. Njihov reprezent, Slobodan Milošević, koji je 1986. godine izabran za predsjednika Saveza komunista Srbije, koristeći se propagandom i nacionalnim zanosom svog glasačkog tijela inaugurirao je nacionalizam kao legitimno sredstvo za realizaciju projekta tzv. ˝Velike Srbije˝. Ne slučajno, tražeći alibi svojoj politici osporavao je Ustav iz 1974. godine, kojim su Vojvodina i Kosovo, pokrajine u sastavu Socijalističke Republike Srbije, stekle izuzetno visok stepen autonomije. Upravo na Kosovu, 28. juna 1989. godine, držeći govor na Gazimestanu on je, posežući za provjerenim ˝receptom˝ za potpaljivanje nacionalne i vjerske netrpeljivosti, okupljeni srbijanski živalj podsjetio na kosovski boj protiv ˝Turaka˝ iz 1389. godine i nedvosmileno najavio oružani sukob regionalnih razmjera. Danas, skoro tri decenije od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i okončanja rata, u fokusu domaće i međunarodne politike ponovo je Zapadni Balkan, a povijesnom koincidencijom ili ne, svjedočimo krizi odnosa između Srbije i Kosova. Težina ovog trenutka, za razliku od 1974. i 1989. godine, ogleda se u činjenici da je Kosovo danas de facto nezavisna i od značajnog broja članica Ujedinjenih Nacija priznata država. Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, čovjek čija je biografija kompromitirana ulogom koju je imao u ratovima 1992 – 1995. godine, odbacuje bilo kakvu mogućnost proznanja kosovske nezavisnosti smatrajući je, barem za sada, ustupkom koji je najveća prijetnja regionalnom miru i stabilnosti. Njegovu politiku u Bosni i Hercegovini slijedi Milorad Dodik, dugogodišnji vlastodržac u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska, koji sa svojim političkim ocem u vješto kreiranoj sapatničkoj poziciji trpi rastući pritisak srpske javnosti, opozicije i jednog dijela međunarodne zajednice. Suočen sa sve izvjesnijim ekonomskim slomom tog entiteta i prijetnjom pravnog sankcionisanja kriminalnog naslijeđa svog režima, on se Vučićevoj pregovaračkoj strategiji reciprociteta nudi kao faktor ucjene u pogledu kosovske krize i suštinu iste identificira sa sudbinom bosanskoherecgovačkog entiteta Republika Srpska. Bijeg u jednu ovakvu opasnu i politički neizvjesnu avanturu odnose Srbije i Kosova stavlja u drugi plan, a Bosnu i Hercegovinu suočava sa najvećim izazovom po njen teritorijalni integritet i suverenitet. Pregovori između Srbije i Kosova, koji pod monitoringom i pritiskom evropskih centara moći sada već izvijesno ulaze u operativnu fazu, obje strane obavezuju na kompromis i napuštanje prvobitnih ciljeva. Srbijanski režim, koji jedan dio tamošnje javnosti percipira kao izdajnika interesa naroda, u paničnoj je potrazi za bezbolnim izlaskom iz ove složene političke situacije i to ga, vrlo često, u dovodi u kontekst Dodikove populističke propagande o osamostaljenju entiteta Republika Srpska. No, pronalazak spasa u Dodiku, čovjeku koji živi zabludu o entitetu kao Pijemontu srpstva, nosi više opasnosti nego koristi za Vučićev režim. Ona se ogleda u možebitnoj Dodikovoj ambiciji da se nametne kao novi Karađorđević ˝ujedinitelj˝, na što upućuje i geneza njegove političke misli. U njihovom sudejstvu sinhorinizovano se provode destabilizacije političkih sistema Kosova i Bosne i Hercegovine, svjesno održavajući takvo stanje do trenutka kada će se pitanje aneksije entiteta u državno-pravni okvir Srbije postaviti kao supstitucija za izgubljeno Kosovo. Zahtjevi za kompenzacijom teritorija u Bosni i Hercegovini ne samo da su nelegitimni i protivni međunarodnom pravu, nego su višestruko opasan presedan koji bi otvorio pandorinu kutiju novih podjela prema etničkom načelu. Ono što zabrinjava jeste činjenica da se sve ovo zbiva u odsutnosti međunarodnog faktora u Bosni i Hercegovini, čiju je inertnost i zaokupljenost ruskom invazijom na Ukrajinu entitetski estblišment iskoristio za derogiranje i slabljenje najviših institucija države. Visoki predstavnik, koji je svoje djelovanje podredio agendama vanjskih politika Srbije i Hrvatske, napustio je prvobitnu misiju ostvarenja integracije bosanskohercegovačkog društva. Ili to, možda, nikada nije ni bio cilj? Ako se, takva kakva jeste, nekonzistentna i netransparentna u djelovanju, ne osvijesti svu ozbiljnost ovog političkog trenutka, međunarodna zajednica će ponoviti grešku    iz devedesetih godina prošlog stoljeća i snositi odgovornost za sve ono što takvo stanje može imati za posljedicu.

Malezijska vizija budućnosti

Malo je država u svijetu koje su poput Malezije uspjele postići ekonomsko i političko blagostanje uprkos velikim etničkim i vjerskim podjelama. Ova danas većinski muslimanska zemlja tokom svoje kratke, ali izuzetno zanimljive historije prošla je put od kolonije do ekonomskog čuda, koje i danas važi za primjer organiziranosti i marljivog rada. Malaja je dugo bila pod britanskom upravom, sve do 30. augusta 1957. godine, kada je proglašena nezavisnost države Malaje. Od tog se trenutka Malajci polahko počinju oslobađati od stranog utjecaja koji je u prošlosti bio velika kočnica za napredak ovog muslimanskog naroda. Izuzetno bitna figura u historiji Malezije i njenih naroda bio je prvi predsjednik Vlade Malaje Tunku Abdul Rahman, koji je bio nosilac ideje o formiranju šire federacije zasebnih područja Singapura, Sarawaka, Malaje, britanskog Sjevernog Bornea i Bruneja. U djelu Mahathir, tajna malezijskog čuda navodi se da je ovu inicijativu iz 1961. godine odlučio odbiti brunejski vladar jer je bio svjestan da će ulaskom u federaciju Maleziju prihodi od nafte Bruneja biti znatno manji. S druge strane, iako je Singapur prihvatio ideju o pristupanju Maleziji, unutar federacije ostali su svega četiri godine. Naime, zbog međusobnih neslaganja, većinski kineski Singapur odlučio je da početkom augusta 1965. godine proglasi nezavisnost države Singapur i napusti Maleziju. Ostala navedena područja pristupila su novoj državi Maleziji, koja je u narednim godinama doživjela postepen ekonomski rast. Jedan od najznačajnijih malezijskih lidera bio je Mohamed Mahathir, koji je svoje planove ekonomskog razvoja Malezije sabrao u djelu pod nazivom Malajska dilema. Bitno je istaći da je Mahathir u vrijeme nastajanja navedenog djela bio politički prognanik zbog neslaganja s tadašnjim premijerom Tunkuom Abdulom Rahmanom pa je stoga Malajska dilema morala biti objavljenja u Singapuru, a ne u Maleziji. Iako je bio van zemlje, njegova knjiga širila se Malezijom, što ga je činilo sve popularnijim među Malajcima. Dolaskom Tuna Abdula Razaka na mjesto premijera počeo je proces političke rehabilitacije Mahathira, koji je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća došao u Maleziju i ponovo se politički angažirao, sljedeći principe Malajske dileme u svom djelovanju. Upravo tokom sedamdesetih godina Malezija se bazira na potenciranju ekonomskog razvoja, ali i pronalaženju načina za prevazilaženje međusobne netrpeljivosti između Malajaca i Kineza, što je uz velike napore u konačnici i uspjelo u mjeri dovoljnoj za uspostavljanje međusobne saradnje. Tokom sedamdesetih godina Malezija se naglo razvija, što je nastavljeno i početkom osamdesetih godina, posebno nakon 1981. godine, kada na čelo Vlade Malezije dolazi upravo Mohamed Mahathir. Period njegovog prvog mandata obilježili su prilično hrabri potezi, kao što je potenciranje saradnje s Japanom i vođenje kampanje protiv britanske ekonomije pod nazivom “Buy British Last”, ili u prijevodu “Kupi britansko posljednje”, aludirajući na potrebu za baziranjem na vlastitu ekonomiju i ignoriranje britanskih proizvoda, koji su u velikoj mjeri bili prisutni na malezijskom tržištu. Ipak, sredinom osamdesetih godina uspješna Malezija, koja se polahko profilirala u značajnog “južnoazijskog igrača”, zapala je u manju ekonomsku krizu, što je usporilo kontinuitet razvoja malezijske ekonomije. Ovakva situacija nije dugo potrajala jer se Malezija krajem osamdesetih godina izuzetno uspješno izborila s krizom. Početak devedesetih godina prošlog stoljeća Malezija dočekuje euforično, o čemu govori i historijski nacionalni plan Vlade Malezije pod nazivom “Wawasan 2020” (“Vizija budućnosti”). “Wawasan 2020” predstavljao je set devet velikih izazova koje narodi Malezije moraju savladati do 2020. godine, a u cilju ekonomskog rasta, nacionalne stabilnosti i sigurnosti. Prvi izazov bio je prevazilaženje etničkih podjela i formiranje jedinstvene malezijske nacije koja će živjeti u miru i propagirati iste nacionalne ciljeve. Drugi izazov odnosio se na uspostavu sigurnog i razvijenog društva, treći izazov predstavljala je tendencija za uspostavom izgradnje malezijske demokratije, četvrti izazov odnosio se na razvijanje moralnih i etičkih osobina kod svih Malezijaca bez obzira na vjersku i etničku pripadnost, peti izazov bio je uspostava liberalne i tolerantne Malezije, šesti izazov vezan je za pozicioniranje Malezije kao progresivne države koja prednost daje tehnološkom razvoju, sedmi izazov odnosio se na uspostavljanje socijalnog društva koje brine za sve kategorije stanovništva, osmi izazov zasniva se na ekonomskom principu pravednosti, dok je deveti izazov vezan za uspostavu konkurentne i jake privrede koja svima pruža jednake mogućnosti. Ovih devet principa s početka devedesetih govori o dugoročnoj viziji društva koje narod Malezije mora izgraditi ako želi nastavak razvoja zemlje. Naravno, “Wawasan 2020” nije naišao na oduševljenje svih Malezijaca, ali je ipak postavljen kao realan dugoročni nacionalni plan države koja ima za cilj blagostanje svojih stanovnika. U narednim godinama Malezija je uspjela unaprijediti svoju ekonomiju, o čemu govore i podaci da je ova zemlja postala vodeći izvoznik električnih aparata, kaučuka i palminog ulja, što dovoljno govori o uspjehu različitih privrednih grana. U razgovoru za Al Jazeeru  Phar Kim Beng, direktor malezijskog “Echo Solutionsa”,istakao je da Malezija može predstavljati svojevrsno čudo jer je, i uprkos federaciji koja podrazumijeva čak trinaest država, devet sultana i jednog kralja, uspjela opstati i odlično funkcionirati. Činjenica da u Maleziji svega 1 posto stanovnika živi u siromaštvu dovoljno govori da je “Wawasan 2020” u velikoj mjeri uspješno proveden. Mohamed Mahathir, koji se prije nekoliko godina ponovo politički aktivirao pristupanjem u Koaliciju nade, koja je trebala da unese određene promjene u društvo, dao je ostavku, što je u neku ruku i odgodilo provođenje plana koji rezultate treba dati upravo u ovoj godini korone 2020. Kada je riječ o vanjskoj politici ove zemlje, iako ovo pitanje nije posebno definirano “Vizijom budućnosti”, primjetno je da Malezija želi balansirati odnose s najrazvijenijim zemljama svijeta, što im izuzetno dobro ide. Ipak, Malezija nikada nije krila posebno osjećaje prema većinski muslimanskim zemljama, o čemu govori veoma dobra i plodonosna saradnja s Republikom Turskom, s kojom su krajem 2019. godine potpisali čak 15 sporazuma o saradnji na polju nauke, odbrane i tehnologije. Kada je riječ o odnosima s našom domovinom, nije potrebno posebno isticati sva dugogodišnja ulaganja Malezije u Bosnu i Hercegovinu, čemu je posebno doprinio prijateljski odnos predsjednika Alije Izetbegovića s Mohamedom Mahathirom. Ono što ipak treba napomenuti jeste da bismo kao država morali više posvetiti pažnje na odnose sa Malezijom, državom od koje imamo dosta toga naučiti. Iako zemlja poprilično složenog državnog uređenja, Malezija je uspjela pružiti ekonomsku sigurnost svojima stanovnicima, što je u konačnici za građane i najbitnije.

Clintonova vanjska politika: Od Bosne i Hercegovine do Ruande

Bill Clinton je postao 42. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država (SAD). U Bijeloj kući se zadržao osam godina, od 1993. do 2001. godine. Prije nego li je izabran za predsjednika SAD bio je guverner Arkansasa od 1979. do 1981. i od 1983. do 1992. Za vrijeme mandata bavio se međunarodnom ekonomijom pokušavajući demokratizirati nedemokratske države. Njegov mandat su obilježili genocidi u Bosni i Hercegovini (BiH) i Ruandi, potpisivanje Sporazuma iz Osla ali i eskalacija sukoba nakon ubistva premijera Rabina. Clintonova doktrina se sastojala iz 3 stuba: restruktuiranje američke vojske i sigurnosnih kapaciteta, davanje većeg značaja ekonomiji u međunarodnim odnosima i unapređenje demokratije u svijetu. Clinton je pokušao da razoruža Ukrajinu od nuklearnog oružja što mu je pošlo za rukom nakon trilateralnog sastanka SAD-Rusija-Ukrajina. Također, SAD je negodovala zbog kineskog izvoza nuklearnog oružja u Pakistan. Zbog toga je SAD blokirala isporuku satelita koje je Kina mislila instalirati na svoje rakete. Smatralo se da je to bio važan korak kako bi se uranijum i plutonijum držali daleko od terorista. Ekonomija je igrala centralnu ulogu u Clintonovoj politici. Isticao je ekonomske interese SAD ali i globalnog kapitalističkog sistema. Ekonomija, za Clintona, nije vodila samo domaćoj obnovi nego i globalnom osnaživanju u borbi protiv izazova sa kojima se svijet susreće. U skladu sa onim što je zagovarao njegova administarcija je predožila usvajanje dokumenta Nacionalne sigurnosne strategije za akciju i proširenje. Ona je naglašavala odnos domaće i vanjske politike ali i da će aktivan angažman u svijetu donijeti većoj zaposlenosti Amerikanaca. SAD su obezbijedile paket ekonomske pomoći i Yeltsinovoj vladi čime je SAD postala najveći investitor u ruskoj ekonomiji. Plan je bio da se kroz slobodno tržište promoviše demokratija. Tako su potpisani NAFTA, GATT i WTO. Iako je Kina dobila status najpovlaštenije nacije u trgovini, pravili su probleme zbog trgovinskih barijera, nepoštovanja ljudskih prava, prodaje nuklearne tehnologije i raketa nestabilnim vladama. Također, kineske vlasti u uhapsile lidera Tijananmen revolucije i disidente sa Tibeta. Nakon neuspjenih pregovora 1994. između Japana i SAD, Clintonova administracija nameće sankcije Japanu. Sankcijama pogođeni Japan ponovo sjeda za stol sa SAD gdje se dogovara veći izvoz iz SAD u Japan. Clintonova administracija je učestvovala u rješavanju konflikata širom svijeta. Jordansko-izraelski sporazum je potpisan 1994. godine nakon čega je uslijedio ekonomski samit lidera Bliskog Istoka. Clintonova administracija se uključila i u rješavanje konflikta između Irske republikanske armije (IRA) i Velike Britanije. Nakon što je predstavnik IRA, George Mitchel, posjetio Bijelu kuću objavili su unilateralni prekid vatre. SAD su pomogle novom demokratski izabranom predsjedniku Aristideu da vlada situacijom i drži pod kontrolom potencijalnisukob. Clintonovu administraciju je obilježio i rat u BiH. SAD su se kasno uključile u rat. U proglašenim „sigurnosnim zonama“, gdje su Bošnjaci trebali biti zaštićeni, počinjeni su zločini uključujući i genocid. Genocid u Srebrenici je dokazan pred Haškim sudom za bivšu Jugoslaviju. Također, pred sudovima u Njemačkoj su dokazani genocidi u Doboju, Foči, Kotor Varoši i Osmacima. Nakon počinjenih zločina od strane tzv. Vojske republike srpske (VRS) i mnogobrojnih pregovora koji su se desili, potpisan je Dejtonski mirovni sporazum uz medijaciju Richarda Holbrook. Tako je Dejton donio prekid sukoba ali i novo političko ustrojstvo države uz prisustvo IFOR-a. Clinton je učestvovao i u postizanju dogovora između Izraela i Palestine. Ali atentat na premijera Yitzhaka Rabina i teroristički napadi su njegove napore učinili težim. Novi premijer Benjamin Netenyahu je hapsio članove paravojnih jedinica te je zatvarao dijelove Zapadne obale nakon napada u Ben Yehudu. Clinton je pokušavao da posreduje u rješavanju sukoba ali bezuspješno. U sukobima na Kosovu SAD nije željela djelovati samostalno. Kada se Slobodan Milošević nije držao dogovora, NATO je odlučio da bombarduje Beograd. Za vrijeme mandata predsjednika SAD, Clinton je predlagao proširenje NATO. U prvoj rundi ulaska novih članica pozvao je bivše članice Varšavskog pakta da se pridruže NATO. Tako su Mađarska, Češka Republika i Poljska postale nove članice NATO saveza. Globalizacija je dovela i do tehnološkog napretka. Najvažnije je bilo sačuvati informacije i tehnologije daleko od terorista. Najveći problemi su bili Osama bin Laden, koji je osnovao Al Qaida, i Sadam Hussein. Clinton je prema Sadamu primjenjivao nekoliko politika: containment, sankcije i prijetne vojnom operacijom. Nakon što sankcije nisu davale željene rezultate i nakon što Sadam nije dozvolio ulazak UN inspekcije u Irak, Clinton je pokrenu vojnu operaciju pod nazivom Desert Fox od 16. do 19. decembra 1998. Clintonova doktrina je doživjela uspjehe i neuspjehe. Za domaću politiku najvažniji je bio suficit u budžetu, prvi put nakon 1969. Na međunarodnom ekonomskom planu napravio je veliki korak ka uspostavi WTO. GATT i NAFTA su potpisani kako bi se tržiste otvorilo i smanjile carinske takse što je dovelo do slabljenja graničnih kontrola. Njegova namjera je bila da širi demokratiju i njene vrijednosti i principe ekonomijom. Tako je Rusiji ponuđena pomoć i podrška prilikom ulaska u WTO ako Yeltsin javno podrži NATO. Ekonomske sankcije su u nekim slučajevima funkcionisale. Izvoz u Japan se povećao nakon nametnutih sankcija dok u slučajevima Sadama i bin Ladena nisu davale željene rezultate. Clintonova zasluga je proširenje NATO na nekadašnje članice Varšavskog pakta kao što su Mađarska, Poljska i Češka Republika. Clinton je zakasnio u sprečavanju genocida u BiH i Ruandi priznavši da nije uradio dovoljno da se smanji nasilje tokom njegovog mandata. Sa druge strane, Clinton nije imao mnogo uspjeha u rješavanju izraelsko-palestinskog sukoba. Inicijalni dogovor potpisivanjem Sporazuma iz Osla nije dugo držao oružje položenim. Nakon atentata na premijera Rabina val nasilja se ponovo pokrenuo. Do kraja mandata Clinton je uspio ubijediti Ukrajinu da odustane od razvoja nuklearnog naoružanja i da Rusija i Amerika uklone zadane mete iz svojih raketnih sistema. Možemo reći da je Clinton u svom mandatu mogao učiniti i više nego što je uradio. Ali treba imati na umu da je naslijedio neke probleme i politike od svog prethodnika poput Haitija, Somalije, Bosne gdje je mogao promijeniti te politike kako bi se brže i efikasnije moglo djelovati.  

ANALIZA: Kratka historija diplomatskih odnosa Azerbejdžana i Bosne i Hercegovine

Diplomatski odnosi između Bosne i Hercegovine i Azerbejdžana uspostavljeni su u posljednjoj godini agresije nad Bosnom i Hercegovinom, 9. februara 1995. godine. Ove dvije države suočile su se početkom devedesetih godina sa sličnim izazovima, koji su bili posljednica političkih promjena u Evropi. Azerbejdžan je prošao kroz raspad SSSR-a, a Bosna i Hercegovina kroz raspad Jugoslavije. Dvije države su u postkomunističkom režimu postale nezavisne, ali su se u prvim godinama nezavisnosti susrele sa agresijom. Azerbejdžan od strane Aremenije, a Bosna i Hercegovina od Srbije. Interesantno je da su se obje države pretrpjele gubitke teritorije tokom agresije, ali i strašne zločine od agresora. Genocid nad Bošnjacima u Srebrenici i masakr nad Azerbejdžancima u Hodžaliju se često upoređuju u kontekstu težine zločina koji su počinjeni nad ova dva naroda. Obje države su bile prinuđene da nakon ratnih razaranja užurbano krenu u obnavljanje zemlje, što je Azerbejdžanu pošlo za rukom nešto brže. Takvo nešto je razumljivo iz više razloga, a svakako jedan od glavnih faktora jeste ekonomska moć Azerbejdžana, koja raste iz godine u godinu. Rezerve energenata koje posjeduje Azerbejdžan su značajne te Azerbejdžan pozicioniraju među nadolazeće energetske sile. Posebno je ta teza dobila na značaju tokom ruske agresije nad Ukrajinom, jer se Azerbejdžan počeo nametati kao jedan od potencijalnih energetskih igrača koji može Evropi nadoknaditi rezerve koje u ovom trenutku nedostaju. Tokom 2022. godine Azerbejdžan je skoro udvostručio svoje isporuke gasa prema Evropi, a taj trend će se svakako nastaviti i u narednom periodu koji je pred nama. Kada govorimo o ekonomskoj saradnji Bosne i Hercegovine i Azerbejdžana, nažalost, ona trenutno nije na zavidnom nivou te sigurno može biti veća. Ovu tezu potvrđuje i podatak da je od januara do septembra 2022. godine robna razmjena između Republike Azerbejdžan i Bosne i Hercegovine iznosila svega 3.421.280 američkih dolara. Bosna i Hercegovina je u Azerbejdžan najčešće izvozila farmaceutske proizvode, dok azerbejdžanske građevinske firme imaju određene poslove unutar Bosne i Hercegovine. Ovo su svakako samo neki od vidova moguće saradnje koji koriste dvije države, što je svakako nedovoljno. Direktor istraživačkog centra Topčubašova (Baku, Azerbejdžan) Rusif Husejnov takođe ističe da ekonomska saradnja dvije zemlje, nažalost, nije na zadovoljavajućem nivou te da svakako može biti mnogo bolja u narednom periodu. Prije svega, velike su mogućnosti u kontekstu isporuke azerbejdžanskog gasa u Bosnu i Hercegovinu, što bi svakako bio značajan korak za jačanje veza između dvije zemlje. Bivši član predsjedništva Bosne i Hercegovine Šefik Džaferović je prije godinu dana pri posjeti Azerbejdžanu razgovarao s predsjednikom ove zemlje Ilhamom Alijevim, a jedan od zaključaka razgovora bio je također da Azerbejdžan može isporučiti gas Bosni i Hercegovini te da se ekonomska aktivnost dvije zemlje može unaprijediti. Azerbejdžan je prisutan na Zapadnom Balkanu, posebno u Crnoj Gori gdje azerbejdžanski privrednici posluju veoma uspješno. Također, ekonomska aktivnost Srbije i Azerbejdžana je značajna, što je dodatni motiv za Bosnu i Hercegovinu da uloži napore kako bi se pozicionirao kao najznačajniji partner Azerbejdžana na području Zapadnog Balkana. Osim slične bliske historije dva naroda, značajna poveznica Azerbejdžana i Bosne i Hercegovine svakako su izuzetno prijateljske veze s Republikom Turskom, što potencijalno daje dodatni razlog ovim državama za uspostavu jačih veza. Sarajevo i Baku su već nekoliko decenija prijateljski gradovi, a ako šetate ulicama Sarajeva ili Bakua možete pronaći ulice s imenima glavnih gradova dvije zemlje. Bosna i Hercegovina je dokazani prijatelj Republike Azerbejdžana, a što je potvrdila izuzetno značajnim dokumentom koji je usvojen u državnim institucijama. Naime, 29. aprila 2014. godine Bosna i Hercegovina je donijala rezoluciju “O uvažavanju i podršci suvernitetu i teritorijalnoj cjelovitosti Republike Azerbejdžan”. Na ovaj način, Bosna i Hercegovina je i posredstvom svojih institucija pokazala spremnost da stane na stranu istine i podrži narod Azerbejdžana, ali i njene legalne institucije. Bosna i Hercegovina je plodno tlo za potencijalna ulaganja za državu kao što je Republika Azerbejdžan. Razumijevanje između ove dvije države je na visokom nivou, i to može služiti kao odlično polazište za nadolazeće krupne projekte. U posljednje vrijeme primjetno je da intelektualci i istraživači s obje strane uspostavljaju kontakte te nastoje zajednički unaprijediti saradnju na polju nauke i drugih vidova istraživačke djelatnosti. Uz ekonomski i energetski sektor, nauka je jedno od potencijalnih područja saradnje. Tu je i turizam kao nezaobilazni adut Bosne i Hercegovine i već prepoznatljivi brend. Uslijed aktuelnih globalnih političkih promjena koje zahvataju svijet, za Bosnu i Hercegovinu je na vanjskopolitičkom planu bitno održati veze sa postojećim partnerima, te nastojati pridobiti nove. Azerbejdžan i Bosna i Hercegovina imaju uspostavljene diplomatske veze još od 1995. godine, ali građani obje zemlje još uvijek čekaju na realiziranje ozbiljnih projekata od kojih bi svakako imali određene benefite. Na vlastima Bosne i Hercegovine je odgovornost da zainteresiraju Azerbejdžan i uvjere ga u prednosti njegovog prisustva ovdje. S druge strane, Azerbejdžan treba razumijeti sve specifičnosti Bosne i Hercegovine, prije svega njenog kompliciranog uređenja, koje nekada stranim investitorima otežava ulazak na bosanskohercegovačko tržište. Predstojeća posjeta visoke azerbejdžanske delegacije Bosni i Hercegovini, a koju predvodi predsjednik ove države Ilham Alijev, veoma je dobra prilika za podizanje saradnje između dvije države na veći nivo. Mogućnosti je zaista puno, samo je bitna volje obje strane.

ANALIZA IZBORA U BUGARSKOJ: Nakon petih izbora u dvije godine stanje dodatno pogoršano

Centar za geopolitička istraživanja – Geopol, Sarajevo[1] Stranka desnog centra GERB tijesno je pobijedila je na bugarskim izborima održanim 2. aprila 2023. godine. Nakon okončanja prebrojavanju, GERB je osvojio 26,5 posto glasova, a prozapadna koalicija koju su predvodili Nastavljamo promjene (PP) i Demokratska Bugarska osvojila je 24,9 posto. Ovakav ishod ponovo traži od bugarskih političara pregovore o formiranju koalicija kako bi zemlja konačno dobila funkcionalnu vladu nakon što su građani izlazili na izbore pet puta u protekle dvije godine. Ovi izbori su bili veliki  test za GERB, čiji je lider Bojko Borisov bio premijer od 2009. do 2021. godine, sve dok nisu izbili protesti zbog uloge njegove vlade u raširenoj korupciji. Nastavljamo promjene, predvođeni diplomcima Harvarda Kirilom Petkovim i Asenom Vasilevim, i Demokratska Bugarska, predvođena Hristom Ivanovim, vodili su kampanju na obećanjima da će Bugarsku učiniti “evropskom zemljom”, kroz podizanje standarda zdravstvene zaštite, obrazovanja i jačanjem nezavisnosti pravosuđa.  U međuvremenu, nacionalistička stranka Preporod, koja je nastrojena kao proruska, anti-NATO i anti-EU, zauzela je treće mjesto sa 14,4 posto, čime je ostvarila znatan  rast u odnosu na prethodne izbore u oktobru. Velika koalicija između GERB-a i PP-a je malo vjerovatna, uprkos tome što su stranke ideološki bliski. Već je izgledno da će građani Bugarske ponovo na izbore na jesen kad će uz parlamentarne biti organizovani i predsjednički. Neuspjeh NATO i EU u Bugarskoj Da bi uspostavila ravnotežu ruskom uticaju u Bugarskoj EU, odnosno Njemačka pod vodstvom Angele Merkel je bila najveća podrška Borisovu, koji je bivši vatrogasac, i njegovoj stranci čija politika je bila dominantno populistička i svoju snagu je crpila kroz korupciju. Sličnu podršku je imao i od Amerike, a posebno u mandatu Trampa. Ova činjenica je pokazatelj selektivnog odnosa ‘međunarodne’zajednice prema korupciji u pojedinim državama. Bugarska, kao i Crna Gora nakon izbora 30.08.2020. godine je kritična tačka očite diverzije Rusije u sigurnosni sistem NATO što je nastavak poznate prakse diverzije Grčke u operaciji Alijanse u vrijeme Agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Proces demokratizacije Bugarske kao i većine država nekadašnjeg istočnog bloka išao je vrlo otežano zbog demografske erozije, visokog nivoa korupcije, nepotizma i organizovanog kriminala. Ulazak Bugarske i Rumunije u NATO i EU je bila politička odluka Zapada da ograniči uticaj Rusije što se jasno pokazalo kroz rusku agresiju na Ukrajinu. Bugarska je tradicionalno najsiromašnija članica EU koju parališu brojni strukturalni problemi. Ekonomija Bugarske je nefunkcionalna, a organizirani kriminal, tajkuni i njihovi klanovi se nadmeću za resurse, pozicije i upravljanje državom koja svojim zakonima često olakšava korupciju koja je postala društvena norma. Iako je Bugarska prva priznala nezavisnost Bosne i Hercegovine (prije referenduma, sredinom januara) i Makedonije (danas Sjeverna Makedonija), već sljedećeg dana je izvršila atak na Makedoniju kroz negaciju posebnosti identiteta i jezika. Nakon što je Makedonija svoje sporove sa Grčkom riješila Bugarska se „vratila“ u historiju i blokirala put Makedonije u EU. Tu nije kraj bugarskih velikodržavničkih aspiracija. Bugarska budno prati procese na Zapadnom Balkanu i odavno je prepoznala vakuum u kojem se nalaze Bošnjaci na Kosovu kao priliku da pojača svoj uticaj iako se nalazi u višegodišnjih političkoj krizi. Naime, nedavno je na Kosovu boravila zamjenica predsjednika Bugarske, a njena aktivnost je u bugarskim medijima predstavljena kao posjeta bugarskim selima u Prizrenu i Dragašu gdje živi oko 20. 000 Bugara. Pozadina ove posjete su kontinuirane aktivnosti na privlačenju Bošnjaka i Goranaca da uzmu bugarsko državljanstvo i da šalju svoju djecu na studije u Bugarsku. Preduslov za „bijeli“ šengenski pasoš i stipendije je da se kroz dokumentaciju izjasne da imaju bugarsko porijeklo što im je omogućeno jer su bugarske vlasti ranije proglasile da su tri područja u navedenom dijelu Kosova „stare bugarske pokrajine“. Ova praksa je usavršena u Sjevernoj Makedoniji gdje po nekim procjenama ima oko 200 000 građana sa bugarskim pasošem. Međutim, na popisu 2021. godine broj Bugara je bio je samo 3 504 ili 0,012 % što ne sprečava Sofiju da traži konstitutivnost, odnosno ulazak u Ustav kako bi odblokirala makedonski EU put. Zbog takvog nezgodnog iskustva Skopja Priština želi imati jako dobre odnose sa Sofijom i neće problematizirati njenu bugarizaciju Bošnjaka. Veliko je pitanje koliko će biti Bugara na popisu stanovništva koji je najavljen u septembru na Kosovu. Od tog ishoda zavisti će koliko će jačati bugarski uticaj na Kosovu. Sasvim je otvorena mogućnost da Bugari zatraže da budu u Ustavu i da imaju jednu stolicu u Parlamentu. Iz navedenog jasno je da zapad toleriše negativno ponašanje Bugarske prema manjim susjedima na isti način kako to Srbija radi jer Zapad kroz ustupke i ekonomsku saradnju želi da smanji uticaj Rusije na Balkanu. Između Brisela i Moskve EU pokazuje višestruku slabost u odnosima prema Moskvi. To je bilo vrlo izraženo i prije agresije na Ukrajinu kroz hibridne ratove, jak uticaj na desničarske stranke i grupacije. Nakon početka ruske agresije na Ukrajinu ta slabost se na najočitiji način vidjela kroz ogromne poteškoće i prepreke do usaglašenih stavova i konsenzusa o sankcijama prema Rusiji. Slične slabosti EU ima i kad su pitanju odnos i pregovori o članstvu država Zapadnog Balkana. Dominantna politička polarizacija u Bugarskoj je na ličnom nivou između predsjednika Rumena Radeva i predsjednika stranke Građani za evropski razvoj Bugarske (GERB) Bojka Borisova kao dva suprotstavljena koncepta vrijednosti. Borisov je tokom decenije vladavine uspostavio autoritarni mafijaški model vođenja države kao i Orban u Mađarskoj. Međutim, dodatna kompleksnost stanja se krije u odnosima Borisova sa bivšom njemačkom kancelarkom Merkel kojoj nije smetala kriminalna priroda premijera, dok je predsjednik Radev bliži Putinu. Međutim i Borisov i Putina imaju dobre odnose. Bugarska godinama više uzima nego što daje u zajedničku EU kasu što je ne sprečava da održava veze sa Moskvom. Pored navedenog, Borisov je radio na formiranju pandama Višegradskoj grupi (Mađarska, Poljska, Češka i Slovačka) sa čijim liderima koji imaju izraženu nacionalističku i islamofobnu politiku je imao saradnju.  Naime, Borisov je čak pokušao napraviti svoju kvadrilateralu odnosno asocijaciju država sa dominantnim pravoslavnim stanovništvom u kojoj bi pored Bugarske bili još Rumunija, Grčka i Srbija. Geopolitičke promjene nakon odlaska Trampa i Merkelove na relaciji Vašington, Berlin, Moskva i Ankara, rat u Ukrajini, energetska kriza i inflacija su

Od ideje ujedinjenja Evrope do ‘Evrope tvrđave’

Ideju evropskog ujedinjenja ne možemo smatrati idejom novijeg datuma. Ne možemo isključivo tvrditi da ta ideja pripada drugoj polovini 20. stoljeća. Ideja povezivanja evropskih zemalja i naroda zasnovanih na političkim, strateškim, idejnim, državnim, regionalnim ili globalnim interesima postojala je i mnogo ranije. Pokušaj ujedinjenja Evrope star je koliko i sama Evropa. Rimska imperija je na vrhuncu svoje moći vladala gotovo cjelokupnom do tada poznatom evropskom teritorijom. Carstvo Karla Velikog iz IX stoljeća kontrolisalo je veći dio Zapadne Evrope. Početak 19. stoljeća obilježen je po Napoleonovom carstvu, koje se prostiralo nad većim dijelom evropskog kontinentalnog prostora. U 20. stoljeću tokom Drugog svjetskog rata (1939-1945), Adolf Hitler je nacističkom okupacijom jedno vrijeme kontrolisao veći dio evropskog prostora. Svi navedeni primjeri ujedinjenja su propali, bili bezuspješni, čak i kontraproduktivni, jer su se zasnivali na prisilnom potčinjavanju drugih naroda, umjesto na razvoju međusobne saradnje. Era političke Moderne predstavlja ideju povezivanja evropskih država sa ciljem zajedničke odbrane od vojne agresije. Kao prvi najznačajniji predstavnik i zagovornih stvaranja zajednice evropskih država koje bi brinule o očuvanju evropskog mira je bio francuski vojvoda Maksimilijan de Sali (Maximillian de Sulli, 1560-1614). Njegova ideja se zasnivala na zajednici “krišćanskih država” koje bi predvodila Francuska. Značajan doprinos razvoju ideje evropskog ujedinjenja dao je i Sen-Pjer (Charles-Irénée Castel de Saint-Pierre, 1658-1743), Francuz demokratskog opredjeljenja koji se snažno protivio apsolutizmu Luja XIV. Sen-Pjer je tvorac ideje poznate kao “federativna zajednica nezavisnih evropskih država”. U svojoj ideji je otišao toliko daleko, da je razvio projekat Evropske republike, koji će stabilnost zajednice osigurati stvaranjem institucije kao što je savezni parlament. Koliko su Francuzi davali značaj ovoj ideji, govori i podatak da je pravnik francuskog porijekla Šarl Monteskije (Charles-Louis de Secondat Montesquieu, 1689-1755), 1734. godine štampao dokument čiji je sadržaj bio zasnovan na ideji ujedinjenja Evrope. Spis je nosio naslov: “Razmišljanja o evropskoj univerzalnoj monarhiji”. Dalje, kada spominjemo spise koji govore o evropskom ujedinjenju, neophodno je pomenuti i spis Žan Žaka Rusoa (Jean-Jacques Rousseau, 1712-1778) pod nazivom: “O Federaciji kao sredstvu koje kombinuje korist malih republika sa velikim državama”. Francuski filozof, socijal-utopista, Sen-Simon (Claude-Henry de Rouvroy Saint-Simon, 1760-1825), predstavio je ideju ujedinjenja Evrope na osnovu sporazuma između Francuske i Engleske. U svojoj ideji predstavljao je koncept stvaranja zajedničkog parlamenta. Dalje, karakteristika njegove ideje je monarhistički oblik vladavine, u kojem se ne bi ukinule evropske nacije. Ulogu vrhovnog organa imao bi dvodomni Evropski parlament čije odluke bi priznavali nacionalni parlamenti i nacionalne vlade. Karakteristika ove ideje je što bi u donji dom Parlamenta bili birani predstavnici iz naučnog i poslovnog svijeta, što bi upravo značilo, da bi upravljanje Evropom bilo povjereno stručnim ljudima. Za Sen-Simonovu doktrinu možemo reći da je nagovijestila načela evropskog ujedinjenja XX vijeka. Zagovornik ideje evropskog ujedinjenja bio je i francuski književnik Viktor Igo (Victor Hugo, 1802-1972), koji je 1855. god. napisao: “Naš kontinent će biti država jednog naroda. Neće biti granica, ni carine, ni zabrana, biće samo slobodnog kretanja roba i ljudi”. Također, njegovo vizionarstvo poznato je i po isticanju potrebe stvaranja jedinstvenog evropskog novca. Da u razvoju ideje evropskog ujedinjenja nisu samo učestovati Francuzi, svjedoči i spis njemačkog filozofa Imanuela Kanta (Immanuel Kant, 1724-1804), poznatiji pod naslovom “Ka vječnom miru” u kojem je izložen koncept “federalno organizovane ujedinjene Evrope”. Takva Evropa, treba da se temelji na principima građanskog ustava koji u svakoj državi treba da je republikanski, te međunarodnom pravu koje treba da se zasniva na federalizmu slobodnih država. Isto tako, potrebno je spomenuti i talijanskog političara Đuzepea Macinija (Giuseppe Mazzini, 1805-1872), koji je bio osnivač pokreta “Mlada Evropa”. Njegova ideja ujedinjenja Evrope, zasnivala se na bratstvu i solidarnosti evropskih naroda. Poslije prvog svjetskog rata početkom XX vijeka, dolazi do stvaranja Panevropskog pokreta, u kojem je duboke tragove ostavio austrijski grof Kalgeri (Richard Nicholas Graf Coundenhove- Kalgeri, 1894-1972), koji je autor knjige “Panevropa”, objavljene 1923. godine u Beču. Panevropski manifest je objavljen 1924. godine. Panevropski pokret je svoj prvi kongres održao 1926. u Beču. Kongres je odobrio Panevropski manifest i objavio smjernice Evropske konfederacije. Pokret se zasnivao na savezu evropskih država, ravnopravnosti nacionalnih država, sklapanju saveza sa Rusijom, stvaranju carinske unije, stvaranju jedinstvenog privrednog prostora, čvrstim garancijama za nacionalne države, zaštiti nacionalnih manjina i saradnji Evrope sa drugim državama članicama Lige naroda. Rađanje fašizma i nacizma što je rezultiralo Drugim svjetskim ratom je na određeno vrijeme “zaustavilo” razvoj ideje ujedinjenja Evrope. Završetkom rata, ideja “ujedinjenja Evrope” sve više dobija na značaju. Ugledni javni političari, privrednici i naučnici sve više počinju javno da se zalažu za evropsko ujedinjenje i evropsko jedinstvo. Među prvim državnim predstavnicima, koji se javno deklarišu za jedinstvenu Evropu, bio je britanski premijer Vinston Čerčil (Winston Churchill), koji u svom govoru održanom 1946. god. u Cirihu izjavljuje: “Ako Evropa želi da se spasi od bijede i propasti, mora da gradi novo povjerenje u evropsku porodicu naroda… Dajmo Evropi političku strukturu u kojoj Evropa može da živi u miru, sigurnosti i slobodi… Moramo stvoriti Savez Evropskih Država, a prvi korak na tom putu je stvaranje Evropskog Vijeća. Ako sve Evropske države ne budu opredijeljene da pristupe Uniji, mi moramo da krenemo sa poslom i da one Evropske države koje to hoće i mogu, povežemo i ujedinimo…” Odmah poslije završetka Drugog svjetskog rata, nastaju brojni evropski pokreti, što je rezultiralo njihovim okupljanjem u Hagu od 7. do 10. maja 1948. godine. Na Kongresu u Hagu okupili su se delegati iz 19 evropskih država. Kongresom je predsjedavao britanski premijer Vinston Čerčil. Neki od najvažnijih zaključaka Kongresa su: – naglašena je potreba stvaranja ekonomskog i političkog ujedinjenja Evrope sa ciljem osiguravanja sigurnosnog i socijalnog napretka; – izražena je spremnost evropskih država da prenesu dio vlastitog suvereniteta na nadnacionalni nivo, kojim bi se osiguralo zajedničko ekonomsko i političko djelovanje; – naglašena je potreba razvoja demokratskog sistema upravljanja i potreba stvaranja evropske skupštine; – naglašena je potreba daljnjeg razvoja zaštite ljudskih prava, i u tu svrhu formiranje Suda pravde. Međutim, kriza ideje Evropske unije se jasno uvidjela nakon zadnjeg velikog proširenja 1. maja 2004. godine kada se evropska porodica proširila za deset članica. Nakon toga u EU su primljeni Rumunija i Bugarska 1. januara