Uvod u savremenu rusko-srpsku mitologiju
Srpski svet predstavlja svojevrsnu kopiju ideje Ruskog sveta koja je u javnosti prezentirana 2007. godine. U kontekstu pojašnjenja principa Ruskog sveta bitan je autorski tekst Igora Zevelava iz Centra za strateške i međunarodne studije iz Washingtona, koji ovu političku doktrine opisuje kao aspiraciju Rusije prema susjedima, tačnije onim državama u kojim živi bitnija ruska zajednica. Kreiran je narativ od strane Moskve da je ruska dijaspora segment ruskog sveta, te kao takav treba da slijedi upute zvanične Moskve u političkom djelovanju. Radi se o mitu koji se zalaže da se pod kontrolu Moskve vrate historijska područja za koje Rusija smatra da im pripadaju. Ovim konceptom Rusija pravda svoj odnos prema susjedima. Kada je riječ o relativno novom pojmu Srpskog sveta, uvod u proklamaciju ove velikosrpske hegemonističke ideje jeste donošenje povelje „O srpskom kulturnom prostoru“. Mit o „srpskom svetu“ se javlja prvi put u javnosti tokom 2020. godine kada ga proklamira visokopozicionirani srbijanski političar Aleksandar Vulin s ciljem „objedinjavanja svih Srba u jednu zajedničku državu“, a misleći na bosanskohercegovački entitet Rs, Crnu Goru, Kosovo i naravno Srbiju. Srpski intelektualci su se od 2020. godine do danas u više navrata oglašavali o mitu koji je ekvivalent velikosrpskoj ideji. Oni u tome ne smatraju ništa sporno, dok u regionu Zapadnog Balkana vlada nepovjerenje prema ovoj ideju, te se mit o jedinstvenom srpskom svetu odbacuje kao pozitivna stvar. Istaknuti srpski orijentalista Darko Atanasković tokom 2021. godine u tekstu „Smeju li Srbi da budu Srbi?“ relativizira mit o srpskom svetu, te kreira dodatni mit da bi se ideja srpskog sveta mogla provesti bez ispaljenog metka, jer kao takva ne predstavlja opasnost ni za koga. On kaže da je to sveobuhvatni, jezički prostor u kojem obitavaju Srbi – te se opravdava teorija o uvećanju države i kreiranju jače Srbije. Dodatni mit koji se veže za mit o nužnosti uspostavljanja „srpskog sveta“ u 21. stoljeću jeste onaj o „ugroženosti Srba“, jer su ranije imali „tragičnu sudbinu“. Negiraju se stvarne činjenice, a istrajava se na mitološkoj pretpostavci, koja treba da opravda velikosrpsku aspiraciju prema komšijskim državama na Zapadnom Balkanu. Ovakvi mitovi imaju za posljedicu izazivanje opće nesigurnosti ne samo na području Zapadnog Balkana, već i u ostatku Evrope. Stoga je nužno govoriti o ovoj pojavi, koju ne treba shvatiti bezazleno.
GEOPOL realizirao prvi izdavački projekat
Nakon godinu dana istraživanja o političkoj historiji Azerbejdžana tokom devedesetih godina prošlog stoljeća magistar historije i doktorant na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Admir Lisica objavio je knjigu “Hejdar Alijev – osnivač modernog Azerbejdžana: unutrašnje prilike, vanjska politika i ekonomski razvoj” u izdanju Centar za geopolitička istraživanja – Geopol. Predgovor knjige napisao je nekadašnji ministar vanjskih poslova Azerbejdžana i blizak saradnik Hejdara Alijeva, a sada ambasador ove zemlje u Bosni i Hercegovini Vilayat Guliyev, recenzenti su dr. Jahja Muhasilović saradnik Centra ze geopolitička istraživanja i dr. Omer Kovčić član upravnog odbora i jedan od osnivača Centra za geopolitička istraživanja, urednica je magistrica Samira Aghayeva, lektorica magistrica Azra Crnčalo-Lisica, dok je za vizualni identitet knjige zaslužan magistar Omer Merzić. Ovo je ujedno i prvi izdavački projekat Centra za geopolitička istraživanja – GEOPOL, a koji je podržan od strane Ambasade Republike Azerbejdžan u Bosni i Hercegovini.
Patria: Panel diskusija na IUS-u
(Patria) – Centar za geopolitička istraživanja (GEOPOL) sinoć je na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu (IUS) na Ilidži, u saradnji sa Balkan Studies Center, organizovao panel-diskusiju pod nazivom “Uzroci zastoja euroatlantskih integracija Bosne i Hercegovine”. U kontekstu sve intenzivnijih negativnih unutrašnjih, regionalnih i evropskih procesa koji koče euroatlantske integracije BiH, GEOPOL smatra neophodnim da se analizira trenutno stanje i ponude rješenja za izlazak iz začaranog kruga u kojem se BiH već duže vrijeme nalazi. Profesor na IUS-u i geopolitički analitičar Jahja Muhasilović smatra da je euroatlantski put BiH trenutno u zastoju jer se BiH i dalje uvijek bori za svoj teritorijalni integritet i suverenitet. – Zbog separatističkih politika koje se vode unutar BiH, njen euroatlantski put stavljen je u drugi plan. Sve dok se ne riješi njeno teritorijalno pitanje suverenosti, suvišno je govoriti o tom putu. Mi smo se danas okupili da analiziramo razloge zašto je došlo do tog zastoja. Lično sam mišljenja da EU u ovakvoj konstelaciji odnosa u BiH ne bi bilo dobro rješenje za nas iz razloga što bi se ubrzalo iseljavanje i proces privatizacije naših ključnih strateških firmi koje se ne bi mogle nositi na evropskom tržištu. S druge strane, punopravno članstvo u NATO savezu prijalo bi BiH upravo iz razloga što je ugrožen njen teritorijalni integritet i suverenitet – naveo je Muhasilović. S druge strane, federalni zastupnik Admir Čavalić mišljenja je da Bosna i Hercegovina nema alternative NATO i EU putu. – Dugoročno članstvo u NATO i EU vodi unapređenju društvenih i ekonomskih odnosa, s naglaskom na institucionalnu i opštu društvenu stabilnost. Brojni su izazovi na ovom putu – poseban izazov se odnosi na regionalni pad optimizma u vezi EU integracija. Nemamo jasne naznake iz Brisela u vezi ulaska zemalja Zapadnog Balkana.Svejedno, na nama je da provedemo ključne EU reforme i to ne toliko zarad maglovitog EU puta, već zbog toga što nam to treba koristiti kako bismo izgradili funkcionalne institucije. Građani i privrednici nemaju vremena za čekanje – dodao je Čavalić. Treći govornik na panel-diskusiji bio je Admir Lisica, historičar, geopolitički analitičar i istraživač u oblasti regionalnih političkih odnosa, međunarodnih politika i dijaspornih zajednica. Lisica je također istakao činjenicu da je na sceni zastoj BiH na euroatlantskom putu. – Jedan od razloga za ovakvo stanje je raspoloženje u EU koje nije naklonjeno prema BiH. Konstelacija odnosa u EU je takva da imamo jačanje desnice koja ne podržava općenito proširenje, a posebno ne BiH koja ima većinsko muslimansko stanovništvo. BiH je članstvo u NATO prioritet u odnosu na EU, ali nemamo ozbiljnije signale iz Alijanse da razumiju naše stanje te da konstruktivno reaguju. S druge strane, nemamo unutrašnji konsenzus po ovom pitanju te je teško da će BiH u skorije vrijeme biti članica NATO i EU – istakao je Lisica. Upitao je koliko bi BiH imala trenutno koristi od članstva u EU zbog njenog složenog unutrašnjeg stanja. – Kad su u pitanju regionalni odnosi, vidjeli smo proteklog vikenda šta se dešavalo na Kosovu. Naravno, u BiH svi akteri trebaju biti budni jer eventualne paravojne formacije se mogu pojaviti. Moramo pratiti šta se dešava u regiji jer vidimo da iz našeg komšiluka i dalje dolaze poruke i stavovi koji podržavaju velikodržavničke ideologije što je jedna od kočnica euroatlantskog puta BiH – zaključio je Lisica. Think Tank Centar za geopolitička istraživanja (GEOPOL) kroz svoja istraživanja i aktivnosti radi na afirmaciji tema koje su značajne za budućnost BiH u kontekstu savremenih geopolitičkih procesa na Balkanu, Evropi i u svijetu. Izvor: PATRIA
Održana panel diskusija u organizaciji GEOPOL-a i Balkan Studies Centra
Na Internacionalnom Univerzitetu u Sarajevu 26. septembra 2023. godine upriličena je panel diskusija na temu “Challenges in BiH's Path Towards EU and NATO”. Panel diskusija je organizirana od strane Centra za geopolitička istraživanja – GEOPOL i Balkan Studies Centra, koji djeluje pri Internacionalnom Univerzitetu u Sarajevu. Učesnici na panel diskusiji bili su dr. Jahja Muhasilović, mr. Admir Čavalić i mr. Admir Lisica. Uloga moderatora pripala je Tariku Dautoviću.
Ilijaš: Održana promocija knjige “Bošnjaci pred izazovima globalnih političkih procesa”
U Ilijašu je održana promocija knjige “Bošnjaci pred izazovima globalnih političkih procesa: političko stasavanje jedne nacije” autora magistra Admira Lisice. Osim autora, o knjizi je govorio i ugledni historičar magistar Alen Zečević, saradnik Centra za geopolitička istraživanja.
Dva mjeseca nakon posjete velike delegacije Azerbejdžana: Hoće li Bosna i Hercegovina iskoristiti priliku za uspostavljanje jače saradnje?
Dva mjeseca su prošla od izuzetno značajne posjete Bosni i Hercegovini od strane visoke delegacije Republike Azerbejdžana, kojoj je uz predsjednika Ilhama Alijeva prisustvovalo još oko stotinu članova. Zajednička izjava delegacija Azerbejdžana i domaćina Bosne i Hercegovine jeste da od trenutka posjete dvije države ulaze u novu fazu bilateralnih odnosa koji će se u budućnosti sve više razvijati. Nakon formalnih sastanaka, upriličen je zajednički ručak na kojem su prisustvovali članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine, te članovi delegacije predsjednika Ilhama Alijeva. Alijev se isti dan vratio sa dijelom delegacije u Baku, dok je drugi dio ostao još jedan dan u Sarajevo. Među članovima delegacije Azerbejdžana bili su mnogobrojni mediji, ali i predstavnici određenih značajnih organizacija kao što je Nizami Gandjavi. Jasno je da određeni utjecaj na zbližavanje Azerbejdžana i Bosne i Hercegovine ima i Republika Turska, zbog historijskih veza Bosne i Hercegovine i Turske, ali u kontekstu posjete Alijeva, Turska nije imala posredovanje. Bosni i Hercegovini je u kontekstu Azerbejdžana najbitniji njegov gas, koji bi u velikoj mjeri olakšao snabdijevanje države ovim bitnim energentom. Također, ukoliko uskoro Azerbejdžan počene sa izvozom gasa u Bosnu i Hercegovinu, to će značiti da će se država značajno osloboditi ovisnosti od ruskog gasa. Nameće se pitanje da li će to zvaničnici iz Rs blokirati, jer bi takvo nešto umanjilo ovisnost Bosne i Hercegovine od energenata Rusije, s kojom zvaničnici eniteta Rs imaju izuzetno dobre odnose uprkost aktuelnoj agresiji na Ukrajinu. Ono o čemu se na sastancima nije pričalo, a o čemu se govorilo od strane analitičara i novinara jeste da Bosna i Hercegovina Azerbejdžanu može ponuditi izvoz visokokvalitetne vojne industrije, koju već izvozi u Sjedinjene Američke Države, Tursku i Saudijsku Arabiju. Ova tema nije bila u foksu na sastancima, što se može smatrati kao jedan od nedostataka. Bosni i Hercegovini bi bilo u interesu da svoju izuzetno kvalitetnu namjensku industriju prodaju Azerbejdžanu, ali je pitanje da li bi svim političkim akterima takvo nešto bilo prihvatljivo. U ostalim dijelovima posjete Alijeva, može se uvidjeti da su Azerbejdžanci veoma zainteresirani da ulažu u Bosnu i Hercegovinu, te da njihovi intelektualci i istraživači žele da se povežu sa svojim kolegama iz Bosne i Hercegovine. Ilham Alijev je došao u Bosnu i Hercegovinu s ciljem jačanja azerbejdžanskog prisustva na Zapadnom Balkanu, koji je trenutno najmanje prisutan u Bosni i Hercegovini o čemu govori i činjenica da je Alijev još prije deset godina posjetio Hrvatsku i Crnu Goru. On je ranije također boravio i u Srbiji, s kojom ima izuzetno dobru saradnju, uprkos tome što Srbija i Armenija imaju poprilično dobre veze kroz historiju. Ova godina za posjetu nije izabrana zbog nekog posebno bitno razloga, već zbog toga što je na kraju prošle godine otvorena Ambasada Azerbejdžana u Bosni i Hercegovini, a krajem ove godine planirano je da i Bosna i Hercegovina otvori svoju ambasadu u glavnom gradu Azerbejdžana. Bitno je napomenuti da su svi ugledni azerbejdžanski medji objavili priloge o dolasku Alijeeva u Bosnu i Hercegovinu, tretirajući istu na način da Azerbejdžan uspostavlja jaču ekonomsku saradnju, te širi svoj energetski utjecaj na novom području. Od otvorenja Ambasade Azerbejdžana u Sarajevu, primjetno je da službenici ambasade i aktuelni ambasadro Vilayat Guliyev nastoje unaprijediti saradnju sa zvaničnicima, intelektualcima i građanima Bosne i Hercegovine, a u cilju sveopćeg unapređenja odnosa između dvije države. Vlasti u Bosni i Hercegovini moraju iskoristiti ponuđenu priliku i očiglednu želju azerbejdžanskih vlasti da uspostave prisniju saradnju, od koje će imati korist građani. Azerbejdžan je nadolazeća energetska sila, koja će u narednim godinama igrati sve značajniju ulogu na međunarodnoj sceni, Bosna i Hercegovina ima priliku nametnuti se kao jedan od poželjnih parnera, da li će to i učiniti, ostaje da vidimo u narednom periodu.
Aporije srbijanske politike: Kosovsko pitanje i utopija o kompenzaciji teritorija u Bosni i Hercegovini
Devedestih godina prošlog stoljeća pokazalo se da zvanična beogradska politika nije napustila kurs hegemonizma kojim se vodila u periodu između dva svjetska rata i da nove prilike, osobito nakon smrti Josipa Broza Tita i slabljenja političke baze Komunističke partije, otvaraju prostor za velikonacionalne ideologije. Njihov reprezent, Slobodan Milošević, koji je 1986. godine izabran za predsjednika Saveza komunista Srbije, koristeći se propagandom i nacionalnim zanosom svog glasačkog tijela inaugurirao je nacionalizam kao legitimno sredstvo za realizaciju projekta tzv. ˝Velike Srbije˝. Ne slučajno, tražeći alibi svojoj politici osporavao je Ustav iz 1974. godine, kojim su Vojvodina i Kosovo, pokrajine u sastavu Socijalističke Republike Srbije, stekle izuzetno visok stepen autonomije. Upravo na Kosovu, 28. juna 1989. godine, držeći govor na Gazimestanu on je, posežući za provjerenim ˝receptom˝ za potpaljivanje nacionalne i vjerske netrpeljivosti, okupljeni srbijanski živalj podsjetio na kosovski boj protiv ˝Turaka˝ iz 1389. godine i nedvosmileno najavio oružani sukob regionalnih razmjera. Danas, skoro tri decenije od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i okončanja rata, u fokusu domaće i međunarodne politike ponovo je Zapadni Balkan, a povijesnom koincidencijom ili ne, svjedočimo krizi odnosa između Srbije i Kosova. Težina ovog trenutka, za razliku od 1974. i 1989. godine, ogleda se u činjenici da je Kosovo danas de facto nezavisna i od značajnog broja članica Ujedinjenih Nacija priznata država. Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, čovjek čija je biografija kompromitirana ulogom koju je imao u ratovima 1992 – 1995. godine, odbacuje bilo kakvu mogućnost proznanja kosovske nezavisnosti smatrajući je, barem za sada, ustupkom koji je najveća prijetnja regionalnom miru i stabilnosti. Njegovu politiku u Bosni i Hercegovini slijedi Milorad Dodik, dugogodišnji vlastodržac u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska, koji sa svojim političkim ocem u vješto kreiranoj sapatničkoj poziciji trpi rastući pritisak srpske javnosti, opozicije i jednog dijela međunarodne zajednice. Suočen sa sve izvjesnijim ekonomskim slomom tog entiteta i prijetnjom pravnog sankcionisanja kriminalnog naslijeđa svog režima, on se Vučićevoj pregovaračkoj strategiji reciprociteta nudi kao faktor ucjene u pogledu kosovske krize i suštinu iste identificira sa sudbinom bosanskoherecgovačkog entiteta Republika Srpska. Bijeg u jednu ovakvu opasnu i politički neizvjesnu avanturu odnose Srbije i Kosova stavlja u drugi plan, a Bosnu i Hercegovinu suočava sa najvećim izazovom po njen teritorijalni integritet i suverenitet. Pregovori između Srbije i Kosova, koji pod monitoringom i pritiskom evropskih centara moći sada već izvijesno ulaze u operativnu fazu, obje strane obavezuju na kompromis i napuštanje prvobitnih ciljeva. Srbijanski režim, koji jedan dio tamošnje javnosti percipira kao izdajnika interesa naroda, u paničnoj je potrazi za bezbolnim izlaskom iz ove složene političke situacije i to ga, vrlo često, u dovodi u kontekst Dodikove populističke propagande o osamostaljenju entiteta Republika Srpska. No, pronalazak spasa u Dodiku, čovjeku koji živi zabludu o entitetu kao Pijemontu srpstva, nosi više opasnosti nego koristi za Vučićev režim. Ona se ogleda u možebitnoj Dodikovoj ambiciji da se nametne kao novi Karađorđević ˝ujedinitelj˝, na što upućuje i geneza njegove političke misli. U njihovom sudejstvu sinhorinizovano se provode destabilizacije političkih sistema Kosova i Bosne i Hercegovine, svjesno održavajući takvo stanje do trenutka kada će se pitanje aneksije entiteta u državno-pravni okvir Srbije postaviti kao supstitucija za izgubljeno Kosovo. Zahtjevi za kompenzacijom teritorija u Bosni i Hercegovini ne samo da su nelegitimni i protivni međunarodnom pravu, nego su višestruko opasan presedan koji bi otvorio pandorinu kutiju novih podjela prema etničkom načelu. Ono što zabrinjava jeste činjenica da se sve ovo zbiva u odsutnosti međunarodnog faktora u Bosni i Hercegovini, čiju je inertnost i zaokupljenost ruskom invazijom na Ukrajinu entitetski estblišment iskoristio za derogiranje i slabljenje najviših institucija države. Visoki predstavnik, koji je svoje djelovanje podredio agendama vanjskih politika Srbije i Hrvatske, napustio je prvobitnu misiju ostvarenja integracije bosanskohercegovačkog društva. Ili to, možda, nikada nije ni bio cilj? Ako se, takva kakva jeste, nekonzistentna i netransparentna u djelovanju, ne osvijesti svu ozbiljnost ovog političkog trenutka, međunarodna zajednica će ponoviti grešku iz devedesetih godina prošlog stoljeća i snositi odgovornost za sve ono što takvo stanje može imati za posljedicu.
Malezijska vizija budućnosti
Malo je država u svijetu koje su poput Malezije uspjele postići ekonomsko i političko blagostanje uprkos velikim etničkim i vjerskim podjelama. Ova danas većinski muslimanska zemlja tokom svoje kratke, ali izuzetno zanimljive historije prošla je put od kolonije do ekonomskog čuda, koje i danas važi za primjer organiziranosti i marljivog rada. Malaja je dugo bila pod britanskom upravom, sve do 30. augusta 1957. godine, kada je proglašena nezavisnost države Malaje. Od tog se trenutka Malajci polahko počinju oslobađati od stranog utjecaja koji je u prošlosti bio velika kočnica za napredak ovog muslimanskog naroda. Izuzetno bitna figura u historiji Malezije i njenih naroda bio je prvi predsjednik Vlade Malaje Tunku Abdul Rahman, koji je bio nosilac ideje o formiranju šire federacije zasebnih područja Singapura, Sarawaka, Malaje, britanskog Sjevernog Bornea i Bruneja. U djelu Mahathir, tajna malezijskog čuda navodi se da je ovu inicijativu iz 1961. godine odlučio odbiti brunejski vladar jer je bio svjestan da će ulaskom u federaciju Maleziju prihodi od nafte Bruneja biti znatno manji. S druge strane, iako je Singapur prihvatio ideju o pristupanju Maleziji, unutar federacije ostali su svega četiri godine. Naime, zbog međusobnih neslaganja, većinski kineski Singapur odlučio je da početkom augusta 1965. godine proglasi nezavisnost države Singapur i napusti Maleziju. Ostala navedena područja pristupila su novoj državi Maleziji, koja je u narednim godinama doživjela postepen ekonomski rast. Jedan od najznačajnijih malezijskih lidera bio je Mohamed Mahathir, koji je svoje planove ekonomskog razvoja Malezije sabrao u djelu pod nazivom Malajska dilema. Bitno je istaći da je Mahathir u vrijeme nastajanja navedenog djela bio politički prognanik zbog neslaganja s tadašnjim premijerom Tunkuom Abdulom Rahmanom pa je stoga Malajska dilema morala biti objavljenja u Singapuru, a ne u Maleziji. Iako je bio van zemlje, njegova knjiga širila se Malezijom, što ga je činilo sve popularnijim među Malajcima. Dolaskom Tuna Abdula Razaka na mjesto premijera počeo je proces političke rehabilitacije Mahathira, koji je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća došao u Maleziju i ponovo se politički angažirao, sljedeći principe Malajske dileme u svom djelovanju. Upravo tokom sedamdesetih godina Malezija se bazira na potenciranju ekonomskog razvoja, ali i pronalaženju načina za prevazilaženje međusobne netrpeljivosti između Malajaca i Kineza, što je uz velike napore u konačnici i uspjelo u mjeri dovoljnoj za uspostavljanje međusobne saradnje. Tokom sedamdesetih godina Malezija se naglo razvija, što je nastavljeno i početkom osamdesetih godina, posebno nakon 1981. godine, kada na čelo Vlade Malezije dolazi upravo Mohamed Mahathir. Period njegovog prvog mandata obilježili su prilično hrabri potezi, kao što je potenciranje saradnje s Japanom i vođenje kampanje protiv britanske ekonomije pod nazivom “Buy British Last”, ili u prijevodu “Kupi britansko posljednje”, aludirajući na potrebu za baziranjem na vlastitu ekonomiju i ignoriranje britanskih proizvoda, koji su u velikoj mjeri bili prisutni na malezijskom tržištu. Ipak, sredinom osamdesetih godina uspješna Malezija, koja se polahko profilirala u značajnog “južnoazijskog igrača”, zapala je u manju ekonomsku krizu, što je usporilo kontinuitet razvoja malezijske ekonomije. Ovakva situacija nije dugo potrajala jer se Malezija krajem osamdesetih godina izuzetno uspješno izborila s krizom. Početak devedesetih godina prošlog stoljeća Malezija dočekuje euforično, o čemu govori i historijski nacionalni plan Vlade Malezije pod nazivom “Wawasan 2020” (“Vizija budućnosti”). “Wawasan 2020” predstavljao je set devet velikih izazova koje narodi Malezije moraju savladati do 2020. godine, a u cilju ekonomskog rasta, nacionalne stabilnosti i sigurnosti. Prvi izazov bio je prevazilaženje etničkih podjela i formiranje jedinstvene malezijske nacije koja će živjeti u miru i propagirati iste nacionalne ciljeve. Drugi izazov odnosio se na uspostavu sigurnog i razvijenog društva, treći izazov predstavljala je tendencija za uspostavom izgradnje malezijske demokratije, četvrti izazov odnosio se na razvijanje moralnih i etičkih osobina kod svih Malezijaca bez obzira na vjersku i etničku pripadnost, peti izazov bio je uspostava liberalne i tolerantne Malezije, šesti izazov vezan je za pozicioniranje Malezije kao progresivne države koja prednost daje tehnološkom razvoju, sedmi izazov odnosio se na uspostavljanje socijalnog društva koje brine za sve kategorije stanovništva, osmi izazov zasniva se na ekonomskom principu pravednosti, dok je deveti izazov vezan za uspostavu konkurentne i jake privrede koja svima pruža jednake mogućnosti. Ovih devet principa s početka devedesetih govori o dugoročnoj viziji društva koje narod Malezije mora izgraditi ako želi nastavak razvoja zemlje. Naravno, “Wawasan 2020” nije naišao na oduševljenje svih Malezijaca, ali je ipak postavljen kao realan dugoročni nacionalni plan države koja ima za cilj blagostanje svojih stanovnika. U narednim godinama Malezija je uspjela unaprijediti svoju ekonomiju, o čemu govore i podaci da je ova zemlja postala vodeći izvoznik električnih aparata, kaučuka i palminog ulja, što dovoljno govori o uspjehu različitih privrednih grana. U razgovoru za Al Jazeeru Phar Kim Beng, direktor malezijskog “Echo Solutionsa”,istakao je da Malezija može predstavljati svojevrsno čudo jer je, i uprkos federaciji koja podrazumijeva čak trinaest država, devet sultana i jednog kralja, uspjela opstati i odlično funkcionirati. Činjenica da u Maleziji svega 1 posto stanovnika živi u siromaštvu dovoljno govori da je “Wawasan 2020” u velikoj mjeri uspješno proveden. Mohamed Mahathir, koji se prije nekoliko godina ponovo politički aktivirao pristupanjem u Koaliciju nade, koja je trebala da unese određene promjene u društvo, dao je ostavku, što je u neku ruku i odgodilo provođenje plana koji rezultate treba dati upravo u ovoj godini korone 2020. Kada je riječ o vanjskoj politici ove zemlje, iako ovo pitanje nije posebno definirano “Vizijom budućnosti”, primjetno je da Malezija želi balansirati odnose s najrazvijenijim zemljama svijeta, što im izuzetno dobro ide. Ipak, Malezija nikada nije krila posebno osjećaje prema većinski muslimanskim zemljama, o čemu govori veoma dobra i plodonosna saradnja s Republikom Turskom, s kojom su krajem 2019. godine potpisali čak 15 sporazuma o saradnji na polju nauke, odbrane i tehnologije. Kada je riječ o odnosima s našom domovinom, nije potrebno posebno isticati sva dugogodišnja ulaganja Malezije u Bosnu i Hercegovinu, čemu je posebno doprinio prijateljski odnos predsjednika Alije Izetbegovića s Mohamedom Mahathirom. Ono što ipak treba napomenuti jeste da bismo kao država morali više posvetiti pažnje na odnose sa Malezijom, državom od koje imamo dosta toga naučiti. Iako zemlja poprilično složenog državnog uređenja, Malezija je uspjela pružiti ekonomsku sigurnost svojima stanovnicima, što je u konačnici za građane i najbitnije.
Clintonova vanjska politika: Od Bosne i Hercegovine do Ruande
Bill Clinton je postao 42. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država (SAD). U Bijeloj kući se zadržao osam godina, od 1993. do 2001. godine. Prije nego li je izabran za predsjednika SAD bio je guverner Arkansasa od 1979. do 1981. i od 1983. do 1992. Za vrijeme mandata bavio se međunarodnom ekonomijom pokušavajući demokratizirati nedemokratske države. Njegov mandat su obilježili genocidi u Bosni i Hercegovini (BiH) i Ruandi, potpisivanje Sporazuma iz Osla ali i eskalacija sukoba nakon ubistva premijera Rabina. Clintonova doktrina se sastojala iz 3 stuba: restruktuiranje američke vojske i sigurnosnih kapaciteta, davanje većeg značaja ekonomiji u međunarodnim odnosima i unapređenje demokratije u svijetu. Clinton je pokušao da razoruža Ukrajinu od nuklearnog oružja što mu je pošlo za rukom nakon trilateralnog sastanka SAD-Rusija-Ukrajina. Također, SAD je negodovala zbog kineskog izvoza nuklearnog oružja u Pakistan. Zbog toga je SAD blokirala isporuku satelita koje je Kina mislila instalirati na svoje rakete. Smatralo se da je to bio važan korak kako bi se uranijum i plutonijum držali daleko od terorista. Ekonomija je igrala centralnu ulogu u Clintonovoj politici. Isticao je ekonomske interese SAD ali i globalnog kapitalističkog sistema. Ekonomija, za Clintona, nije vodila samo domaćoj obnovi nego i globalnom osnaživanju u borbi protiv izazova sa kojima se svijet susreće. U skladu sa onim što je zagovarao njegova administarcija je predožila usvajanje dokumenta Nacionalne sigurnosne strategije za akciju i proširenje. Ona je naglašavala odnos domaće i vanjske politike ali i da će aktivan angažman u svijetu donijeti većoj zaposlenosti Amerikanaca. SAD su obezbijedile paket ekonomske pomoći i Yeltsinovoj vladi čime je SAD postala najveći investitor u ruskoj ekonomiji. Plan je bio da se kroz slobodno tržište promoviše demokratija. Tako su potpisani NAFTA, GATT i WTO. Iako je Kina dobila status najpovlaštenije nacije u trgovini, pravili su probleme zbog trgovinskih barijera, nepoštovanja ljudskih prava, prodaje nuklearne tehnologije i raketa nestabilnim vladama. Također, kineske vlasti u uhapsile lidera Tijananmen revolucije i disidente sa Tibeta. Nakon neuspjenih pregovora 1994. između Japana i SAD, Clintonova administracija nameće sankcije Japanu. Sankcijama pogođeni Japan ponovo sjeda za stol sa SAD gdje se dogovara veći izvoz iz SAD u Japan. Clintonova administracija je učestvovala u rješavanju konflikata širom svijeta. Jordansko-izraelski sporazum je potpisan 1994. godine nakon čega je uslijedio ekonomski samit lidera Bliskog Istoka. Clintonova administracija se uključila i u rješavanje konflikta između Irske republikanske armije (IRA) i Velike Britanije. Nakon što je predstavnik IRA, George Mitchel, posjetio Bijelu kuću objavili su unilateralni prekid vatre. SAD su pomogle novom demokratski izabranom predsjedniku Aristideu da vlada situacijom i drži pod kontrolom potencijalnisukob. Clintonovu administraciju je obilježio i rat u BiH. SAD su se kasno uključile u rat. U proglašenim „sigurnosnim zonama“, gdje su Bošnjaci trebali biti zaštićeni, počinjeni su zločini uključujući i genocid. Genocid u Srebrenici je dokazan pred Haškim sudom za bivšu Jugoslaviju. Također, pred sudovima u Njemačkoj su dokazani genocidi u Doboju, Foči, Kotor Varoši i Osmacima. Nakon počinjenih zločina od strane tzv. Vojske republike srpske (VRS) i mnogobrojnih pregovora koji su se desili, potpisan je Dejtonski mirovni sporazum uz medijaciju Richarda Holbrook. Tako je Dejton donio prekid sukoba ali i novo političko ustrojstvo države uz prisustvo IFOR-a. Clinton je učestvovao i u postizanju dogovora između Izraela i Palestine. Ali atentat na premijera Yitzhaka Rabina i teroristički napadi su njegove napore učinili težim. Novi premijer Benjamin Netenyahu je hapsio članove paravojnih jedinica te je zatvarao dijelove Zapadne obale nakon napada u Ben Yehudu. Clinton je pokušavao da posreduje u rješavanju sukoba ali bezuspješno. U sukobima na Kosovu SAD nije željela djelovati samostalno. Kada se Slobodan Milošević nije držao dogovora, NATO je odlučio da bombarduje Beograd. Za vrijeme mandata predsjednika SAD, Clinton je predlagao proširenje NATO. U prvoj rundi ulaska novih članica pozvao je bivše članice Varšavskog pakta da se pridruže NATO. Tako su Mađarska, Češka Republika i Poljska postale nove članice NATO saveza. Globalizacija je dovela i do tehnološkog napretka. Najvažnije je bilo sačuvati informacije i tehnologije daleko od terorista. Najveći problemi su bili Osama bin Laden, koji je osnovao Al Qaida, i Sadam Hussein. Clinton je prema Sadamu primjenjivao nekoliko politika: containment, sankcije i prijetne vojnom operacijom. Nakon što sankcije nisu davale željene rezultate i nakon što Sadam nije dozvolio ulazak UN inspekcije u Irak, Clinton je pokrenu vojnu operaciju pod nazivom Desert Fox od 16. do 19. decembra 1998. Clintonova doktrina je doživjela uspjehe i neuspjehe. Za domaću politiku najvažniji je bio suficit u budžetu, prvi put nakon 1969. Na međunarodnom ekonomskom planu napravio je veliki korak ka uspostavi WTO. GATT i NAFTA su potpisani kako bi se tržiste otvorilo i smanjile carinske takse što je dovelo do slabljenja graničnih kontrola. Njegova namjera je bila da širi demokratiju i njene vrijednosti i principe ekonomijom. Tako je Rusiji ponuđena pomoć i podrška prilikom ulaska u WTO ako Yeltsin javno podrži NATO. Ekonomske sankcije su u nekim slučajevima funkcionisale. Izvoz u Japan se povećao nakon nametnutih sankcija dok u slučajevima Sadama i bin Ladena nisu davale željene rezultate. Clintonova zasluga je proširenje NATO na nekadašnje članice Varšavskog pakta kao što su Mađarska, Poljska i Češka Republika. Clinton je zakasnio u sprečavanju genocida u BiH i Ruandi priznavši da nije uradio dovoljno da se smanji nasilje tokom njegovog mandata. Sa druge strane, Clinton nije imao mnogo uspjeha u rješavanju izraelsko-palestinskog sukoba. Inicijalni dogovor potpisivanjem Sporazuma iz Osla nije dugo držao oružje položenim. Nakon atentata na premijera Rabina val nasilja se ponovo pokrenuo. Do kraja mandata Clinton je uspio ubijediti Ukrajinu da odustane od razvoja nuklearnog naoružanja i da Rusija i Amerika uklone zadane mete iz svojih raketnih sistema. Možemo reći da je Clinton u svom mandatu mogao učiniti i više nego što je uradio. Ali treba imati na umu da je naslijedio neke probleme i politike od svog prethodnika poput Haitija, Somalije, Bosne gdje je mogao promijeniti te politike kako bi se brže i efikasnije moglo djelovati.
ANALIZA: Kratka historija diplomatskih odnosa Azerbejdžana i Bosne i Hercegovine
Diplomatski odnosi između Bosne i Hercegovine i Azerbejdžana uspostavljeni su u posljednjoj godini agresije nad Bosnom i Hercegovinom, 9. februara 1995. godine. Ove dvije države suočile su se početkom devedesetih godina sa sličnim izazovima, koji su bili posljednica političkih promjena u Evropi. Azerbejdžan je prošao kroz raspad SSSR-a, a Bosna i Hercegovina kroz raspad Jugoslavije. Dvije države su u postkomunističkom režimu postale nezavisne, ali su se u prvim godinama nezavisnosti susrele sa agresijom. Azerbejdžan od strane Aremenije, a Bosna i Hercegovina od Srbije. Interesantno je da su se obje države pretrpjele gubitke teritorije tokom agresije, ali i strašne zločine od agresora. Genocid nad Bošnjacima u Srebrenici i masakr nad Azerbejdžancima u Hodžaliju se često upoređuju u kontekstu težine zločina koji su počinjeni nad ova dva naroda. Obje države su bile prinuđene da nakon ratnih razaranja užurbano krenu u obnavljanje zemlje, što je Azerbejdžanu pošlo za rukom nešto brže. Takvo nešto je razumljivo iz više razloga, a svakako jedan od glavnih faktora jeste ekonomska moć Azerbejdžana, koja raste iz godine u godinu. Rezerve energenata koje posjeduje Azerbejdžan su značajne te Azerbejdžan pozicioniraju među nadolazeće energetske sile. Posebno je ta teza dobila na značaju tokom ruske agresije nad Ukrajinom, jer se Azerbejdžan počeo nametati kao jedan od potencijalnih energetskih igrača koji može Evropi nadoknaditi rezerve koje u ovom trenutku nedostaju. Tokom 2022. godine Azerbejdžan je skoro udvostručio svoje isporuke gasa prema Evropi, a taj trend će se svakako nastaviti i u narednom periodu koji je pred nama. Kada govorimo o ekonomskoj saradnji Bosne i Hercegovine i Azerbejdžana, nažalost, ona trenutno nije na zavidnom nivou te sigurno može biti veća. Ovu tezu potvrđuje i podatak da je od januara do septembra 2022. godine robna razmjena između Republike Azerbejdžan i Bosne i Hercegovine iznosila svega 3.421.280 američkih dolara. Bosna i Hercegovina je u Azerbejdžan najčešće izvozila farmaceutske proizvode, dok azerbejdžanske građevinske firme imaju određene poslove unutar Bosne i Hercegovine. Ovo su svakako samo neki od vidova moguće saradnje koji koriste dvije države, što je svakako nedovoljno. Direktor istraživačkog centra Topčubašova (Baku, Azerbejdžan) Rusif Husejnov takođe ističe da ekonomska saradnja dvije zemlje, nažalost, nije na zadovoljavajućem nivou te da svakako može biti mnogo bolja u narednom periodu. Prije svega, velike su mogućnosti u kontekstu isporuke azerbejdžanskog gasa u Bosnu i Hercegovinu, što bi svakako bio značajan korak za jačanje veza između dvije zemlje. Bivši član predsjedništva Bosne i Hercegovine Šefik Džaferović je prije godinu dana pri posjeti Azerbejdžanu razgovarao s predsjednikom ove zemlje Ilhamom Alijevim, a jedan od zaključaka razgovora bio je također da Azerbejdžan može isporučiti gas Bosni i Hercegovini te da se ekonomska aktivnost dvije zemlje može unaprijediti. Azerbejdžan je prisutan na Zapadnom Balkanu, posebno u Crnoj Gori gdje azerbejdžanski privrednici posluju veoma uspješno. Također, ekonomska aktivnost Srbije i Azerbejdžana je značajna, što je dodatni motiv za Bosnu i Hercegovinu da uloži napore kako bi se pozicionirao kao najznačajniji partner Azerbejdžana na području Zapadnog Balkana. Osim slične bliske historije dva naroda, značajna poveznica Azerbejdžana i Bosne i Hercegovine svakako su izuzetno prijateljske veze s Republikom Turskom, što potencijalno daje dodatni razlog ovim državama za uspostavu jačih veza. Sarajevo i Baku su već nekoliko decenija prijateljski gradovi, a ako šetate ulicama Sarajeva ili Bakua možete pronaći ulice s imenima glavnih gradova dvije zemlje. Bosna i Hercegovina je dokazani prijatelj Republike Azerbejdžana, a što je potvrdila izuzetno značajnim dokumentom koji je usvojen u državnim institucijama. Naime, 29. aprila 2014. godine Bosna i Hercegovina je donijala rezoluciju “O uvažavanju i podršci suvernitetu i teritorijalnoj cjelovitosti Republike Azerbejdžan”. Na ovaj način, Bosna i Hercegovina je i posredstvom svojih institucija pokazala spremnost da stane na stranu istine i podrži narod Azerbejdžana, ali i njene legalne institucije. Bosna i Hercegovina je plodno tlo za potencijalna ulaganja za državu kao što je Republika Azerbejdžan. Razumijevanje između ove dvije države je na visokom nivou, i to može služiti kao odlično polazište za nadolazeće krupne projekte. U posljednje vrijeme primjetno je da intelektualci i istraživači s obje strane uspostavljaju kontakte te nastoje zajednički unaprijediti saradnju na polju nauke i drugih vidova istraživačke djelatnosti. Uz ekonomski i energetski sektor, nauka je jedno od potencijalnih područja saradnje. Tu je i turizam kao nezaobilazni adut Bosne i Hercegovine i već prepoznatljivi brend. Uslijed aktuelnih globalnih političkih promjena koje zahvataju svijet, za Bosnu i Hercegovinu je na vanjskopolitičkom planu bitno održati veze sa postojećim partnerima, te nastojati pridobiti nove. Azerbejdžan i Bosna i Hercegovina imaju uspostavljene diplomatske veze još od 1995. godine, ali građani obje zemlje još uvijek čekaju na realiziranje ozbiljnih projekata od kojih bi svakako imali određene benefite. Na vlastima Bosne i Hercegovine je odgovornost da zainteresiraju Azerbejdžan i uvjere ga u prednosti njegovog prisustva ovdje. S druge strane, Azerbejdžan treba razumijeti sve specifičnosti Bosne i Hercegovine, prije svega njenog kompliciranog uređenja, koje nekada stranim investitorima otežava ulazak na bosanskohercegovačko tržište. Predstojeća posjeta visoke azerbejdžanske delegacije Bosni i Hercegovini, a koju predvodi predsjednik ove države Ilham Alijev, veoma je dobra prilika za podizanje saradnje između dvije države na veći nivo. Mogućnosti je zaista puno, samo je bitna volje obje strane.