Eskalacija u Evropi jedino je moguća na Zapadnom Balkanu
Odgođena je rasprava o razudruživanju bosanskohercegovačkog entiteta Rs od entieta FBiH u NSRS. Da li je to samo desniačrska politička retorika Gašpara (Vučića) i Misirca (Dodika) sa kojim njih dvojica podgrijavaju tenzije na Balkanu u interesu Moskve ili tu ima političke susptance koju bi i zapad podržao? Wiliam S. Lind, penzionisani američki oficir i kontzervativni autor, a prema pisanjima mnogih u SAD-u osvjedočeni antisemita i zagovornik tzv. „Jake države“, za koju jednio na Balkanu smatra Srbiju kaže sljedeće – „Situacija u Bosni i Hercegovini je slična onoj na Kosovu. Bosna nikada nije bila država od vladavine kralja Tvrtka, gotovo pre sedam vijekova – a čak i tada bila je samo jedan od mnogih njegovih slavnih vlastelinskih posjeda. Bosna nije država sada i nikada neće biti država. Hrvatsko-muslimanska federacija je nestabilna, neprihvaćena ni od Hrvata ni od Muslimana. Hrvati žele ujedinjenje sa Hrvatskom, a Muslimani hoće da kontrolišu cijelu Bosnu. Nema nikakvih izgleda da će se Bosna razviti dalje od te tačke. Jedini entitet u Bosni sa legitimitetom koji proizlazi iz lojalnosti njenih građana je Republika Srpska; međutim, ni ona, isto tako, nije država. Njen legitimitet proizlazi iz činjenice da je njena vlada sastavljena od Srba koji predstavljaju narod koji se smatra Srbima, i ništa drugo, najmanje „Bosancima“. Oni sebe vide, jednog dana, kao građane države Srbije. Država u kojoj oni zamišljaju da će, jednog dana, biti njeni građani, jeste Srbija. U međuvremenu, upravo kao i na Kosovu, nepostojanje prave države (i njena nemogućnost) ostavlja Bosnu kao zgodno lovište za delovanja ratova „Četvrte generacije“, ona vrvi od džihadista i najrazličitijih kriminalaca, koji su našli korisno uporište u muslimanskoj Bosni. Jasne posledice Klintonovih u Balkanskoj politici jesu da je oslabljena jedna država, Srbija, i da su stvorena dva bezdržavna regiona, Kosovo i Bosna. Ako se nastavi sadašnja američka politika, i sama Srbija može postati lažna država, dok su i Kosovo i Bosna osuđeni da takvi i ostanu. Amerika bi mogla otkriti da je, u direktnoj suprotnosti sa svojim interesom da neguje i jača sistem države, ona taj sistem još više oslabila. Takva perspektiva otvara pitanje: kako bi mogao Evropski Koncert (dok SAD ostaje izvan) da deluje na Balkanu da bi se tamo ojačao sistem države? Prvo, mogli bi prestati da potkopavaju srpsku državu. To bi značilo da olakšaju ekonomski oporavak Srbije i, u isto vreme, da se omogući srbijanskoj vladi da ponudi svom narodu razuman plan da se zadrže neka prava na Kosovo. Toliko dugo dok plan postoji, Kosovo neće postati ono odlučujuće pitanje koje bi dovelo do de-legitimizacije srpske Vlade. Ako pogledamo iz te perspektive ponovno angažovanje SAD-a na Balkanu, sa ciljem da se nanesu nove nepravde Srbima, zaključci su veoma upozoravajući…“ Ovo je između ostalog ideološka predloška na kojoj Miliorad Dodik i Orban razmatraju mirnu secesiju Bosne i Hercegovine i otuda njegov žal za Trumpovom administracijom koja je generisala i oslanjala se upravo ovakve retrogradne desničarske ideje. Kao da nema ništa amoralno u tome, što je Srbija napadala susjedne bivše jugoslavenske republike koje nisu imale organiziranu vojnu silu i što su pri tom ubijane na desetine hiljada civila samo zato što se zovu drugačije i mole se bogu na drugi način. To je u ratovima četvrte genracije opravdano protiv ljudi koji prema Wilimau S. Lindu nisu vjerni jakoj državi kao pravnoj normi već su vjerni etniji, ideologiji i vjerskom fanatizmu. U tom kontekstu pobiti 10.000 nenaoružanih i vezanih ljudi za 96 sati nakon pada Srebrenice nije amoralno, već su oni koji su „nelojalni jakoj državi“ opravdano uklonjeni kao koletaralna šteta sukoba. „Zato je sada najvažnije da se složno sanja i projektuje jedna mnogo jača i veća Srbija nego što je ova danas…“ kaže nedavno ponovo reizabrani predsjednik Matice Srpske profesor Dragan Stanić. Brendan Simms, profesor povijesti međunarodnih odnosa na Sveučilištu u Cambridgeu napisao je 2020. knjigu „Hitler: globalna biografija“ u kojoj se prožima osnovna teza da je „Čitava Hitlerova strategija se sastojala u korištenju opasnosti boljševizma kako bi ostvario utjecaj u Njemačkoj, Evropi i prije svega Angloamerici”. A holokaust je proizvod ideološke zasljepljlenosti i krutosti politike koju je Hitler vodio. Dakle, ponovo se primjećuje naučna tendencija da se političkom ideologijom opravdava amorlano i devijantno ponašanje, jer biti ohol i nemilosrdan prema Lindovim džihadistima je isto što i biti ohol i nemilosrdan prema jevrejskim biznismenima koji su krivi za lihvarenje i veliko siromaštvo Njemačke. Njih treba ili sve odstraniti, jer im se ne može vjerovati ili ih staviti pod kontrolu „Jake države“, koja će im nametnuti pravilan način ponašanja. Upotrebu sile kao instrumenta za ostvarivanje političkih ciljeva Dodik razmatra kao sredstvo za mirno razdruživanje. Da je to tako govore i neka razmišljanja u pogledu navodne odbrane BH entiteta RS. O kojoj govori Dr. Nebojša Vuković u iz Beogradskog Instituta za međunarodnu politiku i privredu. Inače Dr. Vuković je autor knjige „Koncept rata četvrte generacije – geneza, elementi i značaj“ objavljene 2018. godine upravo na tezama Wilima S. Linda koji je kao aktrivni oficir učetvovao u naučnoj definiciji ratova četvrte generacije koja je rađena u Pentagonu 1989. godine. Naime Dr. Nebojša Vuković u svom znakovitom tekstu pod naslovom „Slučaj Arcaha i odbrana R. Srpske“ kaže sljedeće: „Posle četvrt veka, očigledno je da BiH nije optimalan format za slobodan razvoj srpskog naroda u njoj. Srpskom narodu u BiH drugi činioci (političari iz Federacije BiH i strani administratori) „kroje kapu“ i on u svakom smislu stagnira u jednoj nefunkcionalnoj i složenoj tvorevini. Srpski narod u BiH nije do kraja slobodan i srpski entitet samo delimično je omogućio njegovu emancipaciju. Njegova budućnost leži, optimalno, u nezavisnosti i spajanju sa Srbijom, a minimalno – u doslednoj konfederalizaciji BiH. Druga strana, pak, negira mu svako pravo na samoopredeljenje, i preti ratom ukoliko bi on pokušao da mirno, na nekom hipotetičkom referendumu, izglasa samostalnost“. I nastavlja: …“Što bi bila jača neka hipotetička oružana sila Republike Srpske, koja bi mogla da nanese drugoj strani velike, za nju neprihvatljive gubitke, veće bi bile šanse da se realizuje upravo onaj scenario koji se u srpskom entitetu priželjkuje – miran razlaz entiteta. Jer, druga strana se ne bi usudila da se upusti u
Mit o “srpskoj” i njenom kontinuitetu
Gospodin Milan Pilipović, vanredni profesora na Pravnom fakultetu u Banja Luci, objavio je 24.04.2020. godine članak pod naslovom „Nastanak i državnost Republike Srpske – od države do entiteta Bosne i Hercegovine, od svoje prošlosti i sadašnjosti ka budućnosti“. Autor pokušava uspostaviti pravnu konekciju između aktivnosti „skupštine srpskog naroda u Bosni i i Hercegovini“ iz 1992. godine i današnjeg bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska koji je nastao 1995. godine Dejtonskim sporazumom. Gospodin Pilipović je pravnik, međutim objašnjenje da „Republika srpska“ iz 1992. godine i bosanskohercegovački entitet Republika Srpska iz 1995. godine imaju pravni kontinuitet, odnosno da proizilaze jedno iz drugog nisu utemeljeni na pravnoj struci i zvuče vrlo neuvjerljivo. „Republika srpska“ iz 1992. godine nije bila bilo kakva državotvorna cjelina, kao ni „Herceg-Bosna“. To su bile paradržavne tvorevine, a njihovi kreatori su činom osnivanja tih tvorevina činili krivična djela prema Krivičnom zakonu SR BiH: ugožavanje teritorijalne cjeline, oružana pobuna, terorizam i pozivanje na nasilnu promjenu ustavnog uređenja. Jedno od osnovnih načela kontinentalnog prava je sadržano u latinskoj izeci da niko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što sam ima. „Republika srpska“ iz 1992. godine nije mogla imati bilo kakva prava, jer ih ni od koga nije dobila, kupila, naslijedila ili slično niti je slijedom navedenog mogla bilo šta prenijeti na drugoga. U trenutnoj političkoj areni u Bosni i Hercegovini je aktuelizirano pitanje „državne imovine“, odnosno navodni spor između države Bosne i Hercegovine i bosanskohhercegovačkog entiteta Republika srpska oko toga ko je titular državne imovine. Da bi „Republika Srpska“ mogla da ima imovinu trebalo je da postoji zakonski osnov prenošenja iste prema Ustavu i propisima SR Bosne i Hercegovine. „Republika srpska“ je prema tada važećim pravilima protivpravno zauzela dio teritorije Republike Bosne i Hercegovine, a niti po jednoj normi domaćeg ili međunarodnog prava takav način stjecanja vlasništva nije poznat niti priznat. Slijedi da „Republika srpska“ i bosanskohercegovački entitet Republika Srpska, nastala Dejtonskim ustavom iz 1995. godine, nemaju pravni kontinuitet. Ustav Republike Srpske ne daje nijednoj etničkoj ili vjerskoj skupini povlašteni status, tako da osim pravnog diskontinuiteta ne postoji pravo za bilo koju vrstu ekskluziviteta. Godine 2011. je u javni prostor dospio Drugi memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti. Dokument nije potpisan, a njegov sadržaj se negira kako od Srpske akademije nauka i umetnosti, tako i od pozicije na vlasti u Republici Srbiji. U tom dokumentu se navodi: “Koristiti termin Srpska kako bi se na taj način Republika Srpska definisala isključivo kao srpska teritorija. (…) Maksimalno izbegavati upotrebu termina Bosna i Hercegovina. Vrlo je bitno da se osim političara, medija, kulturnih i javnih radnika u Republici Srpskoj, ovoga pridržavaju mediji, kulturni i javni radnici u Srbiji.“ Dakle, cilj ovog dokumenta je vrlo jasan – među narodnim masama stvoriti naraciju da je jedan od dva bosanskohercegovačka entiteta ekskluzivno srpski i kidati sve veze sa Bosnom i Hercegovinom. Iako se ovaj dokument pojavio u medijima nepotpisan i negiran, ipak pojava korespondira sa njegovom vidljivom realizacijom u javnom prostoru. Vrlo teško bi mogli pripisati slučajnopću činjenice da se od 2011. godine u javni prostor Bosne i Hercegovine uvode novi izrazi koji suptilno navikavaju osjetila na to da postoje „zajedničke institucije“i „srpski član predsjedništva“; Umjesto naziva Republika Srpska se koristi skraćeni naziv „Srpska“, a Bosna i Hercegovina se piše isključivo skraćenicom „BiH“; U kabinetima funkcionera stavljaju se mape na kojima se Republika Srpska ocrtava zajedno sa Brčko Distriktom i omeđava poput samostalne države, prave se parade na kojima visoki zvaničnici Republike Srpske i Republike Srbije i sveštenstvo Srpske pravoslavne crkve Republiku Srpsku zovu državom ili „drugom srpskom državom“ i slično. Dakle, višegodišnje stvaranje narativa da je bosanskohercegovački entitet Republika Srpska zapravo ekskluzivno srpska i pravoslavna tvorevina je vidljivo.Iz vizure Bosne i Hercegovine stvaranje mita o srpskoj Republici Srpskoj je veoma štetno i opasno, i to u više slojeva, za sve građane. Mit o ekskluzivno srpskom entitetu koristi nesavjesnim političarima za opravdavanje korupcije, jer bilo kakva promjena ili optužba za kriminal pojedinaca koji imaju moć predstavlja se kao napad na Republiku Srpsku i na srpski narod. Prenos nadležnosti sa entiteta na državu sa ciljem približavanja Evropskoj uniji ili boljem rješavanju određenog pitanja za sve građane Bosne i Hercegovine se u javnosti predstavlja kao „razvlašćivanje Srba“, kao da se bez tog naroda, koji ima sve poluge vlasti i blokada na nivou države, može donijeta neka odluka koja bi štetila interesu entiteta ili etnije. Stvaranje vještačkih sukoba između države i entiteta, na način da se entitetu žele priskrbiti prava kojih nema niti može a niti treba imati, država se prikazuje nemogućom i nefukcionalnom, a što negativno utječe na kvalitet života svih građana. Sekularni praznici se prožimaju vjerskim, pravoslavim oblježjima, što pojačava tenzije i strah među građanima, posebno onim koji nisu Srbi i pravoslavci. Rezultat toga su česti fizički napadi i zastrašivanja građana Republike Srpske koji se ne osjećaju Srbima i pravoslavcima. Zvanične snage sugurnosti su onda primorane praviti spektakle od hapšenja radi smirivanja etničkih tenzija, što sve dovodi do smanjenja nade da se na području Republike Srpske može živjeti u miru. Mnogi mladi ljudi sa porodicama, svih etničkih grupa, napuštaju Bosnu i Hercegovinu i idu u države zapadne Evropu upravo zbog osjećaja konstatnih tenzija. Stvaranje mita o Republici Srpskoj kao srpskom entitetu očigledno ne bi trebala biti u interesu niti jedne etnije u Bosni i Hercegovini. Logika nalaže da se, kao u krimi-serijama, pozabavimo motivom. Narativ je očigledno iniciran iz Srbije. Koji bio motiv imala Srbija za stvaranje ovog mita? Da li ekonomski slaba Srbija, okružena članicama NATO pakta može imati ambicije da putem narativa o srpskom entitetu pretenduje na dio teritorija Bosne i Herceovine. Možda, ali to može biti dugoročni plan obzirom da geopolitičke prilike nisu naklonjene toj ideji. U kratkom roku mit o srpskoj Republici Srpskoj Srbiji može poslužiti kao ravnoteža nacionalnih osjećaja građana Srbije zbog očiglednog gubljenja Kosova. Kako pravni argumenti kontinuiteta „Republike srpske“ i Republike Srpske ne mogu biti održivi ma koliko se pravna nauka rastezala, a niti upoređivanje Kosova i Bosne i Hercegovine u kontekstu „kako Kosovo može (postati državom) a Republika Srpska ne može“, onda naracija da je pola Bosne i Hercegovine
Uz diplomatski, Aleksandar Vučić je doživio i poraz vlastitog narativa
Od trenutka kada je saznao za Rezoluciju o genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici i diplomatskim aktivnostima u smjeru njenog usvajanja pred Skupštinom Ujedinjenih nacija (UN), Aleksandar Vučić je panično pokrenuo različite aktivnosti, prije svega s ciljem kreiranja narativu prema kome se Srbi kao narod optužuju za počinjeni genocid. Također, Vučić je kroz svoje dramatične javne istupe učinio sve da se od Rezolucije o genocidu načini sekuritizacija, s namjerom kako bi se njeno usvajanje promatralo kao uvod u narušavanje sigurnosti na Zapadnom Balkanu. Koliko je samo pitanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici važno za Aleksandra Vučića, Milorada Dodika, te ostatak političkog rukovodstva u Beogradu i Banja Luci, svjedoče napori Vučića na diplomatskom planu da izlobira neusvajanje ove Rezolucije. Prvi fijasko je doživio u Francuskoj, gdje je svega dan nakon njegovog boravka i sastanka sa predsjednikom Francuske Emmanuelom Macronom ova država javno obznanila da će biti sponzor Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Vučićevo “sto za jednoga” – ponovo Ni u New Yorku Aleksandar Vučić nije prošao kako je zamišljao jer je u direktnim verbalnim okršajima sa predsjednicom Kosova Vjosom Osmani i predsjedavajućom sjednice UN-a Vanessom Fraizer, također, doživio medijski fijasko. Nakon povratka u Srbiju, pred medijama je svoje bezuspješno djelovanje nastojao prikazati kao diplomatsku pobjedu Srbije koja se bori protiv “sile”. Znajući da njegova diplomatija neće polučiti priželjkivane rezultate, podudarno je posegnuo za relativiziranjem genocida u Srebrenici, te prijetnjama koje bi trebale da imaju za cilj “discipliniranje” Bošnjaka i bosanskohercegovačke diplomatije. Potonje Vučićevo ponašanje u prethodnim sedmicama samo je potvrda da se lično nije odmakao od devedesetih godina, kada je kao član srpskih radikala, radikalno propagirao “sto muslimana za jednog Srbina”! Autostrada Banja Luka – Beograd Iako je u prethodnim godinama nastojao da u kriznim trenucima ne bude sinhroniziran sa Dodikovim radikalnim istupima, ovoga puta se Vučić nije ustezao, što je doprinijelo usklađenim stavovima Beograda i Banja Luke u javnosti. Svi prethodni događaji ukazuju nam da Srbija ne želi da se suoči sa istinom i doživi katarzu. Ne postoji niti najmanja iskazana količina empatije prema bošnjačkim žrtvama presuđenog genocida koje su počinile vojska i policija Republike srpske. Ako analiziramo odnos Njemačke, ili neke druge države prema počinjenim zločinima, jasno je zaključiti kako politički vrh Srbije ne radi ništa na tome da u skorijoj budućnosti izgradi političara poput bivšeg njemačkog kancelara Willy Brandta, koji bi svojim gestom amnestirao srpski narod od kolektivne odgovornosti za počinjeni genocid. Nadavni govor direktora Memorijalnog centra u Srebrenici dr. Emira Suljagića tokom promocije knjige Dekodiranje agresije: Uloga Vrhovnog saveta odbrane Savezne Republike Jugoslavije u ratu protiv Republike Bosne i Hercegovine, u kojem je naveo kako su svi na neki način doživjeli određeni napredak od ratnog perioda do danas osim “srpskih nacionalista i četnika”, porvrđuje konstataciju da su Srbija i entitet Republika srpska taoci radikalnog srpskog nacionalizma, koji direktno promovira i podržava politički vrh u Beogradu. Da je srpska politička elita u Banja Luci i Beogradu spremna da se suoči s prošlošću, te iskreno u maniru Willy Brandta ponudi ruku pomirenja Bošnjacima nad kojima je počinjen genocid, ne bi nam ni bile potrebne međunarodne rezolucije koje osim njegovanja kulture pamćenja pozivaju i na suočavanje sa istinom odgovornih, te onih koji to nisu spriječili, a imali su mogućnost. Narativ prema kojem Bošnjaci žele staviti kolektivnu stegu srpskom narodu koji živi u nekoliko država na Zapadnom Balkanu, nema kredibilna uporišta. Niti jedan bošnjački političar, javni intelektualac ili nevladin aktivista, nisu optužili srpski narod da je genocidan, kao što to zvanična Banja Luka i Beograd nastoje prikazati. Potvrde ovoj konstataciji jeste tekst Rezolucije o genocidu, ali i govori pred UN-om bosanskohercegovačkih zvaničnika, te predstavnika nevladninog sektora i institucija. Beograd i Banja Luka nastoje da iz svake krizne situacije izvuku maksimalan benefit, što je slučaj i u kontekstu aktuelnog pitanja o usvajanju Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Testiranje “kiparskog scenarija” Na tom putu ne biraju sredstvo, niti razmišljaju o posljedicama, o čemu svjedoči Dodikova prijetnja na secesiju, te javno nuđenje novca za “mirno razilaženje”. Na ovaj način Dodik i Vučić žele ispitati teren za potencijalno provođenje “kiparskog scenarija” u Bosni i Hercegovini. Pitanje Kosova također je opterećavajuće za Vučića, te se diplomatski porazi na Kosovu nastoje nadomjestiti određenim potencijalnim pobjedama u jednom dijelu Bosne i Hercegovine. U svojoj politici Srbija i entitet Republika srpska ostaju definitvno usamljeni, jer su se države Zapadnog Balkana podrškom Rezociji o genocidu odlučile svrstati na stranu istine, čime su učinile civilizacijski gest vrijedan poštovanja. Posebno je odluka Crne Gore teško pala Dodikovom i Vučićevom režimu, koji su svjesni da ni u ovoj državi nemaju onoliki utjecaj na koji su računali poslije događaja iz 2020. godine, kada su se u Crnoj Gori dogodile političke promjene prema volji Beograda. Diplomatski poraz Vučić nastoji ublažiti i pretvoriti ga u pobjedu prema starom ustaljenom velikosrpskom receptu. Ipak, to mu neće ići baš lahko, te mu jedino preostaje da prati javno angažirane bošnjačke i bosanskohercegovačke intelektualce poput prof. dr. Seada Turčala, te da na maliciozan način komentira njihove analize zasnovane na kredibilnim činjenicama. Autor je magistar historije, istraživač u oblasti regionalnih političkih odnosa, međunarodnih politika i dijaspornih zajednica. Doktorant je na FPN u Sarajevu.
ANALIZA IZBORA U RUSIJI: Zašto nas pobjeda Vladimira Putina nije iznenadila?
Na nedavno održanim predsjedničkim izborima u Ruskoj Federaciji, koji su se protezali od 15. do 17. marta, Vladimir Putin je prema podacima Centralne izborne komisije ostvario izniman rezultat osvajanjem oko 88% glasova, uz visoku izlaznost od 77,44%. Ovaj izborni trijumf oborio je rekorde u apsolutnom broju glasova te u razlici između pobjednika i drugoplasiranog kandidata. U 2018. godini razlika između Putina i Pavela Grudinina iznosila je 47 miliona glasova, dok je na nedavnim izborima ta razlika porasla na više od 55 miliona u korist Putina. Još značajnije je što je izlaznost na ovim izborima bila veća nego prije četiri godine, dosegnuvši 74,22% na dan zatvaranja birališta, što predstavlja značajan porast u odnosu na prethodni izborni ciklus. Važno je napomenuti da je rekordna izlaznost od preko 69% postavljena 2008. godine, prilikom izbora Dmitrija Medvedeva. Uz Putina, na ovim izborima kandidirali su se i Nikolaj Haritonov, Vladislav Davankov i Leonid Slucki, međutim svi su oni blisko povezani s politikom Kremlja. Iako su možda neki postavili pitanje da li je ovakav ishod bio očekivan, za mnoge analitičare i posmatrače geopolitičke scene to nije iznenađenje. Pobjeda Putina na izborima odražava duboko ukorijenjen fenomen koji demonstrira političku dominaciju koju Putin i njegova stranka imaju nad ruskom političkom scenom. Ovaj događaj je važan ne samo zbog unutrašnjih političkih promjena u Rusiji, već i zbog globalnih implikacija koje Putinova vlast ima na međunarodne odnose, sigurnost i geopolitičku dinamiku. Od samih početaka svog političkog puta, Vladimir Putin je ostavio dubok utisak na političku scenu Rusije. Njegova vlast, koja traje već pet mandata, a potencijalno može se produžiti sve do 2036. godine, daje mu iznimnu moć i utjecaj unutar države. Ovo produženje vladavine omogućeno je izmjenom zakona prije tri godine, kojom je Putinu omogućeno da se ponovno kandidira za predsjednika, dok su praktično poništeni njegovi dosadašnji predsjednički mandati. Rusija je geografski pozicionirana kao ključni most između Europe i Azije, što je čini strateški važnom u međunarodnim odnosima. Osim toga, bogata je prirodnim resursima poput nafte, plina i urana, što joj daje značajan utjecaj u globalnoj ekonomiji i energiji. Kao dugogodišnji lider Rusije, Putin je oblikovao političku scenu kako unutar svoje zemlje, tako i izvan njenih granica. Jedan od ključnih faktora Putinove popularnosti je uspjeh u održavanju stabilnosti ekonomije. Njegova politika fiskalne discipline, usmjerena na jačanje ruske ekonomije i potporu industriji, donijela je određene ekonomske dobitke, posebno među ruralnim stanovništvom i nižim slojevima društva. Iako su stručnjaci predviđali ekonomski kolaps nakon uvođenja zapadnih sankcija 2022. godine, recesija je bila manja od očekivane, a ekonomski rast se ubrzo nastavio, od preko 3% u 2023. godini i rekordno niska nezaposlenost do marta 2024. godine. Osim toga, Putinova politika je usmjerena na diverzifikaciju ekonomije, preusmjeravanjem izvoza na azijska tržišta te zamjenom proizvoda zapadnih kompanija. Ovaj osjećaj ekonomske stabilnosti i kontinuiteta ključan je adut za Putina. Kultura autoritarnog vođstva koju Putin njeguje tokom svog dugogodišnjeg mandata pokazala se ključnom u održavanju određenog stepena popularnosti među ruskim građanima. Vanjskopolitički faktori dodatno su pridonijeli podršci Putinu. Njegova vojna akcija u Ukrajini, iako kontroverzna na međunarodnom nivou, unutar Rusije je prihvaćena kao dokaz snage i odlučnosti u zaštiti ruskih interesa i nacionalnih granica. Putinova čvrsta pozicija prema zapadnim silama, uz agresivnu retoriku na međunarodnoj pozornici, često nailazi na odobravanje djelom ruske javnosti koja se protivi utjecaju Zapada. Izbori su održani u pozadini ruske invazije na Ukrajinu. U septembru su istraživači javnog mnijenja Levada centar proveli istraživanje stavova Rusije prema ratu u Ukrajini. Na pitanje podržavaju li akcije ruske vojske u Ukrajini, 73% ispitanika je reklo “da” ili “definitivno da”. Kasnije je taj broj bio 68%. Neki bi mogli biti skeptični prema anketama koje dolaze iz Rusije, ali treba napomenuti da su ove brojke iz organizacije koju je ruska vlada smatrala “stranim agentom”. Nije važno ko provodi anketu – podaci sugerišu da većina Rusa podržava ratne napore. S druge strane, licemjerje zapadnih sila ide na ruku ruskoj vladi. Nedavna potpora Sjedinjenih Američkih Država izraelskom ratu u Gazi ističe dvostruke standarde Zapada, potičući narativ ruske vlade o licemjerju i dvostrukim mjerilima. Dok su zapadni predstavnici brzo osudili ruske napade na civile, osude izraelskih postupaka bile su prigušene ili čak nepostojeće. Pokušaji Zapada da ekonomski i kulturno izolira Rusiju samo su olakšali ruskoj vladi prodaju narativa o namjerama Zapada da otkazuje Rusiju. Usporedba rezultata ovih izbora s prethodnim pokazuje kontinuitet Putinove vlasti i dominacije njegove stranke. Iako su postojali izvještaji o nepravilnostima i ograničenjima političke konkurencije, što je dovelo do kritika protivničkih stranaka i međunarodnih posmatrača, rezultati izbora nisu iznenadili mnoge. U novembru 2023. godine, Putin je odobrio izmjene i dopune zakona o predsjedničkim izborima koje su značajno ograničile rad medija tokom izbornog procesa. Prema tim izmjenama, samo novinari službeno zaposleni u uredima registriranih medija imaju pravo prisustvovati sjednicama izbornih povjerenstava. Dodatno, fotografiranje i snimanje videa na biračkim mjestima dopušteno je samo osobama koje “imaju pravo prema zakonodavstvu Ruske Federacije”, uz poštovanje tajnosti glasovanja i zaštite ličnih podataka. Centralna izborna komisija također je dobila ovlasti da mijenja postupak održavanja izbora na područjima u kojima su proglašena vanredna stanja. Dana 8. decembra 2023., CIK odlučio je održati predsjedničke izbore u trodnevnom formatu od 15. do 17. mart 2024. godine, radi različitih vremenskih zona. “Glasanje tokom tri dana već postaje tradicionalno za naš izborni sistem. Tokom vremena, ovaj format je postao omiljen većini birača. To potvrđuju sociološka istraživanja: prema podacima VCIOM-a, a glasanje tokom tri dana priznalo je 74% Rusa”, izjavila je predsjednica CIK-a Ella Pamfilova. Iako je očekivano da će izbori biti obilježeni brojnim falsifikacijama i visokim stepenom kontrole od strane države, društvo više nije zainteresovano za paralelno brojanje glasova ili sami rezultat. Ali čak i u ovom kontekstu, biračima ostaje mogućnost da pokažu da protiv glasaju živi ljudi, podsjeća politologkinja Ekatarina Šulman: “Ovo je igra ne za rezultat, ovo je igra za utisak. Jedna fotografija (iz redova ispred biračkih mjesta) teži više nego svi brojevi koje će pokazati.” Unutar Rusije, reakcije na izborne rezultate bile su mješovite. Dok su Putinove pristaše slavili njegovu pobjedu kao trijumf stabilnosti i kontinuiteta, opozicija je izrazila razočaranje zbog nedostatka prave političke konkurencije i
Odnosi Bosne i Hercegovine i Kosova: Kako dalje?
Kosovo je 17. februara 2008. godine proglasilo nezavisnost, čime se i zvanično odvojilo od Srbije. Nezavisnost Kosova su podržale i Sjedinjene Američke Države (SAD) bez čije pomoći i odobrenja ne bi uspjeli u svom naumu odvajanja od Srbije. Tome svjedoče imena pojedinih ulica i trgova u Prištini koji su nazvani po zvaničnicima SAD koji su pomogli da Kosovo stekne nezavisnost. Također, u jednom dijelu Prištine, koji se zove Dardania, nalaze se i statue američkih zvaničnika poput Madelaine Albright, Bob Doyle i Bill Clinton. Time su kosovski zvaničnici i građani izrazili zahvalnost američkim saveznicima za podršku i pomoć prilikom stjecanja nezavisnosti. Kosovo kao nezvavisnu državu je priznalo 99 država članica UN dok njih 79 to nije učinilo. Pet članica EU nije priznalo Kosovo: Španija, Grčka, Kipar, Rumunija i Slovačka. Međutim, u Grčkoj i Srbiji, državama koje nisu priznale kosovsku nezavisnost, postoje uredi za vezu koji djeluju kao neka vrsta diplomatskog predstavništva. Njihov zadatak je da pomognu građanima Kosova u slučaju potrebe u navedenim državama. Jedina država na Zapadnom Balkanu koja nije priznala Kosovo je Bosna i Hercegovina (BiH). Iako nije došlo do priznanaja Kosova od strane institucija BiH, građani Kosova uz uredno izdatu vizu mogu posjetiti BiH. Isti slučaj je i sa građanima BiH koji posjećuju Kosovo. Izazovi politčkih odnosa BiH kao i Kosovo teži ka članstvu u EU. Na putu ispunjavanja uvjeta za članstvo u EU mora se uspostaviti između ostalog i funkcionalna regionalna saradnja. To je jedan od preduslova koji EU stavlja pred aspirante za njeno članstvo. Da bi imali uspješniju regionalnu saradnju prilikom ispunjavanja uvjeta za članstvo u EU, Njemačka je 2014. godine pokrenula inicijativu Berlinski proces. Članica Berlinskog procesa postala je i država Kosovo koja redovno prirsustvuje sastancima. Tako su države Zapadnog Balkana 3. novembra 2022. potpisale tri sporazuma o mobilizaciji čime se omogućava putovanje regionom sa ličnom kartom, te priznanje sporazumom navedenih akademskih zvanja i profesija. Iako je potpisnica ovih sporazuma, BiH do dan-danas nije ratificirala potpisane sporazume. Time su građani onemogućeni da koriste benefite koje su im ovi sporazumi omogućili. Potpisnik ovih sporazuma u ime BiH je bio tadašnji predsjedavajući Vijeća Ministara Zoran Tegeltija, iz Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD). Bitno je napomenuti, da je Vlada Kosova prošle godine odobrila sporazume za putovanje sa ličnim kartama sa BiH. Jedini krivac za neratificiranje ovih sporazuma je Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske (RS) i predsjednik SNSD. Pored njega odgovornost snose i svi članovi parlamenta iz SNSD ali i opozicioni članovi iz RS koji se protive ratificiranju sporazuma. Pored protivljenja ratifikaciji ovih sporazuma, Dodik se protivio otvaranju i Ureda za vezu koji bi pomogao Kosovarima kada se nađu u BiH. Iako je Srbija otvorila isti ured na svojoj teritoriji, Dodik se protivi otvaranju istog ureda u BiH Time izvršava ono što bi inače predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, na neki način radio ali zbog svoje trenutne pozicije i interesa nije u stanju. Sa ovakvim postupanjem, Dodik je pokazao kako je srpski nacionalizam kočnica napretku regiona ka članstvu u EU. Saradnja ipak postoji S obzirom na nepriznavanje Kosova od strane BiH, institucionalna saradnja dvije države ne postoji. Međutim, saradnja između političkih subjekata iz obje države kao i posjete profesora, akademika, novinara ne izostaju. Premijer Kosova, Albin Kurti, se često sastaje sa političkim predstavnicima BiH. Među njima su parlamentarci Šemsudin Mehmedović, Sabina Čudić te članovi predsjedništva Denis Bećirović i Željko Komšić. Teme ovih sastanaka su bile regionalna saradnja te kako sprovesti potpisane sporazume o mobilnosti. Pored političke saradnje, postoji i ona nepolitička saradnja. Tako je Admir Lisica promovirao svoju knjigu „Bošnjaci pred izazovima globalnih političkih procesa“ u Prizrenu gdje je prisustvovao značajan broj posjetilaca. Delegacija u sastavu prof. dr. Sedad Dedić, Nezim Halilović Muderris i Harun ef. Hodžić su učestvovali na manifestaciji Dan Bošnajaka. Tom prilikom su posjetili i mjesto gdje je živio ubijeni policajac Afrim Bunjaku izražavajući riječi sućuti porodici. Pored ovakvih vrsta saradnje, postoji i ona ekonomska saradnja. Iako BiH ne uvvozi mnogo sa Kosova, izvoz BiH na Kosovo je značajan. Tako je u 2018. i 2022. izvoz na Kosovo dosegao cifre preko 60 miliona eura za svaku od navedenih godina. Kako dalje? Sagledavajući realno situaciju, BiH ima interesa da ratificira potpisane sporazume iz 2022. Međutim, nacionalističko djelovanje Milorada Dodika sprečava dalje razvijanje bosansko-kosovskih odnosa. Jedini put ka razvijanju političkih odnosa je ratificiranje sporazuma i otvaranje kancelarije za vezu. Ovim bi se učinili prvi koraci koji bi bili značajni za ekonomiju BiH ali i za posjete članovima porodica koji žive u obje države. Također, ovo bi otvorilo i put ka uspostavljanju institucionalne saradnje među državama što bi omogućilo i razmjenu informacija pogotovo onih od sigurnosnog značaja. Sve dok ne dođe do promjene političkog momenata u BiH, dok srpski predstavnici ne pristanu na gore navedeno, potrebno je raditi kampanju kojom bi se zalagalo za uspostavljanje međuinstitucionalne saradnje dvije države. Kampanja bi morala da okupi nevladine organizacije ali i političare iz obje države. Kao sastavni dio te kampanje, nevladine organizacije bi pokrenule vlastitu medijsku platformu prezentirajući benefite saradnje između dvije države. Pored pokretanja medijske platforme, značajnu ulogu u ovoj kampanji bi odigrala i organizacija okruglih stolova, seminara, objavljivanje policy papera. Na taj način bi se ova tema više tretirala u medijima što može dovesti i do svojevrsnog pritiska na donosioce odluka. Iako politički odnosi BiH i Kosova ne postoje, razumijevanje političke zbilje u kojima se države nalaze i djeluju ne izostaje. Zvaničnici Kosova razumiju politički sistem u BiH te znaju ko je odgovoran za nepostojanje političkih odnosa dvije države. Sa druge strane, probosanske snage su svjesne čemu bi ova saradnja doprinijela i na taj način djeluju. Iako ne mogu putem zvaničnih institucija, probosnaske snage u insittucijama BiH čime sve što mogu kako bi politički odnosi BiH i Kosova zaživjeli.
Uvod u savremenu rusko-srpsku mitologiju
Srpski svet predstavlja svojevrsnu kopiju ideje Ruskog sveta koja je u javnosti prezentirana 2007. godine. U kontekstu pojašnjenja principa Ruskog sveta bitan je autorski tekst Igora Zevelava iz Centra za strateške i međunarodne studije iz Washingtona, koji ovu političku doktrine opisuje kao aspiraciju Rusije prema susjedima, tačnije onim državama u kojim živi bitnija ruska zajednica. Kreiran je narativ od strane Moskve da je ruska dijaspora segment ruskog sveta, te kao takav treba da slijedi upute zvanične Moskve u političkom djelovanju. Radi se o mitu koji se zalaže da se pod kontrolu Moskve vrate historijska područja za koje Rusija smatra da im pripadaju. Ovim konceptom Rusija pravda svoj odnos prema susjedima. Kada je riječ o relativno novom pojmu Srpskog sveta, uvod u proklamaciju ove velikosrpske hegemonističke ideje jeste donošenje povelje „O srpskom kulturnom prostoru“. Mit o „srpskom svetu“ se javlja prvi put u javnosti tokom 2020. godine kada ga proklamira visokopozicionirani srbijanski političar Aleksandar Vulin s ciljem „objedinjavanja svih Srba u jednu zajedničku državu“, a misleći na bosanskohercegovački entitet Rs, Crnu Goru, Kosovo i naravno Srbiju. Srpski intelektualci su se od 2020. godine do danas u više navrata oglašavali o mitu koji je ekvivalent velikosrpskoj ideji. Oni u tome ne smatraju ništa sporno, dok u regionu Zapadnog Balkana vlada nepovjerenje prema ovoj ideju, te se mit o jedinstvenom srpskom svetu odbacuje kao pozitivna stvar. Istaknuti srpski orijentalista Darko Atanasković tokom 2021. godine u tekstu „Smeju li Srbi da budu Srbi?“ relativizira mit o srpskom svetu, te kreira dodatni mit da bi se ideja srpskog sveta mogla provesti bez ispaljenog metka, jer kao takva ne predstavlja opasnost ni za koga. On kaže da je to sveobuhvatni, jezički prostor u kojem obitavaju Srbi – te se opravdava teorija o uvećanju države i kreiranju jače Srbije. Dodatni mit koji se veže za mit o nužnosti uspostavljanja „srpskog sveta“ u 21. stoljeću jeste onaj o „ugroženosti Srba“, jer su ranije imali „tragičnu sudbinu“. Negiraju se stvarne činjenice, a istrajava se na mitološkoj pretpostavci, koja treba da opravda velikosrpsku aspiraciju prema komšijskim državama na Zapadnom Balkanu. Ovakvi mitovi imaju za posljedicu izazivanje opće nesigurnosti ne samo na području Zapadnog Balkana, već i u ostatku Evrope. Stoga je nužno govoriti o ovoj pojavi, koju ne treba shvatiti bezazleno.
Kako su klimatske promjene i drugi ljudski faktori odigrale veliku ulogu u poplavama u Libiji
Izgradnja u plavnim područjima, loše održavanje brana i drugi lokalni faktori doveli su do toga, da se ekstremni vremenski uslovi pretvore u humanitarnu katastrofu.Uništavanje uzrokovano obilnim padavinama je bilo mnogo veće zbog faktora koji uključuju izgradnju u područjima sklonim poplavama, krčenje šuma i posljedice konflikta u Libiji, s toga može se reći da su klimatske promjene razlog nastanka oluje koja je opustošila libijski grad Derna, usmrtivši hiljade ljudi, te su je napravile do 50 puta vjerovatnijom.Projektiranje gotovo svih velikih svjetskih brana temeljilo se na hidrološkim podacima koji su često bili nedovoljni za početak i sigurno nisu uzimali u obzir klimatske promjene. Sada, ne samo da su ti podaci zastarjeli, već i ogromna varijabilnost koju su klimatske promjene unijele u količine padavina komplikuje svo planiranje brana.Učestalivanjem dugotrajnih suša i poplava bez presedana, klimatske promjene dovele su do smanjenja, pa čak i zaustavljanja proizvodnje hidroenergije nekih brana, dok su mnoge podvrgle poplavama većim nego što su bile dizajnirane da izdrže. Poplave za koje se pretpostavlja da se dešavaju jednom u 1.000 godina sada se mogu dogoditi jednom ili dvaput u deceniji. Povrh svega, kako se klimatske promjene intenziviraju, to će generirati još veće oluje i poplave.Samim tim, oluja „Daniel“, koja je donijela smrtonosnu kišu, koja je stvorila visinu padavina od 910 mm (910 l/m2) na dijelove Grčke, Bugarske i Turske.Prethodnim studijama je dokazano da su klimatske promjene doveli do toga da će u narednom periodu biti 40% više količine padavina, tako da su oluje ovog intenziteta sada prilično uobičajene za ovu regiju i mogu se očekivati svakih 10 godina. Međutim, vremenski događaj u sjevernoj Libiji bio je mnogo izuzetniji i intezivniji, donoseći oluju intenziteta kakva bi se samo očekivala da će sjevernu Libiju pogoditi jednom u 300-600 godina. Količina padavina koja je zadesila sjevernu obalu Libije iznosila je oko 400 mm (400 l/m2) padavina na Dernu u samo 24 sata, dok prosječna količina padavina za mjesec septembar za ovu regiju iznosi samo 1,5 mm (1,5 l/m2), prema Nasa Earth Observatory.Primjerice radi, u cijeloj kalendarskoj 2022. godini ukupna količina padavina za grad Sarajevo je iznosila 671,20 mm, grad Tuzlu 719,50 mm i grad Zenicu 793,60 mm.Da se zaključiti da ova razorna katastrofa pokazuje kako se ekstremni vremenski događaji podstaknuti klimatskim promjenama kombinuju sa ljudskim faktorima kako bi se stvorio još veći uticaj, a to znači da je sve više ljudi, imovine i infrastrukture izloženo i ranjivo na rizik od poplava. Godinama su upozorenja da bi brane Derna mogle puknuti ostala bez pažnje Stručnjaci su dugo govorili da poplave predstavljaju značajnu opasnost za dvije brane koje su trebale zaštititi gotovo 90.000 ljudi na sjeveroistoku Libije.Više puta su puta pozivali na hitno održavanje dviju građevina, smještenih uzvodno od obalnog grada Derna. Ali vlade koje su se mijenjale nisu reagirale.Upozorenja su se obistinila u ranim jutarnjim satima 11. septembra, kada su se stanovnici Derne probudili uz glasne eksplozije prije nego što je poplavni talas stigao do grada Derna.Poplavni val se nažalost pokazao smrtonosnim za hiljade ljudi u samo nekoliko sekundi, rušeći i stambene zgrade i odnijevši mnogobrojne ceste i mostove. Informacija o broju poginulih je različit, libijski Crveni polumjesec rekao je da je najmanje 11.300 ljudi ubijeno, a dodatnih 10.000 se vodi kako nestalo.Predmetne Brane, Abu Mansour i Derna, izgradila je jugoslavenska građevinska tvrtka 1970-ih iznad Wadi Derna, koji dijeli grad Abu Mansour, 14 kilometara od grada, bila je visoka 74 metra i mogla je zadržati do 22,5 miliona metara kubnih vode. Brana Derna, poznata i kao Belad, mnogo je bliža gradu i mogla bi zadržati manju količinu vode, do 1,5 miliona metara kubnih vode.Obje brane su se vodile kao nasute brane i izgrađene su od gline, stijena i zemlje, te su trebale zaštititi grad od bujičnih poplava, koje nisu neuobičajene u ovom području. Voda prikupljena u akumulacijama korištena je za navodnjavanje usjeva za nizvodna područja, te nisu bile održavane mnogo godina, unatoč ponovljenim poplavama koje su pogodile grad u prošlosti. Brane su pretrpjele i veliku štetu u snažnoj oluji koja je pogodila regiju 1986. godine, a više od decenije kasnije u studiji koju je naručila libijska vlada otkrila je pukotine u tijelu brana.Također, izvještaj od strane revizorske agencije iz 2021. godine navodi da predmetne dvije brane nisu održavane unatoč izdvajanju više od 2 milona dolara za sanaciju istih 2012. i 2013. godine. Nikakvi radovi nisu obavljeni na tom području, a revizorska agencija okrivila je Ministarstvo rada i prirodnih resursa jer nije poništila postupak iako je dato kompaniji koja bi obavila posao. Tako, turska kompanija je sklopila je ugovor 2007. godine za održavanje dviju brana i izgradnju još jedne brane između njih, međutim to se nikad nije desilo. Poplave su sravnile Dernu i dužnosnici procjenjuju da je čak četvrtina grada nestala sa lica mjesta. Takvo razaranje je nastalo uslijed intenziteta oluje, ali i ranjivosti Libije. Infrastruktura zemlje pretrpjela je široko rasprostranjeno zanemarivanje od strane libijskih vlasti.Vjerovatno će se istraga katastrofe suočiti s ogromnim izazovima jer bi mogla doprijeti do najviših dužnosnika u zapadnoj i istočnoj Libiji. Već ove sedmice je naređeno pritvaranje osam sadašnjih i bivših dužnosnika dok se čeka istraga o urušavanju dviju brana od koje je nastao razorni poplavni val visine nekoliko metara koji je prošao kroz središte obalnog grada i ostavila hiljade mrtvih ljudi. Rastuća opasnost od izgradnje brana Rušenje dvije libijske brane ranije ovog mjeseca vjerovatno će najaviti mračnu novu eru brane, u kojoj se opadanje izgradnje brana ubrzava, a smrtonosni kvarovi u vidu pukotina na branama postaju sve češći.Industrija izgradnje brana je već u padu i mnogo prije katastrofe koja se dogodila u Derni. Vjeruje se da je vrijeme maksimalne ekspanzije izgradnje brane počela opadati najmanje prije deset-ak godina. Utvrđeno je da je globalna izgradnja velikih brana pala sa oko 1.500 godišnje u kasnim 1970-im na oko 50 godišnje u 2020-toj godini.I u Africi, kontinentu s najvećim preostalim hidroenergetskim potencijalom, primjećeno je opadanje cijene energije koja se dobije putem sunca i vjetra, te će učinit brane hidroelektrana nekonkurentnim do 2030. godine. Sve veća opasnost od brana dijelom proizlazi iz jednostavne činjenice, a to je njihova starost, odnosno vijek upotrebe samog
Međunarodna politika prema Zapadnom Balkanu: Onima koji žele mir i napredak kazna, a separatistima nagrada
Međunarodna politika prema Zapadnom Balkanu u posljednjih tridesetak godina doživjela je različite transformacije, što se može spoznati iz različitih političkih odluka koje su međunarodni akteri implementirali na ovom području. Posmatrajući odnos prema Bosni i Hercegovini, Srbiji, Kosovu, Crnoj Gori i Sjevernoj Makednoji, jasno da se kontinuirana prozapadna politika koju su provodile različite vlasti u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji, ovim državama nije isplatila na način koji su priželjkivali. S druge strane, balansiranje u vanjskoj politici Srbije, u kojoj je bilo primjetno prisno zbližavanje s Kinom, strategijsko partnerstvo sa Rusijom i Bjelorusijom, te pragmatičan odnos sa Sjedinjenim Američkim Državama i Evropskom unijom, ipak su u dobroj mjeri nagrađeni. Jasno je da Sjedinjene Američke Države i Evropska unija Srbiju posmatraju kao neformalnog lidera Zapadnog Balkana, te kao takvu je nastoje odvojiti od ruskog, ali i kineskog utjecaja. Da bi to postigli, očigledno je da Srbiji, ali i srpskim vanjskopolitičkim interesima na Zapadnom Balkanu moraju udovoljiti na neki način. Srbija tokom dosadašnjeg toga ruske agresije na Ukrajinu, vješto izbjegava uvođenje sankcija Rusiji, zbog čega je na početku bila kritikovana od strane zapadnih zemalja. U posljednje vrijeme nema velikih pritisaka na Srbiju, jer međunarodna zajednica vješto privlači Srbiju ka sebi, kažnjavajući na neki način sve one koji se nastoje suprotstaviti srbijanskom hegemonizmu na Zapadnom Balkanu. Kosovo od nezavisnosti do danas provodi vanjsku politiku u skladu sa interesima Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije, a prvo razilaženje u stavovima sa međunarodnom zajednicom ekspresno je „nagrađeno“ sankcijama i prijetnjama u kontekstu uskraćivanja podrške, što je direktno pogodovanje interesima Aleksandra Vučića i Srbije. U kontekstu Bosne i Hercegovine, vidljivo je da kontinuirana separatistička retorika lidera bosanskih Srba Milorada Dodika, te otvoreno podrivanje ustavnog poretka države Bosne i Hercegovine, koje u konačnici predstavlja sigurnosnu prijetnju ne samo za Bosnu i Hercegovinu već i za ostatak Zapadnog Balkana, ostaje nekažnjeno. Čak ni prisnost Milorada Dodika sa Vladimirom Putinom prolazi ispod radara međunarodnih zvaničnika koji očito ne žele sebi priznati da su napravili veliku grešku u pogledu Dodika. U Bosni i Hercegovini je polagano dosta nade u međunarodne aktere, posebno Sjedinjene Američke Države, da će se jasno suprotstaviti separatističkim prijetnjama, ali se to nije dogodilo. Sve što do sada imamo u pogledu aktivnosti Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije jesu kurtoazna zabrinutost i deklarativna podrška, što nije dovoljno za normalno funkcioniranje države. Čini se kako međunarodna zajednica dovoljno ne razumije poziciju Bosne i Hercegovine, i općenito unutrašnju političku situaciju, jer da je kojim slučajem drugačije, prije nekoliko dana bismo imali odlučnost visokog predstavnika Christiana Schmdta, koji bi detektirao glavne prijetnje miru i državnoj opstojnosti Bosne i Hercegovine, te adekvatno reagirao. Jedina reakcija koja nakon svega ima smisla jeste smjena Milorada Dodika, i najužeg rukovodstva SNSD-a, koji su glavni krivci za jednu od najvećih poslijeratnih političkih kriza u Bosni i Hercegovini. Dodik i Vučić su izgleda dobro analizirali odnos prema onima koji su spremni za kompromis, te su svoju politiku zaokrenuli u suprotnom smjeru. Iz primjera Sjeverne Makedonije, koja je čak i ime promijenila radi svoje evropske i zapadne budućnosti, može se zaključiti da nekada ni gorki kompromisi nisu garant zadobijanja zapadne naklonosti. Crna Gora koja se nastojala oduprijeti od ruskog utjecaja, „nagrađena“ je prosrpskom vladom koja je prouzrokovala skoro trogodišnju političku krizu u ovoj zemlji. Imajući u vidu dosadašnje događaje i odnos međunarodne zajednice, bošnjački politički predstavnici moraju zauzeti čvršći stav prema secesionističkim politikama, ali i energičnije djelovati prema međunarodnoj zajednici, čiji zadatak treba biti smjena remetilačkih faktora u Bosni i Hercegovini. Sve ostalo je kupovina vremena i „guranje“ Bosne i Hercegovine u haos. Srbiji u ovom trenutku ne bi odgovarali sukobi unutar Bosne i Hercegovine, prije svega zbog situacije na Kosovu, ali i iz razloga što Aleksandar Vučić, sa svojim dobro plaćenim savjetničkim timom, kontinuirano radi na tome da u očima međunarodne zajednice Srbija bude partner broj jedan na Zapadnom Balkanu, oko kojega će se sve ostale države na ovom području okupljati. S druge strane, Milorad Dodik je otišao predaleko u svojim separatističkim aktivnostima, te se čini kako u ovom trenutku nema „općesrpski konsenzus“ po pitanju budućnosti bosanskohercegovačkog entiteta Rs. Na međunarodnoj zajednici je stoga ogromna odgovornost da sa političke scene uklone sve one koji podrivaju mir u Bosni i Hercegovini i na Zapadnom Balkanu. U prvom redu Milorada Dodika, čijom bi se smjenom relaksirali politički odnosi barem u ovom trenutku, ali bi se jasno istakla i crvena linija prema svim onim pojedincima koji propagiraju politiku separatizma. Zaustavljanje Dodika je jedini logičan potez, svaka druga reakcija je beznačajna, te dalje produbljuje političku nestabilnost. Sjedinjene Američke Države i Evropska unija imaju odgovornost prema Zapadnom Balkanu i toga su svjesni, a da li će adekvatno reagirati ili će dopustiti prekrajanje granica na ovom regionalnom području, biće jasnije u narednim mjesecima.
Dva mjeseca nakon posjete velike delegacije Azerbejdžana: Hoće li Bosna i Hercegovina iskoristiti priliku za uspostavljanje jače saradnje?
Dva mjeseca su prošla od izuzetno značajne posjete Bosni i Hercegovini od strane visoke delegacije Republike Azerbejdžana, kojoj je uz predsjednika Ilhama Alijeva prisustvovalo još oko stotinu članova. Zajednička izjava delegacija Azerbejdžana i domaćina Bosne i Hercegovine jeste da od trenutka posjete dvije države ulaze u novu fazu bilateralnih odnosa koji će se u budućnosti sve više razvijati. Nakon formalnih sastanaka, upriličen je zajednički ručak na kojem su prisustvovali članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine, te članovi delegacije predsjednika Ilhama Alijeva. Alijev se isti dan vratio sa dijelom delegacije u Baku, dok je drugi dio ostao još jedan dan u Sarajevo. Među članovima delegacije Azerbejdžana bili su mnogobrojni mediji, ali i predstavnici određenih značajnih organizacija kao što je Nizami Gandjavi. Jasno je da određeni utjecaj na zbližavanje Azerbejdžana i Bosne i Hercegovine ima i Republika Turska, zbog historijskih veza Bosne i Hercegovine i Turske, ali u kontekstu posjete Alijeva, Turska nije imala posredovanje. Bosni i Hercegovini je u kontekstu Azerbejdžana najbitniji njegov gas, koji bi u velikoj mjeri olakšao snabdijevanje države ovim bitnim energentom. Također, ukoliko uskoro Azerbejdžan počene sa izvozom gasa u Bosnu i Hercegovinu, to će značiti da će se država značajno osloboditi ovisnosti od ruskog gasa. Nameće se pitanje da li će to zvaničnici iz Rs blokirati, jer bi takvo nešto umanjilo ovisnost Bosne i Hercegovine od energenata Rusije, s kojom zvaničnici eniteta Rs imaju izuzetno dobre odnose uprkost aktuelnoj agresiji na Ukrajinu. Ono o čemu se na sastancima nije pričalo, a o čemu se govorilo od strane analitičara i novinara jeste da Bosna i Hercegovina Azerbejdžanu može ponuditi izvoz visokokvalitetne vojne industrije, koju već izvozi u Sjedinjene Američke Države, Tursku i Saudijsku Arabiju. Ova tema nije bila u foksu na sastancima, što se može smatrati kao jedan od nedostataka. Bosni i Hercegovini bi bilo u interesu da svoju izuzetno kvalitetnu namjensku industriju prodaju Azerbejdžanu, ali je pitanje da li bi svim političkim akterima takvo nešto bilo prihvatljivo. U ostalim dijelovima posjete Alijeva, može se uvidjeti da su Azerbejdžanci veoma zainteresirani da ulažu u Bosnu i Hercegovinu, te da njihovi intelektualci i istraživači žele da se povežu sa svojim kolegama iz Bosne i Hercegovine. Ilham Alijev je došao u Bosnu i Hercegovinu s ciljem jačanja azerbejdžanskog prisustva na Zapadnom Balkanu, koji je trenutno najmanje prisutan u Bosni i Hercegovini o čemu govori i činjenica da je Alijev još prije deset godina posjetio Hrvatsku i Crnu Goru. On je ranije također boravio i u Srbiji, s kojom ima izuzetno dobru saradnju, uprkos tome što Srbija i Armenija imaju poprilično dobre veze kroz historiju. Ova godina za posjetu nije izabrana zbog nekog posebno bitno razloga, već zbog toga što je na kraju prošle godine otvorena Ambasada Azerbejdžana u Bosni i Hercegovini, a krajem ove godine planirano je da i Bosna i Hercegovina otvori svoju ambasadu u glavnom gradu Azerbejdžana. Bitno je napomenuti da su svi ugledni azerbejdžanski medji objavili priloge o dolasku Alijeeva u Bosnu i Hercegovinu, tretirajući istu na način da Azerbejdžan uspostavlja jaču ekonomsku saradnju, te širi svoj energetski utjecaj na novom području. Od otvorenja Ambasade Azerbejdžana u Sarajevu, primjetno je da službenici ambasade i aktuelni ambasadro Vilayat Guliyev nastoje unaprijediti saradnju sa zvaničnicima, intelektualcima i građanima Bosne i Hercegovine, a u cilju sveopćeg unapređenja odnosa između dvije države. Vlasti u Bosni i Hercegovini moraju iskoristiti ponuđenu priliku i očiglednu želju azerbejdžanskih vlasti da uspostave prisniju saradnju, od koje će imati korist građani. Azerbejdžan je nadolazeća energetska sila, koja će u narednim godinama igrati sve značajniju ulogu na međunarodnoj sceni, Bosna i Hercegovina ima priliku nametnuti se kao jedan od poželjnih parnera, da li će to i učiniti, ostaje da vidimo u narednom periodu.
Analiza: Diplomatska ofanziva Katara za mir na Bliskom istoku i u Africi
Snažna diplomatska ofanziva Države Katar u vezi s krizom u Sudanu, pitanjem Afganistana, ali i postizanjem prekida vatre u Gazi, ponovo je u prvi plan na međunarodnoj sceni izbacila ovu zemlju Arapskog zaljeva. Država Katar proširila je svoju pozitivnu ulogu na samitu u Dohi iza zatvorenih vrata o Afganistanu na kojem je učestvovalo više od 25 država, uključujući Ujedinjene narode (UN), Europsku uniju (EU), Organizaciju islamske saradnje (OIC) i Šangajsku organizaciju za saradnju. Katarski listovi danas pišu o naporima zvanične Dohe da pruži diplomatsku i humanitarnu pomoć afganistanskom narodu nakon povlačenja Sjedinjenih Američkih Država, što je temeljni stup vanjske politike i nacionalne vizije te zaljevske države. Sudan i prekid vatre u Gazi Istovremeno, nakon cjelodnevnog raketiranja dijelova Gaze, ali i juga Izraela postignut je dogovor o prekidu vatre. Dvije strane su pristale na primirje koje je stupilo na snagu prije zore u srijedu, 3. maja. U sporazumu su posredovali zvaničnici Katara, zajedno s Egiptom i UN-om. Bio je to još jedan mirovni doprinos Dohe. Istovremeno, katarski dnevnici bilježe jučerašnje učešće Katara na ministarskoj sjednici o humanitarnoj situaciji u Sudanu, ističući spremnost te države da podrži i napore „za ublažavanje patnji civila i pružanje brzog humanitarnog dogovora“. Pišući o susretu premijera i ministra vanjskih poslova Katara šeika Mohammeda bin Abdulrahmana bin Jassima Al-Thanija s generalnim sekretarom UN-a Antoniom Guterresom, list „Al-Sharq“ naglašava da ovaj sastanak odražava snažno strateško partnerstvo Države Katar i UN-a, posebice u svjetlu toga što je Doha domaćin međunarodnog samita UN-a o Afganistanu. U svom uvodniku, list „Al-Raya“ dalje navodi da je Država Katar nastavila svoju konstruktivnu i utjecajnu ulogu u Afganistanu temeljenu na načelima pomoći ljudima, a na zahtjev međunarodnih partnera „za njezinim pouzdanim posredovanjem“. List je primijetio i da je Katar izričit u stavu da će predvoditi sve međunarodne napore za uspostavu mira u Afganistanu. Iskorjenjivanje žarište širom svijeta Nadalje, „Al-Sharq“ je istaknuo priznanje šefa UN-a naporima Katara i njegovom domaćinstvu sastanka o afganistanskom pitanju, ali, svakako, i doprinos Dohe jačanju međunarodnih napora i multilateralnog djelovanja u suočavanju s globalnim krizama i izazovima, te postizanju UN-ovih ciljeva. Napori Katara su usmjereni, prije svega, na „ostvarenje težnji afganistanskog naroda za pristojnim životom, napretkom i prosperitetom te zaštitom prava manjina, posebno žena“. List „Al-Arab“ naglašava podršku Katara Afganistanu i „važnost dijaloga za postizanje težnji afganistanskog naroda za pristojnim životom“. I „Al-Arab“ je istaknuo pohvale UN-a za napore Katara u uspostavljanju mira u Afganistanu. Naime, tokom jučerašnje konferencije za medije gensek UN-a Antonio Guterres zahvalio je vladi Države Katar što je bila domaćin sastanka specijalnih izaslanika za Afganistan. „Država Katar će uvijek nastaviti svoju ulogu u iskorjenjivanju žarišta i napetosti širom svijeta”, zaključuje „Al-Arab“.