Geopol održao panel diskusiju “Bosna i Hercegovina i Mađarska u post-Orbanovo doba”
Centar za geopolitička istraživanja – Geopol organizirao je panel-diskusiju „Bosna i Hercegovina i Mađarska u post-Orbanovo doba“. Na panel-diskusiji govorili su prof. dr. Sead Turčalo, dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, prof. dr. Emir Hadžikadunić, univerzitetski profesor i bivši diplomata, Fuad Đidić, bivši diplomata i publicista, te Admir Lisica, direktor Centra za geopolitička istraživanja – Geopol, dok je moderator bila Larisa Omerčić, novinarka portala Odgovor.ba. Turčalo se, između ostalog, osvrnuo na svoju prošlosedmičnu posjetu Slovačkoj te na reakcije ovog mađarskog susjeda na pobjedu Petera Magyara i pad Orbanovog režima. Turčalo je naglasio kako se mađarska politika u prethodnom periodu mogla okarakterisati kao maligna te da Bosna i Hercegovina može pomoći novoj vladi Mađarske u kontekstu redefiniranja odnosa. Fokus Turčala bio je na bosanskohercegovačkoj inicijativi, uz naglasak kako u politici vrijeme znači mnogo, te da ne treba čekati da ono iscuri, već treba brzo djelovati i definirati okvire saradnje. Lisica je istakao kako saradnja između Bosne i Hercegovine i Mađarske može biti redefinirana te da je ključ u bosanskohercegovačkoj inicijativi i nametanju tema, a ne reaktivnom djelovanju, koje je često prisutno u našem javnom prostoru. On je naveo da se saradnja treba razvijati u više smjerova, kao što su akademske inicijative, obrazovna saradnja, medijska i politička, te da se i Centar za geopolitička istraživanja – Geopol odlučio da ponudi određeni početni okvir potencijalne saradnje iz bosanskohercegovačkog ugla, uz definiranje početnih koraka koji će pospješiti ove odnose. U prvom redu, ključno je gašenje mađarskog obavještajnog centra u Banja Luci koji je služio interesima Orbana i Dodika. Hadžikadunić je, kao i prethodnici, svoje obraćanje bazirao na bosanskohercegovačkoj inicijativi te aktivnom djelovanju. On je istakao kako Bosna i Hercegovina treba ulužiti napore kako se ne bi i dalje posmatrala kao objekat u međunarodnim odnosima, već prelazila u subjekat. Taj proces usporava i stav u javnosti o potrebi vanjske zaštite te aktuelno ustrojstvo države. U kontekstu odnosa s Mađarskom, Hadžikadunić smatra da prostora za saradnju ima, te da saradnja može ići u više pravaca, a jedan je i povezivanje putem političkih inicijativa desnog centra kojima pripada mađarska Tisza, s obzirom da su stranke poput SDA, HDZ-a i druge članice EPP-a. SBiH, kao stranka centra, također ima priliku na toj osnovi uspostaviti saradnju s Tiszom i novom mađarskom vladom. Đidić je potencirao na stajalištu kako se današnja diplomatija ne vodi isključivo putem ministarstva vanjskih poslova, već da su think-thank organizacije kreatori vanjskopolitičkih inicijativa, uz navođenje konkretnih primjera unutar desničarskih krugova. Ovom izuzetno važnom panelu prisustvovao je značajan broj bosanskohercegovačkih diplomata, akademskih profesora, državnih i federalnih zastupnika, medijskih predstavnika te studenata.
Centar za geopolitička istraživanja – Geopol organizira panel diskusiju na temu “Bosna i Hercegovina i Mađarska u post-Orbanovoj eri”
Centar za geopolitička istraživanja – Geopol organizira panel diskusiju na temu “Bosna i Hercegovina i Mađarska u post-Orbanovoj eri”. Cilj je javnosti ponuditi akademski odgovor predstojećeg djelovanja Bosne i Hercegovine prema Mađarskoj, a uslijed novih geopolitičkih promjena uzrokovanih promjenom dugogodišnje vlasti u Mađarskoj. Učesnici na panel diskusiji su: Prof. dr. Sead Turčalo, dekan na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, prof. dr. Emir Hadžikadunić, profesor na SSST u Sarajevu i bivši diplomata, Fuad Đidić, bivši diplomata i publicista, te Admir Lisica, direktor Centra za geopolitička istraživanja – Geopol. Moderator: Larisa Omerčić, novinarka portala !Odgovor.ba Događaj će biti upriličen u Hotelu Movenpick – Bristol, 27. 4. 2026. godine s početkom u 18h. Medijski pokrovitelj: !Odgovor.ba
KRUG 99: Izlaganje Admira Lisice, direktora Geopol-a
Admir Lisica, direktor Centra za geopolitička istraživanja – Geopol i doktorant na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, na poziv predsjednika Asocijacije nazavisnih intelektualaca KRUG 99 gospodina Adila Kulenovića, održao je predavanje na temu: “Rušenje ili prekompozicija internacionalnih odnosa – pozicija Bosne i Hercegovine” U nastavku možete pročitati sažetak njegovog izlaganja i pogledati potonje na prilpženom video linku: Admir Lisica, Krug 99, 25.1.2026. Aktuelni geopolitički trenutak kojem svjedočimo ukazuje da su promjene u internacionalnim odnosima realnost koja nas očekuje u predstojećem periodu. Promjene koje se dešavaju veoma brzo, ukazju nam na to da je prekompozicija u odnosima nešto što se čini neizbiježnim u ovom trenutku. Eklatantan primjer kreiranja distinkcije u odnosima dojučerašnjih čvrstih partnera jeste odnos na relaciji SAD i Evropa. Za razumijevanje aktuelnog američkog odnosa prema svojim najznačajnijim saveznicima potrebno je pojasniti nekoliko prijelomnih historijskih trenutaka koji su američkoj politici omogućili kreiranje dinamike odnosa po vlastitim željama. Prema mišljenju britanskog diplomate i autora Roberta Coopera, imperijalni instinkti kod evropskih zemalja su mrtvi, što je utjecalo na razvijanje evropske ovisnosti o volji SAD-a. Međusobna netrpeljivost država unutar Evrope, izazvana velikim ratovima, utjecala je na njihovu razjedinjenost, što su SAD znalački iskoristile u smjeru ostvarenja vlastitih vanjskopolitičkih ciljeva. Ulazak SAD-a u Prvi svjetski rat kasne 1917. godine donio je državama pripadnicama Antante pobjedu, a SAD prednost nad evropskim državama, koja nije uravnotežena do danas. Stoga je odluka tadašnjeg američkog predsjednika Wilsona da SAD uđu u rat, u geopolitičkom smislu, bila vizionarska. Na sličan je način američka strana postupila i u Drugom svjetskom ratu, kada se pridružuje Saveznicima nakon objave rata Japanu. Hladnoratovska era ili bipolarni sistem odnosa nakon Drugog svjetskog rata, pa sve do pada Željezne zavjese, omogućili su SAD-u uspostavljanje američke liberalne hegemonije i američkog intervencionizma. Time je oblikovana njihova vanjska politika, koja im je, u konačnici, omogućila primat u odnosima sa evropskim partnerima. Oko 400.000 američkih vojnika predstavljalo je „sigurnosni kišobran“ za Evropljane tokom Hladnog rata, a ta brojka smanjena je početkom 1990-ih, ali su američke trupe ostale prisutne u evropskim bazama. Odnos SAD–Evropa od 1990-ih do danas izgleda poprilično konzistentan zahvaljujući američkim nametanjima i evropskim pristancima. Potvrda ovoj tezi može se uvidjeti u nekoliko ključnih međusobnih odnosa, koji su ispoštovani s evropske, ali ne i američke strane. Protokol u Kyotu, s ciljem smanjenja štetnih emisija, potpisale su evropske države, a SAD je to odbio, navodeći da bi takva odluka proizvela značajne gubitke za njihovu ekonomiju. Drugi primjer nesrazmjera u odnosima jeste formiranje „Međunarodnog krivičnog suda“, definiranog „Rimskim statutom“ iz 2002. godine. Prvobitno, SAD je prihvatio ovaj ugovor pod administracijom Clintona, dok je njegov nasljednik Bush ovu odluku poništio. Evropski partneri nisu ništa ozbiljnije učinili po pitanju promjene mišljenja američkih saveznika prema ovim, ali i drugim sličnim pitanjima u kojem je SAD imao drugačije viđenje od svojih saveznika. U toj partiji šaha, Evropa/EU bude često suptilno poražena, što je bilo osjetno i tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, kada dolazi do promjene cjelokupnog ratnog toka nakon 1993. godine, kada se SAD uključuje u rješavanje sukoba. Uzmemo li u obzir pregovore vođene u Lisabonu ili Ženevi te kasnije u Vašingtonu i Daytonu, lahko je spoznati razliku u kontekstu američke aktivnosti u odnosu na evropsku pasivnost. Čini se da Evropa ni danas ne može riješiti velike geopolitičke izazove bez američke intervencije, što potvrđuje dugotrajna ruska agresija na Ukrajinu. SAD su svjesne svoje superiornosti, što Trump demonstrira maksimalnim pritiskom na evropske partnere, od kojih je isposlovao u Hagu 5 % izdvajanja za odbranu, a ranije ekonomske sankcije Rusiji, koje su njemačkoj ekonomiji, čija je industrija ovisna o jeftinim ruskim energentima, napravile ozbiljne probleme. Ova činjenica ne ugrožava Trumpa, već građane Njemačke, koji prema Wolfgangu Munchau, geopolitičkom analitičaru, novinaru i autoru njemačko-britanskog porijekla, dovodi do urušavanja njemačke ekonomije. Znajući koliko je značajan dio Evrope povezan s Njemačkom, jasno je da se njemački problem neće zadržati samo unutar Njemačke. Šta možemo zaključiti? Jednostavno, Evropa više od jednog stoljeća nije smogla snage da SAD-u kaže „NE“ niti je uspjela da samostalno brine o svojim sigurnosnim izazovima. Prepuštanje inicijative SAD-u, koje vješto koriste svoju poziciju jedine svjetske supersile, u evropskoj diplomatiji dovelo je do uvjerenja da se odluke SAD ne propituju, već im se pokorava. Sada, kada je Trump otišao nekoliko koraka više od očekivanog i za najpopustljivije, dogodio se Grenland, koji će, očigledno, biti ispit za evropsku zrelost, koja, ukoliko povuče korisne diplomatske poteze, može pokazati svojim najvažnijim saveznicima da su ravnopravni partneri, a ne nijemi posmatrači. Ukoliko evropska diplomatija posustane u kontekstu Grenlanda, SAD, tačnije Trumpova administracija, neće imati razlog za redefiniranje odnosa u narednom periodu, već će i u kontekstu drugih pitanja nastojati da se nametne kao evropski tutor, a ne partner. Važan putokaz za razumijevanje budućih međunarodnih odnosa, ali i za smjer u kojem treba ići Bosna i Hercegovina, jeste prošlosedmični globalni forum održan u švicarskom Davosu. Ovaj veoma važni skup na kojem učestvuju diplomate, biznismeni, intelektualci i lobisti, svake godine predstavlja veoma važno mjesto susreta „velikih“, „srednjih“ i „malih“, koji traže priliku za ostvarivanje ekonomskih, ali i geopolitičkih ciljeva. Dinamika na Forumu u Davosu često ovisi od globalnih kretanja, ali je jasno da svake godine u planinskom švicarskom gradiću borave policy makeri današnjice. Nije bilo teško predvidjeti da će ovogodišnji Svjetski ekonomski forum biti izuzetno važan događaj, na kojem će se govoriti o ključnim pitanjima današnjice. Trumpova vanjska politika i pritisak na evropske „partnere“ u kontekstu pitanja Grenlanda nametali su se kao najvažnija tema, ali je ipak prijelomni trenutak ovogodišnjeg susreta u Davosu bio govor kanadskog premijera Marka Carneya, koji je jednostavnim jezikom pojasnio aktuelne geopolitičke procese koji se odvijaju, uz perpetuiranje stava da je stari poredak došao do svog vrhunca te da zbog toga ne treba žaliti, a što je ujedno poziv svim ostalim akterima da se pripreme za nadolazeće promjene u međunarodnim odnosima. Dvije ključne rečenice u govoru Carneya svojevrstan su poziv za promišljanje i unutar Bosne i Hercegovine. U prvom redu, njegovo podsjećanje na Tukidita koji je istakao da „jaki čine ono što mogu, a slabi trpe ono što moraju“. Po nas možda i važnija rečenica jeste njegova konstatacija da
GEOPOL: Croatian lobbyists are trying to use Islamophobia as a means to achieve a third entity
The statements of Croatian lobbyist Max Primorac at the hearing of the House of Representatives Committee on Foreign Affairs confirm that the growth of Christian extremism is conducive to the spread of Islamophobia and the creation of a narrative in which Bosniaks are presented as an undesirable factor in Europe. Primorac described Bosnia as a “failed state” and made claims of discrimination against Croats and the need to create a third entity and abolish the Office of the High Representative. Such statements, which are unfounded and do not correspond to the truth, simplify the complex political and social situation in Bosnia and Herzegovina and can further deepen ethnic divisions. The rise of right-wing narratives in Europe and rhetoric that legitimizes Islamophobia as a means of achieving a third entity are dangerous for relations within Bosnia and Herzegovina. Such claims, packaged in political rhetoric and ethnic generalizations, not only misrepresent the complexity of the situation in Bosnia and Herzegovina, but also further fuel divisions, deny the principles of unity and multiethnic coexistence, and can contribute to the destabilization of the political and social climate. As a reminder, Bosnia and Herzegovina inherits a thousand-year-old state heritage, where it built its path as a Banovina, a Kingdom, an integral part of the Ottoman Empire and Austria-Hungary, an equal republic within Yugoslavia, and ultimately today again as an independent state in which all its citizens have equality, regardless of national or religious affiliation. Proof of this is the moral and ethical attitude of Bosniak Muslims, who are subject to segregation and dehumanization by extremists such as Primorac. Namely, in Sarajevo, which is often the subject of “questioning”, there are busts of Pope John Paul II and Mother Teresa, Christian buildings were not desecrated and demolished during the aggression against Bosnia and Herzegovina, while Serbian and Croatian military and paramilitary formations destroyed hundreds of mosques and other religious buildings. Primorac, Zovko, and other extremists who are trying to impute radicalism to the Muslims in Bosnia and Herzegovina, while perpetuating the unfounded thesis that Croats are endangered, do not mean well for Bosnia and Herzegovina, nor for the Croats in it, because they are trying to transform them from a political factor into an endangered minority, which does not correspond to the factual situation. Stability in the region cannot be achieved through unilateral solutions or ethnically motivated divisions, but through the cooperation of all communities and international partners. We hail all relevant domestic and international actors to reject attempts to instrumentalize ethnic tensions and not to accept narratives that legitimize separatism, discrimination and prejudice. Instead, it is necessary to renew dialogue, maintain institutional cohesion and work on strengthening Bosnia and Herzegovina's Euro-Atlantic path, which will benefit all citizens of Bosnia and Herzegovina. The Center for Geopolitical Research – GEOPOL calls on irresponsible individuals to stop working on creating interethnic and interreligious tensions, which aim to create pressure on Bosniaks, due to the fact that they are a political factor, without which more important decisions cannot be made in the end!
GEOPOL: Hrvatski lobisti nastoje koristiti islamofobiju kao sredstvo za ostvarivanje trećeg entiteta
Izjave hrvatskog lobiste Maxa Primorca na saslušanju Odbora Zastupničkog doma za vanjske poslove potvrđuju da rast kršćanskog ekstremizma pogoduje širenju islamofobije, te kreiranju narativa u kojem se Bošnjaci predstavljaju kao nepoželjan faktor u Evropi. Primorac je opisao Bosnu kao „propalu državu“ i iznio tvrdnje o diskriminaciji Hrvata te potrebi za stvaranjem trećeg entiteta i ukidanjem Ureda visokog predstavnika. Ovakve izjave, koje su neutemeljenje i ne odgovaraju istini, pojednostavljuju kompleksnu političku i društvenu situaciju u Bosni i Hercegovini te mogu dodatno produbiti etničke podjele. Rast desničarskih narativa u Evropi i retorika koja legitimira islamofobiju kao sredstvo na putu do ostvarivanja trećeg entiteta, opasni su za odnose unutar Bosne i Hercegovine. Takve tvrdnje upakovane u političku retoriku i etničku generalizaciju ne samo da pogrešno predstavljaju složenost situacije u Bosni i Hercegovini, nego i dodatno podstiču podjele, negiraju principe zajedništva i multietničkog suživota, te mogu doprinijeti destabilizaciji političke i društvene klime. Podsjećanja radi, Bosna i Hercegovina baštini hiljadugodišnje državno naslijeđe, gdje je svoj put gradila kao Banovina, Kraljevina, sastavni dio Osmanskog carstva i Austro-Ugarske, ravnopravna republika unutar Jugoslavije, te u konačnici danas ponovo kao nezavisna država u kojoj ravnopravnost imaju svi njeni građani bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost. Dokaz tome jeste moralan i etičan odnos Bošnjaka muslimana koji su predmet segregacije i dehumaniziranja od strane ekstremista poput Primorca. Naime, u Sarajevu, koje je često predmet “propitivanja” postoje biste pape Ivana Pavla II i Majke Tereze, kršćanski objekti tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu nisu skrnavljeni i rušeni, dok su srpske i hrvatske vojne i paravojne formacije uništile više stotina džamija i drugih vjerskih objekata. Primorac, Zovko, te drugi ekstremisti koji nastoje imputirati muslimanima u Bosni i Hercegovini radikalizam, uz perpetuiranje neutemeljene teze o ugroženosti Hrvata, ne misle dobro Bosni i Hercegovini, niti Hrvatima u njoj, jer ih od političkog faktora nastoje pretvoiriti u ugroženu manjinu, što ne odgovara činjeničnom stanju. Stabilnost regije ne može se postići unilateralnim rješenjima niti etnički motiviranim podjelama, već kroz saradnju svih zajednica i međunarodnih partnera. Pozivamo relevantne domaće i međunarodne aktere da odbace pokušaje instrumentaliziranja etničkih tenzija i ne prihvataju narative koji legitimiziraju separatizam, diskriminaciju i predrasude. Umjesto toga, nužno je obnoviti dijalog, održati institucionalnu koheziju i raditi na jačanju euroatlanskog puta Bosne i Hercegovine, od kojeg će benefite imati svi građani Bosne i Hercegovine. Centar za geopolitička istraživanja – GEOPOL poziva neodgovorne pojedince da prestanu raditi na kreiranju međunacionalnih i međuvjerskih tenzija, a koje imaju za cilj kreirati pritisak na Bošnjake, a radi činjenice da su oni politički faktor, bez kojeg se bitnije odluke ipak u konačnici ne mogu donositi!
Analiza najave nabavke američkih helikoptera Leonardo AW119Kx za potrebe OSBiH
Polazeći od procijene vlastitih snaga i prijetnji prema državi Bosni i Hercegovini i njenoj teritoriji koje su definirane u nekoliko javno iznesenih dokumenata, Memoranduma SANU 1 iz 1986. I Memoranduma 2 iz 2012. i njegove redefinicije kroz deklaraciju Svesrpskog sabora iz 2024. Zatim, aktivne secesije i oružane pobune bh. entiteta RS koja se odvija od februara 2025. godine, restrukturiranje kompletnog sistema odbrane treba da polazi od koncepta oslanjanja na vlastite snage I kapacitete kao posljedicu izolacije BiH od strane njenih susjeda kao 1992. Sama organizacija kompletnog odbramnenog sektora treba da polazi od tzv. Harmoničnog razvoja oružanih snaga i pripravnosti za vođenje svih oblika ratovanja u njegovih pet dimenzija sa akcentom na petoj dimenziji ili elementu tzv. Informatičko-kibernetičkom elementu ratovanja. Ozbiljan pristup vojnoj organizaciji više je nego potreban, jer u slučaju bilo kakve vojne akcije pokrenute sa od strane države i usmjerene ka očuvanju teritorijalnog integriteta, te suvereniteta, Vojske susjednih zemalja bi se na svoj način aktivno direktno ili indirektno uključile u borbena djelovanja protiv OS BiH. S obzirom na trenutno stanje koje je opisano u prethodnom poglavlju, država Bosna i Hercegovina u očuvanju svog teritorijalnog integriteta i suvereniteta suočava se sa stvarnim i realnim prijetnjama svojih susjeda. U političkom smislu potrebno je razvijati dobrosusjedske odnose i bilateralnu saradnju sa okolnim zemljama, ali je potrebno istovremeno razvijati sistem odbrane koji bi bio adaptivan na sve moguće scenarije raspada zemlje u skladu sa gore objašnjenom harmoničnom strategijom. Taj sistem ne smije se oslanjati na vanjski faktor ni kratkoročno ni dugoročno. On mora biti introvertan, samodorživ i dovoljan. Okosnica odbrambenog sistema trebaju da budu ne samo Oružane snage BIH, već kantonalni MUP-ovi i to po potrebi oni kantoni koji žele učestvovati u finansiranju i opremanju svih potreba za nabavkom opreme za civilnu upotrebu i razvoj ukupnih vojnih I civilnih odbrambenih kapaciteta BiH. S tim u vezi, a na tragu već nekih javno objavljenih razmišljanja, potrebno je ozbiljno razmisliti o formiranju Civilnog zrakoplovno-helikopterskog servisa Federacije BiH u koji bi ušli svi postojeći kapaciteti I oni koji se planiraju kupiti za potrebe kantonalnih MUP-ova. U okviru ove institucije treba objediniti sve aspekte zrakoplovno helikopterskog servisa od obuke zračnog i kopnenog ešalona, nabavke rezervnih djelova, uspostave certificiranih medicinskih ustanova, skladištenja i remionta svih kapaciteta koji budu nabavljeni i onih koje posjeduju OS BiH. U tom kontekstu 20. maja 2025. godine, Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a odobrilo je moguću prodaju Bosni i Hercegovini helikoptera Leonardo AW119Kx i pripadajuće opreme i usluga, s procijenjenom ukupnom vrijednošću od 100 miliona dolara. Iako tačan broj traženih helikoptera nije naveden u službenoj obavijesti, zahtjev za nabavku uključuje kompletan paket podrške i obuke i ima za cilj poboljšanje operativnih kapaciteta Oružanih snaga Bosne i Hercegovine (OSBIH). Glavni izvođač radova je Leonardo Helicopters U.S., konkretno putem AgustaWestland Philadelphia Corporation u Pennsylvaniji. Do danas nije predložen nikakav sporazum o kompenzaciji, ali svi budući aranžmani o kompenzaciji bit će predmet direktnih pregovora između kupca i izvođača radova. I pored skorminijh kapaciteta helikopteri AW119Kx će ipak poboljšati kapacitete Bosne i Hercegovine za djelovanje u planinskim i nepristupačnim terenima i povećati spremnost u humanitarnim misijama kao što su pomoć u katastrofama, potraga i spašavanje, te druge neborbene operacije. Trenutno, flota helikoptera Oružanih snaga Bosne i Hercegovine (OSBIH) sastoji se od 3 operativna Bell UH-1H Huey II koje su isporučile SAD 2021. godine i jednog operativnog SOKO SA -342 Gazelle. Desetak helikoptera Bell UH-1H Huey doniranih u okviru američkog programa “Opremi i obuči” 1996/97 su uskladišteni I čekaju temeljiti remont. Dodatni kapacitreti helikoptera uključuju jedan Mil Mi-34, koji više nije u upotrebi jedan Bell – 204B JetRanger III kojeg je MUP Federacije BiH nabavio u period 1999/2003. Do jučer je egzistirao i helikopterski servis RS-a koji je u svom sastavu inkorporirao jedan Leonardo AW109 Koala i jedan Bell 206B JetRanger III. MUP RS sa druge strane posjeduje tri veoma moderna ruska helikoptera Kazan “ANSAT” od čega je jedan helikopter opremljen medicinskim modulom i ima mogućnost transporta svih povrijeđenih ili bolesnih lica, odnosno lica u nepristupačnim područjima kojima je to potrebno ili iz drugih bolnica gdje su potrebne hitne intervencije. S obzirom da je Helikopterska jedinica u sastavu Specijalne antiterorističke jedinice, ispada da je SAJ RS jedna od najoperativnihih jedinica u regionu, jer je jedinici je ovim putem omogućeno da interveniše u kratko vrijeme u bilo kojem dijelu BiH gdje se ukaže potreba da se pomogne građanima, spriječi eskalacija ili narušavanje javnog reda i mira ili eventualno spriječi teroristički akt. Treba naglasti da su helikopteri „Ansat“ multifunkcionalne letjelice sa dva motora ruske proizvodnje, dok su svi ostali helikopteri u sastavu OS BiH i MUP-a Federacije BiH jednomotorne mašine uključujući i nove AW-119 Kx. Ovaj helikopter je napravljen po najvišim standardima civilnog zrakoplovstva, a sa dodavanjem posebne opreme može se koristiti i kao laki jurišni i izviđački helikopter. Njegova nosivost je jedna tona, bez obzira da li je unutrašnji ili vanjski teret. Helikopter takođe posjeduje bočnu dizalicu za spašavanje ili izvlačenje povrijeđenih, sa 275 kg nosivosti i sedam putničkih sjedišta. Helikopter razvija brzinu do 275 KM/H, a dolet je 500 km. Mnoge od ovih pomenutih platformi koriste se za medicinsku evakuaciju, gašenje požara ili druge civilne svrhe. Ova najavljena akvizicija lakih jednomotornih helikoptera AW-119 za potrebe OS BiH također treba da slijedi šire planove Bosne i Hercegovine za modernizaciju njenih odbrambenih sposobnosti koje treba da uključuje i nabavku srednjih dvomotornih transportnih helikoptera, te avijacije fiksnih krila. Nabavkom helikoptera AW119Kx s opsežnim paketima obuke i podrške u okviru FMS-a, Bosna i Hercegovina ima za cilj unaprijediti svoje ciljeve modernizacije odbrane, poboljšati interoperabilnost s NATO-om i poboljšati svoju sposobnost ispunjavanja vojnih i misija civilne zaštite. Predloženi sporazum, nakon što bude finaliziran, doprinio bi izgradnji sposobnijih i samoodrživijih rotacijskih snaga unutar Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Helikopteri AW-119 će podržati sposobnost Bosne i Hercegovine da odgovori na trenutne i buduće prijetnje poboljšanjem interoperabilnosti s NATO-om i regionalnim partnerima. Platforme AW119Kx su također namijenjene poboljšanju kapaciteta Oružanih snaga Bosne i Hercegovine (OSBIH) za djelovanje u planinskim i nepristupačnim terenima i povećanju spremnosti u humanitarnim misijama kao što su pomoć u katastrofama, potraga i spašavanje i
GEOPOL: Važno je da bošnjački politički predstavnici pošalju poruku podrške Bošnjacima Sandžaka
U gotovo svim većim geopolitičkim potresima uključujući Berlinski kongres, Prvi svjetski rat, te period agresije na Bosnu i Hercegovinu, Sandžak je bio geopolitički vezan za Bosnu i Hercegovinu, što je slučaj i danas. Bošnjaci predstavljaju većinski dio stanovništva u Sandžaku, te shodno tome Sarajevo kao politički, društveni i kulturni centar Bošnjaka, mora biti zainteresiran za događaje na ovom području. Prema posljednjem Popisu stanovništva u Srbiji živi 153.801 Bošnjaka, od čega većina upravo u Sandžaku. Prtpostavlja se da je taj broj čak i veći, a shodno migracionim kretanjima, te populacijskom rastu najvećeg sandžakog grada Novog Pazara. Još od tragedije u Novom Sadu, protesti širom Srbije ukazuju na nezadovoljstvo građana aktuelnim društveno-političkim stanjem u Srbiji, te vladajućom elitom koju predvodi Aleksandar Vučić i njegova stranka SNS. U aktuelnom trenutku, studentski protesti u Srbiji se lome preko leđa Bošnjaka u Sandžaku, čemu smo svjedočili prethodnih dana na ulicama u Novom Pazaru, kada su policijske strukture pod komandom vladajućeg SNS-a, upotrijebili silu protiv svojih sugrađana Bošnjaka. Vladajuća elita u Srbiji svojim dobro uigranim metodama od protesta u Novom Pazaru pokušava napraviti nacionalno pitanje s ciljem podizanja međunacionalnih tenzija i netrpeljivostima prema Bošnjacima, a koje prethodno sami izazivaju slanjem stranačkih batinaša, onih ljudi sa čarapama na glavi koji su prethodno nasilno izbacili studente sa Univerziteta u Novom Pazaru. Danas svi vladini mediji i predstavnici vlasti na sav glas bruje kako je nasilnim protestima u Novom Pazaru ugrožena Srbija, a vladajući režim je tu da brani Srbiju. A šta ćemo sa stranačkim batinašima, ko njih šalje da matretira bošnjačku djecu u Sandžaku? Kome su oni odgovorni i da li zakon važi i za njim? Puno je pitanja bez odgovora koji jasno i nedvosmisleno diskredituju vlast u Srbiji. Uzimajući u obzir da u Sandžaku živi preko 150. 000 Bošnjaka, koji su porodično, poslovno, prijateljski, ali i politički vezani sa Bosnom i Hercegovinom, nužno je u ovom trenutku zainteresirati bosanskohercegovačku javnost sa problemima koji kontinuirano opterećuju Sandžak i Bošnjake. Bošnjački politički predstavnici i njihove političke organizacije sa sjedištem u glavnom gradu Bosne i Hercegovine Sarajevu, moraju konačno aktivnije voditi brigu o svojim sunarodnjacima u Sandžaku, te se jasno deklarirati sa porukama istinske podrške usmjerene prema Bošnjacima. Važno je da bošnjački politički predstavnici pošalju poruku Bošnjacima Sandžaka da u ovim turbulentnim trenucima nisu sami, posebno ako uzmemo u obzir događaje iz bliske historije kada je režim Slobodana Miloševića devedesetih godina prošlog stoljeća vršio torture i političke progone nada sandžačkim Bošnjacima.
Diversifikacija vanjske politike Bosne i Hercegovine i prilagođavanje novim geopolitičkim okolnostima
Profesor geopolitike Klaus Dodds, u uvodnim razmatranjima svoje autorske knjige “Geopolitika”, navodi kako je “pametno biti geopolitičan”, pravdajući ovu tezu vlastitim zapažanjem da je geopolitika dio naše svakodnevnice. Bosanskohercegovački autori, poput Kasima Suljevića i Nerzuka Ćurka, u svojim djelima koja se bave geopolitikom Bosne i Hercegovine konstatiraju da se u bosanskohercegovačkoj tradiciji nije dovoljno promišljalo geopolitički te da je Bosna i Hercegovina bila geopolitički objekat, a ne subjekat. Uzimajući u obzir aktuelne tektonske promjene na svjetskoj geopolitičkoj šahovskoj ploči, nužno je ponašati se i promišljati u skladu s aktuelnim okolnostima te odstupiti od izgrađenih zabluda u kontekstu nepromjenjivosti pozicije Bosne i Hercegovine. Događaji koji su se u posljednjih nekoliko godina dogodili pred našim očima, počevši od ruske invazije na Ukrajinu, promptne i učinkovite vojne akcije Azerbejdžana u Nagorno-Karabahu, sloma režima Bašara el-Asada u Siriji i nove političke realnosti u ovoj državi, genocida koji Izrael provodi nad Palestincima i posljednjeg napada Izraela na Iran, ukazuju nam da je tačna teza koja se često spominje u javnosti kako su međunarodni odnosi dinamični, promjenjivi te kako u aktuelnoj realnosti koju konzumiramo niko više nikome ne može ništa garantovati! Decenijski rivali u trenu postaju saveznici, a dosadašnji saveznici zahladnjuju svoje odnose i mijenjaju paradigme vanjskopolitičkog djelovanja, postaju sastavne norme prema kojima funkcionišu moderni međunarodni odnosi. Tvrdih savezništava i suparništava gotovo da nema, a multipolarnost se nameće kao nova paradigma, takozvanog, predstojećeg novog poretka. U ovakvim okolnostima, u kojima je važno obratiti pažnju na sve segmente koji mogu biti važni u kontekstu funkcioniranja vlastite države na vanjskopolitičkom planu, potrebno je odstupiti od ustaljenih matrica djelovanja, koje postaju irelavantne u navedenim okolnostima. Bosna i Hercegovina je u prošlosti definisala svoje vanjskopolitičke prioritete koji se ogledaju u tome da teži pristupanju EU i NATO savezu. Bosna i Hercegovina, uz sve mane potonjih internacionalnih saveza, nema alternativu! Ustvari, možemo reći da je ima, živimo je trenutno i ne možemo reći da smo zadovoljni aktuelnom društveno-političkom paradigmom koju konzumiramo. Kada Zbignjev Bžežinski, u svojoj poznatoj knjizi “Velika šahovska tabla”, tematizira geopolitičke igrače i geopolitičke stožere, on navodi kako geopolitički stožeri svoju listu mogu proširiti i nadopuniti te da se većinom tu radi o državama koje su bitne geopolitičkim igračima. Države za koje smatra da su geopolitički stožeri su, između ostalog, Turska i Iran, a shodno ovakvim predodžbama, jasno je da Bosna i Hercegovina nije na ovom nivou, ali sasvim sigurno nije ni zanemariva, kako često znamo potcijeniti sami sebe. Država Bosna i Hercegovina, kako bi opstala u modernoj paradigmi prema kojoj funkcionišu međunarodni odnosi, mora osluškivati i pratiti procese te shodno njima reagirati i tražiti vlastitu priliku. Ukoliko posmatramo posljednje velike događaje, jasno je kako međunarodni odnosi nisu statična kategorija te se u skladu s tim moramo i ponašati. Garancije su irelevantne, a traženje sažaljenja i zaštite djeluju autodestruktivno. Onaj ko pokaže jasan stav te odlučnost da sam sebe odbrani u kritičknom trenutku, zaslužit će poštovanje čak i neprijatelja! Nesigurne reakcije i vječito traženje sažaljenja, u ovakvom svjetu, ne mogu donijeti ništa dobro! Moramo njegovati kulturu pamćenja i podsjećati na genocid i zločine koje su počinjeni nad Bošnjacima, ali je pogubno istrajvati na narativu žrtve koja djeluje nemoćno pred potencijalnim neprijateljima! Odlučan stav te izgradnja jakih veza na relevantnim adresama u svijetu je modul prema kojem se mora djelovati. Ukoliko se pred prijateljima pokaže odlučnost da se možemo brinuti o sebi i da nećemo pokleknuti u presudnim trenucima, bit ćemo relevantniji i sagovornici će nas shvatiti ozbiljno. Diversifakcija vanjske politike bi se morala uraditi pametno, u skladu sa stanjem na geopolitičkoj sceni. Bosna i Hercegovina nema luksuz da se oslanja na jednog ili nekoliko vanjskih aktera, već, uslijed aktuelnog trenutka, treba procijeniti kome je potrebno posvetiti pažnju i s kim unaprijediti odnose. Politička klima se mijenja, vlade nisu stabilne, što treba imati na umu, jer smo u prošlosti činili greške u kontekstu saradnje samo s jednom stranom unutar neke države, a kada dođe do promjene vlasti, lahko se mijenjao i odnos prema Bosni i Hercegovini. Geopolitičke okolnosti ukazuju i na to da se mora djelovati proaktivno, a ne reaktivno, posebno u slučaju Bosne i Hercegovina koja je kontinuirano izložena rigidnim vanjskim utjecajima susjednih politika. Regionalna saradnja za Bosnu i Hercegovinu treba da bude u vrhu prioriteta, ali na fer osnovi i bez skrivenih pretenzija, kao što je to jasno u slučaju države Srbije koja sebe vidi kao hegemona na Zapadnom Balkanu. S Hrvatskom je situacija jasna i ključ u dobrim odnosima jeste u odustajanju Hrvatske od želje za tutorstvom nad entitetom Federacija BiH. Kao i u slučaju Srbije, ruka za saradnju treba biti otvorena, ali uz poštovanje državnosti i nezavisnosti Bosne i Hercegovine u svakom segmentu. Srbija i Hrvatska će biti zainteresovane za Bosnu i Hercegovinu kao ravnopravnog partnera ukoliko se jasno i odlučno odgovori iz političkog Sarajeva na njihove rigidne politike, do tada će stanje ostati postojeće! S drugim akterima u regionu ne postoje prepreke u kontekstu jačanja odnosa te se nameće prirodan ekonomko-politički savez između Crne Gore, Albanije, Sjeverne Makedonije, Kosova i Bosne i Hercegovine. Bitno je napraviti iskorak koji će značiti promjenu i proširenje vanjkopolitičke domene, koja će imati više fokusa, s pretpostavkom plodonosnijeg rezultata, jer “gađati” samo jednu metu u ovakvoj konstelaciji geopolitičkih odnosa neće polučiti pozitivnom ishodu. Analiza je izvorno objavljena na portalu Preporod.info
Rekonceptualizacija energetske sigurnosti Bosne i Hercegovine u geopolitičkoj stvarnosti
O čemu pričamo? Kada raspravljamo o energetskoj sigurnosti, često ukazujemo na postojanje težnje ka određivanju ključa funkcionisanja međunarodnih odnosa, što u vremenima u kojima živimo postavlja snažne dokaze koji potvrđuju „pravilo“. Svjedočanstva u velikim promjenama, koje nisu bile, a zaokružuju, barem djelomično, razočarenja po demokratije (Democracy Index, 2024), vojnu invaziju i agresiju Rusije na Ukrajinu, novi val sukoba u različitim regionalnim kompleksima, globalni talas vještačke inteligencije, historijski dogovor postignut kako bismo se “odmakli od fosilnih goriva” i weaponizaciju (Galeotti, 2013) svega. Energetska sigurnost dolazi na velika vrata, noseći dugoročne izazove koji su dodatno pogoršani globalnim geopolitičkim previranjima. Rat u Ukrajini od 2022. godine djelovao je kao multiplikator prijetnji i otvorio karte na stolu, dodatno destabilizirao već ranjive sisteme, naročito u Evropi i susjednim regijama. Energetska, ekološka i prehrambena sigurnost, kao netradicionalni sigurnosni izazovi direktno utječu na ljudsku sigurnost i razvoj, a njihovo ignoriranje sve lakše prerasta u prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Nezavisno o kojem nivou analize je riječ, od značaja je osvijestiti da se energetska sigurnost smatra ključnim dijelom nacionalne i evropske sigurnosti, čiji je sastavni dio i Bosna i Hercegovina. Šarolika alineja savremenih različitih neizvjesnosti izaziva anksioznost širom planete i djeluje da je evropska politika u centru ove drame, gdje se s ponovnim izborom predsjednika Donalda Trumpa, javljaju mnogostruke strepnje o rekalibraciji odnosa. Strateško pozicioniranje u savremenom međunarodnom okruženju nije tek paušalno, emocionalno ili trenutno opredjeljenje, već rezultat dugoročnog promišljanja i usklađivanja sa širim sigurnosno-geopolitičkim okolnostima. U tom smislu, energetski sektor postaje ključni pokazatelj stvarne vanjskopolitičke orijentacije jedne države. To se naročito vidi na primjeru redefinirane američke razvojne politike, gdje je, uprkos općem zaokretu i restrukturiranju aktivnosti USAID-a tokom Trumpove administracije, podrška energetskim projektima ostala izuzetno značajna. Ovaj kontinuitet nije slučajan i reflektira novu logiku američke pomoći, usmjerene na suzbijanje malignog utjecaja Kine i Rusije, jačanje energetske nezavisnosti i otpornosti partnerskih država, te poticanje regionalne integracije u okvirima transatlantskog prostora. USAID-ov opstanak i fokus upravo na ovom polju jasno ukazuje da energetika više nije samo tehničko i ekonomsko pitanje, već fundamentalno sigurnosno pitanje koje definira sposobnost zemlje da ostvari političku autonomiju i izbori se za relevantnost u širim strateškim kalkulacijama. Osjećaj anksioznosti unutar evropskog političkog prostora, posebno s obzirom na povratak izolacionističke administracije u Sjedinjenim Američkim Državama, Evropa ostaje „sama kod kuće“, u metaforičnom scenariju iz filma Sam u kući, dok se Balkan ponovo potvrđuje kao zona geopolitičkog presjecanja i konkurentskih utjecaja. Energetska mapa u regiji, kao i ostatku Evrope, značajno se i brzo mijenja zbog globalnih geopolitičkih previranja, energetske krize i imperativa dekarbonizacije, prije svega energetike, ali i drugih sektora. Niže cijene i povećana raznolikost ponude mogli bi smanjiti asimetričnu ovisnost koja kvari politiku balkanskih država od Rusije zbog uvoza energije (Shentov, Stefanov i Vladimirov, 2018). Siddi (2019) ipak objašnjava da je pitanje istočnog proširenja EU i energetska kriza krucijalno za donošenje energetske sigurnosti na nivo Evropske Unije, gdje je diverzifikacija centralno pitanje energetske nezavisnosti. Prema Kurtyka (2023) tri ključna elementa energetske politike moraju obuhvatiti energetsku sigurnost, klimatsku krizu i geopolitičke rizike. Energetska dinamika, puna povremenih turbulencija, i dalje ima značajan utjecaj na geopolitiku. Bosna i Hercegovina u srcu Evrope i na balkonu Evropske unije ostaje neuralgična tačka analize u sve izazovnijem evropskom teatru. Rat u Ukrajini kao prekretnica podstakao je duboke promjene u evropskom energetskom sistemu i potaknuo tranzicijske napore Zelenog dogovora za razvoj obnovljive energije, energije bez ugljika i poboljšanja energetske efikasnosti. Takav novoformirani evropski “mentalitet hitnosti” u pristupu energetskim i sigurnosnim izazovima razdvaja evropsku od evroazijske dogme i praktično, kako ističe Gerard Reid, autoritet u razumijevanju savremenih promjena u energetskim sistemima, zbog ubrzanog razvoja tehnologija, posebno umjetne inteligencije i digitalizacije, Evropa je u riziku da zaostane i time izgubi relevantnost na globalnoj sceni. Njen energetski sistem izložen je čestim cyber i fizičkim napadima, nestabilnostima opskrbe električnom energijom i gasom, te novim ovisnostima od kritičnih rijetkih minerala potrebnih za proklamovanu tranziciju. Kriza uzrokovana pandemijom, ratom u Ukrajini i energetskom krizom potaknula je inventivnost EU i veliku strategiju da napusti ovisnost o ruskom gasu, čime je postala otpornija u djelatnosti gasa, ali istovremeno se suočila sa novim problemima kao što su rastuće cijene energije i zabrinutost za zalihe gasa. Dinamičan evropsko-ruski odnos opisuju autori Kratochvíl i Tichý (2013) kroz tri etape, i to integraciju, liberalizaciju i diverzifikaciju. Kako je taj dugogodišnji proces zapravo izgledao možda ponajbolje opisuje litvanijski slučaj zatvaranja jedine nuklearke po zahtjevu EU koji je imao negativni utjecaj na nivo zavisnosti od ruske opskrbe (Mišik i Pracharova, 2016) sve do 2014. godine i izgradnje LNG terminala koji je omogućio natjecanje i smanjenje cijene gasa. Aktuelno njemačko reaktiviranje nuklearne energije pokazuje da ništa nije nemoguće, i da je i dalje sve u igri. Jasan znak historijske diverzifikacije pokazuje da se nekadašnje potrebe za ruskim gasom kroz gasovode danas namiruje uvozom LNG-a. Od početka evropskog projekta i stvaranja Zajednice za ugalj i čelik 1951. godine, kao i potpisivanja Euratomskog ugovora 1957. godine, energija je tada, kao i sada, vitalna za sigurnost i prosperitet Evrope. Evropska sposobnost da napreduje u sve konkurentnijem i destabilizovanom svijetu je u igri. Na nivou analize bosanskohercegovačkih uslova, politizacija Južne interkonekcije i spajanja na Jonsko-jadranski gasovod upućuje na vanjsku destabilizaciju (Higgins, 2024) i nedostatak energetske politike koja razumije geopolitičke megatrendove jer geopolitika aktivno preoblikuje energetske tokove, posebno u svjetlu rata u Ukrajini i sankcija. Nadalje, trgovina sirovom naftom i derivatima morskim putem je značajno pogođena, a strateška konkurentnost naftovoda sada zavisi od više faktora poput sigurnosti rute snabdijevanja, načina transporta (tanker vs. naftovod), udaljenosti, kapaciteta, modernizacije, te troškova kupovine sirove nafte. Primjer Srbije to najbolje ilustruje gdje zemlja 90% svoje sirove nafte uvozi putem JANAF-a. Iako su američke sankcije na ovaj aranžman bile najavljene 27. februara, njihova primjena je već tri puta odgođena (trenutno do 27. juna). U takvom situaciji, planirana je izgradnja novog naftovoda Srbija – Mađarska, što otvara i pitanja o energetskoj zavisnosti i političkom pozicioniranju Srbije unutar šireg evropskog energetskog pejzaža. Energetska infrastruktura, time, postaje ne samo infrastruktura snabdijevanja, već i infrastruktura suvereniteta i političkog pozicioniranja. Stoga, krvotok energetske sigurnosti i prateću infrastrukturu moramo posmatrati kroz naučene lekcije koje su
Vojno-sigurnosna analiza eskalacije između Pakistana i Indije
Smrtonosni militantni napad u Pahalgamu, Kašmiru pod indijskom upravom, izazvao je oštru eskalaciju između Indije i Pakistana, pri čemu su obje strane razmjenjivale pucnjavu preko linije kontrole i narušavale diplomatske odnose. Sukob između Indije i Pakistana proizašao je iz podjele Britanske Indije 1947. godine. Podjela je uspostavila Pakistan s većinom muslimana i Indiju s većinom hinduista i pružila je različitim regijama Džamua i Kašmira priliku da odaberu kojoj zemlji će pristupiti. Maharadža (kašmirski monarh) je u početku tražio nezavisnost, jer je Kašmir vekovima bio zanemaren i potčinjen osvajanjem imperija. Međutim, na kraju je pristao da se pridruži Indiji u zamjenu za pomoć protiv invazije pakistanskih stočara, što je izazvalo Indo-pakistanski rat 1947-48. Sporazum iz Karačija iz 1949. godine privremeno je okončao nasilje u regiji Jammu-Kashmir uspostavljanjem linije prekida vatre koju su nadgledali članovi UN-ovog potkomiteta za primirje. Napetosti su tinjale sve dok okršaj između graničnih kontrola nije eskalirao do potpunog rata 1965. Godine 1971. Indija i Pakistan su vodili još jedan kratki rat oko Istočnog Pakistana, pri čemu su indijske snage pomogle Istočnom Pakistanu da stekne nezavisnost, što je rezultiralo uspostavljanjem današnjeg Bangladeša. Indija i Pakistan su pokušali da uvedu novu eru bilateralnih odnosa Sporazumom iz Simle iz 1972. godine, kojim je uspostavljena linija kontrole. Ova privremena vojna kontrolna linija podijelila je Kašmir na dvije administrativne regije. Međutim, 1974. sukob je dobio novu dimenziju uvođenjem nuklearnog oružja, podižući ulog svake konfrontacije. Te godine Indija je testirala svoje prvo nuklearno oružje, što je pokrenulo trku u nuklearnom naoružanju u kojoj će Pakistan dostići istu prekretnicu dvije decenije kasnije. Pakistan je 1989. iskoristio rastući pokret otpora u Kašmiru pod indijskom upravom kako bi potkopao indijsku kontrolu, ponovo podstakao tenzije i započelo decenijama zajedničkog nasilja. Uprkos ponovnom opredjeljenju za LOC 1999. godine, pakistanski vojnici su prešli LOC, što je izazvalo Kargil rat. Iako obje zemlje održavaju krhko primirje od 2003. godine, redovno razmjenjuju vatru preko sporne granice. Obje strane optužuju drugu za kršenje primirja i tvrde da pucaju kao odgovor na napade. 26. novembra 2008. godine, strahovi da će Indija i Pakistan ponovo krenuti u direktnu vojnu konfrontaciju porasli su nakon što su militanti započeli opsadu indijskog glavnog grada Mumbaija. Tokom tri dana ubijeno je 166 ljudi, uključujući 6 Amerikanaca. I Indija i Sjedinjene Države okrivile su pakistansku Lashkar-e-Taiba (LeT), militantnu grupu s navodnim vezama s pakistanskom obavještajnom službom Inter-Services Intelligence (ISI) – primarnom obavještajnom agencijom Pakistana – za izvršenje napada. Indijska vlada je sarađivala sa pakistanskom vladom kako bi počinioce privela pravdi, otvarajući put za poboljšanje odnosa. 2014. mnogi su se nadali da će Indija nastaviti značajne mirovne pregovore s Pakistanom nakon što je novoizabrani premijer Indije, Narendra Modi, pozvao pakistanskog premijera Nawaza Sharifa da prisustvuje njegovoj inauguraciji. Nakon kratkog perioda optimizma, odnosi su se pogoršali u augustu 2014. godine kada je Indija otkazala razgovore s pakistanskim ministrom vanjskih poslova nakon što se pakistanski visoki komesar u Indiji sastao s liderima kašmirskih separatista. Zamah ka značajnim razgovorima zaustavljen je u septembru 2016., kada su naoružani militanti napali udaljenu bazu indijske vojske u Uriju, ubivši osamnaest indijskih vojnika u najsmrtonosnijem napadu na indijske oružane snage u posljednjih nekoliko desetljeća. Indijski zvaničnici optužili su Jaish-e-Mohammad (JeM), drugu grupu koja ima navodne veze sa ISI, za izvođenje napada. Kao odgovor, indijska vojska je objavila da je izvela “hirurške napade” na terorističke kampove unutar Kašmira pod pakistanskom upravom. Nasuprot tome, pakistanska vojska je negirala da se takva operacija dogodila. Ovaj period je obilježen porastom graničnih okršaja koji su počeli krajem 2016. i nastavljeni u 2018., ubivši na desetine i raselivši hiljade civila s obje strane linije kontrole. Više od tri hiljade prekograničnih udara prijavljeno je u 2017. godini, dok je skoro hiljadu prijavljeno u prvoj polovini 2018. Militanti su u oktobru 2017. pokrenuli napade na indijski paravojni kamp u blizini Srinagara i, u februaru 2018., na bazu indijske vojske u regiji Jammu, u kojima je ubijeno pet vojnika i civil. Za to vrijeme nastavljene su i nasilne demonstracije i antiindijski protesti koji pozivaju na neovisni Kašmir. Preko tri stotine ljudi, uključujući civile, indijske snage sigurnosti i militante, ubijeno je u napadima i sukobima 2017. Nakon višemjesečnih indijskih vojnih operacija usmjerenih na kašmirske militante i demonstracije, Indija je u maju 2018. objavila da će poštovati primirje u Kašmiru tokom mjeseca Ramazana po prvi put u skoro dvije decenije; operacije su nastavljene u junu 2018. Kasnije u maju, Indija i Pakistan su se formalno dogovorili o prekidu vatre duž sporne granice sa Kašmirom, čime bi se obnovili uslovi njihovog sporazuma iz 2003. godine. U februaru 2019. u napadu na konvoj indijskih paravojnih snaga u Pulwami, Kašmiru pod indijskom upravom, ubijeno je najmanje četrdeset vojnika. Napad, koji je preuzela pakistanska militantna grupa JeM, bio je najsmrtonosniji u Kašmiru u tri decenije. Indija je uzvratila zračnim napadom na kampove za obuku terorista unutar pakistanske teritorije, nakon čega su uslijedili pakistanski zračni napadi na Kašmir pod indijskom upravom. Razmjena je eskalirala u zračni sukob, tokom kojeg je Pakistan oborio dva indijska vojna aviona i zarobio indijskog pilota; pilot je pušten dva dana kasnije. Ovaj kratkotrajni sukoba trebao je Indiji da bude upozorenje da su pakistanske oružane snage daleko od one dezorganizirane vojne formacije iz sedamdesetih I osamdesetih godina prošlog stoljeća. U avgustu 2019., nakon raspoređivanja desetina hiljada dodatnih vojnika i paravojnih snaga u regionu, indijska vlada je odlučila da opozove član 370 indijskog ustava. Promjena je uklonila poseban status Džamua i Kašmira, prisiljavajući Kašmire da se pridržavaju indijskog imovinskog i običajnog prava i efektivno umanjujući njihovu autonomiju. Ovaj potez ne samo da je razljutio Kašmirce, već je i u Pakistanu smatran “teškom nepravdom”. Uklanjanje člana 370 značilo je agresivniji pristup Modijeve vlade da integriše Kašmir u Indiju kroz doktrinu hinduističkog nacionalizma. Tokom 2024. godine, nasilje se nastavilo u Kašmiru kao odgovor na spomenute sve veće napore New Delhija da konsoliduje teritorijalnu kontrolu. Napadi su posebno bili usmjereni na indijske putnike i radnike u regiji. U junu 2024. militanti su otvorili vatru na autobus koji je prevozio hodočasnike koji su putovali do hinduističkog svetilišta u gradu Reasi. U napadu je poginulo