GEOPOL: Institucije moraju pokazati da pojedinac nije iznad države, EUFOR može dati podršku državnim agencijama!
Bosna i Hercegovina je u najvećoj političkoj i sigurnosnoj krizi od Deytonskog sporazuma pa do danas. Proces koji je vođen pred Sudom Bosne i Hercegovine predsjedniku bh entiteta Rs Miloradu Dodiku završen je osuđujućom presudom. Presuda je iskorištena kao povod da bh. entitet Rs krene putem secesije i razbijanja Bosne i Hercegovine. Milorad Dodik je to najavljivao već duže vrijeme, samo što ga mnogi politički akteri u Bosni i Hercegovini nisu shvatali dovoljno ozbiljno. Domaće vlasti i institucije očekuju pomoć i podršku od međunarodnih organizacija, te geopolitičkih aktera. Prije nekoliko dana stigle su jasne poruke od ključnih aktera međunarodne zajednice. Nakon što su Turska i Iran iskazali svoj stav, došlo je i do reakcija zapadnih zemalja. Oglasio se prvo sekretar Sjedinjenih Američkih Država Marko Rubio, što je svakako najznačanija iskazana podrška državi Bosni i Hercegovini, a onda su se redale lančane reakcije. Domaće vlasti su dobile jasnu poruku i signale iz vana da konkretne poteze prema odmetnutom entitetskom rukovodstvu mora poduzeti vlast i institucije Bosne i Hercegovine. Istog je stava bio i generalni sekretar NATO saveza Mark Rutte, pri svojoj posjeti Sarajevu.. Država Bosna i Hercegovina je na velikom ispitu i raskrsnici. Milorad Dodik je pred zidom i sve raspoložive adute je bacio u napad. Shodno aktuelnoj situaciji, nameću se dva pitanja: Da li je entitet jači od države, te da li je pojedinac jači od države? Država Bosna i Hercegovina, da bi opstala, mora naći načina da se obračuna sa separatistima, u suprotnom to je kraj za državu! Sva međunarodna pomoć koja je jasno i nedvojbeno ukazana od relevantnih geopolitičkih aktera sa Istoka i Zapada, neće imati smisla ukoliko relevantne državne institucije Bosne i Hercegovine, propuste “poentirati”, te riješiti ovu situaciju na jedini adekvatan način koji se sam nameće, a to je hapšenje i uklanjanje iz političkog života! Uslijed novonastalih političkih turbulencija unutar Bosne i Hercegovine, koja je posljedica separatističkih intencija Milorada Dodika i ostatka političkog vodstva bh. entiteta Rs, postalo je jasno da hapšenje Milorada Dodika i saradnika, te njihovo ukalanjanje sa političke scene predstavlja izlaz iz najteže situacije nakon završetka agresije i rata protiv Bosne i Hercegovine! U slučaju privođenja po nalogu Tužilaštva Bosne i Hercegovine, stvari su kristalno jasne. Tu nema mjesta političkim konotacijama ovog slučaja. Dakle, svaka politizacija koja dolazi sa bilo koje strane je deplasirana! Radi se o privođenju ljudi koji su za sada osumnjičeni da su izvršili najteži oblik krivičnog djela – protiv integriteta Bosne i Hercrgovine. Napad na ustavni poredak čl. 156. i Ugrožavanje teritorijalne cjeline čl. 157. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine to mora dokazati u procesu koji će se voditi protiv osumnjičenih. Radi se o poštivanju ili nepoštivanju Zakona. Za nepoštivanje Zakona snose se posljedice. Svako opiranje hapšenju je novo krivično dijelo, a svako organizovano opiranje hapšenju je stjecaj u činjenju krivičnih dijela, odnosno organiziranje u izvršavanju krivičnog dijela, a može biti tretirano u skladu sa počinjenim djelima po klasifikaciji od oružane pobune, preko pripreme i naoružanja pobunjenika, pa do terorizma. To su činjenice i svako drugačije interpretiranje, koje potencira strana Dodikovih Srba je neutemeljena! Dakle, niko od građana koji poštuju zakon nije ugrožen u Bosni i Hercrgovini. Čak i oni koji su van zakona imaju sve pravne alate da dokažu svoju nevinost. Sve dok su u status osumnjičenih i optuženih u postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine. Što se tiče samog privođenja po pozivu Tužilaštva, ako se to ne desi zbog nepronalaženja lica na adresi, onda se raspiše potjernica za osumnjičenim licima i u to se uključuju sve policijske agencije u Bosni i Herceogovini koje mogu doći do podataka gdje se lica nalaze i u vezi s tim zatražiti pomoć međunarodnog faktora ili ako smatraju da bi sigurnost policajaca i građana mogla biti dovedena u pitanje. Asistencije vanjskog faktora domaćim sigurnosnim agencijama bile su primjenjene u više navrata od Daytonskog mirovnog sporazuma do danas. Možda i najeklatantniji primjer takve prakse viđen je tokom 2001. godine kada je lider pobunjenih bh. Hrvata Ante Jelavić, nastojao da organizira tzv. hrvatsku samoupravu u Bosni i Hercegovini. Konkretno u kontekstu EUFOR-a, bitno je pojasniti da njegov mandate proizilazi iz rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija (UN) ne obuhvata samo pasivno promatranje situacije, te da ima sve ingerencije da asistira državnim sigurnosnim agencijama kada to konstelacija odnosa zahtijeva! Institucije moraju pronaći način kako da privedu Dodika i saučesnike, jer od toga u velikoj mjeri zavisi budućnost državnog aparata Bosne i Hercegovine. U ovom trenutku jeftini međustranački populizam pada u drugi plan te je potrebno imati prodržavno orijentirano jedinstvo, koje će primijetiti i međunarodni faktor, koji se jasno opredijelio za Bosnu i Hercegovinu. Nadležne institucije moraju znati da su na najvažnijem ispitu koji će u velikoj mjeri odrediti put kojim će u budućnosti ići država Bosna i Hercegovina.
ANALIZA: Iliberalna mađarsko-srpska osovina: Orbanov model razgradnje evropskih vrijednosti
Nakon što je Viktor Orbán preuzeo vlast 2010. godine, Mađarska je prošla kroz proces sistematskog napuštanja liberalne demokratije i prelaska u “iliberalnu demokratiju”. Ovaj koncept, koji Orbán eksplicitno promoviše još od svog govora u Băile Tuşnad 2014. godine, postao je temelj i njegove vanjske politike. Sve izraženija izolacija Mađarske unutar Evropske unije (EU) zbog kršenja vladavine prava natjerala je Budimpeštu da traži nove saveznike — među državama Zapadnog Balkana. Srbija i Bosna i Hercegovina, kao zemlje u kompleksnom procesu evropskih integracija, postale su ključne tačke ovog interesa. Mađarska je postala ključni ekonomski partner Srbije, dok Vučić u Orbánu vidi saveznika u učvršćivanju vlasti. Njihova bliska politička i lična povezanost ogleda se u učestalim bilateralnim susretima, a krunisana je potpisivanjem Sporazuma o strateškom partnerstvu 2021. godine. Obojica su gradili politički kapital oslanjajući se na antiimigrantsku retoriku, pri čemu je Srbija prikazana kao „tampon zona“ za zaštitu EU granica, dok je Mađarska insistirala na strožim mjerama kontrole duž balkanske rute. Ova sigurnosna politika nije ostala samo na nivou populističkog diskursa – poslužila je kao osnova za trilateralni sporazum Srbije, Mađarske i Austrije o upravljanju migracijama, potpisan 2022. godine. Orbán kroz ovakvu saradnju jača poziciju Srbije kao pouzdanog partnera, predstavljajući Beograd kao faktor stabilnosti, dok istovremeno izbjegava suočavanje s demokratskim nazadovanjem u zemlji. Paralelno s političkom podrškom, Mađarska ulaže značajna sredstva u Srbiju, naročito u Vojvodinu. Samo 2020. godine najavljeno je ulaganje od 130 miliona eura, dok su mađarske firme 2021. dobile dodatnih 25 miliona eura subvencija za poslovanje u Srbiji. ključni segment saradnje je energetika, pri čemu Srbija igra važnu ulogu u mađarskoj strategiji diversifikacije energetskih ruta. Osnivanjem zajedničke kompanije SERBHUNGAS 2023. godine i najavom naftovoda Novi Sad-Mađarska, čiji se završetak planira do 2028., Mađarska dodatno učvršćuje svoj ekonomski utjecaj u Srbiji. Mađarska ulaganja u Srbiju nisu ograničena samo na infrastrukturu, već se protežu i na medijski sektor, gdje Budimpešta aktivno doprinosi jačanju prorežimskih narativa. Bliske veze Orbána s medijskim konglomeratima omogućavaju mu da u Srbiji stvori povoljno informativno okruženje koje odražava iliberalnu ideologiju. Oba lidera zagovaraju stav da je liberalna demokratija oslabljena i prevaziđena, dok suverenistički autoritarni model predstavlja budućnost istočne Evrope. Kroz narativ o očuvanju nacionalnog identiteta, zaštiti tradicionalnih vrijednosti i suprotstavljanju „dekadentnom“ Zapadu, Vučić i Orbán konsoliduju svoju političku moć. Njihovo partnerstvo ogleda se i kroz Vučićevo učešće na Budimpeštanskom demografskom samitu, platformi krajnje desnice, gdje ga Orbán promovira kao ključnog lidera Balkana. Dodatnu dimenziju ove saradnje pruža politički utjecaj koji je Orbán ostvario unutar EU. Pozicioniranjem Olivéra Várhelyija kao evropskog komesara za proširenje (2019–2024.), osigurao je da Srbija uživa povlašteni status u procesu integracija, uprkos ozbiljnim izvještajima o nazadovanju u vladavini prava i slobodi medija. Várhelyi je često optuživan za umanjivanje kritika prema Beogradu i tolerisanje autoritarnih poteza srpskog režima. Orbán ne ostaje pasivan u izbornim procesesima u Srbiji. Tokom kampanje 2022. godine, zajedno s Vučićem je prisustvovao otvaranju brze pruge Beograd–Novi Sad, čime je srpska vlast prikazala njegovu podršku kao dokaz međunarodne legitimnosti. Uoči izbora 2023., uputio je Vučiću otvoreno pismo podrške, a nakon glasanja među prvima mu je čestitao, ignorišući ozbiljne optužbe o izbornim nepravilnostima. Mađarska je postala ključni međunarodni sponzor Vučićevog režima, koristeći političke, ekonomske i medijske mehanizme za njegovo jačanje. No, ovaj savez prevazilazi bilateralnu korist – on je dio šire Orbánove strategije izgradnje iliberalne osovine unutar i izvan EU, pri čemu Srbija igra ulogu geopolitičkog mosta prema Zapadnom Balkanu. Za razliku od Srbije, gdje je Mađarska dugogodišnji ekonomski i politički partner, u slučaju Bosne i Hercegovine, Orbánova strategija fokusirana je isključivo na Republiku Srpsku (RS) i Milorada Dodika. Dok u Srbiji, Orbán aktivno pomaže Vučićevoj jačanju moći, u Bosni i Hercegovini pruža politički i finansijski kiseonik Miloradu Dodiku. Već nakon prvog susreta sa Dodikom 2019. godine, Orbán je jasno stavio do znanja da Mađarska RS smatra strateškim partnerom, zaobilazeći time institucije države Bosne i Hercegovine. Orbánova podrška Dodiku nije samo simbolična — ona je operativna i strateška. Kroz političke izjave, javne nastupe i direktne poruke Briselu, Orbán pozicionira Dodika kao legitimnog lidera Srba u Bosni i Hercegovini, čime dodatno produbljuje etničke podjele i narušava ionako krhku unutrašnju koheziju zemlje. Tokom kampanje za opće izbore 2022. godine, Orbán je direktno podržao Dodika, nazivajući RS “časnim susjedom”. Nakon Dodikove pobjede, Orbán je bio jedan od prvih lidera koji su mu uputili čestitke, potpuno ignorišući izvještaje o neregularnostima i političkim pritiscima. U januaru 2024., Orbán je u Banja Luci primio Orden Republike Srpske, najviše priznanje entiteta, koje je Dodik uručio upravo njemu kao znak zahvalnosti za konzistentnu podršku. Nakon što je Njemačka suspendovala razvojne projekte u RS-u zbog Dodikovih secesionističkih poteza, Mađarska je uskočila s ponudom 100 miliona eura direktne pomoći. Time je Budimpešta poslala jasnu poruku da će nadomjestiti zapadne sankcije, što Dodiku omogućava nastavak politike izazivanja i blokiranja državnih institucija Bosne i Hercegovine. Korištenjem evropske diplomatske infrastrukture, Orbánova administracija sistematski lobira za “pragmatičniji pristup” u Bosni i Hercegovini, što u prevodu znači tolerisanje Dodikove politike u zamjenu za stabilnost. Oliver Várhelyi, nekadašnji evropski komesar za proširenje i blizak saradnik Viktora Orbána, često je bio prozivan zbog ublažavanja kritika na račun vlasti u RS-u i pokušaje da umanji ozbiljnost izvještaja Evropske komisije o stanju demokratije i vladavine prava u Bosni i Hercegovini. Iako je u januaru 2022. godine kategorički negirao bilo kakvu podršku Dodikovim secesionističkim potezima, tvrdeći da su takve optužbe “laži i manipulacije”, njegove konkretne aktivnosti govore drugačije. Uprkos deklarativnoj podršci teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine, Várhelyi je više puta optužen da kroz izvještaje i javne nastupe minimizira ozbiljnost Dodikovih postupaka, posebno u vezi s odbacivanjem odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i negiranjem nadležnosti visokog predstavnika. Dok je Evropski parlament usvajao rezolucije koje su jasno osuđivale Dodikov separatizam, on je izbjegavao oštre osude, čak je i nastojao ublažiti službeni stav Evropske komisije. Ključni faktor u razumijevanju njegove politike jeste blizak odnos s Budimpeštom. Kao kandidat kojeg je predložila mađarska vlada, Várhelyi nije djelovao u potpunoj nezavisnosti, već je reflektovao političku liniju Orbánovog režima, koji otvoreno podržava Dodika. Ova veza objašnjava njegovu dvostruku strategiju – dok retorički zagovara evropski put Bosne i Hercegovine,
Geopolitička nadmetanja SAD i Evrope kroz prizmu diplomate Roberta Coopera
Robert Cooper je dugogodišnji britanski diplomata rođen 1947. godine. Tokom svoje izuzetno plodonosne karijere obnašao je značajn broj povjerljivih dužnosti po nalogu britanskih vlasti. Svojevremeno je bio blizak saradnik i savjetnik premijera Velike Britanije Tony Blaira, koji je u značajnoj mjeri uvažavao njegove vanjskopolitičke stavove. Također, Cooper je diplomatsko iskustvo stjecao obavljajući odgovorne poslove u Njemačkoj, Japanu, te Afganistanu. Osim diplomatskih misija u razlilčitim dijelovima svijeta, nastojao je da svoja saznanja dijeli sa akademskom i širom javnosti kao javno angažirani intelektualac. Naime, spoznaje stečene kroz povjerene misije koje mu je dodjeljivala Vlada Velike Britanije pretočio je u knjige i članke, među kojima se svakako izdvaja knjiga pod nazivom “The Breaking of Nations: Order and Chaos in the 21. Century”, objavljena 2003. godine u izdanju Atlantic Pressa. Nama dostupuno izdanje pod nazivom „Slom država: poredak i kaos u 21. stoljeću“ objavljeno je 2009. godine u Zagrebu. Riječ je o djelu koje tematizira političku scenu i međunarodne odnose tokom i nakon Hladnog rata, a koji je okončan 1989. godine. Knjiga se sastoji od tri dijela (poglavlja), koja sadrže određena podpoglavlja, a u cilju konciznijeg prezentiranja teme, te pogovora. Prvi dio pod nazivom „Stanje svijeta“ podijeljeno je na Uvod, Stari svjetski poredak, Novi svjetski poredak i Sigurnost u novom svijetu. Drugi dio „Uvijeti mira – Diplomatija 21, stoljeća“ sadrži uvod te pet manjih potpoglavalja koja su nazvana prva, druga, treća, četvra i peta maksima. Treći dio nosi naziv „Epilog – Evropa i Amerika“, dok posljednji tematski dio ove knjige nosi naziv „Pogovor – Pax Americana?“. Posljednje stranice knjige “Slom država: poredak i kaos u 21. stoljeću” nude Bilješke i podatke o autoru. Ovo djelo sasvim sigurno može poslužiti kao hronološki praktično napisani priručnik ključnih događaja koji su u velikoj mjeri oblikovali današnje međunarodne odnose na svjetskoj političkoj sceni, ali i kao mjesto uvida u vanjskopolitičke aspiracije nekada i sada. U predgovoru autor hronološi predstavlja neke od izuzetno važnih historijskih događaja koji se mogu smatrati prijelomnim u kontekstu promjene svjetskog poretka. Uz navođenje Stogodišnjeg, Tridesetogodišnjeg rata, te ratove iz prve polovine dvadesetog soljeća kao pogubne događaje za civilizaciju u različitim vremenskim okvirima, Cooper hrabro kreira tezu da će 21. stoljeće biti vjerovatno još i gore. Nudeći retrospektivu događaja koji su u manjoj ili većoj mjeri kreirali svjetski poredak, autor nas zapravo uvodi poglavlja ove knjige koja se bave različitim segmentima međunarodnih odnosa, te događajima koji su doprinijeli velikim promjenama. Hladni rat, godina 1989. kada se on okončava, te rezultati njegovog završetka su svojevrsna polazišta Coopera, te glavna koju nastoji prezenirati. Cooper smatra da je 1989. godina prijelomna, te da događaji u ovoj godini osim što okončavaju Hladni rat, doprinose završetaku ravnoteže u odnosima na tlu Evrope, te kreiraju novi poredak. U prvom poglavlju pod nazivom „Stari svjetski poredak“ ističe da je stari svjetski poredak podrazumijevao carstvo kao jedan centar moći, zadužen za očuvanje mira i poretka. U takvim odnosima Cooper naglašava pozivanje crkve na univerzalno pravo, te utemeljenje suverenosti. Prema autoru, evropsko predvođenje tadašnjeg svijeta proisteklo je iz jedinstvenog doprinosa Evrope koji naziva „mala država“. Funkcioniranje država opisuje kao natjecateljsko, a kao takvo u određenim slučajevima završavalo je ratnim ishodima s tragičnim posljedicama. Shodno tome javlja se potreba za ravnotežom, te obuzdavanjem ambicija određenih zemalja koje bi potencijalno mogle da ostvare dominaciju. Kao primjer Cooper navodi obuzdavanje njemačkih ambicija. On razlikuje ratove koji se vode zbog teritorije od onih koji se vode zbog određene ideje. Iako je Hladi rat sam po sebi bio izuzetno turbulentan i neizvjestan period, autor smatra kako je faktički njegovim završetom postignuta pobjeda demokratije. U poglavlju „Novi svjetski poredak“ tematizira se epilog završetka Hladnog rata, koji je u velikoj mjeri promijenio svjetsku političku scenu, te vanjskopolitičke ciljeve. Cooper smatra da je okončanjem Hladnog vrata ustvari završen poredak koji je bio ustaljen tri prethodna stoljeća, čime se odstupa od principa ravnoteže snaga i imperijalnih nastojanja. Nacionalnu državu posmatra kao sekularnu, što je razlika u odnosu na funkcioniranje carstva koje je bilo pod velikim utjecajem vjere. Sam čin nastajanja nacionale države u ovom poglavlju je opisan kao proces „nastao od materijala iz prošlosti“, gdje se misli na naslijeđe, jezik te kulturu. Period nakon Hladnog rata ima odlike začetka novog poretka u kojem je primjetno međusobno „miješanje“ država u unutrašnje poslove, što je tokom Hladnog rata, te ranije kroz historiju bilo gotovo nezamislivo. Ovakav način međunarodnih odnosa u kojem se ne pridaje tolika važnost državnim granicama kreiran je zahvaljujući formiranju različitih međunarodnih organizacija, u kojima primat imaju NATO i Evropska unija (na početku Evropska zajednica za ugalj i čelik). Fokus poglavlja odnosi se većinom upravo na pojašnjavanje vanjskih i unutrašnjih poslova zemlja, koji se u novom poretku na tlu Evrope veoma često prepliću. Imperijalni instikti kod evropskih zemalja prema Cooperu su mrtvi, navodeći primjer Francuske koja posjeduje nuklearno naoružanje, ali više nije zainteresirana za pokoravanje susjednih zemalja, što je bio slučaj u prošlosti. Ovdje se možemo složiti s autorom, uz opasku da zvanične politike evropskih zemalja ne zagovaraju imperijalizam, ali da kod određenih desno usmjerenih zvaničnika ponekad isplivaju na površinu neostvarene težnje iz prošlosti, kao što je to bio slučaj sa spornim navijačkim šalom istaknutim od strane mađarskog premijera Viktora Orbana tokom jedne od fudbalskih utakmica reprezentacije Mađarske, koji prikazuje kartu Velike Mađarske, a koja uključuje teritorije danas nezavisnih država Slovenije, Rumunije, Ukrajine, Slovačke, Austrije, Hrvatske i Srbije. Dvije ključne institucije nastale u periodu nakon Drugog svjetskog rata su NATO i Evropska unija, te autor s pravom potencira njihov značaj u kontekstu suzbijanja želje za ratom između evropskih zemalja, koje su često u prošlosti vodile razorne ratove. Zasluga briselskih institucija prema Cooperu jesu u tome što su omogućile „međunarodnu socijalizaciju“, što je izuzetno veliko dostignuće uzmemo li u obzir historijat međunorodnih odnosa na evropskom tlu. Smanjenje dominacije jedne u odnosu na drugu evropsku državu, kreiralo je put prema usklađivanju zajedničkih interesa uspostavljenih na otvorenosti i miješanju u stvari koje bi se nekada smatrale isključivo unutrašnjim. U ovom poglavlju autor nastoji detaljnije opisati i cjelokupnu ulogu Sjedinjenih Američkih Država na međunarodnoj sceni, koja je za razliku od članica Evropske unije više okrenuta sebi, što joj omogućava superiornost u odnosu
Travnik: Geopol predstavio naučno istraživanje
U organizaciji Centra za geopolitička istraživanja – Geopol i Bošnjačke zajednice kulture Travnik u ispunjenoj Gradskoj Biblioteci Travnik je održano predstavljanje istraživačkog projekta koji tematizira izučavanje bosanskog jezika i rad dopunskih škola na bosanskom jeziku u dijaspori. Višemjesečno istraživanje koje je podržano od strane Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica vodio je Admir Lisica, direktor Centra za geopolitička istraživanja – Geopol, dok su autori Dženan Kos i Amela Bajrić. U uvodnom dijelu, Lisica je pojasnio odnos između geopolitike i identiteta, te jezika kao njegovog sastavnog dijela. On je pojasnio određene veze između geopolitičkih procesa i izazova koji se nameću u kontekstu očuvanja bosanskog jezika u regionu i dijaspori, te istakao pozitivne prakse među bosanskohercegovačkom dijasporom u početka agresije na Bosnu i Hercegovinu do danas, a koje su rezultirale time da se bosanski jezik, historija Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, čuvaju danas uprkos izazovima od Velike Britanije do Australije. Kos i Bajrić su prezentirali rezultate istraživanja, te anketne rezultate koje su dobili nakon višemjesečnog rada na ovom projektu. Bajrić je navela određene pozitivne prakse, posebno u skandinavskim zemljama, u kojem se još od devedesetih godina nastoji čuvati bosanski jezik kroz organiziranje dopunskih škola. Ona je također navela kako postoje oscilacije od države do države, te od broja bošnjačke dijaspore, koji uvjetuje i organizaciju škola na ozbiljnom nivou. Kos je osim prezentiranih rezultata, predložio određene konkretne mjere do kojih su došli tokom istraživanja, a koje će u konačnici biti publikovane u vidu naučnog rada, te dokumenta koji će biti dostavljen Federalnom ministarstvu raseljenih osoba i izbjeglica, u kontekstu kreiranja budućih strategija koje bi trebale pomoći za unaprjeđenje očuvanja identiteta izvan Bosne i Hercegovine, a uslijed aktuelnih geopolitičkih izazova. Prisutnima se obratio i jedan od članova UO Geopola Mustafa Gradaščević koji je govorio o otežanim okolnostima sa kojima se suočavaju građani bošnjačke nacionalnosti u bosanskohercegovačkom entitetu Rs, u kontekstu nemogućnosti adekvatnog izučavanja bosanskog jezika i nacionalne historije. Na kraju, načelnik Općine Travnik, prof. Kenan Dautović, osvrnuo se na iznesena promišljanja promotora ovog interesantnog projekta, te potvrdio vezu između geopolitike i identiteta danas. Naveo je kako je potrebno podržavati naučnoistraživačke projekte koje doprinose afirmaciji i očuvanju identiteta, posebno u izazovnim vremenima koje trenutno živimo, te je pohvalio aktivnosti mladih pojedinaca uključenih u projekte Centra za geopolitička istraživanja – Geopol koji iz raznih uglova nastoje popularizirati ove veoma bitne teme.
Balkan između optimizma i ponora dok se Vučić bori za opstanak na vlasti
Piše: Armin Sijamić Autor je politolog, novinar, analitičar međunarodnih odnosa i blogger Još jedna godina na Balkanu, preciznije na prostoru bivše Jugoslavije bez Slovenije i plus Albanija, prošla je u tumaranju. Tačnije, 2024. godina bila je još jedna koju su „pojeli skakavci“ kada govorimo o onome u šta se ovdašnje političke elite kunu. Da li nas isto čeka i u 2025. godini? Političari širom svijeta očekuju povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću. Formalno preuzimanje funkcije za desetak dana označiće novi početak, odnosno povratak stare američke politike koja se prije svega bavi sobom i jačanjem države – domaća proizvodnja, vojska, sigurnost… U svim tim oblastima vođe na Balkanu su davno pale na ispitu, dok se priprema finalna rasprodaja prirodnih bogatstava kroz davanje koncesija na rudnike u obimima koji su nepojmljivi za naše prilike. Male balkanske države trebale bi biti alternativa Rusiji, Kini, Boliviji… Ipak, i balkanski političari čekaju Trumpov povratak. Ne radi se tu o dijeljenju vrijednosti koje zastupaju američki republikanci, već se računa da će nova administracija na neki način, činjenjem ili nečinjenjem, pomoći određene političke procese u regionu. Vučićeva borba za vlast Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić najviše je radio na tome da spremno dočeka Trumpa. Na razne načine se približavao američkim establišmentu, iz obje stranke, da bi na koncu počeo davati unosne poslove članovima Trumpove porodice. Taj posao se predstavlja javnosti kao stvar tržišta, mada mnogi kažu da je to pokušaj kupovine uticaja. Isto se dešava i u Albaniji gdje je premijer Edi Rama, blizak Vučiću, Trumpovoj porodici dao još veći posao. Vućić i Rama su, dok je u Bijeloj kući boravio Trump, radili na podjeli Kosova, a dio albanskih glasača i stranaka okrenuo je leđa Milu Đukanoviću u Crnoj Gori. Rama i Vučić godinama ruše premijera Albina Kurtija, koji se opire podjeli Kosova i pretvaranje Prištine i Podgorice u Sarajevo, odnosno ne pristaje na etničku podjelu vlasti. U rušenju Kurtija, koji odbija dati Srbiji mehanizme kontrole Kosova, pridružila se i aktuelna američka administracija uvodeći Prištini sankcije. Plan podjele Kosova, prema tvrdnjama iz Srbije i implicitnog priznanja Vučića, propao je jer se njemačka kancelarka Angela Merkel tome protivila. Njemačkoj su se pridružile i neke evropske države. Sadašnja njemačka vlada Olafa Scholza računa na Vučića i litijum u Podrinju i drugdje. Čitava Vučićeva igra dovedena je u pitanje, iako je teško reći šta je od svega ostalo na stolu, nakon pada nadsteršnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu. Građani Srbije od tada traže odgovore ko i kako gradi i radi po Srbiji, kome je i šta Vučić obećao i kakva je budućnost tamošnjih ljudi ako se pravi podjela interesa velikih sila na maloj teritoriji kakva je Srbija, dok pravosuđe šuti. Crvene linije Ipak, Vučić čeka Trumpa i ima računicu. Prethodni pokušaji destabilizacije okolnih država propali su, iako je u tome zvanični Beograd imao neke uspjehe. To se posebno odnosi na Crnu Goru, gdje je četnički vojvoda na čelu parlamenta, a Srpska pravoslavna crkva ima ogroman uticaj na vladu. Vučić vjerovatno računa da će do kraja Trumpovog mandata ostvariti neki od svojih ciljeva, a da će ova godina biti vrijeme kada će se pripremati krupniji potezi. U želji da ga odvoje od Rusije, Zapad je Vučiću to dozvoljavao. Sjetimo se samo nekoliko stvari koje mu je Zapad oprostio: Napad u Banjskoj, neregularni izbori (po tvrdnjama institucija Evropske unije), miješanje u crnogorske prilike, podrška separatizmu u Bosni i Hercegovini kroz tzv. „srpski svet“, odbijanje da Rusiji uvede sankcije i uskladi vanjsku politiku sa Briselom… Vučić će zato u narednom periodu, ako mu se ukaže prilika, još jednom pokušati pomjerati crvene linije nekažnjivosti na Zapadu, dok računa na Trumpovu podršku ako ne Srbiji onda njemu lično. Vučićevom planu u prilog idu i dezorijentisanost Evropske unije u odnosu na Trumpa, dok Brisel računa kako nadomjestiti pomoć Ukrajini ako Washington obustavi pomoć. Ta ruska zagonetka Vučiću predstavlja veliki problem, jer bi novi pritisak na Rusiju značio i pritisak na Beograd. Zato ovih dana Vučić govori o Naftnoj industriji Srbije (NIS), o planu da od Rusa preuzme većinsko vlasništvo u strahu od navodnih američkih sankcija. Da bi pojačao strah od vanjskih neprijatelja, a gušeći pobunu kod kuće, pored američkih sankcija u medijima govori se o „ustašama“ koje ruše vlast u Beogradu, vojvođanskim autonomašima koji su se maskirali u studente i profesore u štrajku, zavjeri Zapada da se zaustavi rast Srbije (čak je to Vučić ilustrovao primjerom Gruzije), a vjerovatno su na redu provokacije i incidenti na Kosovu, u Sandžaku, Crnoj Gori ili Bosni i Hercegovini. Nove okolnosti Ali svijet se promijenio od prvog Trumpovog boravka u Bijeloj kući. Od balkanskih političara od Trumpa jedino su značajne udarce osjetili Vučić i tadašnji kosovski premijer Avdullah Hoti, koji su se obavezali da će se boriti protiv „terorističke organizacije Hezbollah“ i zalagati za prava LGBT osoba širom svijeta. Taj sporazum, po kome je između ostalog Izrael priznao nezavisnost Kosova, bio je predmet ismijavanja od strane Marije Zaharove, glasnogovornice ruskog Ministarstva vanjskih poslova, što je bilo nečuveno ponašanje u diplomatiji Moskve. Istovremeno, Trumpova administracija pretvorila je Hrvatsku u potencijalno važnu tačku na energetskoj mapi Evropi. Američki stratezi su predano radili na ukidanju evropske zavisnosti od ruskih energenata, što je značio početak podizanja nove „gvozdene zavjese“ prema Moskvi, a koju je administracija Josepha Bidena još više učvrstila nakon početka ruske agresije na Ukrajinu. U četiri godine Bidena u Bijeloj kući gard Zapada prema Rusiji dodatno je podignut. Evropa je nizom poteza, posebno jačanjem Poljske i Rumunije, udaljena od Moskve i teško je vjerovati da će to Trump bitno promijeniti. Dogovor s Rusijom o kraju rata u Ukrajini neće značiti da će evropske države i Washington preko noći ukinuti sankcije Moskvi i dozvoliti Kremlju da povrati svoj uticaj u Evropi. Trumpov glavni vanjskopolitički cilj je obuzdavanje Kine, što je i počeo u prvom mandatu i što je Biden nastavio. Vučić bi i zbog toga mogao doći pod udar Washingtona, kao i sve balkanske vlade koje imaju značajna kineska ulaganja. Sve u svemu, i ova godina na Balkanu bi mogla ličiti prošlim ukoliko Zapad čvrsto ne odluči da će njegovi partneri biti
GEOPOL u Beču organizirao konferenciju posvećenu jačanju vanjskopolitičke pozicije BiH i ulozi dijaspore
U organizaciji Centra za geopolitička istraživanja – Geopol iz Sarajeva u Beču je organizirana konferencija u Beču “Politički aktivizam dijaspore kao sredstvo jačanja vanjskopolitičke pozicije Bosne i Hercegovine”. Na panelima su učestvovali austrijski političari bosanskohercegovačkog porijekla Bedrana Ribo, Admir Mehmedović i Mehmemed Alajbeg, potpredsjednik Skupštine Bijeljina Mustafa Gradaščević, direktor Centra za geopolitička istraživanja i doktorant na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Admir Lisica, doktorant na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i advokat Ermin Veličanin, te Damir Saračević i Muamer Džanković predsjednici organizacija Consilium Bosniacum i Bosniakischer Verein Osterreich – BNF, suorganizatora na ovom projektu. Admir Lisica je naglasio da postoji značajan broj dijaspornih zajednica koje su aktivno doprinosile jačanju vanjskopolitičke pozicije država porijekla poput irske, armenske, turske, grčke i drugih. Također, naglasio je kako političari bh. porijekla u Austriji mogu doprinijeti obnavljanju i jačanju odnosa Austrije i Bosne i Hercegovine, koje su tradicionalno prijateljske države, o čemu svjedoči doprinos nekadašnjeg ministra vanjskih poslova Austrije Aloisa Mocka za Bosnu i Hercegovinu tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ribo i Mehmedović su prezentirali vlastita iskustva u kontekstu lobiranja za podršku Rezoluciji o Genocidu u Srebrenici, koja je usvojena u Parlamentu Republike Austrije uprkos različitim destrukcijama. Saračević je naglasio da se upravo na tom primjeru može vidjeti kakav utjecaj može imati politički aktivna dijaspora na određene važnje procese. Džanković je u kraćem obraćanju istakao kako se kroz ovakve diskusije koje iniciraju organizacije u Bosni i Hercegovini jača veza između dijaspore i domovine, što je ključno u kontekstu poboljšanja zajedničke borbe za Bosnu i Hercegovinu na vanjskopolitičkom planu. Gradaščević i Veličanin su posebno posvetili pažnju potencijalnom doprinosu dijaspore u pogledu jačanja područja istočne Bosne i bh. entiteta Republika Srpska, posebno u kontekstu političke participacije i inostranog lobiranja. Oni su istakli da dijaspora treba biti uključena u sve segmente vezane za Bosnu i Hercegovinu, kako na političkom, lobističkom, ali i ekonomskom planu. Alajbeg je u konačnici naglasio da dijaspora može biti motor za inovacije i napredak u ekonomskom, inovativnom, te političkom planu. Istakao je kako je važno da mladi iz Austrije koji imaju bh. porijeklo budu posvećeni političkim procesima kako u Austriji, tako u Bosni i Hercegovini, dodajući da je to nužnost u ovako složenim geopolitičkim odnosima u svijetu. Projekat je podržan od Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica.
Šta donosi ekonomska saradnja između Evropske unije i zemalja Zaljeva?
Prvi sastanak na vrhu čelnika i čelnica Europske unije (EU) i zemalja Vijeća za saradnju u Zaljevu (GCC) koji je održan u Bruxellesu 16. oktobra ove godine na temu „Strateško partnerstvo za mir i blagostanje”, otvorio je značajna pitanja uspješne saradnje arapskog svijeta i europskih zemalja, posebno na planu ekonomije. U Zajedničkoj izjavi poslije sastanka kojim su predsjedavali Charles Michel, predsjednik Europskog vijeća i Nj. V. šeik Tamim bin Hamad Al Thani, emir Države Katar, inače aktuelni predsjednik Vijeća za saradnju u Zaljevu, naglašen je značaj produbljivanja partnerstva između dva blokova. Ovom značajnom događaju u odnosima dva dijela svijeta prisustvovali su Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije (EK), Jasem Al Budaiwi, generalni sekretar GCC-a, te Josep Borrell Fontelles, visoki predstavnik EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku. „Prepoznajući rastuće političke veze EU-a i GCC-a, te izazove regionalnom i međunarodnom miru, sigurnosti i stabilnosti, obavezujemo se na naše strateško partnerstvo, te obećavamo da ćemo ga podići na višu razinu. Saglasni smo izgraditi naše strateško partnerstvo, temeljeno na uzajamnom poštovanju i povjerenju, za dobrobit ljudi u našim regijama i šire. Kroz ovo posebno partnerstvo, zajedno ćemo raditi na promicanju globalne i regionalne sigurnosti i prosperiteta, uključujući sprječavanje nastanka i eskalacije sukoba, kao i rješavanje kriza jačanjem našeg dijaloga, koordinacije i angažmana“, naglašava se, uz ostalo. u Zajedničkoj izjavi. Naše strateško partnerstvo, kaže se dalje, ima za cilj „biti motor u promicanju zajedničkih ciljeva kao bliskih partnera, utemeljenih na poštovanju međunarodnog poretka temeljenog na međunarodnom pravu, uključujući i Povelju Ujedinjenih naroda (UN). Brojni zajednički dijalozi o makroekonomiji, vezama, trgovini i ulaganjima, poslovnom okruženju, istraživanju i inovacijama, razvojnoj saradnji, pa i geopolitičkim kretanjima i regionalnoj sigurnosti, značajno su osnažili partnerstvo EU i zemalja Zaljeva, ocijenjeno je. -Jačanje trgovine i ulaganja- U tom smislu, pored ostalog, posebno se naglašava pitanje povećanja trgovine, ulaganja, te uopće ekonomske saradnje. „Ponovno potvrđujemo naš zajednički interes za uspješnim i uzajamno povoljnim trgovinskim i investicijskim odnosima koji se moraju razvijati, prema potrebi, kroz multilateralne, regionalne i bilateralne okvire. Potvrđujemo našu zajedničku predanost strateškom trgovinskom i investicijskom partnerstvu, između stranaka koje dijele zajedničke interese i ambicije, iskorištavajući prilike koje nudi poboljšano poslovno i investicijsko okruženje, zelene i digitalne tranzicije, održiva energija, povezanost i napredak na polju sektorske saradnje u područjima koja pridonose poboljšanju ekonomske integracije i diverzifikacije naših ekonomija“, kaže se u Zajedničkoj izjavi. Nadalje, poručeno je da će se akteri unaprijediti rasprave na regionalnoj razini s ciljem postizanja regionalnog Sporazuma o slobodnoj trgovini između EU i GCC-a, uključujući i poglavlje o ulaganjima. „Obvezujemo se da ćemo unaprijediti naš dijalog o trgovini i ulaganjima između EU-a i GCC-a, te dodatno unaprijediti zajednička ulaganja kako bismo omogućili saradnju u trgovini, olakšali regulatornu saradnju i usklađivanje standarda, ojačali dijalog o restriktivnim mjerama i njihovoj provedbi te povećali zaštitu prava intelektualnog vlasništva, uključujući geografske oznake“, kaže se u dokumentu nastalom poslije 1. summita EU i Vijeća za saradnju Zaljeva. Podvučena je puna svijest kako EU tako i GCC-a da će budućnost njihovih ekonomija ovisiti o tome da postanu više usmjerene na cirkularni, križni koncept, odnosno da ekonomije oba bloka budu čistije i otpornije na poremećaje u opskrbnim lancima i raznolikije u proizvodnim sektorima… „Stoga ćemo nastojati unaprijediti otporne, održive globalne lance vrijednosti i osigurati otporne lance opskrbe energijom, uključujući čiste tehnologije, sirovine i kritične minerale. Također potvrđujemo naš zajednički interes za stabilnim i strukturiranim okvirom za interakciju EU-a i GCC-a na agendama multilateralne trgovinske politike. U tom smislu, naglašavamo važnost naše saradnje unutar Svjetske trgovinske organizacije (WTO), koja je ključna za doprinos potpuno funkcionalnom mehanizmu rješavanja sporova, kako bi se ojačao multilateralni trgovinski sistem“, dodaje se. Nadalje, istraživat će se, mogućnosti saradnje u raznim područjima, kao što su fintech, digitalna transformacija i zdravlje, razvoj… Također, potvrđuje se nastavak zajedničkog rada na poticanju poslovne saradnje i istraživanja načina za poboljšanje uvjeta pristupa tržištima i podržavanje politika za poticanje ulaganja, kao i zajedničkom podrškom stvaranju tijela europskih i zaljevskih poslovnih predstavnika, te održavanjem ciljanih događaja kao što je Poslovni forum EU-GCC u novembru 2024. u Dohi, Katar. -Energetska saradnja- Što je posebno značajno za obje strane, učesnici su se obavezali i na jačanje energetske saradnje. „Obvezujemo se intenzivirati našu energetsku saradnju, kroz dugogodišnju Grupu energetskih stručnjaka GCC-EU i druge formate, kako bismo istražili veće mogućnosti saradnje na energetskoj sigurnosti, uključujući energetsku učinkovitost i obnovljive izvore energije. Naglašavamo važnost dijaloga između EU-a i Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC), posebno u kontekstu rasprave o energetskoj sigurnosti, energetskoj tranziciji i pitanjima pravedne tranzicije. Prepoznajemo stratešku važnost naše saradnje na stabilnim, pouzdanim i održivim energetskim tržištima za smanjenje nestabilnosti i povećanje sigurnosti opskrbe energijom. Podsjećamo na hitnu potrebu rješavanja klimatskih promjena i naglašavamo važnost energetske tranzicije“, poručeno je uz, ostalo, u Zajedničkoj izjavi. U dijelu koji se odnosi na ekonomsku saradnju još je istaknuta spremnost da se udruže napori zemalja EU i Zaljeva u stvaranju održivih i raznolikih ekonomija. Planirano je zajedničko djelovanje na obnovljivoj energiji i vodiku, energetskoj učinkovitosti, obnovljivoj električnoj energiji te drugi bitni projekti.
Demokratka tranzicija i sigurnosni izazovi
Tranzicija – razvoj pluralističke demokratije i tržišne ekonomije. Njena ekonomska i socijalna cijena je porast nezaposlenosti, socijalne nejednakosti i siromaštva, negativne ocjene procesa privatizacije i drugim društvenim konfliktima. pa i ratu. Kroz sve to je Bosna prošla u protekle tri decenije. Sigurnost – u svom izvornom sematničkom shvaćanju, „nepotresenost“; „bezbrižnost“; U političkom smislu sigurnost znači lišenost svake vrste ugroženosti. Sigurnosni izazovi proizilaze iz sumnje u poremećaj bezbrižnosti društva. Bosna je u permanetnom stanju poremećaja bezbrižnosti društva, kao rezultat neostvarenih ratnih ciljeva i želja naših susjednih zemalja. Međunarodna zajednica je dijelom odgovorna za to stanje, kroz svoj dio odgovornosti preuzetim iz Dejtonskog mirovnog sporazuma. Međutim, ne treba generalizirati ponašanje međunarodne zajednice. Postoje zemlje koje su prijatelji BiH. Postoje zemlje koje su učinile neophodne korake za zaustavljanje agresije na RBiH. Međunarodna zajednica je bila aktivan akter društvene i političke zbilje u BiH i onda se prije više od 15 godina pasivizirala uz floskulu da se političari u BiH moraju dogovoriti oko svih važnih stvari za funkcionisanje države. U međuvremenu, potaknuta promjenom geopolitičke paradigme, međunarodna zajednica je iz pasivnog odnosa prema Bosni i Hercegovini koji je trajao skoro deceniju i pol, prešla u aktivan odnos koji se s obzirom na učestalost negativnih tendencija može okarkterisati kao namjera zadržavanja statusa quo. Taj status quo podrazumijeva da međunarodna zajednica u određenim situacijama bude apriori protiv evolucije Bosne i Hercegovine u pravcu građanske države, što je apsurdno sa aspekta ukupne evropske pravne stečevine i njenog sistema vrijednosti. Dakle, nikakvi pisani sporazumi i konvencije ne mogu biti jače od prikrivenih motiva i partikularnih političkih interesa određenih političkih oligarhija u samoj EU. SAD sa druge strane nedozvoljavaju raspakivanja ili prepakiranje Dejtonskog mirovnog sporazuma, jednim dijelom iz istih pobuda kao i EU, ali drugim dijelom upravo i zbog nepredvidivog ponašanja i izgranje ukupnih odnosa u EU. Paradigma Balkana kao vječite tempirane bombe uzima se kao light motiv za zauzimanje stavova protiv Ruske Federacije koja će krizno područje Balkana aktivirati u dogledno vrijeme, dok se istovremeno ta opsanost kombinira sa tzv. Islamskim radikalizmom sve u svrhu zadovoljavanja kratkoročnih političkih agendi pojedinih interesnih sfera sa desnog spektra u Evropi i naročito naših susjeda. Bosna se stoga nalazi u procijepu između svog bremenitog konfliktnog naslijeđa i svog bosanskog identiteta i većinskog muslimanskog Bošnjačkog stanovništva koje se ne uklapa u etničku sliku Balkana i Evrope i pored toga što baštini većinu zapadnih vrijednosti. Iz tog razloga EU odstupa od svojih deklariranih principa i pored činjenice da je ruski faktor kud i kamo veća opasnost po sigurnost Evrope. Ključni problem je što Bošnjaci imaju dio suvereniteta i etabliranog bosanskog identiteta koji djele sa svojim košijama Srbima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini kojoj se svenacionalni bosanski identitet u skladu sa anglosaksonskim pravom osporava od sticanja nezavisnosti. Intencija gospodina Šmita Visokog predstavnika u BiH da se obrati Internacionalnom sudu u Strasburgu po pitanju presude u slučaju apelacije gospodina Slavena Kovačevića je otvoreno osporavanje bosanskog identiteta. Koji zaključak treba da izvučemo kao društvo? Mi svi znamo šta je imperativ međunarodne zajednice – Euroatlanske integracije BiH, borba protiv korupcije, okretanje od prošlosti ka budućnosti, pomirenje, toelrancija itd. Zadržimo se sada na borbi protiv korupcije sa čim se ja slažem u načelu, ali prema aktuelnoj sudskoj i tužilačkoj peraksi ispade da je samo Bošnjački politički establišment u BiH dekalrativno korumpiran, dok se svi grijesi u tom kontekstu Srpskog političkog establišmenta vežu za Dodika! Evo i da se složimo sa svim tim tvrdnjama u kojima ima i istine, sa druge strane gospodin Čović je na kako on to reče „anđeoskoj listi“ zaštićen od medijskih hajki i sudskih procesa. Ali hajmo u meritum problema oko korupcije kao postamenta djelovanja najjačih zemlja u BiH… U ovom trenutku Graničnoj policiji BiH nedostaje 700 ljudi, a do kraja godine zbog odlaska većeg broja policijskih službenika u penziju, taj broj preći će 1000. Tek na sjednici 10. Juna ove godine Vijeće ministara BiH je usvojilo plan prijema kadeta u tri državne policijske agencije za 2024. godinu, dok o alarmantnoj situaciji u Graničnoj policiji BiH Vijeće ministara nije zauzelo nikakav stav. Planom je predviđeno 150 kadeta u GP BiH, 50 u DKPT i 30 (po 15 mlađih inspektora i policajaca) u SIPA-u. Upravo zbog nedostatka kadrova, GP BiH se pridružio određeni broj policajaca MUP Rs i drugih agencija u nadzoru granice i spriječavanju ulaska migranata! Posljedica namjernog urušavanja sistema kontrole granice je da su kadrovi MUP-a Rs na istočnim granicama kao ispomoć GP BiH! Član rukovodstva Doma naroda PS BiH Dragan Čović kazao je da je jačanje sigurnosti u nadležnosti Vijeća ministara BiH, međutim konkretnih poteza od Premijerke Krišto u jačanju sigurnosti za sada nemamo. Umjesto toga imamo od strane Ministra odbrane Zukana Heleza najavu donacije Republike Turske u obliku 6 bespilotnih taktičkih borbenih letjelica Bajraktar TB-2. Dakle, blokada iz Banja Luke po konkretnom problemu Granične policije BiH se ogleda u tome da se godinama odbija njeno jačanje. Samo ove godine, skoro 6 mjeseci ministar Nešić nije postavio tačku dnevnog reda na sjednicu Vijeća Ministara u vezi sa teškom kadrovskom situacijom u Graničnoj policiji BiH. Za to vrijeme njemu i sličnima su puna usta između ostalog i migrantske krize i opasnosti koja ona sa sobom donosi, koju opet ni slučajno ne treba zanemarivati. Dok, se sa druge strane blokada iz Mostara ogleda u činjenici da Vijeće Ministara, zbog suzdržanosti delegata i parlamentaraca i ministara iz reda srpskog i hrvatskog naroda nije povećalo broj potrebnih izvršioca za Graničnu policiju barem za 100 i pored prijedloga koji bili upućeni VM iz Parlamenta BiH. Očito se otvara prostor za jačanje entitetskih i kantonalnih MUP-ova, dok se državne sigurnosne agencije i finansijski i kadrovski pustoše i u konačnici dovode pred svršen čin. Umjesto da Visoki predstavnik reaguje na činjenicu da se na ovaj način urušava sigurnosni sistem BiH, on svojim djelovanjem dodatno potiče urušavanje državnih institucija zadržavanjem ovoga stanja. Želite dokaz, lobiranjem protiv presude Kovačević Visoki predstavnik u BiH nastoji da nagovori institucije EU da protivno svojim principima zadrže institucionalno etničku podijelu kao model političkog sistema u BiH. Model, koji je zahvaljujući mehanizmu blokada prouzročio ovakvo ktastrofalno stanje sa sistemom
Kako je Sjeverna Koreja postala problem za Ukrajinu?
Piše: Armin Sijamić Autor je politolog, novinar, analitičar međunarodnih odnosa i blogger. Saradnik je Centra za geopolitička istraživanja – GEOPOL. U subotu je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski rekao da je za Kijev Sjeverna Koreja najveći problem od svih ruskih saveznika. Kako je ta siromašna i izolovana azijska država postala toliko važna u evropskom ratu? „Od svih ruskih saveznika, naš najveći problem je Sjeverna Koreja, jer količinom vojne opreme koju isporučuje oni stvarno utječu na intenzitet borbi“, rekao je Zelenski u Kijevu na konferenciji za medije. Drugi zvaničnici su tom prilikom rekli da Pjongjang „osigurava ogromne količine artiljerijske municije“ i da Kijev „trenutno ne može učiniti ništa po tom pitanju“ i dodali da Pjongjang „isporučuje i balističke projektile“, ali da je to „manje ozbiljno“, jer je količinski malo. Dan ranije u Sjevernu Koreju je drugi put u kratkom roku došao Sergej Šojgu, sada kao sekretar Vijeća sigurnosti, a u prvoj posjeti u julu prošle godine kao ministar odbrane Rusije. Ali kako je Sjeverna Koreja postala važna u ukrajinskom ratu? Da li je moguće da Zapad, saveznik Kijeva, ne može da zaustavi državu koju je sankcijama izolovao i osiromašio? Kako je moguće da Rusija, koja je glasala za sankcije Sjevernoj Koreji u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija, sada treba podršku te države? Historija (ne)saradnje Da bi odgovorili na ova pitanja potrebno se vratiti u prošlost nekoliko decenija i kratko predstaviti nekoliko događaja, da bi shvatili da je ukrajinski rat postao prilika za sjevernokorejske vlasti. Komunistički režimu nisu uvijek bili bliski. Neki su se približavali Moskvi i od nje se udaljavali, a u slučaju Sjeverne Koreje u jednačinu treba dodati i Kinu. Pjongjang je morao vagati između dva moćna susjeda. Ali nekada su se komunisti u ime većeg cilja držali zajedno. Korejski rat je na suprotne strane doveo Sjedinjene Američke Države i SSSR i Kinu. Raspadom SSSR-a Kremlj je izgubio interes za Sjevernu Koreju, da bi se kasnije svrstao uz Zapad protiv Pjongjanga, koji je ostao usamljen i ovisan od Kine. Šojguova posjeta Pjongjangu u julu prošle godine bila je prva posjeta ruskog ministra odbrane od 1991. godine. Tih dana Sjeverna Koreja je slavila 70. godina primirja u ratu dvije Koreje, odnosno svoj trijumf. Šojgu je pogledao izložbu oružja, a prikazane su balističke rakete zbog kojih je Vijeće sigurnosti UN-a uvelo sankcije Pjongjangu. Za sankcije Rusija je glasala i tri mjeseca nakon početka rata u Ukrajini. Te rakete mogu nositi nuklearne bojeve glave, pa neki smatraju da je Rusija tako priznala Sjevernu Koreju kao nuklearnu silu. Tu nije bio kraj dobrih vijesti za Pjongjang. Rusija je tim potezom zatvorila vrata za sankcionisanje Sjeverne Koreje u UN-u, istovremeno otvarajući mogućnost saradnje dvije države. Rusija susjedu sada može pomoći u energentima, hrani, transferu tehnologija… Putin kod Kim Jong Una, ili kako napraviti problem Washingtonu U septembru prošle godine u posjetu Rusiji došao je sjevernokorejski vođa Kim Jong Un i sreo predsjednika Vladimira Putina. Ubrzo nakon toga Sjeverna Koreja je, nakon neuspješnih pokušaja, lansirala špijunski satelit. U decembru Pjongjang je posjetio ruski ministar resursa Andrej Kozlov, a dan kasnije Sjeverna Koreja je saopštila da je provela statička testiranja „novog tipa motora na čvrsto gorivo visokog potiska“ za balističke rakete srednjeg dometa. Zapad i Južna Koreja su optuživali Pjongjang da Rusiji šalje granate i balističke rakete, što su oni poricali, ali naglašavali da veze dvije države jačaju. Polovinom juna ove godine u Pjongjang je došao Putin nakon 24 godine. Ovo je bila vjerovatno najvažnija posjeta za Sjevernu Koreju u ovom stoljeću, jer je Putin došao sa namjerom da ojača susjednu državu. Grandiozan doček za Putina i brojnu delegaciju (potpredsjednik vlade, ministri, direktori važnih ruskih kompanija…) zaključen je važnim sporazumima, posebno u oblasti odbrane, koji predviđa da jedna strana može od druge tražiti pomoć da se odupre stranoj agresiji, što su neki protumačili kao dozvolu za slanje trupa. Javnosti nije jasno kako će sporazum funkcionisati, ali krajnje namjere otkrio je Putinov tekst u listu Rodong Sinmun, objavljen prije njegovog dolaska u Pjongjang. Dvije države će nastaviti da se „odlučno suprotstavljaju Zapadnim ambicijama da ometaju uspostavljanje multipolarnog svjetskog poretka zasnovanog na uzajamnom poštovanju pravde“, napisao je i obećao da će „razvijati alternativne mehanizme trgovine i međusobnog poravnanja koje nekontroliše Zapad“ te „izgraditi jednaku i nedjeljivu sigurnosnu arhitekturu u Evroaziji“. Putin je u tekstu zahvalio Sjevernoj Koreji na „čvrstoj podršci“ u Ukrajini, ne precizirajući o čemu se radi. Od početka ruske agresije na Ukrajinu vidjeli smo da je Pjongjang podržavao Rusiju retorički i u Ujedinjenim nacijama. Pored toga, tenzijama na Korejskom poluostrvu Pjongjang je dizao paniku u Seulu i Washingtonu, odvlačeći dio američke pažnje od Ukrajine. Zelenski u pomenutom istupu tvrdi da Sjeverna Koreja šalje mnogo granata Rusiji. U ovom trenuku to je vjerovatno jedino što Sjeverna Koreja može poslati u većim količinama Rusiji. Naime, ta se zemlja decenijama sprema za rat sa Seulom i nema sumnje da su skladišta puna granata svih kalibara, kao i da su one proizvedene u domaćim pogonima. U nekoliko navrata u medijima su se pojavljivale tvrdnje da je dio tih granata lošeg kvaliteta, ali uz rusku pomoć i to bi se moglo ispraviti, dok na Zapadu traje borba kako obezbjediti granate Kijevu. Evropski rat i korejska računica Izolacija Rusije na Zapadu natjerala je Kremlj da iz izolacije izvadi starog saveznika. Pjongjang tu priliku nije mogao propustiti, iako postoje mišljenja da se to ne sviđa Kini. Pjongjang nema luksuz da bira. Decenije izolacije nanijele su ogromne štete, a susjedna Rusija, pod sankcijama Zapada, odlična je prilika. Zato Zelenski kaže da za isporuke iz Sjeverne Koreje nema rješenja, jer je ta država od Zapada i UN-a višestruko kažnjena i nije je moguće ponovo kazniti na isti način. Zbog pozicije u kojoj se nalazi ne bi bilo iznenađenje da Sjeverna Koreja uradi i druge stvari koje Moskva traži. Ruski mediji su govorili o opciji da se u Ukrajini pojave i sjevernokorejski vojnici i da zato budu plaćeni od strane Moskve. Međutim, trenutno nema indicija da će se to desiti. Ali ono što je očito da je u rat na istoku Evrope ubačena i kalkulacija sa istoka Azije:
Značaj dijaspore za Bosnu i Hercegovinu i Evropu
Bošnjačka/bosanska dijaspora u Evropi igra ključnu ulogu, kako za svoje nove domovine, tako i za Bosnu i Hercegovinu. Dobro povezana i dinamična zajednica ne doprinosi samo kulturnoj raznolikosti i ekonomskoj snazi Evrope, već je i bitan stub za razvoj i stabilnost svoje matične zemlje. U vremenu kada više Bosanaca živi van svoje domovine nego unutar nje, strateški interes Bosne i Hercegovine mora biti da te ljude kulturno, emotivno i institucionalno poveže sa svojom domovinom. Pogled na italijanske zajednice u Sjedinjenim Američkim Državama pokazuje koliko uspješno ta povezanost može funkcionisati. Generacijama su Italijani u dijaspori očuvali svoj kulturni identitet, dok su istovremeno dali značajan doprinos svojim novim domovinama. Ovaj uspjeh temelji se na dubokoj ukorijenjenosti u italijanskoj kulturi, koja se njeguje kroz ciljane mjere poput kulturnih manifestacija, programa razmjene i institucionalne podrške. Ova bliska povezanost sa domovinom nije samo ojačala kulturni identitet, već je uspostavila i značajne ekonomske i društvene mostove. Bosna i Hercegovina može i mora učiti iz ovog modela. Država treba intenzivnije raditi na očuvanju materijalnog i nematerijalnog kulturnog naslijeđa, kako bi ga zaštitila i etablirala kao međunarodni brend. Svjestan izvoz ovog kulturnog naslijeđa može doprinijeti kulturnom i emotivnom povezivanju dijaspore. Posebno su važni projekti koji potiču međuljudsku razmjenu, poput Erasmus programa, koji jačaju kulturne i akademske veze. Austrija, kao dugogodišnji prijatelj i partner Bosne i Hercegovine, ima centralnu ulogu i može poslužiti kao primjer uspješne saradnje. Na institucionalnom nivou, Bosna i Hercegovina mora razviti strategiju kako bi svoju dijasporu bolje uključila u nacionalne razvojne procese. Naučna saradnja, ali i državne institucije, trebaju raditi na jačanju veza sa dijasporom i uključivanju iste u politički, ekonomski i kulturni razvoj zemlje. Ovo je od ključne važnosti ne samo za očuvanje, već i za prosperitet i progresivnost Bosne i Hercegovine. Posebno je važno uključiti drugu i treću generaciju dijaspore, koja je često rođena izvan Bosne i Hercegovine. Treba pronaći načine da ove generacije ne zaborave svoje korijene, već da razviju snažnu vezu sa svojom domovinom. Ovo se može postići kroz ciljane investicije, kulturne programe i širenje programa razmjene, koji će ove generacije potaknuti da investiraju u Bosnu i Hercegovinu i aktivno učestvuju u oblikovanju društva i ekonomije. Gajenje i razvijanje progresivne kulture sjećanja ima ključnu ulogu u suzbijanju rasističkih tendencija i prevaziđenih društvenih stavova. Bosna i Hercegovina, sa svojim specifičnim historijskim iskustvom, može poslužiti kao važan primjer kako sjećanje na prošlost može biti upotrijebljeno kao alat za edukaciju i prevenciju. Očuvanje sjećanja na žrtve rata, genocida i drugih oblika nasilja treba biti u centru pažnje, kako bi se buduće generacije podučile važnosti tolerancije, suživota i mira. Kroz dijalog i obrazovne inicijative, dijaspora može igrati značajnu ulogu u širenju ove progresivne kulture sjećanja, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u evropskim zemljama. Društveno-politički aktivni pojedinci u dijaspori također imaju ključnu ulogu u borbi protiv rastuće islamofobije i skepticizma prema muslimanima u Evropi. Kroz aktivno uključivanje u društvene, kulturne i političke procese, bošnjačka zajednica može doprinijeti boljem razumijevanju i suzbijanju predrasuda prema muslimanima. Njihova iskustva i angažman mogu pomoći u razbijanju stereotipa, promovisanju međureligijskog dijaloga i jačanju zajedničkih vrijednosti unutar evropskih društava. Uloga dijaspore u ovom kontekstu nije samo odbrana vlastitog identiteta, već i doprinos izgradnji inkluzivnijeg i pravednijeg društva za sve.