Admir Lisica, direktor Centra za geopolitička istraživanja – Geopol i doktorant na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, na poziv predsjednika Asocijacije nazavisnih intelektualaca KRUG 99 gospodina Adila Kulenovića, održao je predavanje na temu:
“Rušenje ili prekompozicija internacionalnih odnosa – pozicija Bosne i Hercegovine”
U nastavku možete pročitati sažetak njegovog izlaganja i pogledati potonje na prilpženom video linku:
Admir Lisica, Krug 99, 25.1.2026.
Aktuelni geopolitički trenutak kojem svjedočimo ukazuje da su promjene u internacionalnim odnosima realnost koja nas očekuje u predstojećem periodu. Promjene koje se dešavaju veoma brzo, ukazju nam na to da je prekompozicija u odnosima nešto što se čini neizbiježnim u ovom trenutku. Eklatantan primjer kreiranja distinkcije u odnosima dojučerašnjih čvrstih partnera jeste odnos na relaciji SAD i Evropa. Za razumijevanje aktuelnog američkog odnosa prema svojim najznačajnijim saveznicima potrebno je pojasniti nekoliko prijelomnih historijskih trenutaka koji su američkoj politici omogućili kreiranje dinamike odnosa po vlastitim željama. Prema mišljenju britanskog diplomate i autora Roberta Coopera, imperijalni instinkti kod evropskih zemalja su mrtvi, što je utjecalo na razvijanje evropske ovisnosti o volji SAD-a. Međusobna netrpeljivost država unutar Evrope, izazvana velikim ratovima, utjecala je na njihovu razjedinjenost, što su SAD znalački iskoristile u smjeru ostvarenja vlastitih vanjskopolitičkih ciljeva. Ulazak SAD-a u Prvi svjetski rat kasne 1917. godine donio je državama pripadnicama Antante pobjedu, a SAD prednost nad evropskim državama, koja nije uravnotežena do danas. Stoga je odluka tadašnjeg američkog predsjednika Wilsona da SAD uđu u rat, u geopolitičkom smislu, bila vizionarska. Na sličan je način američka strana postupila i u Drugom svjetskom ratu, kada se pridružuje Saveznicima nakon objave rata Japanu. Hladnoratovska era ili bipolarni sistem odnosa nakon Drugog svjetskog rata, pa sve do pada Željezne zavjese, omogućili su SAD-u uspostavljanje američke liberalne hegemonije i američkog intervencionizma. Time je oblikovana njihova vanjska politika, koja im je, u konačnici, omogućila primat u odnosima sa evropskim partnerima. Oko 400.000 američkih vojnika predstavljalo je „sigurnosni kišobran“ za Evropljane tokom Hladnog rata, a ta brojka smanjena je početkom 1990-ih, ali su američke trupe ostale prisutne u evropskim bazama. Odnos SAD–Evropa od 1990-ih do danas izgleda poprilično konzistentan zahvaljujući američkim nametanjima i evropskim pristancima. Potvrda ovoj tezi može se uvidjeti u nekoliko ključnih međusobnih odnosa, koji su ispoštovani s evropske, ali ne i američke strane. Protokol u Kyotu, s ciljem smanjenja štetnih emisija, potpisale su evropske države, a SAD je to odbio, navodeći da bi takva odluka proizvela značajne gubitke za njihovu ekonomiju. Drugi primjer nesrazmjera u odnosima jeste formiranje „Međunarodnog krivičnog suda“, definiranog „Rimskim statutom“ iz 2002. godine. Prvobitno, SAD je prihvatio ovaj ugovor pod administracijom Clintona, dok je njegov nasljednik Bush ovu odluku poništio. Evropski partneri nisu ništa ozbiljnije učinili po pitanju promjene mišljenja američkih saveznika prema ovim, ali i drugim sličnim pitanjima u kojem je SAD imao drugačije viđenje od svojih saveznika. U toj partiji šaha, Evropa/EU bude često suptilno poražena, što je bilo osjetno i tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, kada dolazi do promjene cjelokupnog ratnog toka nakon 1993. godine, kada se SAD uključuje u rješavanje sukoba. Uzmemo li u obzir pregovore vođene u Lisabonu ili Ženevi te kasnije u Vašingtonu i Daytonu, lahko je spoznati razliku u kontekstu američke aktivnosti u odnosu na evropsku pasivnost. Čini se da Evropa ni danas ne može riješiti velike geopolitičke izazove bez američke intervencije, što potvrđuje dugotrajna ruska agresija na Ukrajinu.
SAD su svjesne svoje superiornosti, što Trump demonstrira maksimalnim pritiskom na evropske partnere, od kojih je isposlovao u Hagu 5 % izdvajanja za odbranu, a ranije ekonomske sankcije Rusiji, koje su njemačkoj ekonomiji, čija je industrija ovisna o jeftinim ruskim energentima, napravile ozbiljne probleme. Ova činjenica ne ugrožava Trumpa, već građane Njemačke, koji prema Wolfgangu Munchau, geopolitičkom analitičaru, novinaru i autoru njemačko-britanskog porijekla, dovodi do urušavanja njemačke ekonomije. Znajući koliko je značajan dio Evrope povezan s Njemačkom, jasno je da se njemački problem neće zadržati samo unutar Njemačke.
Šta možemo zaključiti? Jednostavno, Evropa više od jednog stoljeća nije smogla snage da SAD-u kaže „NE“ niti je uspjela da samostalno brine o svojim sigurnosnim izazovima. Prepuštanje inicijative SAD-u, koje vješto koriste svoju poziciju jedine svjetske supersile, u evropskoj diplomatiji dovelo je do uvjerenja da se odluke SAD ne propituju, već im se pokorava. Sada, kada je Trump otišao nekoliko koraka više od očekivanog i za najpopustljivije, dogodio se Grenland, koji će, očigledno, biti ispit za evropsku zrelost, koja, ukoliko povuče korisne diplomatske poteze, može pokazati svojim najvažnijim saveznicima da su ravnopravni partneri, a ne nijemi posmatrači. Ukoliko evropska diplomatija posustane u kontekstu Grenlanda, SAD, tačnije Trumpova administracija, neće imati razlog za redefiniranje odnosa u narednom periodu, već će i u kontekstu drugih pitanja nastojati da se nametne kao evropski tutor, a ne partner.
Važan putokaz za razumijevanje budućih međunarodnih odnosa, ali i za smjer u kojem treba ići Bosna i Hercegovina, jeste prošlosedmični globalni forum održan u švicarskom Davosu. Ovaj veoma važni skup na kojem učestvuju diplomate, biznismeni, intelektualci i lobisti, svake godine predstavlja veoma važno mjesto susreta „velikih“, „srednjih“ i „malih“, koji traže priliku za ostvarivanje ekonomskih, ali i geopolitičkih ciljeva.
Dinamika na Forumu u Davosu često ovisi od globalnih kretanja, ali je jasno da svake godine u planinskom švicarskom gradiću borave policy makeri današnjice. Nije bilo teško predvidjeti da će ovogodišnji Svjetski ekonomski forum biti izuzetno važan događaj, na kojem će se govoriti o ključnim pitanjima današnjice.
Trumpova vanjska politika i pritisak na evropske „partnere“ u kontekstu pitanja Grenlanda nametali su se kao najvažnija tema, ali je ipak prijelomni trenutak ovogodišnjeg susreta u Davosu bio govor kanadskog premijera Marka Carneya, koji je jednostavnim jezikom pojasnio aktuelne geopolitičke procese koji se odvijaju, uz perpetuiranje stava da je stari poredak došao do svog vrhunca te da zbog toga ne treba žaliti, a što je ujedno poziv svim ostalim akterima da se pripreme za nadolazeće promjene u međunarodnim odnosima.
Dvije ključne rečenice u govoru Carneya svojevrstan su poziv za promišljanje i unutar Bosne i Hercegovine. U prvom redu, njegovo podsjećanje na Tukidita koji je istakao da „jaki čine ono što mogu, a slabi trpe ono što moraju“. Po nas možda i važnija rečenica jeste njegova konstatacija da je bitno biti „za stolom, ne na stolu“. Carney nas uči da vlastitim resursima moramo etablirati i očuvati vlastitu poziciju te biti spremni na redefiniranje međunarodnih odnosa. Davos nas uči da ulazimo u fazu u kojoj garancije ne važe, te da su sve opcije otvorene, što malim državama, ne u teritorijalnom, već u geopolitičkom smislu, ne ide na ruku.
Ove važne poruke izgovorene su pred šefovima država, premijerima i visokim diplomatama, osim u slučaju Bosne i Hercegovine, koju je u Davosu predstavljala Borjana Kriško, predsjedavajuća Vijeća ministara Bosne i Hercegovine. Ne bi tu bilo ništa sporno da Krišto ovakve prilike koristi za promociju interesa Bosne i Hercegovine, a ne za sastanke na marginama s Plenkovićem i Vučićem.
Iako je u prethodnim godinama bila praksa da na ovom skupu Bosnu i Hercegovinu predstavlja Vijeće ministara, znajući u kojem smijeru će ovogodišnji Forumu ići, Bosna i Hercegovina je morala imati bolju reprezentaciju i prezentaciju u Davosu.
Izostanak članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine na ovakvim događajima predstavlja propuštenu šansu u geopolitičkom trenutku kada se one rijetko ukazuju.
Zbog specifičnosti, bitno je napomenuti da je u Davosu Srbiju predstavljao Aleksandar Vučić, u svojstvu predsjednika, Hrvatsku premijer Andrej Plenković, Crnu Goru, također, premijer Milojko Spajić, a Kosovo premijer Albin Kurti i predsjednica Vjosa Osmani. Upravo potonje dvoje se s pravom pohvalilo sastancima i potpisanim protokolima, između ostalog i sa Sjedinjenim Američkim Državama i to ne na marginama, već zvanično i na ozbiljnom nivou.
Spajić je za Crnu Goru isposlovao različite benefite, a možda i najznačajniji sastanci su održani s rukovodstvom Države Katar u pogledu unapređenja međusobnih ekonomskih odnosa. Plenković i Vučić su imali, također, aktivne dane u Davosu, svako u skladu sa svojim mogućnostima. Krišto je također predstavljala državu Bosnu i Hercegovinu, ne bih rekao u skladu s mogućnostima, već u skladu s direktivama stranačkog rukovodstva HDZ-a Bosne i Hercegovine, ali i Hrvatske.
Naravno, njeno putovanje u Davos nije polučilo rezultatima koji bi Bosnu i Hercegovinu doveli „za stol“, a što bi trebao biti cilj ovakvih globalnih događaja. Podsjećanja radi, Krišto je imenovana na ovu poziciju preglasavanjem člana Predsjedništva Željka Komšića, a glasovima druga dva člana, Željke Cvijanović i Denisa Bećirevića! Osim što nam je pokazao novo lice svijeta, Davos nas je naučio da posljedice donesenih odluka imaju produžen efekat te štetu koja je nemjerljiva, a što je posebno opasno u turbulentnim vremenima u kojim obitavamo.
Stoga, uz čitanje govora kanadskog premijera Carneya, koji je važan za razumijevanje novih geopolitičkih okolnosti, važno je čitati greške naše unutrašnje politike, koje imaju repekusiju na vanjsku politiku, koja u ovakvim vremenima mora biti besprijekorna.
Pozicija Bosne i Hercegovine nije nepromjenjiva, već naprotiv, historijski procesi nas uče kako je položaj Bosne i Hercegovine ovisio od geopolitičkih promjena u svijetu. Da bismo sačuvali svoju poziciju, moramo postupiti po dobronamjernim smjernicama premijera Carneya koji potencira unutrašnji razvoj i jačanje odnosa sa različitim akterima, bez igranja na jednu kartu, jer aktuelni međunarodni odnosi koji ulaze u novu fazu, takvo nešto neće trpiti.
Uz razvoj unutrašnje putne infrastrukture ključnih regija, fokusiranje na što manju vanjsku ovisnost u kontekstu resursa koje sami možemo obezbijediti, te koristiti skrivene potencijale u smjeru jačanja vlastitih kapaciteta, primjera radi – namjenska industrija Bosne i Hercegovine zanimljiva je različitih geopolitičkim akterima, što ukazuje na potencijal za veće domete.
U igri SAD i Evropa, Bosna i Hercegovina treba iskoristiti priliku i jačati odnose sa svim relevantnim akterima, ali također razmisliti i unapređenju saradnje sa državama koje postaju sve značajnije na geopolitičkoj šahovskoj tabli, a nalaze se izvan američkog i “euro-unijskog” područja. Predstojeći period će gotovo sigurno donijeti prekompoziciju u odnosima, a koja će podrazumijevati da i evropski akteri budu na različitim stvarima u kontekstu vanjskopolitičkog usmjerenja. Završetak rata u Ukrajini, definitivno će biti završni čin u kreiranju novog poretka s izmjenjenim pravilima ponašanja.
U kontekstu nestabilnih i nepredvidivih geopolitičkih odnosa, oslanjanje na jednog partnera ili vjerovanje u bilo kakve garancije na međunarodnoj sceni, nije ozbiljan pristup, već plod naivnosti, što Bosna i Hercegovina sebi ne smije dozvoliti.