Aporije srbijanske politike: Kosovsko pitanje i utopija o kompenzaciji teritorija u Bosni i Hercegovini
Devedestih godina prošlog stoljeća pokazalo se da zvanična beogradska politika nije napustila kurs hegemonizma kojim se vodila u periodu između dva svjetska rata i da nove prilike, osobito nakon smrti Josipa Broza Tita i slabljenja političke baze Komunističke partije, otvaraju prostor za velikonacionalne ideologije. Njihov reprezent, Slobodan Milošević, koji je 1986. godine izabran za predsjednika Saveza komunista Srbije, koristeći se propagandom i nacionalnim zanosom svog glasačkog tijela inaugurirao je nacionalizam kao legitimno sredstvo za realizaciju projekta tzv. ˝Velike Srbije˝. Ne slučajno, tražeći alibi svojoj politici osporavao je Ustav iz 1974. godine, kojim su Vojvodina i Kosovo, pokrajine u sastavu Socijalističke Republike Srbije, stekle izuzetno visok stepen autonomije. Upravo na Kosovu, 28. juna 1989. godine, držeći govor na Gazimestanu on je, posežući za provjerenim ˝receptom˝ za potpaljivanje nacionalne i vjerske netrpeljivosti, okupljeni srbijanski živalj podsjetio na kosovski boj protiv ˝Turaka˝ iz 1389. godine i nedvosmileno najavio oružani sukob regionalnih razmjera. Danas, skoro tri decenije od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i okončanja rata, u fokusu domaće i međunarodne politike ponovo je Zapadni Balkan, a povijesnom koincidencijom ili ne, svjedočimo krizi odnosa između Srbije i Kosova. Težina ovog trenutka, za razliku od 1974. i 1989. godine, ogleda se u činjenici da je Kosovo danas de facto nezavisna i od značajnog broja članica Ujedinjenih Nacija priznata država. Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, čovjek čija je biografija kompromitirana ulogom koju je imao u ratovima 1992 – 1995. godine, odbacuje bilo kakvu mogućnost proznanja kosovske nezavisnosti smatrajući je, barem za sada, ustupkom koji je najveća prijetnja regionalnom miru i stabilnosti. Njegovu politiku u Bosni i Hercegovini slijedi Milorad Dodik, dugogodišnji vlastodržac u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska, koji sa svojim političkim ocem u vješto kreiranoj sapatničkoj poziciji trpi rastući pritisak srpske javnosti, opozicije i jednog dijela međunarodne zajednice. Suočen sa sve izvjesnijim ekonomskim slomom tog entiteta i prijetnjom pravnog sankcionisanja kriminalnog naslijeđa svog režima, on se Vučićevoj pregovaračkoj strategiji reciprociteta nudi kao faktor ucjene u pogledu kosovske krize i suštinu iste identificira sa sudbinom bosanskoherecgovačkog entiteta Republika Srpska. Bijeg u jednu ovakvu opasnu i politički neizvjesnu avanturu odnose Srbije i Kosova stavlja u drugi plan, a Bosnu i Hercegovinu suočava sa najvećim izazovom po njen teritorijalni integritet i suverenitet. Pregovori između Srbije i Kosova, koji pod monitoringom i pritiskom evropskih centara moći sada već izvijesno ulaze u operativnu fazu, obje strane obavezuju na kompromis i napuštanje prvobitnih ciljeva. Srbijanski režim, koji jedan dio tamošnje javnosti percipira kao izdajnika interesa naroda, u paničnoj je potrazi za bezbolnim izlaskom iz ove složene političke situacije i to ga, vrlo često, u dovodi u kontekst Dodikove populističke propagande o osamostaljenju entiteta Republika Srpska. No, pronalazak spasa u Dodiku, čovjeku koji živi zabludu o entitetu kao Pijemontu srpstva, nosi više opasnosti nego koristi za Vučićev režim. Ona se ogleda u možebitnoj Dodikovoj ambiciji da se nametne kao novi Karađorđević ˝ujedinitelj˝, na što upućuje i geneza njegove političke misli. U njihovom sudejstvu sinhorinizovano se provode destabilizacije političkih sistema Kosova i Bosne i Hercegovine, svjesno održavajući takvo stanje do trenutka kada će se pitanje aneksije entiteta u državno-pravni okvir Srbije postaviti kao supstitucija za izgubljeno Kosovo. Zahtjevi za kompenzacijom teritorija u Bosni i Hercegovini ne samo da su nelegitimni i protivni međunarodnom pravu, nego su višestruko opasan presedan koji bi otvorio pandorinu kutiju novih podjela prema etničkom načelu. Ono što zabrinjava jeste činjenica da se sve ovo zbiva u odsutnosti međunarodnog faktora u Bosni i Hercegovini, čiju je inertnost i zaokupljenost ruskom invazijom na Ukrajinu entitetski estblišment iskoristio za derogiranje i slabljenje najviših institucija države. Visoki predstavnik, koji je svoje djelovanje podredio agendama vanjskih politika Srbije i Hrvatske, napustio je prvobitnu misiju ostvarenja integracije bosanskohercegovačkog društva. Ili to, možda, nikada nije ni bio cilj? Ako se, takva kakva jeste, nekonzistentna i netransparentna u djelovanju, ne osvijesti svu ozbiljnost ovog političkog trenutka, međunarodna zajednica će ponoviti grešku iz devedesetih godina prošlog stoljeća i snositi odgovornost za sve ono što takvo stanje može imati za posljedicu.
Malezijska vizija budućnosti
Malo je država u svijetu koje su poput Malezije uspjele postići ekonomsko i političko blagostanje uprkos velikim etničkim i vjerskim podjelama. Ova danas većinski muslimanska zemlja tokom svoje kratke, ali izuzetno zanimljive historije prošla je put od kolonije do ekonomskog čuda, koje i danas važi za primjer organiziranosti i marljivog rada. Malaja je dugo bila pod britanskom upravom, sve do 30. augusta 1957. godine, kada je proglašena nezavisnost države Malaje. Od tog se trenutka Malajci polahko počinju oslobađati od stranog utjecaja koji je u prošlosti bio velika kočnica za napredak ovog muslimanskog naroda. Izuzetno bitna figura u historiji Malezije i njenih naroda bio je prvi predsjednik Vlade Malaje Tunku Abdul Rahman, koji je bio nosilac ideje o formiranju šire federacije zasebnih područja Singapura, Sarawaka, Malaje, britanskog Sjevernog Bornea i Bruneja. U djelu Mahathir, tajna malezijskog čuda navodi se da je ovu inicijativu iz 1961. godine odlučio odbiti brunejski vladar jer je bio svjestan da će ulaskom u federaciju Maleziju prihodi od nafte Bruneja biti znatno manji. S druge strane, iako je Singapur prihvatio ideju o pristupanju Maleziji, unutar federacije ostali su svega četiri godine. Naime, zbog međusobnih neslaganja, većinski kineski Singapur odlučio je da početkom augusta 1965. godine proglasi nezavisnost države Singapur i napusti Maleziju. Ostala navedena područja pristupila su novoj državi Maleziji, koja je u narednim godinama doživjela postepen ekonomski rast. Jedan od najznačajnijih malezijskih lidera bio je Mohamed Mahathir, koji je svoje planove ekonomskog razvoja Malezije sabrao u djelu pod nazivom Malajska dilema. Bitno je istaći da je Mahathir u vrijeme nastajanja navedenog djela bio politički prognanik zbog neslaganja s tadašnjim premijerom Tunkuom Abdulom Rahmanom pa je stoga Malajska dilema morala biti objavljenja u Singapuru, a ne u Maleziji. Iako je bio van zemlje, njegova knjiga širila se Malezijom, što ga je činilo sve popularnijim među Malajcima. Dolaskom Tuna Abdula Razaka na mjesto premijera počeo je proces političke rehabilitacije Mahathira, koji je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća došao u Maleziju i ponovo se politički angažirao, sljedeći principe Malajske dileme u svom djelovanju. Upravo tokom sedamdesetih godina Malezija se bazira na potenciranju ekonomskog razvoja, ali i pronalaženju načina za prevazilaženje međusobne netrpeljivosti između Malajaca i Kineza, što je uz velike napore u konačnici i uspjelo u mjeri dovoljnoj za uspostavljanje međusobne saradnje. Tokom sedamdesetih godina Malezija se naglo razvija, što je nastavljeno i početkom osamdesetih godina, posebno nakon 1981. godine, kada na čelo Vlade Malezije dolazi upravo Mohamed Mahathir. Period njegovog prvog mandata obilježili su prilično hrabri potezi, kao što je potenciranje saradnje s Japanom i vođenje kampanje protiv britanske ekonomije pod nazivom “Buy British Last”, ili u prijevodu “Kupi britansko posljednje”, aludirajući na potrebu za baziranjem na vlastitu ekonomiju i ignoriranje britanskih proizvoda, koji su u velikoj mjeri bili prisutni na malezijskom tržištu. Ipak, sredinom osamdesetih godina uspješna Malezija, koja se polahko profilirala u značajnog “južnoazijskog igrača”, zapala je u manju ekonomsku krizu, što je usporilo kontinuitet razvoja malezijske ekonomije. Ovakva situacija nije dugo potrajala jer se Malezija krajem osamdesetih godina izuzetno uspješno izborila s krizom. Početak devedesetih godina prošlog stoljeća Malezija dočekuje euforično, o čemu govori i historijski nacionalni plan Vlade Malezije pod nazivom “Wawasan 2020” (“Vizija budućnosti”). “Wawasan 2020” predstavljao je set devet velikih izazova koje narodi Malezije moraju savladati do 2020. godine, a u cilju ekonomskog rasta, nacionalne stabilnosti i sigurnosti. Prvi izazov bio je prevazilaženje etničkih podjela i formiranje jedinstvene malezijske nacije koja će živjeti u miru i propagirati iste nacionalne ciljeve. Drugi izazov odnosio se na uspostavu sigurnog i razvijenog društva, treći izazov predstavljala je tendencija za uspostavom izgradnje malezijske demokratije, četvrti izazov odnosio se na razvijanje moralnih i etičkih osobina kod svih Malezijaca bez obzira na vjersku i etničku pripadnost, peti izazov bio je uspostava liberalne i tolerantne Malezije, šesti izazov vezan je za pozicioniranje Malezije kao progresivne države koja prednost daje tehnološkom razvoju, sedmi izazov odnosio se na uspostavljanje socijalnog društva koje brine za sve kategorije stanovništva, osmi izazov zasniva se na ekonomskom principu pravednosti, dok je deveti izazov vezan za uspostavu konkurentne i jake privrede koja svima pruža jednake mogućnosti. Ovih devet principa s početka devedesetih govori o dugoročnoj viziji društva koje narod Malezije mora izgraditi ako želi nastavak razvoja zemlje. Naravno, “Wawasan 2020” nije naišao na oduševljenje svih Malezijaca, ali je ipak postavljen kao realan dugoročni nacionalni plan države koja ima za cilj blagostanje svojih stanovnika. U narednim godinama Malezija je uspjela unaprijediti svoju ekonomiju, o čemu govore i podaci da je ova zemlja postala vodeći izvoznik električnih aparata, kaučuka i palminog ulja, što dovoljno govori o uspjehu različitih privrednih grana. U razgovoru za Al Jazeeru Phar Kim Beng, direktor malezijskog “Echo Solutionsa”,istakao je da Malezija može predstavljati svojevrsno čudo jer je, i uprkos federaciji koja podrazumijeva čak trinaest država, devet sultana i jednog kralja, uspjela opstati i odlično funkcionirati. Činjenica da u Maleziji svega 1 posto stanovnika živi u siromaštvu dovoljno govori da je “Wawasan 2020” u velikoj mjeri uspješno proveden. Mohamed Mahathir, koji se prije nekoliko godina ponovo politički aktivirao pristupanjem u Koaliciju nade, koja je trebala da unese određene promjene u društvo, dao je ostavku, što je u neku ruku i odgodilo provođenje plana koji rezultate treba dati upravo u ovoj godini korone 2020. Kada je riječ o vanjskoj politici ove zemlje, iako ovo pitanje nije posebno definirano “Vizijom budućnosti”, primjetno je da Malezija želi balansirati odnose s najrazvijenijim zemljama svijeta, što im izuzetno dobro ide. Ipak, Malezija nikada nije krila posebno osjećaje prema većinski muslimanskim zemljama, o čemu govori veoma dobra i plodonosna saradnja s Republikom Turskom, s kojom su krajem 2019. godine potpisali čak 15 sporazuma o saradnji na polju nauke, odbrane i tehnologije. Kada je riječ o odnosima s našom domovinom, nije potrebno posebno isticati sva dugogodišnja ulaganja Malezije u Bosnu i Hercegovinu, čemu je posebno doprinio prijateljski odnos predsjednika Alije Izetbegovića s Mohamedom Mahathirom. Ono što ipak treba napomenuti jeste da bismo kao država morali više posvetiti pažnje na odnose sa Malezijom, državom od koje imamo dosta toga naučiti. Iako zemlja poprilično složenog državnog uređenja, Malezija je uspjela pružiti ekonomsku sigurnost svojima stanovnicima, što je u konačnici za građane i najbitnije.
Clintonova vanjska politika: Od Bosne i Hercegovine do Ruande
Bill Clinton je postao 42. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država (SAD). U Bijeloj kući se zadržao osam godina, od 1993. do 2001. godine. Prije nego li je izabran za predsjednika SAD bio je guverner Arkansasa od 1979. do 1981. i od 1983. do 1992. Za vrijeme mandata bavio se međunarodnom ekonomijom pokušavajući demokratizirati nedemokratske države. Njegov mandat su obilježili genocidi u Bosni i Hercegovini (BiH) i Ruandi, potpisivanje Sporazuma iz Osla ali i eskalacija sukoba nakon ubistva premijera Rabina. Clintonova doktrina se sastojala iz 3 stuba: restruktuiranje američke vojske i sigurnosnih kapaciteta, davanje većeg značaja ekonomiji u međunarodnim odnosima i unapređenje demokratije u svijetu. Clinton je pokušao da razoruža Ukrajinu od nuklearnog oružja što mu je pošlo za rukom nakon trilateralnog sastanka SAD-Rusija-Ukrajina. Također, SAD je negodovala zbog kineskog izvoza nuklearnog oružja u Pakistan. Zbog toga je SAD blokirala isporuku satelita koje je Kina mislila instalirati na svoje rakete. Smatralo se da je to bio važan korak kako bi se uranijum i plutonijum držali daleko od terorista. Ekonomija je igrala centralnu ulogu u Clintonovoj politici. Isticao je ekonomske interese SAD ali i globalnog kapitalističkog sistema. Ekonomija, za Clintona, nije vodila samo domaćoj obnovi nego i globalnom osnaživanju u borbi protiv izazova sa kojima se svijet susreće. U skladu sa onim što je zagovarao njegova administarcija je predožila usvajanje dokumenta Nacionalne sigurnosne strategije za akciju i proširenje. Ona je naglašavala odnos domaće i vanjske politike ali i da će aktivan angažman u svijetu donijeti većoj zaposlenosti Amerikanaca. SAD su obezbijedile paket ekonomske pomoći i Yeltsinovoj vladi čime je SAD postala najveći investitor u ruskoj ekonomiji. Plan je bio da se kroz slobodno tržište promoviše demokratija. Tako su potpisani NAFTA, GATT i WTO. Iako je Kina dobila status najpovlaštenije nacije u trgovini, pravili su probleme zbog trgovinskih barijera, nepoštovanja ljudskih prava, prodaje nuklearne tehnologije i raketa nestabilnim vladama. Također, kineske vlasti u uhapsile lidera Tijananmen revolucije i disidente sa Tibeta. Nakon neuspjenih pregovora 1994. između Japana i SAD, Clintonova administracija nameće sankcije Japanu. Sankcijama pogođeni Japan ponovo sjeda za stol sa SAD gdje se dogovara veći izvoz iz SAD u Japan. Clintonova administracija je učestvovala u rješavanju konflikata širom svijeta. Jordansko-izraelski sporazum je potpisan 1994. godine nakon čega je uslijedio ekonomski samit lidera Bliskog Istoka. Clintonova administracija se uključila i u rješavanje konflikta između Irske republikanske armije (IRA) i Velike Britanije. Nakon što je predstavnik IRA, George Mitchel, posjetio Bijelu kuću objavili su unilateralni prekid vatre. SAD su pomogle novom demokratski izabranom predsjedniku Aristideu da vlada situacijom i drži pod kontrolom potencijalnisukob. Clintonovu administraciju je obilježio i rat u BiH. SAD su se kasno uključile u rat. U proglašenim „sigurnosnim zonama“, gdje su Bošnjaci trebali biti zaštićeni, počinjeni su zločini uključujući i genocid. Genocid u Srebrenici je dokazan pred Haškim sudom za bivšu Jugoslaviju. Također, pred sudovima u Njemačkoj su dokazani genocidi u Doboju, Foči, Kotor Varoši i Osmacima. Nakon počinjenih zločina od strane tzv. Vojske republike srpske (VRS) i mnogobrojnih pregovora koji su se desili, potpisan je Dejtonski mirovni sporazum uz medijaciju Richarda Holbrook. Tako je Dejton donio prekid sukoba ali i novo političko ustrojstvo države uz prisustvo IFOR-a. Clinton je učestvovao i u postizanju dogovora između Izraela i Palestine. Ali atentat na premijera Yitzhaka Rabina i teroristički napadi su njegove napore učinili težim. Novi premijer Benjamin Netenyahu je hapsio članove paravojnih jedinica te je zatvarao dijelove Zapadne obale nakon napada u Ben Yehudu. Clinton je pokušavao da posreduje u rješavanju sukoba ali bezuspješno. U sukobima na Kosovu SAD nije željela djelovati samostalno. Kada se Slobodan Milošević nije držao dogovora, NATO je odlučio da bombarduje Beograd. Za vrijeme mandata predsjednika SAD, Clinton je predlagao proširenje NATO. U prvoj rundi ulaska novih članica pozvao je bivše članice Varšavskog pakta da se pridruže NATO. Tako su Mađarska, Češka Republika i Poljska postale nove članice NATO saveza. Globalizacija je dovela i do tehnološkog napretka. Najvažnije je bilo sačuvati informacije i tehnologije daleko od terorista. Najveći problemi su bili Osama bin Laden, koji je osnovao Al Qaida, i Sadam Hussein. Clinton je prema Sadamu primjenjivao nekoliko politika: containment, sankcije i prijetne vojnom operacijom. Nakon što sankcije nisu davale željene rezultate i nakon što Sadam nije dozvolio ulazak UN inspekcije u Irak, Clinton je pokrenu vojnu operaciju pod nazivom Desert Fox od 16. do 19. decembra 1998. Clintonova doktrina je doživjela uspjehe i neuspjehe. Za domaću politiku najvažniji je bio suficit u budžetu, prvi put nakon 1969. Na međunarodnom ekonomskom planu napravio je veliki korak ka uspostavi WTO. GATT i NAFTA su potpisani kako bi se tržiste otvorilo i smanjile carinske takse što je dovelo do slabljenja graničnih kontrola. Njegova namjera je bila da širi demokratiju i njene vrijednosti i principe ekonomijom. Tako je Rusiji ponuđena pomoć i podrška prilikom ulaska u WTO ako Yeltsin javno podrži NATO. Ekonomske sankcije su u nekim slučajevima funkcionisale. Izvoz u Japan se povećao nakon nametnutih sankcija dok u slučajevima Sadama i bin Ladena nisu davale željene rezultate. Clintonova zasluga je proširenje NATO na nekadašnje članice Varšavskog pakta kao što su Mađarska, Poljska i Češka Republika. Clinton je zakasnio u sprečavanju genocida u BiH i Ruandi priznavši da nije uradio dovoljno da se smanji nasilje tokom njegovog mandata. Sa druge strane, Clinton nije imao mnogo uspjeha u rješavanju izraelsko-palestinskog sukoba. Inicijalni dogovor potpisivanjem Sporazuma iz Osla nije dugo držao oružje položenim. Nakon atentata na premijera Rabina val nasilja se ponovo pokrenuo. Do kraja mandata Clinton je uspio ubijediti Ukrajinu da odustane od razvoja nuklearnog naoružanja i da Rusija i Amerika uklone zadane mete iz svojih raketnih sistema. Možemo reći da je Clinton u svom mandatu mogao učiniti i više nego što je uradio. Ali treba imati na umu da je naslijedio neke probleme i politike od svog prethodnika poput Haitija, Somalije, Bosne gdje je mogao promijeniti te politike kako bi se brže i efikasnije moglo djelovati.
ANALIZA: Kratka historija diplomatskih odnosa Azerbejdžana i Bosne i Hercegovine
Diplomatski odnosi između Bosne i Hercegovine i Azerbejdžana uspostavljeni su u posljednjoj godini agresije nad Bosnom i Hercegovinom, 9. februara 1995. godine. Ove dvije države suočile su se početkom devedesetih godina sa sličnim izazovima, koji su bili posljednica političkih promjena u Evropi. Azerbejdžan je prošao kroz raspad SSSR-a, a Bosna i Hercegovina kroz raspad Jugoslavije. Dvije države su u postkomunističkom režimu postale nezavisne, ali su se u prvim godinama nezavisnosti susrele sa agresijom. Azerbejdžan od strane Aremenije, a Bosna i Hercegovina od Srbije. Interesantno je da su se obje države pretrpjele gubitke teritorije tokom agresije, ali i strašne zločine od agresora. Genocid nad Bošnjacima u Srebrenici i masakr nad Azerbejdžancima u Hodžaliju se često upoređuju u kontekstu težine zločina koji su počinjeni nad ova dva naroda. Obje države su bile prinuđene da nakon ratnih razaranja užurbano krenu u obnavljanje zemlje, što je Azerbejdžanu pošlo za rukom nešto brže. Takvo nešto je razumljivo iz više razloga, a svakako jedan od glavnih faktora jeste ekonomska moć Azerbejdžana, koja raste iz godine u godinu. Rezerve energenata koje posjeduje Azerbejdžan su značajne te Azerbejdžan pozicioniraju među nadolazeće energetske sile. Posebno je ta teza dobila na značaju tokom ruske agresije nad Ukrajinom, jer se Azerbejdžan počeo nametati kao jedan od potencijalnih energetskih igrača koji može Evropi nadoknaditi rezerve koje u ovom trenutku nedostaju. Tokom 2022. godine Azerbejdžan je skoro udvostručio svoje isporuke gasa prema Evropi, a taj trend će se svakako nastaviti i u narednom periodu koji je pred nama. Kada govorimo o ekonomskoj saradnji Bosne i Hercegovine i Azerbejdžana, nažalost, ona trenutno nije na zavidnom nivou te sigurno može biti veća. Ovu tezu potvrđuje i podatak da je od januara do septembra 2022. godine robna razmjena između Republike Azerbejdžan i Bosne i Hercegovine iznosila svega 3.421.280 američkih dolara. Bosna i Hercegovina je u Azerbejdžan najčešće izvozila farmaceutske proizvode, dok azerbejdžanske građevinske firme imaju određene poslove unutar Bosne i Hercegovine. Ovo su svakako samo neki od vidova moguće saradnje koji koriste dvije države, što je svakako nedovoljno. Direktor istraživačkog centra Topčubašova (Baku, Azerbejdžan) Rusif Husejnov takođe ističe da ekonomska saradnja dvije zemlje, nažalost, nije na zadovoljavajućem nivou te da svakako može biti mnogo bolja u narednom periodu. Prije svega, velike su mogućnosti u kontekstu isporuke azerbejdžanskog gasa u Bosnu i Hercegovinu, što bi svakako bio značajan korak za jačanje veza između dvije zemlje. Bivši član predsjedništva Bosne i Hercegovine Šefik Džaferović je prije godinu dana pri posjeti Azerbejdžanu razgovarao s predsjednikom ove zemlje Ilhamom Alijevim, a jedan od zaključaka razgovora bio je također da Azerbejdžan može isporučiti gas Bosni i Hercegovini te da se ekonomska aktivnost dvije zemlje može unaprijediti. Azerbejdžan je prisutan na Zapadnom Balkanu, posebno u Crnoj Gori gdje azerbejdžanski privrednici posluju veoma uspješno. Također, ekonomska aktivnost Srbije i Azerbejdžana je značajna, što je dodatni motiv za Bosnu i Hercegovinu da uloži napore kako bi se pozicionirao kao najznačajniji partner Azerbejdžana na području Zapadnog Balkana. Osim slične bliske historije dva naroda, značajna poveznica Azerbejdžana i Bosne i Hercegovine svakako su izuzetno prijateljske veze s Republikom Turskom, što potencijalno daje dodatni razlog ovim državama za uspostavu jačih veza. Sarajevo i Baku su već nekoliko decenija prijateljski gradovi, a ako šetate ulicama Sarajeva ili Bakua možete pronaći ulice s imenima glavnih gradova dvije zemlje. Bosna i Hercegovina je dokazani prijatelj Republike Azerbejdžana, a što je potvrdila izuzetno značajnim dokumentom koji je usvojen u državnim institucijama. Naime, 29. aprila 2014. godine Bosna i Hercegovina je donijala rezoluciju “O uvažavanju i podršci suvernitetu i teritorijalnoj cjelovitosti Republike Azerbejdžan”. Na ovaj način, Bosna i Hercegovina je i posredstvom svojih institucija pokazala spremnost da stane na stranu istine i podrži narod Azerbejdžana, ali i njene legalne institucije. Bosna i Hercegovina je plodno tlo za potencijalna ulaganja za državu kao što je Republika Azerbejdžan. Razumijevanje između ove dvije države je na visokom nivou, i to može služiti kao odlično polazište za nadolazeće krupne projekte. U posljednje vrijeme primjetno je da intelektualci i istraživači s obje strane uspostavljaju kontakte te nastoje zajednički unaprijediti saradnju na polju nauke i drugih vidova istraživačke djelatnosti. Uz ekonomski i energetski sektor, nauka je jedno od potencijalnih područja saradnje. Tu je i turizam kao nezaobilazni adut Bosne i Hercegovine i već prepoznatljivi brend. Uslijed aktuelnih globalnih političkih promjena koje zahvataju svijet, za Bosnu i Hercegovinu je na vanjskopolitičkom planu bitno održati veze sa postojećim partnerima, te nastojati pridobiti nove. Azerbejdžan i Bosna i Hercegovina imaju uspostavljene diplomatske veze još od 1995. godine, ali građani obje zemlje još uvijek čekaju na realiziranje ozbiljnih projekata od kojih bi svakako imali određene benefite. Na vlastima Bosne i Hercegovine je odgovornost da zainteresiraju Azerbejdžan i uvjere ga u prednosti njegovog prisustva ovdje. S druge strane, Azerbejdžan treba razumijeti sve specifičnosti Bosne i Hercegovine, prije svega njenog kompliciranog uređenja, koje nekada stranim investitorima otežava ulazak na bosanskohercegovačko tržište. Predstojeća posjeta visoke azerbejdžanske delegacije Bosni i Hercegovini, a koju predvodi predsjednik ove države Ilham Alijev, veoma je dobra prilika za podizanje saradnje između dvije države na veći nivo. Mogućnosti je zaista puno, samo je bitna volje obje strane.
ANALIZA IZBORA U BUGARSKOJ: Nakon petih izbora u dvije godine stanje dodatno pogoršano
Centar za geopolitička istraživanja – Geopol, Sarajevo[1] Stranka desnog centra GERB tijesno je pobijedila je na bugarskim izborima održanim 2. aprila 2023. godine. Nakon okončanja prebrojavanju, GERB je osvojio 26,5 posto glasova, a prozapadna koalicija koju su predvodili Nastavljamo promjene (PP) i Demokratska Bugarska osvojila je 24,9 posto. Ovakav ishod ponovo traži od bugarskih političara pregovore o formiranju koalicija kako bi zemlja konačno dobila funkcionalnu vladu nakon što su građani izlazili na izbore pet puta u protekle dvije godine. Ovi izbori su bili veliki test za GERB, čiji je lider Bojko Borisov bio premijer od 2009. do 2021. godine, sve dok nisu izbili protesti zbog uloge njegove vlade u raširenoj korupciji. Nastavljamo promjene, predvođeni diplomcima Harvarda Kirilom Petkovim i Asenom Vasilevim, i Demokratska Bugarska, predvođena Hristom Ivanovim, vodili su kampanju na obećanjima da će Bugarsku učiniti “evropskom zemljom”, kroz podizanje standarda zdravstvene zaštite, obrazovanja i jačanjem nezavisnosti pravosuđa. U međuvremenu, nacionalistička stranka Preporod, koja je nastrojena kao proruska, anti-NATO i anti-EU, zauzela je treće mjesto sa 14,4 posto, čime je ostvarila znatan rast u odnosu na prethodne izbore u oktobru. Velika koalicija između GERB-a i PP-a je malo vjerovatna, uprkos tome što su stranke ideološki bliski. Već je izgledno da će građani Bugarske ponovo na izbore na jesen kad će uz parlamentarne biti organizovani i predsjednički. Neuspjeh NATO i EU u Bugarskoj Da bi uspostavila ravnotežu ruskom uticaju u Bugarskoj EU, odnosno Njemačka pod vodstvom Angele Merkel je bila najveća podrška Borisovu, koji je bivši vatrogasac, i njegovoj stranci čija politika je bila dominantno populistička i svoju snagu je crpila kroz korupciju. Sličnu podršku je imao i od Amerike, a posebno u mandatu Trampa. Ova činjenica je pokazatelj selektivnog odnosa ‘međunarodne’zajednice prema korupciji u pojedinim državama. Bugarska, kao i Crna Gora nakon izbora 30.08.2020. godine je kritična tačka očite diverzije Rusije u sigurnosni sistem NATO što je nastavak poznate prakse diverzije Grčke u operaciji Alijanse u vrijeme Agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Proces demokratizacije Bugarske kao i većine država nekadašnjeg istočnog bloka išao je vrlo otežano zbog demografske erozije, visokog nivoa korupcije, nepotizma i organizovanog kriminala. Ulazak Bugarske i Rumunije u NATO i EU je bila politička odluka Zapada da ograniči uticaj Rusije što se jasno pokazalo kroz rusku agresiju na Ukrajinu. Bugarska je tradicionalno najsiromašnija članica EU koju parališu brojni strukturalni problemi. Ekonomija Bugarske je nefunkcionalna, a organizirani kriminal, tajkuni i njihovi klanovi se nadmeću za resurse, pozicije i upravljanje državom koja svojim zakonima često olakšava korupciju koja je postala društvena norma. Iako je Bugarska prva priznala nezavisnost Bosne i Hercegovine (prije referenduma, sredinom januara) i Makedonije (danas Sjeverna Makedonija), već sljedećeg dana je izvršila atak na Makedoniju kroz negaciju posebnosti identiteta i jezika. Nakon što je Makedonija svoje sporove sa Grčkom riješila Bugarska se „vratila“ u historiju i blokirala put Makedonije u EU. Tu nije kraj bugarskih velikodržavničkih aspiracija. Bugarska budno prati procese na Zapadnom Balkanu i odavno je prepoznala vakuum u kojem se nalaze Bošnjaci na Kosovu kao priliku da pojača svoj uticaj iako se nalazi u višegodišnjih političkoj krizi. Naime, nedavno je na Kosovu boravila zamjenica predsjednika Bugarske, a njena aktivnost je u bugarskim medijima predstavljena kao posjeta bugarskim selima u Prizrenu i Dragašu gdje živi oko 20. 000 Bugara. Pozadina ove posjete su kontinuirane aktivnosti na privlačenju Bošnjaka i Goranaca da uzmu bugarsko državljanstvo i da šalju svoju djecu na studije u Bugarsku. Preduslov za „bijeli“ šengenski pasoš i stipendije je da se kroz dokumentaciju izjasne da imaju bugarsko porijeklo što im je omogućeno jer su bugarske vlasti ranije proglasile da su tri područja u navedenom dijelu Kosova „stare bugarske pokrajine“. Ova praksa je usavršena u Sjevernoj Makedoniji gdje po nekim procjenama ima oko 200 000 građana sa bugarskim pasošem. Međutim, na popisu 2021. godine broj Bugara je bio je samo 3 504 ili 0,012 % što ne sprečava Sofiju da traži konstitutivnost, odnosno ulazak u Ustav kako bi odblokirala makedonski EU put. Zbog takvog nezgodnog iskustva Skopja Priština želi imati jako dobre odnose sa Sofijom i neće problematizirati njenu bugarizaciju Bošnjaka. Veliko je pitanje koliko će biti Bugara na popisu stanovništva koji je najavljen u septembru na Kosovu. Od tog ishoda zavisti će koliko će jačati bugarski uticaj na Kosovu. Sasvim je otvorena mogućnost da Bugari zatraže da budu u Ustavu i da imaju jednu stolicu u Parlamentu. Iz navedenog jasno je da zapad toleriše negativno ponašanje Bugarske prema manjim susjedima na isti način kako to Srbija radi jer Zapad kroz ustupke i ekonomsku saradnju želi da smanji uticaj Rusije na Balkanu. Između Brisela i Moskve EU pokazuje višestruku slabost u odnosima prema Moskvi. To je bilo vrlo izraženo i prije agresije na Ukrajinu kroz hibridne ratove, jak uticaj na desničarske stranke i grupacije. Nakon početka ruske agresije na Ukrajinu ta slabost se na najočitiji način vidjela kroz ogromne poteškoće i prepreke do usaglašenih stavova i konsenzusa o sankcijama prema Rusiji. Slične slabosti EU ima i kad su pitanju odnos i pregovori o članstvu država Zapadnog Balkana. Dominantna politička polarizacija u Bugarskoj je na ličnom nivou između predsjednika Rumena Radeva i predsjednika stranke Građani za evropski razvoj Bugarske (GERB) Bojka Borisova kao dva suprotstavljena koncepta vrijednosti. Borisov je tokom decenije vladavine uspostavio autoritarni mafijaški model vođenja države kao i Orban u Mađarskoj. Međutim, dodatna kompleksnost stanja se krije u odnosima Borisova sa bivšom njemačkom kancelarkom Merkel kojoj nije smetala kriminalna priroda premijera, dok je predsjednik Radev bliži Putinu. Međutim i Borisov i Putina imaju dobre odnose. Bugarska godinama više uzima nego što daje u zajedničku EU kasu što je ne sprečava da održava veze sa Moskvom. Pored navedenog, Borisov je radio na formiranju pandama Višegradskoj grupi (Mađarska, Poljska, Češka i Slovačka) sa čijim liderima koji imaju izraženu nacionalističku i islamofobnu politiku je imao saradnju. Naime, Borisov je čak pokušao napraviti svoju kvadrilateralu odnosno asocijaciju država sa dominantnim pravoslavnim stanovništvom u kojoj bi pored Bugarske bili još Rumunija, Grčka i Srbija. Geopolitičke promjene nakon odlaska Trampa i Merkelove na relaciji Vašington, Berlin, Moskva i Ankara, rat u Ukrajini, energetska kriza i inflacija su
Geopolitika se vraća
Geopolitika analizira odnose politike, historije i socijalnih nauka sa geografijom. Termin je skovao švedski politički geograf Rudolf Kjellén na kraju 19. stoljeća. Kjelléna je inspirirao njemački geograf Friedrich Ratzel poznat po izdanju svojega djela “Politische Geographie” (“Politička geografija”) iz 1897. godine. Termin je popularizirao američki diplomat Robert Strauss-Huppé. Geopolitika je bila izuzetno zapostavljena u drugoj polovini 20. stoljeća kad je kroz Hladni rat dominirala blokovska podjela. U malo kom naučnom području se dešavaju tako brze promjene kao što je slučaj sa geopolitikom. Nekada se ova nauka bavila otkrivanjem i upravljanjem procesima u društvenoj i političkoj sferi, dok se geopolitika danas bavi otkrivanjem i upravljanjem procesima u svim oblastima ljudskog djelovanja. Druga specifičnost je u tome što su te promjene, koje su predmet izučavanja geopolitike, nekada mjerene stoljećima i decenijama, a danas se mjere oscilacijama koje se približavaju dnevnoj politici. Osnovni razlog promjene društvenog statusa geopolitike je historijska prekretnica koja se naziva kraj Hladnog rata, odnosno pad Željezne zavjese, Berlinskog zida, Varšavskog pakta, te raspad Sovjetskog Saveza, disolucija Jugoslavija, razlaz Čehoslovačke. Iz tog općeg raspada komunističkog poretka oslobodila se ogromna energija i vakuum čijem slijeganju i popunjavanju svjedočimo već više od tri decenije. Kraj hladnog rata označio je povratak geopolitike kao discipline. Od kada je taj povratak najavio francuski teoretičar Iv Lakost, u prvom broju geopolitičkog časopisa ,,Herodot“, u međuvremenu geopolitika je dobila na značaju. Na izvjestan način, geopolitika je ušla u modu, široko upotrebljavana u medijskom, političkom i akademskom svijetu. Iako se radi o klasičnoj disciplini duže historijske tradicije, geopolitika je imala i svoj sumrak, postajući i svojevrstan tabu između kraja Drugog svjetskog rata i završetka Hladnog rata. Naime, riječ geopolitika bi u navedenom periodu jako asocirala na režime totalitarnog karaktera, posebno nacizma. Međunarodni sistem zasnovan na dogovoru velikih sila na Jalti 1945. godine o podjeli sfera uticaja je donio hladni rat i u njemu paradoksalna ,,pravila i izvjesnosti“, uz ravnotežu snaga i straha od nuklearnog rata, kontrolisane sukobe na periferiji, propagandno takmičenje u kojem je geopolitičko promišljanje zamijenjeno oštrim ideološkim generalizacijama Istok – Zapad, komunizam – kapitalizam, sloboda – totalitarizam, zlo – dobro. Veliki povratak geopolitike dolazi u periodu proklamovanja ,,kraja historije“ 90-ih godina i trijumfalnih proklamacija ,,novog svjetskog poretka“, koji je nestao prije nego što je pokušano njegovo građenje. ,,Historija nije završena, već je postala zgusnuta, njena putanja je neizvjesna“ upozorio je uticajni američki geopolitički strateg Zbigniew Brzezinski u svojoj knjizi “Van kontrole: globalni nered uoči vijeka”. Dakle, kraj paradigme bipolarnog svijeta, zapravo novo prekomponovanje svijeta, borba za dominaciju i sfere uticaja ovoga puta bez globalnih ideologija, kraj unilateralne globalizacije, religijski fundamentalizmi i ,,sukobi civilizacija“, žestoke ekonomske kompeticije u stilu ,,ekonomskog darvinizma”, nove demografske eksplozije sa socijalno političkim posljedicama – sve je to vratilo geopolitičke diskusije u prvi plan. Ponovnim otkrivanjem geopolitike aktuelizovane su analize u kojima se primarno studiraju korelacije politike i geografije, nikada do kraja odvojene od drugih faktora koji determinišu definisanje nacionalnih strategija. Treba istaći da se haotično ubrzanje historije dešava u sistemu moderne globalne informatike i telekomunikacija koje omogućavaju da se putem intenzivnih vijesti prati globalni prostor, proizvodeći percepciju savremene geopolitike kao rotirajućeg globusa viđenog iz perspektive. Geopolitika se neminovno graniči, dodiruje i prepliće sa političkom geografijom, historiografijom, politologijom, ekonomijom, međunarodnim odnosima, vanjskom politikom, diplomatijom, etnologijom, antropologijom… Ipak, geopolitika primarno podrazumijeva dinamičku korelaciju geografsko-prostornih faktora i političko-državnih interesa i ciljeva. U geo-politici politika je važnija od geo, ona zapravo dinamički prethodi tom uzajamnom odnosu, a zajedno dodiruju doktrinarne pojmove među kojima ima i onih koji se nerijetko različito tumače, pa i zloupotrebljavaju kao ,,prirodne granice“, ,,historijsko pravo“, ,, životni prostor“, ,,državni razlog”, ,,ograničeni suverenitet”, ,,izvoz demokratije”, ,,preventivni rat” itd. Široka političko medijska upotreba riječi geopolitika je pomjerila primarna definisanja pretežno političko-geografskog karaktera prema mnogo širim određenjima, pa se tako mogu sresti pojmovi ,,geopolitika haosa”, ,,geopolitika energenata”, ,,geopolitika terorizma”, ,,geopolitika mafije”, itd. U svakom slučaju, bitno je i razumijevanje distinkcije između više poimanja geopolitike, posebno sljedeće: s jedne strane, deskriptivna strana geopolitike sa pretenzijom nauke, razumije se uz naučni metod, neutralnost istraživanja, objektivnost sudova. S druge, praktična dimenzija, dakle geopolitika kao ,,savjetnik vlastima“, analize koje prethode odluci i praktičnoj akciji. Geopolitika kao nauka i prije njenog osnivanja kao posebne discipline ima svoje korijene u djelima Aristotela, Bodena, Makijavelija, Rusoa, Monteskijea, Kanta… sve do nezaobilaznog pruskog generala, vojnog stratega Klauzovica. Poseban značaj za historiju geopolitike imaju veliki politički lideri 20 stoljeća, u prvom redu Čerčil i De Gol, ali i neke diplomate, po običaju iz drugog plana. Američki diplomata Džordž Kenan je februara 1947. godine u svom ,,dugom telegramu” koji je poslao iz ambasade u Moskvi koncipirao glavne elemente američke geopolitičke strategije (containment) u periodu hladnog rata. Francuski predsjednik general De Gol je u više navrata tokom svoje vojničko političke karijere saopštio orginalne i lucidne geopolitičke ideje. Od radova koje je napisao prije Drugog svjetskog rata, preko čuvenog Apela iz juna 1940. godine sa londonskog radija, te kasnije u statusu predsjednika države, proklamovane geopolitičke doktrine ,,Evropa od Atlantika do Urala”.