Centar za geopolitička istraživanja – Geopol, Sarajevo[1]
Stranka desnog centra GERB tijesno je pobijedila je na bugarskim izborima održanim 2. aprila 2023. godine. Nakon okončanja prebrojavanju, GERB je osvojio 26,5 posto glasova, a prozapadna koalicija koju su predvodili Nastavljamo promjene (PP) i Demokratska Bugarska osvojila je 24,9 posto. Ovakav ishod ponovo traži od bugarskih političara pregovore o formiranju koalicija kako bi zemlja konačno dobila funkcionalnu vladu nakon što su građani izlazili na izbore pet puta u protekle dvije godine. Ovi izbori su bili veliki test za GERB, čiji je lider Bojko Borisov bio premijer od 2009. do 2021. godine, sve dok nisu izbili protesti zbog uloge njegove vlade u raširenoj korupciji.
Nastavljamo promjene, predvođeni diplomcima Harvarda Kirilom Petkovim i Asenom Vasilevim, i Demokratska Bugarska, predvođena Hristom Ivanovim, vodili su kampanju na obećanjima da će Bugarsku učiniti “evropskom zemljom”, kroz podizanje standarda zdravstvene zaštite, obrazovanja i jačanjem nezavisnosti pravosuđa. U međuvremenu, nacionalistička stranka Preporod, koja je nastrojena kao proruska, anti-NATO i anti-EU, zauzela je treće mjesto sa 14,4 posto, čime je ostvarila znatan rast u odnosu na prethodne izbore u oktobru.
Velika koalicija između GERB-a i PP-a je malo vjerovatna, uprkos tome što su stranke ideološki bliski. Već je izgledno da će građani Bugarske ponovo na izbore na jesen kad će uz parlamentarne biti organizovani i predsjednički.
Neuspjeh NATO i EU u Bugarskoj
Da bi uspostavila ravnotežu ruskom uticaju u Bugarskoj EU, odnosno Njemačka pod vodstvom Angele Merkel je bila najveća podrška Borisovu, koji je bivši vatrogasac, i njegovoj stranci čija politika je bila dominantno populistička i svoju snagu je crpila kroz korupciju. Sličnu podršku je imao i od Amerike, a posebno u mandatu Trampa. Ova činjenica je pokazatelj selektivnog odnosa ‘međunarodne’zajednice prema korupciji u pojedinim državama. Bugarska, kao i Crna Gora nakon izbora 30.08.2020. godine je kritična tačka očite diverzije Rusije u sigurnosni sistem NATO što je nastavak poznate prakse diverzije Grčke u operaciji Alijanse u vrijeme Agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Proces demokratizacije Bugarske kao i većine država nekadašnjeg istočnog bloka išao je vrlo otežano zbog demografske erozije, visokog nivoa korupcije, nepotizma i organizovanog kriminala. Ulazak Bugarske i Rumunije u NATO i EU je bila politička odluka Zapada da ograniči uticaj Rusije što se jasno pokazalo kroz rusku agresiju na Ukrajinu. Bugarska je tradicionalno najsiromašnija članica EU koju parališu brojni strukturalni problemi. Ekonomija Bugarske je nefunkcionalna, a organizirani kriminal, tajkuni i njihovi klanovi se nadmeću za resurse, pozicije i upravljanje državom koja svojim zakonima često olakšava korupciju koja je postala društvena norma.
Iako je Bugarska prva priznala nezavisnost Bosne i Hercegovine (prije referenduma, sredinom januara) i Makedonije (danas Sjeverna Makedonija), već sljedećeg dana je izvršila atak na Makedoniju kroz negaciju posebnosti identiteta i jezika. Nakon što je Makedonija svoje sporove sa Grčkom riješila Bugarska se „vratila“ u historiju i blokirala put Makedonije u EU. Tu nije kraj bugarskih velikodržavničkih aspiracija. Bugarska budno prati procese na Zapadnom Balkanu i odavno je prepoznala vakuum u kojem se nalaze Bošnjaci na Kosovu kao priliku da pojača svoj uticaj iako se nalazi u višegodišnjih političkoj krizi. Naime, nedavno je na Kosovu boravila zamjenica predsjednika Bugarske, a njena aktivnost je u bugarskim medijima predstavljena kao posjeta bugarskim selima u Prizrenu i Dragašu gdje živi oko 20. 000 Bugara. Pozadina ove posjete su kontinuirane aktivnosti na privlačenju Bošnjaka i Goranaca da uzmu bugarsko državljanstvo i da šalju svoju djecu na studije u Bugarsku. Preduslov za „bijeli“ šengenski pasoš i stipendije je da se kroz dokumentaciju izjasne da imaju bugarsko porijeklo što im je omogućeno jer su bugarske vlasti ranije proglasile da su tri područja u navedenom dijelu Kosova „stare bugarske pokrajine“.
Ova praksa je usavršena u Sjevernoj Makedoniji gdje po nekim procjenama ima oko 200 000 građana sa bugarskim pasošem. Međutim, na popisu 2021. godine broj Bugara je bio je samo 3 504 ili 0,012 % što ne sprečava Sofiju da traži konstitutivnost, odnosno ulazak u Ustav kako bi odblokirala makedonski EU put. Zbog takvog nezgodnog iskustva Skopja Priština želi imati jako dobre odnose sa Sofijom i neće problematizirati njenu bugarizaciju Bošnjaka. Veliko je pitanje koliko će biti Bugara na popisu stanovništva koji je najavljen u septembru na Kosovu. Od tog ishoda zavisti će koliko će jačati bugarski uticaj na Kosovu. Sasvim je otvorena mogućnost da Bugari zatraže da budu u Ustavu i da imaju jednu stolicu u Parlamentu. Iz navedenog jasno je da zapad toleriše negativno ponašanje Bugarske prema manjim susjedima na isti način kako to Srbija radi jer Zapad kroz ustupke i ekonomsku saradnju želi da smanji uticaj Rusije na Balkanu.
Između Brisela i Moskve
EU pokazuje višestruku slabost u odnosima prema Moskvi. To je bilo vrlo izraženo i prije agresije na Ukrajinu kroz hibridne ratove, jak uticaj na desničarske stranke i grupacije. Nakon početka ruske agresije na Ukrajinu ta slabost se na najočitiji način vidjela kroz ogromne poteškoće i prepreke do usaglašenih stavova i konsenzusa o sankcijama prema Rusiji.
Slične slabosti EU ima i kad su pitanju odnos i pregovori o članstvu država Zapadnog Balkana.
Dominantna politička polarizacija u Bugarskoj je na ličnom nivou između predsjednika Rumena Radeva i predsjednika stranke Građani za evropski razvoj Bugarske (GERB) Bojka Borisova kao dva suprotstavljena koncepta vrijednosti.
Borisov je tokom decenije vladavine uspostavio autoritarni mafijaški model vođenja države kao i Orban u Mađarskoj. Međutim, dodatna kompleksnost stanja se krije u odnosima Borisova sa bivšom njemačkom kancelarkom Merkel kojoj nije smetala kriminalna priroda premijera, dok je predsjednik Radev bliži Putinu. Međutim i Borisov i Putina imaju dobre odnose. Bugarska godinama više uzima nego što daje u zajedničku EU kasu što je ne sprečava da održava veze sa Moskvom.
Pored navedenog, Borisov je radio na formiranju pandama Višegradskoj grupi (Mađarska, Poljska, Češka i Slovačka) sa čijim liderima koji imaju izraženu nacionalističku i islamofobnu politiku je imao saradnju. Naime, Borisov je čak pokušao napraviti svoju kvadrilateralu odnosno asocijaciju država sa dominantnim pravoslavnim stanovništvom u kojoj bi pored Bugarske bili još Rumunija, Grčka i Srbija.
Geopolitičke promjene nakon odlaska Trampa i Merkelove na relaciji Vašington, Berlin, Moskva i Ankara, rat u Ukrajini, energetska kriza i inflacija su dodatno opteretile bugarsko društvo. Bugarska spada u grupu članica NATO koje su izuzetno bliske Rusiji i koje stalno balansiraju odnose u cilju postizanja vlastitih interesa. Takav odnose je između ekonomske i vojne prevlasti Zapada i simpatija prema Rusiji sličan kao u Srbiji i bosanskohercegovačkom entitetu Republika srpska.
Političko nadmetanje se prelilo na energetiku i ekonomiju što je dodatno pokazalo krhkost i ovisnost bugarske države. Sjedenje na dvije stolice Sofije, Beograda i Budimpešte je odraz historijskih okolnosti, složenih geopolitičkih odnosa i unutrašnje strukture. Destruktivno djelovanje prema susjedima Srbije, ali i pojedinih članica EU na države Zapadnog Balkana će još dugo biti glavni izazov za proširenje NATO i Evropske unije.
Kada je riječ o Bugarskoj, ona se trenutno nalazi na svojevrsnoj prekretnici, a koja će odlučiti da li ova zemlja ima snage da se izbori sa ruskim utjecajem ili će postati evropska crna mrlja koja će svoju vanjsku politiku polahko prilagođavati interesima Rusije. Primjer slične destruktivnosti možemo pronaći tokom devedesetih godina i slučaja Grčke, koja je bila nepouzdana članica NATO pakta, o čemu je u svojoj odličnoj knjizi „Nečasni savez: Grčka i Miloševićeva Srbija“ pisao ugledni grčki novi Takis Michas.
[1] Centar za geopolitička istraživanja – GEOPOL se zalaže za promociju naučnoistraživačke djelatnosti, analiziranje i realiziranje projekata od regionalne važnosti u domeni geopolitike i međunarodnih odnosa. Jedan od ciljeva Centra za geopolitička istraživanja jeste umrežavanje stručnjaka iz različitih oblasti kroz organiziranje panel diskusija, naučnih konferencija i srodnih aktivnosti.