O čemu pričamo?

Kada raspravljamo o energetskoj sigurnosti, često ukazujemo na postojanje težnje ka određivanju ključa funkcionisanja međunarodnih odnosa, što u vremenima u kojima živimo postavlja snažne dokaze koji potvrđuju „pravilo“. Svjedočanstva u velikim promjenama, koje nisu bile, a zaokružuju, barem djelomično, razočarenja po demokratije (Democracy Index, 2024), vojnu invaziju i agresiju Rusije na Ukrajinu, novi val sukoba u različitim regionalnim kompleksima, globalni talas vještačke inteligencije, historijski dogovor postignut kako bismo se “odmakli od fosilnih goriva” i weaponizaciju (Galeotti, 2013) svega. Energetska sigurnost dolazi na velika vrata, noseći dugoročne izazove koji su dodatno pogoršani globalnim geopolitičkim previranjima. Rat u Ukrajini od 2022. godine djelovao je kao multiplikator prijetnji i otvorio karte na stolu, dodatno destabilizirao već ranjive sisteme, naročito u Evropi i susjednim regijama. Energetska, ekološka i prehrambena sigurnost, kao netradicionalni sigurnosni izazovi direktno utječu na ljudsku sigurnost i razvoj, a njihovo ignoriranje sve lakše prerasta u prijetnju nacionalnoj sigurnosti.

Nezavisno o kojem nivou analize je riječ, od značaja je osvijestiti da se energetska sigurnost smatra ključnim dijelom nacionalne i evropske sigurnosti, čiji je sastavni dio i Bosna i Hercegovina. Šarolika alineja savremenih različitih neizvjesnosti izaziva anksioznost širom planete i djeluje da je evropska politika u centru ove drame, gdje se s ponovnim izborom predsjednika Donalda Trumpa, javljaju mnogostruke strepnje o rekalibraciji odnosa. Strateško pozicioniranje u savremenom međunarodnom okruženju nije tek paušalno, emocionalno ili trenutno opredjeljenje, već rezultat dugoročnog promišljanja i usklađivanja sa širim sigurnosno-geopolitičkim okolnostima. U tom smislu, energetski sektor postaje ključni pokazatelj stvarne vanjskopolitičke orijentacije jedne države. To se naročito vidi na primjeru redefinirane američke razvojne politike, gdje je, uprkos općem zaokretu i restrukturiranju aktivnosti USAID-a tokom Trumpove administracije, podrška energetskim projektima ostala izuzetno značajna. Ovaj kontinuitet nije slučajan i reflektira novu logiku američke pomoći, usmjerene na suzbijanje malignog utjecaja Kine i Rusije, jačanje energetske nezavisnosti i otpornosti partnerskih država, te poticanje regionalne integracije u okvirima transatlantskog prostora. USAID-ov opstanak i fokus upravo na ovom polju jasno ukazuje da energetika više nije samo tehničko i ekonomsko pitanje, već fundamentalno sigurnosno pitanje koje definira sposobnost zemlje da ostvari političku autonomiju i izbori se za relevantnost u širim strateškim kalkulacijama.

Osjećaj anksioznosti unutar evropskog političkog prostora, posebno s obzirom na povratak izolacionističke administracije u Sjedinjenim Američkim Državama, Evropa ostaje „sama kod kuće“, u metaforičnom scenariju iz filma Sam u kući, dok se Balkan ponovo potvrđuje kao zona geopolitičkog presjecanja i konkurentskih utjecaja. Energetska mapa u regiji, kao i ostatku Evrope, značajno se i brzo mijenja zbog globalnih geopolitičkih previranja, energetske krize i imperativa dekarbonizacije, prije svega energetike, ali i drugih sektora. Niže cijene i povećana raznolikost ponude mogli bi smanjiti asimetričnu ovisnost koja kvari politiku balkanskih država od Rusije zbog uvoza energije (Shentov, Stefanov i Vladimirov, 2018). Siddi (2019) ipak objašnjava da je pitanje istočnog proširenja EU i energetska kriza krucijalno za donošenje energetske sigurnosti na nivo Evropske Unije, gdje je diverzifikacija centralno pitanje energetske nezavisnosti. Prema Kurtyka (2023) tri ključna elementa energetske politike moraju obuhvatiti energetsku sigurnost, klimatsku krizu i geopolitičke rizike. Energetska dinamika, puna povremenih turbulencija, i dalje ima značajan utjecaj na geopolitiku.

Bosna i Hercegovina u srcu Evrope i na balkonu Evropske unije ostaje neuralgična tačka analize u sve izazovnijem evropskom teatru. Rat u Ukrajini kao prekretnica podstakao je duboke promjene u evropskom energetskom sistemu i potaknuo tranzicijske napore Zelenog dogovora za razvoj obnovljive energije, energije bez ugljika i poboljšanja energetske efikasnosti. Takav novoformirani evropski “mentalitet hitnosti” u pristupu energetskim i sigurnosnim izazovima razdvaja evropsku od evroazijske dogme i praktično, kako ističe Gerard Reid, autoritet u razumijevanju savremenih promjena u energetskim sistemima, zbog ubrzanog razvoja tehnologija, posebno umjetne inteligencije i digitalizacije, Evropa je u riziku da zaostane i time izgubi relevantnost na globalnoj sceni. Njen energetski sistem izložen je čestim cyber i fizičkim napadima, nestabilnostima opskrbe električnom energijom i gasom, te novim ovisnostima od kritičnih rijetkih minerala potrebnih za proklamovanu tranziciju. Kriza uzrokovana pandemijom, ratom u Ukrajini i energetskom krizom potaknula je inventivnost EU i veliku strategiju da napusti ovisnost o ruskom gasu, čime je postala otpornija u djelatnosti gasa, ali istovremeno se suočila sa novim problemima kao što su rastuće cijene energije i zabrinutost za zalihe gasa. Dinamičan evropsko-ruski odnos opisuju autori Kratochvíl i Tichý (2013) kroz tri etape, i to integraciju, liberalizaciju i diverzifikaciju. Kako je taj dugogodišnji proces zapravo izgledao možda ponajbolje opisuje litvanijski slučaj zatvaranja jedine nuklearke po zahtjevu EU koji je imao negativni utjecaj na nivo zavisnosti od ruske opskrbe (Mišik i Pracharova, 2016) sve do 2014. godine i izgradnje LNG terminala koji je omogućio natjecanje i smanjenje cijene gasa. Aktuelno njemačko reaktiviranje nuklearne energije pokazuje da ništa nije nemoguće, i da je i dalje sve u igri.

Jasan znak historijske diverzifikacije pokazuje da se nekadašnje potrebe za ruskim gasom kroz gasovode danas namiruje uvozom LNG-a. Od početka evropskog projekta i stvaranja Zajednice za ugalj i čelik 1951. godine, kao i potpisivanja Euratomskog ugovora 1957. godine, energija je tada, kao i sada, vitalna za sigurnost i prosperitet Evrope. Evropska sposobnost da napreduje u sve konkurentnijem i destabilizovanom svijetu je u igri. Na nivou analize bosanskohercegovačkih uslova, politizacija Južne interkonekcije i spajanja na Jonsko-jadranski gasovod upućuje na vanjsku destabilizaciju (Higgins, 2024) i nedostatak energetske politike koja razumije geopolitičke megatrendove jer geopolitika aktivno preoblikuje energetske tokove, posebno u svjetlu rata u Ukrajini i sankcija. Nadalje, trgovina sirovom naftom i derivatima morskim putem je značajno pogođena, a strateška konkurentnost naftovoda sada zavisi od više faktora poput sigurnosti rute snabdijevanja, načina transporta (tanker vs. naftovod), udaljenosti, kapaciteta, modernizacije, te troškova kupovine sirove nafte. Primjer Srbije to najbolje ilustruje gdje zemlja 90% svoje sirove nafte uvozi putem JANAF-a. Iako su američke sankcije na ovaj aranžman bile najavljene 27. februara, njihova primjena je već tri puta odgođena (trenutno do 27. juna). U takvom situaciji, planirana je izgradnja novog naftovoda Srbija – Mađarska, što otvara i pitanja o energetskoj zavisnosti i političkom pozicioniranju Srbije unutar šireg evropskog energetskog pejzaža. Energetska infrastruktura, time, postaje ne samo infrastruktura snabdijevanja, već i infrastruktura suvereniteta i političkog pozicioniranja. Stoga, krvotok energetske sigurnosti i prateću infrastrukturu moramo posmatrati kroz naučene lekcije koje su u funkciji jasnog alarma za djelovanje.

Infrastruktura, šta je to?

Nakon oštećenja gasovoda Sjeverni tok 1 i 2 u septembru 2022. godine i podmorskih kablova kod Svalbarda,  eksplozija u Baltičkom moru u oktobru 2023. oštetila je finsko-estonski gasovod Balticconnector i prateći telekomunikacijski kabl, dok je tokom 2023. i 2024. godine oštećenje različitih telekomunikacijskih kablova potvrdilo ranjivost evropske energetske i komunikacijske infrastrukture (vidjeti više u Projektu Mayhem). Ove prijetnje nisu isključivo tehničke prirode, one imaju jasan strateški cilj, potkopavanje sigurnosne arhitekture Evrope. Incidenti su izazvali ozbiljne sumnje u mogući teroristički karakter napada, dodatno ističući kompleksnost i ozbiljnost prijetnji s kojima se suočava evropska energetska infrastruktura. Izvođenje ovakvih sabotaža zahtijeva visok nivo tehničke ekspertize, logističke podrške i strateške koordinacije, što upućuje na dobro organizirane aktere s državnom podrškom. Od sofisticiranih cyber napada koje su prethodile ruskoj invaziji u februaru 2022. godine, upotreba energije kao sredstva političkog i vojnog pritiska poprimila je do tada neviđenu razinu. Ruska energetska strategija prošla je put od tržišnog monopola i ucjenjivanja, preko strateške korupcije i dezinformacija, do fizičkih napada na infrastrukturu.

Svima je jasno da energetske mreže i resursi postaju ključno sredstvo sprovođenja hibridnih taktika koje objedinjuju vojne, ekonomske i informacione dimenzije moći. Iako sveprisutne, hibridne prijetnje često ostaju nedovoljno prepoznate u javnom diskursu, a fizički napadi na ključne energetske sisteme ukazuju na hitnu potrebu za jačanjem strateške otpornosti i sigurnosne pripravnosti. Evropske institucije implementirale su niz regulatornih i strateških mjera, dok pojedine članice i dalje pokazuju nedovoljnu proaktivnost u suočavanju s ruskim pritiscima. Zapadni Balkan, a posebno Bosna i Hercegovina posebno je ozbiljan skup mogućnosti za nekonvencionalne aktivnosti s potencijalom destabilizacije šireg evropskog prostora. Posebnu zabrinutost izaziva pojava tzv. “naučene bespomoćnosti”, kolektivnog osjećaja pasivnosti i prihvatanja kriza kao neizbježnih, što pogoduje očuvanju statusa quo i omogućava daljnju instrumentalizaciju sukoba od strane geopolitičkih aktera, često na štetu građana i demokratskih procesa.

Prema Agenciji za unapređenje stranih investicija BiH državna kompanija Zarubezhneft iz Rusije, putem svoje podružnice NeftegazInKor, preuzela vlasništvo nad rafinerijom nafte Brod, rafinerijom ulja Modriča i distributivnom mrežom benzinskih pumpi u BiH. Povećano investiranje u energetiku i infrastrukturu implicira da je ovo pitanje od strateškog interesa za autoritarne sile. Paradoksalno, sa druge strane, u trci za oslobađanjem od energetskog zarobljavanja, kineska dominacija nad globalnim lancima vrijednosti u sektoru zelene solarne energije, baterija i električnih vozila nosi niz strateških rizika, uključujući dvostruku upotrebu kritičnih minerala, mogućnost geopolitičke ucjene, digitalnu ranjivost povezanih uređaja i kontrolu nad ključnim segmentima moderne ekonomije. Ovi faktori izazivaju zabrinutost među zapadnim zemljama, koje nastoje ograničiti uvoz kineskog hardvera i softvera u osjetljive sektore, posebno u vojno-tehnološkoj sferi ili industriji električnih vozila. Pristup i prerada kritičnih sirovina postaju sve važnije komponente međunarodnog nadmetanja, u kojem Kina i Sjedinjene Američke Države nastoje osigurati tehnološku i sigurnosnu autonomiju. U tom kontekstu, zelena tranzicija dobija dodatnu geopolitičku dimenziju, u kojoj energetska sigurnost prelazi iz sfere tržišta u domenu strateškog planiranja. Time se naglašava potreba za diversifikacijom lanaca snabdijevanja i jačanjem otpornosti zapadnih ekonomija. I savremeni evropski pristup ekonomskoj sigurnosti se sve više definira kroz novu percepciju odnosa s Kinom, gdje su kineske investicije prestale biti isključivo predmet tržišne analize i postale fokus sigurnosne procjene.

Kako ističe Francesca Ghiretti, ovaj obrat nije isključivo rezultat kvantitativnog porasta kineskog ekonomskog prisustva, već i institucionalnog odgovora evropskih država, koje su uspostavile mehanizme poput screeninga stranih investicija s ciljem zaštite strateških sektora – uključujući energetiku, infrastrukturu i digitalne mreže. Ova promjena označava zamagljivanje granica između ekonomije i sigurnosti, gdje se sve češće insistira na distinkciji između ekonomske sigurnosti, protekcionizma i nacionalizma. Ulaganja koja dolaze iz nedemokratskih i autoritarnih režima moraju biti sagledana u svjetlu mogućih rizika. U tom kontekstu, prisustvo kineskih kompanija na tržištu Bosne i Hercegovine, naročito u sektorima energetike i opće javne infrastrukture, postaje sve relevantnije pitanje u analizi sigurnosnih i političkih implikacija ekonomskih odluka. Projekti poput termoelektrane Stanari, hidroelektrane Dabar, vjetroelektrane Ivovik, kao i druge kineske investicije u infrastrukturu, svjedoče o povećanom strateškom učešću kineskih aktera u ključnim segmentima razvoja BiH. Dovršeni infrastrukturni projekti simboliziraju talas infrastrukturne obnove koji dolazi iz kineskog investicionog okvira. No, takvi projekti, iako razvojno značajni, postavljaju i ozbiljna pitanja strateške orijentacije BiH, s obzirom na to da zemlja istovremeno teži evropskoj integraciji, dok njeni ključni razvojni projekti sve češće uključuju aktere koji nisu dio transatlantske sigurnosne arhitekture.

U ovom ambivalentnom položaju, Bosna i Hercegovina ostaje bez jasne strategije kada je riječ o selektivnosti investicija, što je već dovelo do niza kontradiktornih poruka prema međunarodnim silama, uključujući EU, SAD, Kinu i Rusiju. Umjesto usklađivanja s evropskom politikom, BiH nastavlja s praksom ad hoc donošenja odluka, koje su često rezultat kratkoročnih političkih interesa, a ne dugoročnog strateškog promišljanja. Raubanje sistema koji su naslijeđe prošlih generacija i katastrofalno upravljanje, sindrom je promašenih vizija koje dolaze na naplatu. Plastično rečeno, projekat Tuzla 7 ne predstavlja samo primjer katastrofalnih političkih odluka, već i izrazito ilustrativan slučaj geopolitičke dezorijentacije Bosne i Hercegovine. Ugovor o gradnji bloka 7 potpisan je sa kineskim konzorcijem China Gezhouba Group, uz finansiranje kineske Exim banke, dok je ključnu opremu trebala isporučiti američka kompanija General Electric. Međutim, ova kombinacija, saradnja kineske državne kompanije i američkog tehnološkog giganta, bila je od samog početka geopolitički nespojiva, jer dolazi u vremenu zaoštrenih odnosa između Kine i Sjedinjenih Američkih Država, posebno u sferi strateške infrastrukture. Povlačenje General Electrica iz projekta 2021. godine, koje je formalno opravdano promjenama u poslovnoj strategiji imalo je i jasnu političku poruku, BiH ne može računati na podršku zapadnih aktera ako svoje ključne energetske projekte realizira u partnerstvu s Kinom, zaobilazeći evropske i transatlantske prioritete. S druge strane, iako je Kina kroz Inicijativu Pojas i put (Belt and Road) pokazala interes za ulaganja u infrastrukturu i energetiku širom Balkana, njeni projekti često dolaze s nedostatkom transparentnosti, povećanjem duga i upitnim ekološkim standardima.

U tom kontekstu, Tuzla 7 se sve više percipira kao primjer “zamke duga” i političke podređenosti, čime se dodatno udaljava od evropskih standarda i ciljeva dekarbonizacije. EU je jasno dala do znanja da ovakvi projekti nisu kompatibilni s pravcem u kojem se razvija evropska energetska politika kroz nedovršenu uloge Energetske zajednice, koja je predvorje Evropske unije, gdje politika razvoja ostaje u domenu suverene države vodeći računa o preuzetim obavezama. Poruke da se potpuno odustaje od takvih projekata ne odražavaju potrebe i prostor budućeg djelovanja. Izbjegavanje ulaganja u nove kapacitete za proizvodnju uglja pozitivan je korak, međutim, zabrinjava nepostojanje konkretne strategije postupnog izbacivanja uglja, detaljne informacije o kapacitetima i sektorskom preuzimanju nisu vidljivi u Nacionalnim energetskim i klimatskim planovima zemalja Zapadnog Balkana pa niti za BiH (Nuttal, 2023). Minimalni napori da se smanji oslanjanje na ugalj do 2030. godine nisu dovoljni za značajno smanjenje stakleničkih plinova, gdje BiH kao jedini izvoznik električne energije u regionu, što već postaje upitno, do 60% svoje energije proizvodi iz elektrana na ugalj, dok ostatak prvenstveno dolazi iz hidroenergije.

Kralj ugalj je izgubio svoju krunu 1859. sa počecima II industrijske revolucije (May i Kidder, 2022), no u BiH i susjednim zemljama značajna zavisnost od proizvodnje električne energije iz starih termoelektrana koje koriste lokalno dostupni ugalj i rade s veoma niskom efikasnošću i pouzdanošću, razotkriva sve kritične slabosti budućnosti u segmentu sigurnosti snabdijevanja električnom energijom. Sveprisutni, neriješeni problemi u radu i finansijskom poslovanju rudnika koji snabdijevaju termoelektrane ugljem, promjenljive negativne hidrološke prilike zbog produženih sušnih perioda, spor razvoj modernih obnovljivih izvora energije, prije svega solarnih kapaciteta i vjetroelektrana (RESET, 2022), te nedostatak kvalifikovanog kadra za pripremu i realizaciju velikih investicionih projekata objekata za proizvodnju električne energije, krupni su problemi za BiH u vremenu koje dolazi. Nespremnost vlasti u BiH da ubrza građansku energiju i uskladi energetske projekte s evropskim obavezama, uz istovremeno oslanjanje na kineski kapital i neuspjeli pokušaj uključivanja američke tehnologije, otkriva sljepoću i potpuno odsustvo dugovoročnog planiranja i stratešku nepovezanost. Tuzla 7 je, u tom smislu, simbol vanjskopolitičke i energetske neusklađenosti zemlje koja nije sklona zauzimanju jasnijeg stav prema ključnim globalnim akterima. Energetski sektor kako zbog zastarjele infrastrukture, zabrinutosti za životnu sredinu i tragične nevoljnosti teško prevladava savremene izazove. BiH i njeni građani ne trebaju plaćati ceh velikih zbog navedenih zabrinutosti ili mijenjati energetsku sigurnost energetskom održivošću. Zapravo obje mogu koegzistirati zajedno. Slijedom toga, strani investitori u području obnovljivih izvora energije ili eufemistično klimatskih projekata, uvijek su dobrodošli, međutim, uslovno rečeno, diktat tempa specifira država.  Suštinski, pažljivo izbalansiran srednji put u energetskom miksu poštuje upravo rješenja a ne probleme. Nužno je ažuriranje naučnog diskursa o energetskoj sigurnosti. Rekonceptualizacija energetske sigurnosti mora obuhvatiti otpornost na hibridne prijetnje, sposobnost brzog odgovora na potencijalne napade, strateške investicije u sigurnu, decentraliziranu energetsku infrastrukturu i što je moguće veću autonomiju od vanjskog malignog utjecaja.

Umjesto zaključka

Položaj BiH je od velikog značaja za Evropsku uniju. Ranjivost energetskih sistema u Bosni i Hercegovini može se ogledati na različite načine. Bosna i Hercegovina je bogata prirodnim resursima poput uglja, hidroenergije, vjetro i sunčanog potencijala, ali postojeći sektor energetike suočava se sa izazovima u pogledu eksploatacije i upravljanja tim resursima. Energetska sigurnost Bosne i Hercegovine i cijelog regiona nalazi se na prekretnici. Geopolitičke turbulencije, uključujući strane utjecaje, zastarjelu infrastrukturu i ekološke izazove, dodatno opterećuju energetski sektor.

Političke snage koje sinergijski fanatično narušavaju unutrašnji sklad društva i uništavaju mir moraju se delegitimizirati akcijama kako bi se hibridne taktike poput ometanja strateškog donošenja odluka i destabilizacije demokratije zaustavile, kako bi se umanjili rizici, ojačala otpornost i osiguralo da energija ostane pokretač stabilnosti i prosperiteta u vremenu geopolitičke neizvjesnosti. Stoga je od krucijalne važnosti modernizovati energetski sektor u regionu i izvršiti transformaciju na obnovljive izvore energije uz istovremeno osiguranje sigurnosti, stabilnosti i održivosti životne sredine.

Kako bi se osigurala stabilna, sigurna i održiva budućnost, neophodno je preduzeti korake ka modernizaciji postojećih kapaciteta energetskog sektora, promovisanju obnovljivih izvora energije i jačanju otpornosti protiv hibridnih prijetnji. Istraživačko-razvojni centri izuzetno su važni za obrazovanje i obuku kvalifikovanog osoblja, što je neophodno za zemlje koje imaju za cilj postepeno zatvaranje svih elektrana na ugalj. Unapređenje zakonske regulative u dijelu kritične infrastrukture i cyber sigurnosti preduslov su za međuinstitucionalnu brigu i jačanje otpornosti cjelokupnog energetskog sistema što bi u konačnici imalo pozitivne efekte na nužno potrebna buduća ulaganja u energetski sektor. Povećanje saradnje sa EU i drugim međunarodnim partnerima u cilju osiguranja energetske sigurnosti, važno je zbog transfera znanja, iskustva i dobrih praksi koje bi podstakle dalji strateški smislen kurs razvijanja energetske sigurnosti.

Davanje prioriteta energetskoj sigurnosti važno je pitanje za zelenu transformaciju jer previdi koje ova zabrinutost implicira mogu nenamjerno povećati opasnosti po sigurnost snabdjevanja. pri čemu je važno razumjeti da paradigma obnovljivih izvora energije ne može osigurati sigurnost snabdjevanja zbog inherentne intermitentnosti izvora energije zavisnih od vremenskih prilika. Blackout od 21. juna 2024. godine pa i posljednjeg na Iberijskom poluotoku, upozorenje je za sve u regiji, a naročito za BiH jer će sve brži prodor i razvoj kapaciteta obnovljivih izvora energije u Bosni i Hercegovini, iziskivati dugoočekivana ulaganja u prijenos, distribuciju i skladištenje. Implementacija ovih preporuka zahtijeva koordinirani napor svih relevantnih aktera, uključujući državne institucije, međunarodne partnere, akademsku zajednicu, civilno društvo, medije i privatni sektor kako bi se osigurala održiva energetska sigurnost Bosne i Hercegovine.